proza

Zoran Kojčić: BOJA SAMOĆE (Ulomak iz romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Zoran Kojčić (1986.) magistar je filozofije i hrvatskog jezika i književnosti, predsjednik Hrvatskog društva za filozofsku praksu, međunarodno certificirani filozofski savjetnik. Sudjelovao na brojnim filozofskim projektima poput Ljetne škole filozofije, Znanstvenog inkubatora, Umjetnosti demokracije te pokrenuo praksu filozofskog cafea u Hrvatskoj (Cres, Zagreb, Osijek). Autor je romana 'Hod kroz', objavljenog 2014. u Beogradu.



 

Gilgameš

Ludwig zapali cigaretu na sred sobe. Nekako teatralno i pomalo smotano, nikako muški niti otmjeno. Ludwig je pušio kao žena, a pušio je godinama i čovjek bi pomislio da bi do sad već naučio držati cigaretu kao svaki normalan muškarac. Ipak, Ludwig nije bio kao svaki normalan muškarac, ni u kom pogledu. Neki su čak tvrdili da se oblači kao žena – uvijek je bio u nježnim materijalima i svilenkastim kombinacijama, a posjedovao je i nadprosječan broj cipela za muškarca, imao je više od dva para, daleko više neki bi rekli. Ipak, Ludwiga nisu zanimale te priče – on je nosio svoj stil iako je bio previše napredan za praške prilike toga doba. Na kraju, baš taj stil je ono što je najviše privlačilo žene – njima je bio šarmantan, duhovit, zanimljiv, iako je bio glup kao noć i potpuno neobrazovan. No, izgledao je previše privlačno u svojim odjevnim kombinacijama, a bio je i izuzetno lijep u licu – što je znao nagraditi dovoljno upornim ženama i savršeno oblikovanim tijelom i još boljim seksom. Već nakon što je pojebao dvije, tri žene iz takozvane više klase, koje je potpuno sludio i dovodio do vrhunca svaki put, glasine su se brzo proširile o njemu. Počele su mu se nabacivati i udane i neudane žene, a čak i neki oženjeni muškarci. Bilo je tu raznih ponuda, a u moru seksualnih fantazija i realnosti, Ludwig je morao biti jako oprezan koga, kada i gdje jebe.

Sestra ga upozori da ne otresa pepeo na novi tepih. Sestra nije padala na njegove fore, ali je Ludwig bio ludo zaljubljen u Sestru. Nikada si nije mogao definirati što je to što ga privlači  na njoj pa bi na to pitanje jednostavno samome sebi odgovorio – sve me privlači na njoj. Iako je ona uglavnom djelovala nezainteresirano, dopuštala bi mu da je s vremena na vrijeme pojebe, jer je često čitala da je seks zdrava navika i da ju treba upražnjavati sve češće. Sestra je potajno voljela pratiti trendove o kojima bi čitala u priglupim časopisima – znala je da je to ispod njezine razine, a možda je baš zbog toga to i radila. Jednako tako, Ludwig je bio ispod njezine razine i morala je dobro paziti da ih netko ne vidi zajedno. Nalazili su se uvijek izvan Praga, po kojekakvim selima ili toplicama, uvijek pod maskama ili na nekim izuzetno tajnim mjestima – samo kako bi se s vremena na vrijeme pojebali – Sestra bi zadovoljila svoju potrebu za zdravom životnom navikom, a Ludwig bi vrištao od zadovoljstva kada je sa ženom koju ludo voli. Tako su činili godinama, sve dok jednom prilikom, odmah nakon seksa, Sestra ne predloži Ludwigu da se vjenčaju. Ludwig jest bio glup, ali je shvaćao razloge zašto sestra, žena takva visoka ugleda, ne želi biti javno s osobom niskog morala, kakva je bio on sam, ali sada nikako nije mogao shvatiti šali li se ona ili misli ozbiljno udati se za njega. Sestra se uozbilji i počne se dodirivati, a potom počne dodirivati i Ludwiga. Ona mu dopusti da još jednom uđe u nju i da na kraju svrši po njezinom trbuhu. Kad je svršio, Sestra ga objema rukama uhvati za obraze, pogleda ga u oči i reče mu:

- Da, želim se udati za tebe. Ozbiljna sam. Budi spreman za deset dana.

Ludwig nije znao da Sestra ima plan. Bio je previše glup da to shvati – ali, iskreno govoreći, nitko drugi nije mogao ni sanjati što će biti konačni Sestrin plan.

 

Magija smrti

U zadimljenoj kavani Albert sjedi i čita svoju poeziju na glas. Ljudi oko njega se čude tome. U kavani se nalaze: konobarica nepoznata imena, dva gosta za šankom od kojih se lijevi zove Serj, a desni je nepoznata imena, jedan gost za stolom pod rednim brojem šest, također nepoznata imena; jedan gost za stolom pod rednim brojem dva, Anton; dva gosta i gošća za stolom pod rednim brojem osam, gosti se zovu Milan i Simon, a gošća Jessica, koja je iz Amerike. Nakon što Albert pročita tri poeme, gošća iz Amerike zaplješće jer misli da je Albert jedna od točaka show programa – ne znajući da Pražani još uvijek i sami nikada nisu ni čuli za show program. Ostali gosti nisu pljeskali Albertu, pitanje je jesu li ga uopće i slušali. Albert pročita još tri poeme, ovoga puta o životu beskućnika, nakon treće dobije pljesak s nešto manje entuzijazma koji vrlo brzo, nakon što Amerikanka shvati da će ponovno ona jedina pljeskati te da možda i nije vrijeme za pljeskanje, potpuno utihne. Albert potom pokupi svoju zelenu bilježnicu, strpa je ispod sakoa kao da nešto vrijedi i zaputi se u noć. Amerikanka potrči za njim, vikne, zaustavi ga, okrene ga ka sebi, poljubi ga u usta i kaže mu da se sjeti ujka Gustava, da se sjeti što je ujka Gustav htio da postane od njega.

Albert se naglo trgne, pogleda oko sebe i shvati da sam sjedi za stolom pod rednim brojem šest te da oko njega nema više nikoga u kavani, čak ni konobara. Svjetlo je, doduše, još uvijek bilo upaljeno, muzika je još uvijek svirala, ali je kavana bila prazna, napuštena, osamljena, baš kao i grad koji je Albert napustio i grad u koji se Albert zaputio. Svijet je izgledao poput prazne kuće, jednom nastanjene obiteljima, luđacima zapravo, a za Alberta je svaka obitelj bila samo znak ludosti. Nije se mogao sjetiti one poznate rečenice o tome da je svaka obitelj luda na svoj način, ali je znao smisao toga – znao je to, sjećao se svega što ti obitelj može napraviti i odlučio je, te je večeri odlučio vratiti se u Prag i sve izgladiti sa Sestrom. Sestra će mu sve oprostiti i pronaći će mu službu dovoljnu da se negdje smjesti i prehrani – ta on ništa više i ne traži od toga, na tu je skromnost sada naviknut u svojim danima beskućnika. Napokon se opremi kako i treba, na sebe navuče neki stari šinjel koji je našao u napuštenoj kavani, stavi i šapku koja je išla uz to i zaputi se u grad. Taman kako je pošao nazad u Prag, Albert iz šinjela izvadi onu zelenu bilježnicu i poče ponovno na glas čitati svoje poeme, dok ga oduševljeni građani na ulicama pozdraviše pljeskom. Albert se prvo ohrabri, čak i nasmije od radosti tom činu, ali tek tada shvati da sigurno ponovno sanja, da je još uvijek zarobljen u moru vlastitosti. Odjednom se naljuti na samoga sebe, poče trgati onu bilježnicu na komade, bacati papire na sve strane, po ulici, po građanima koje to razljuti pa počnu pucati po njemu i bacati kamenje. Albert poviče da je nevin, da je nevin, da nema ništa protiv njih, ali sad već bi kasno za kajanje – kamenovaše ga kao kera.

 

Misao na Had

U Gustavovoj drami Sestra umire čak šest puta. Prvi puta umire na brodu, što će biti teško izvesti na pozornici, pomislio bi Gustav, da netko na malenoj pozornici padne s broda u more i to u tako intrigantnoj sceni u kojoj bi glavni lik prvo bio u svađi sa Sestrom, potom bi se napili u jednoj od soba, a nakon toga ponovno svađali na palubi s koje bi glavni lik bacio Sestru u more pa bi nju na kraju pojela ajkula u još dramatičnijoj borbi za život. Gustavova napomena samome sebi u tom dijelu teksta glasila je da tadašnji dramaturzi sigurno još nisu dovoljno hrabri dati ulogu ajkuli u nekom kazališnom komadu, a da oni nesposobni scenografi nikako ne bi mogli izvesti scenu kakvom ju je on zamislio. Nakon toga, Sestra bi drugi put umrla mirno, u snu, u svom krevetu, sama. Ipak, i tu bi scenu bilo gotovo nemoguće izvesti jer Gustav nije siguran bi li Sestra doista dopustila da se njezin krevet dovlači svake večeri prikazivanja predstave u kazalište, a potom se ponovno vraća njezinoj kući taman prije nego li ona zapravo krene na spavanje – a siguran je da ona ne bi htjela nazočiti predstavi u kojoj umire čak šest puta. No, Gustav je riješio da predstava jednostavno ne bi bila autentična bez njezina pravog kreveta i tu je bio kraj priče. Treći puta Sestra umire od metka, nakon svađe s Albertom. Albert je neki izmišljeni mladić koji piše Gustavovu biografiju, a na Sestru se naljutio kad je shvatio da ga ona vara s Ludwigom, sporednim likom koji brine samo o tome što će pojesti i pojebati. Četvrti put Sestra teatralno padne niz stepenice, ali tek u bolnici je ubijena od strane bolničarke koja je prerušeni tajni agent neke neprijateljske sile – napomena samome sebi kaže da tek treba smisliti koja bi to mogla biti neprijateljska sila. Peti put Gustav od Sestre napravi vješticu koja vodi vještičje kolo na obližnjoj planini, svake subote u ponoć. Sestra se odmah uspostavila kao kolovođa kad se njenim moćima nijedna druga vještica nije usudila suprotstaviti za prevlast. Ipak, sve je bilo dobro dok se u kraju nije pojavio vještac Otto i pomrsio Sestri račune. Folklorna je pretpostavka, a nje se Gustav i držao u svom pisanju, da su vješci uvijek jači od vještica, bez obzira koliko ove bile moćne. Sestra je bitku s Ottom izgubila – a Otto nije bio milosrdan; kada se upustio u borbu, Sestri nije dao ni najmanju šansu – odmah ju je ubio nekom snažnom čarolijom. Gustav je znao da će u predstavi biti jako teško izvesti scene s vješticama, na brdu, subotom u ponoć, da će biti teško nabaviti sve rekvizite, a da će biti gotovo nemoguće nabaviti prave vještice kao statiste i pravog vješca koji će čarolijom ubiti Sestru te da će, na kraju krajeva, biti jako teško pronaći glumicu koja je spremna umrijeti za ulogu Sestre u nekoj predstavi. Da, pomisli Gustav, ova predstava doista nije za moje vrijeme, ona će još dugo morati čekati da ju se neki redatelj usudi uprizoriti onakvom kakva ona treba biti. Napokon, šesti put Sestra umire ponovno mirno i u snu, ali ovoga puta njezin krevet nije bio nužan. Ono što je bilo nužno jest kako uprizoriti scenu nakon njezine smrti u kojoj se ona spušta u sam podzemni svijet, u sam Had. Bit će teško napraviti Stix, bit će teško nagovoriti Hada da osobno sudjeluje u predstavi, jer samo takav slučaj dolazi u obzir. Boga podzemlja, koji već tisućljećima upravlja našom smrti, ne smije igrati nitko drugi do on sam – Gustav u tekstu to izričito naglasi – jer je sada već vidio da on tu predstavu sastavlja za neke buduće generacije, koje će imati i tehnologiju i moć i volju da cijelu predstavu sastave po njegovim željama, a kada je sastave bit će to najbolja predstava ikada izvedena, Gustav je to u srcu osjećao.

 

Odisej

Albertova su lutanja svakim danom bila sve zanimljivija. Prolazio je kroz razna sela koja su uvijek, kako sela običavaju biti, bila specifična po nečemu. Tako je jednom prilikom naišao na tri sela za koja se govorilo da će te u prvom selu slagati, u drugom će te istući, a u trećem će te pokrasti. Začudo, ta su sela savršeno funkcionirala međusobno, ali ako bi se saznalo da neki stranac prolazi njima, odigrao bi se unaprijed dogovoren scenarij u kojem sudjeluje nevjerojatnih deset tisuća ljudi, koliko u ta tri sela živi. Dakle, svi bi sudjelovali pa je to izgledalo ovako – dok je Albert prolazio pješice prvim selom, glavna ulica je bila pusta, bez kočija, a kamoli automobila – a sa strane bi se, uzduž puta, poredali svi stanovnici i počeli Albertu prodavati najsočnije priče – neki su pričali o svojim ribarskim ulovima na Dunavu, drugi su pričali o svojim automobilima, treći o kočijama, četvrti o bogatstvima koja posjeduju, potom još o blagu koje imaju, o plodnim njivama, o ženama, o muškarcima, o djeci, o svemu mogućem i nemogućem, svi su samo stajali i lagali Albertu u oči. Njemu se to ne učini tako strašnim i shvati da nam ljudi koji lažu ne mogu nikako štetiti, oni zapravo samo sebi štete, posebno ako počnu vjerovati u vlastitu laž. No, Albert se neće tako lijepo provesti u drugom selu, u kojem se cijelo selo skupilo jednako baš kao i ono prvo, uzduž ceste pa od početka do kraja sela počelo tući Alberta – nogama, rukama, glavom, kako je tko mogao; Albert je primio preko tisuće udaraca i ubrzo shvatio da je fizička bol daleko gora od psihičke boli koju ti netko može nanijeti. No, za divan kraj, Albert je, jedva hodajući, prošao i kroz treće selo u kojem je prvih desetak stanovnika pokralo doslovno sve što je nosio sa sobom, od njegova zavežljaja na štapu, preko malo hrane, sve do odjeće koju je nosio. Razočarana rulja koja je opet čekala nailazak stranca uzduž ceste ne zadovolji se da idu doma praznih ruku te se sjete uzeti noževe pa svaki od njih odreže komad Alberta, komad kože ili mesa, neki sretnici su uzeli čitavo uho ili prste – tako da od Alberta ne ostane ništa. Imali su oni takve slučajeve i ranije kada bi siromašne skitnice prolazile kroz njihov kraj pa su na kraju sela, ali u sporednoj ulici, napravili groblje za klošare. Valjalo bi biti iskren pa to opisati kao jamu za pokradene, prebijene i slagane propalice, kojih je sad već bilo previše. Oni posljednji, koji su živjeli na kraju sela, dobivali su posebnu plaću da se brinu o takvima, jer tradicionalno ne bi zaradili puno na krađi pokojnika – ili siromaha, jadnika, kako se uzme. Njihov je zadatak bio staviti jadnika na kola, odvući ga do jame i baciti u nju. Nije to bio posebno težak zadatak, ali je bio zahtjevan zbog smrada koji je izlazio iz otvorene jame u koju je bačeno sada već nekoliko tisuća tijela, a koja već godinama stoji otkopana i bez nadzora i kontrole.

 

Božanstvena komedija

Na bračnom putovanju Sestra pusti Ludwiga da malo sam luta vašarom, tek toliko da vidi kako će se ponašati bez nje, kao majka koja prvi puta pušta gradsko dijete da ide, tek u petoj godini, samo do dućana pa ga onda krišom prati, skrivajući se susjedima po živim ogradama, vratima, kanalima – dok susjedi u sebi potvrđuju da su oduvijek znali da je nova susjeda pomalo luda – ne bi li ga držala na oku – a za razliku od mame sa sela čije je dijete ostavljeno na ulici bez nadzora od kako je naučilo samostalno hodati s deset mjeseci. Sestra je znala da je Ludwig gradsko dijete i da ima poseban um – nije mu smjela dati previše prostora, a ispostavilo se da je bila i u pravu. Ludwig je pokušavao biti slikar – ili je bar to sebi zamislio u glavi. Običavao bi potom, hodajući ulicom, naglo zastati i prstima hvatati kadar onoga što bi slikao, unoseći se nekim ljudima čak u lice, zato što smatra da imaju savršen nos koji bi on mogao ubaciti u svoju već postojeću sliku vodopada na tanjuru, prekrivenog metlama od plastelina. To ne bi bilo tako ni čudno da Ludwig zna granicu, ali on je nekada znao pratiti svoju žrtvu savršenog nosa  ili uha ili čak sisa po nekoliko dana, opsjedati ih, nagovarati ih, pozivati ih na telefon sve dok žrtva ne bi pristala biti mu modelom ili dok ga policija ne bi uhapsila zbog uznemiravanja. Takav je Ludwig bio i na vašaru, uz to što su mu se odigrale brojne zanimljive epizode te večeri. Prvo je došao do štanda na kojem su se rukom gađale limene čaše za nagradu. Prije nego li je počeo bacati, svidjelo mu se kako debeo i okrugao trbuh ima prodavač koji ga je uslužio te ga je stao nagovarati da se skine i da mu pokaže kurac, jer ga je zanimalo kako izgleda kurac ispod tako velikog trbuha te može li taj prizor iskoristiti za neku od slika na kojoj je radio. Prodavač ga je uljudno odbijao i molio da odustane od tog nauma, sve dok Ludwigu, baš kao malom djetetu, pažnju nije odvuklo nešto novo – prvo jedna zaista privlačna, visoka djevojka duge, plave kose, u crvenoj haljini kojoj je na leđima – bar u Ludwigovim malenim očima – pisalo „Jebi me!“, što se on i spremao učiniti. Uopće mu nije bio problem prići mladoj djevojci, iako je njezin dečko stajao kraj nje, zavesti je u manje od pet minuta, a potom pronaći dovoljno lukav izgovor pred dečkom i odvesti je u prvu prostoriju za koju je mislio da je zatvorena i zvjerski je pojebati. Oboje su bili toliko ludi jedno za drugim da uopće nisu primijetili da su ušli u kuću strave i da su oko njih bila uplašena djeca. Ludwig je gotovo u par sekundi skinuo crvenu haljinu, a potom i njezine gaćice, izvadio kurac pred zaprepaštenom djecom koja nisu bila sigurna je li to dio programa kuće strave, ali kako su se već psihički spremili da budu uplašeni, tako su vrištali i kad su vidjeli Ludwigov kurac, golu djevojku, Ludwigov kurac kako ulazi u golu djevojku, djevojku kako vrišti – ne znajući da vrišti od zadovoljstva – Ludwiga kako kasnije urla dok svršava po njoj, nju kako još više vrišti dok svršava po njemu. Kad su završili, Ludwig – za kojega i dalje ništa na svijetu nije postojalo osim bezobrazno zgodne djevojke – joj svesrdno zahvali na sjajnom jebanju, djevojka se postidi, ali mu uzvrati hvalu i dade mu kompliment da je to najbolji seks koji je ikada imala i da bi ga sigurno trebali ponoviti, kad pred njih odjednom iskoči neko užasno, odvratno, strašno biće, s kosom poput godinama korištene metle, zeleno u licu, oštrih zubi i s nožem u ruci – pa oboje preljubnika skoče gotovo jedno drugom u zagrljaj od straha, nesvjesni gdje se nalaze i što se zbiva oko njih. Na kraju vožnje, publika koja je stajala ispred kuće strave nije znala tko je više uplašen, jadna djeca koja su i dalje izbezumljeno gledala u daljinu, ili dvoje odraslih, još uvijek goli kao od majke rođeni koji se drže za ruke i drhte od straha – ona skroz vlažna i savršeno okruglih sisa, a on spuštenih gaća i još uvijek nadignuta kurca.

 

Bistri vitez

Albert je znao voditi Lisu u jazz bar na obali Dunava. Prije nego bi sjeli za stol, Lisa je morala proći kroz ritual jebanja da bi mogla normalno nastaviti večer. Odlazili su u toalet skupa, na brzinu se pojebali, a kad bi Lisa bila zadovoljena, mogli su napokon sjesti za stol, naručiti piće ili nekad i neko manje jelo i uživati u druženju i razgovoru o najrazličitijim temama. Lisa je studirala sociologiju, Albert novotariju od antropologije i uvijek bi našli neku zajedničku temu o kojoj bi imali oprečna mišljenja, a potom bi mogli odraslo i zrelo razmjenjivati argumente te se prikloniti mišljenju onoga čiji su argumenti razumniji. Albert je uživao u tom odnosu i bio je presretan što mu je Lisa, prije svega prijatelj, potom u neku ruku i kolegica, a na kraju i partner u seksu. Ipak, Albert nikada nije bio pretjerano seksualan tip, nikada ne bi upražnjavao seks više od dva puta mjesečno – što se ispostavilo kao problem za Lisu, koja je bila zaljubljena u seks. Albert joj je bio najbolji prijatelj i jedina osoba koja ju je razumjela, voljela ga je svom snagom i razmišljala je kako bi bilo lijepo i udati se za njega nakon što oboje završe studije, ali joj je nedostajao seks i tome se nije mogla oduprijeti.

Danima je imala grižu savjesti, ali je čvrsto odlučila Albertu ne reći ništa. Prvo je našla jednog, potom i drugog, a kako su dani i mjeseci odmicali nekad se znala viđati svakoga dana s različitim muškarcem i imati seks s njima i do tri puta na dan. Postala je toliko ovisna o seksu da je bila i neoprezna. Jednom prilikom se jebala s pjevačem jazz benda baš u onom baru u koji ju je Albert vodio i to baš u trenutku kada je Albert ušao u toalet i uhvatio ih u istoj pozi u kojoj je on bio s Lisom. Osjećao se izdanim, naravno i prevarenim, osjećao je da je svaka Lisina riječ bila laž, sve što mu je rekla. Ipak, Lisa mu je uvijek govorila istinu, ona ga je istinski voljela, samo je bila bolesno ovisna o seksu i ona si tu nije mogla pomoći, osim da se na vječnost zaključa u neku sobu iz koje nikako ne bi mogla izići van, s tim da sve što bi radila u toj sobi bi bilo masturbiranje. Nažalost, Albert to nije shvaćao – a na sreću, mislio je da ga je Lisa prevarila samo s pjevačem. Doduše, pjevaču nije bilo ni malo svejedno kad je Albert sutradan došao u bar s napunjenim pištoljem, prvo mu pucao u stopalo, potom u nogu, zatim u jednu pa u drugu ruku, nakon toga u trbuh i na kraju u kurac kojim je pojebao njegovu Lisu te ga ostavio da tako iskrvari do smrti. Grozna smrt, pomisli Albert, ali je grozno i to što mu je netko pojebao djevojku koju sad po prvi put doživi kao svoje vlasništvo. Tada osjeti da situacija nije sjajna i da veza u kojoj se djevojka želi jebati s drugima, a u kojoj dečko smatra djevojku vlastitim posjedom više nije veza, Albert raskine s Lisom, iako mu se ona kunila da ga voli i da joj je on sve na svijetu.

 

Hamlet

Prvih stotinu dana u zatvoru Gustav je sanjao stotinu načina na koje ubija Anu. Način broj jedan, puškom u glavu. Način broj dva, davljenje u kanti punoj vode. Način broj tri, gušenje golim rukama. Način broj četiri, pištoljem u trbuh. Način broj pet, gušenje jastukom. Način broj šest, strijelom u glavu. Način broj sedam, otrovnim doručkom. Način broj osam, bacanjem u jamu sa zmijama. Način broj devet, bacanjem niz stepenice. Način broj deset, nabijanjem na kolac. Način broj jedanaest, nabijanjem olovke u oko. Način broj dvanaest, razbijanjem glave o zid. Način broj trinaest, bacanjem njezinog tijela u beton. Način broj četrnaest, spaljivanje na lomači. Način broj petnaest, nabijanjem drške od metle u grlo. Način broj šesnaest, puštanjem psa da je izgrize. Način broj sedamnaest, vješanjem. Način broj osamnaest, daskom o glavu. Način broj dvadeset, pištoljem u glavu. Način broj dvadeset i jedan ašovom u čelo te varijacije na prethodno spomenute teme osim načina broj četrdeset i dva, vađenjem očiju golim rukama i smrskavanjem lubanje, načina broj šezdeset i devet, guranjem papuča u usta do smrti te načina broj osamdeset i šest, jebanjem do smrti, što je bilo najekstremnije, a začudo Gustavu nije pružilo nikakvo zadovoljstvo. Nakon stotog dana, Gustav je prestao sanjati Anu i počeo je sanjati Alberta – koji se tada još nije ni rodio. Ispostavit će se da će Gustavovi snovi o Albertu biti proročki, barem do jednog trenutka u mladićevu životu, onoga kada je prvi puta umro. Što će se zbiti s njime nakon one užasne jame, Gustav nije znao – nikada nije pomislio da bi Gustav u toj jami mogao zapravo umrijeti, to je bilo Gustavu nedopustivo, nemoguć kraj priče za onakva čovjeka, za onakvu moralnu veličinu. Ako bi Albert umro u toj jami, život ne bi imao smisla i Profesor i njegov Dreyfus bi bili u pravu, a to se nije smjelo dopustiti. Gustav bi noćima plakao kada je sanjao Albertovu smrt – pa iako je noćima sanjao razne načine na koje Albert može umrijeti, znao je da je samo jedan doista proročki i da će se samo taj ostvariti. Kasnije je provodio dane i dane u knjižnici, pokušavajući pronaći način kako bi se, nakon svoje smrti, vratio na ovaj svijet kao duh i upozorio Alberta na opasnosti koje ga čekaju – znao je da ne bi povjerovao nepoznatom ujaku, koji mu zapravo i nije ujak, u tek tamo nekom pismu – ali takve literature jednostavno nigdje nije bilo. Umijeća postajanja duhom su se prenosila usmeno – a do tih informacija Gustav nije mogao doći čak i kad bi potrošio bogatstvo koje ima. Profesor mu je lijepo govorio da se ostavi tog prljavog posla i da se uhvati Dreyfusa – vječni život duha nalazi se u kreaciji, a ne u filmskim fantazmama. Profesor je znao da njegove priče nemaju puno utjecaja na Gustavov um i da će se ovaj baš namjeriti na pronalazak bar neke vrste spasa za mladog Alberta, ma koliko morao ići protiv sila prirode. Nažalost, malo je poznato koliko se Gustav kasnije bavio okultnim eksperimentima, koliko je pokušavao ovladati njima, a koliko je uspio, ako je uopće ikada uspio. Pričalo se kasnije po Pragu da je Ana znala nešto o tome, ali sve što je Ana znala odnijela je sa sobom u grob, čak više od stotinu puta.

 

Candide

- U pravu je bio onaj Nijemac kad je rekao da svi živimo u razdoblju samoskrivljene nezrelosti. – reče Gustav pospanom Profesoru.

- Lijepo je to, mladiću, i istinito, ali ne i rješivo pitanje. Ljudi su uvijek bili i uvijek će biti nezreli. – odvrati Profesor.

- Jest, ali valja raditi na tome da više ne budu. Primijetio sam jednu zanimljivu stvar, a to je da su mi izuzetno pametni ljudi rekli da nikako ne bi htjeli biti učitelji ni raditi u školama. Time dolazim do zaključka da ima malo pametnih ljudi koji rade u školama, a mnogo budala. Ta kakav drugi rezultat i možemo imati, kad je takva situacija. Grcima je odgoj djece bio najvažniji i svi pametni ljudi su se rado bavili time da od malenih naprave dobre i pravične ljude koji će znati upravljati sami sobom, ali i drugima kad dođe vrijeme. A mi danas niti se bavimo djecom, niti imamo dobre i pravične ljude koji su sposobni uopće se nešto zapitati o sebi, a kamoli onda biti sposobni vladati drugima. Meni se nekako čini da je naša generacija daleko nezrelija od onih prvih generacija. Stari čak nisu ni imali probleme kakve mi imamo, živjeli su znatno opuštenije i daleko zdravije.

- Istina, ali su bili i daleko svirepiji i nepravičniji, a države su im bile malene, jedna drugoj zavidne, ratoborne i nadasve nepravične prema slabijima. – uzvrati Profesor.

- Imao je još po koji Nijemac kasnije nešto reći o tome kako se treba postupati prema slabijima. – stidljivo reče Gustav.

- A kako to, molim te? – upita Profesor.

- Govorio je da ih se treba ostaviti na miru da umru ako su slabi ili da se sklone s puta jakima, kao i kod svake životinje u prirodi. – reče Gustav pa nastavi – Jake životinje nose cijelu vrstu naprijed, one je održavaju, plode, rađaju, štite. Slabe su ostavljene predatorima da se njima zadovolje. Ljudi nemaju prirodnog predatora, ali su zato jednu drugima predatori. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi izgledala država koja ne bi pomagala bolesne i nezaposlene, one koji su nesposobni sami se snaći u životu, one kojima treba bilo kakva pomoć. Ima danas raznih prevaranata koji koriste takve slabosti države pa od sebe i prave lažne slabiće, nezaštićene i smjerne ne bi li im država još više pomogla, kao da i to što već primaju nije dovoljno za najobičniji i namjerni nerad. Ljudi su zlobna bića i svaka država koja to ne uviđa je rđava i bolesna i sama kao i ljudi koji u njoj žive. – zaključi Gustav.

- A što ti predlažeš da onda država učini sa svima koji su bolesni i nemoćni? – nastavi Profesor.

- Ne predlažem ja ništa, ja se samo pitam kako bi bilo kad bi bilo. No, kad bi bilo tako da ih se država odrekne onda bi trebala sva sredstva koja troši na njih, davati jakima. Kad bi država ukinula naknade za više od jednog djeteta, vidjeli bismo koliko bi ljudi rađalo drugo dijete. Kad bi država ukinula naknade za samohrane roditelje, vidjeli bismo koliko bi se ljudi razvodili, ili uopće vjenčavali. Kad bi država ukinula naknade za nezaposlene vidjeli bismo koliko bi ljudima bilo stalo do toga da nađu posao. Razumijete li? Ako bi se stimulirali jaki, onda bi svi htjeli biti jaki i trudili bi se biti što jačima pa makar i gazili jedni preko drugih – što i jest odlika prirode u kojoj se nalazimo, da one slabije pojedu predatori, ili u našem slučaju, da ih uništi njihova vlastita slabost. 

- Nadasve brutalan scenarij. – uplašeno će Profesor.

- Da, brutalan i možda nepravedan, ali vjerojatno i nužan za očuvanje vrste. Ako svi postanemo slabi, ili ako nas se odgaja da vjerujemo da je slabost vrlina, pitanje je dokle ćemo dogurati.

 

Praške elegije

Prilikom izučavanja Dreyfusove filozofije, Gustav je veliku pažnju posvetio problemu stvaranja. Bilo ono običajno ili umjetničko, stvaranje je odlika božanskog, mislio je. Znao je pričati o stvaranju:

- Po svim religijskim predajama, bog je stvorio čovjeka, u ovoj ili onoj formi, na ovaj ili onaj način. Dakle, glavna odlika boga je stvaranje. Ljudi, budući da su u svim mitovima stvoreni po slici boga, jednako tako na ovome svijetu boga i oponašaju te i oni stvaraju. Neki, dakle, stvaraju običajno – a to su ovi što stvaraju sve stvari koje se nalaze oko nas, a koje svakodnevno i koristimo te oni ljudi koji stvaraju druge ljude. Oni ljudi koji stvaraju umjetnički jesu svi oni koji se bave kiparstvom, slikarstvom, književnošću, glazbom, kazalištem pa čak i vrtlarstvom i sličnim zanimanjima, ali od nedavno i filmom. Naravno, svi ljudi koji nešto stvaraju u principu jesu umjetnici, jer je sve što su stvorili rezultat nekoga umijeća, ali pravi umjetnici se u društvu prije ili poslije prepoznaju i istaknu svojim djelima, zalaganjima, umijećem koje je iznadprosječno. Stvaranje je vremenom postala ljudska zaraza i baš je dobro da je tako, jer ono znači i stalnu promjenu. Ljudi nikada neće prestati stvarati, za razliku od boga. Imate tako ljude koji sumnjaju u evoluciju životinjskih vrsta pa i danas postave glupava pitanja poput – ako su nekada postajali ljudi od majmuna, zašto i danas ne postaju? Jednako tako, ja mogu pitati, ako je nekada bog stvarao svijet, zašto ga danas više ne uređuje, ili ako je bog nekada stvorio svijet, kako znamo da nije stvorio još jedan ili dva ili još bezbroj svjetova u nepreglednom kozmosu? Bog je time skučeniji od čovjeka – bog jest stvorio čovjeka, ali je čovjek stvorio stol i stolice, pribor za jelo, kuće i zgrade, gradove i sela, vojske, političare, knjige i slike, sve ono što se nalazi oko nas i sve što će se ikada nalaziti oko nas – pa kako da onda ne zaključimo da je čovjek stvorio i boga!? Sve oko nas proizvod je stvaranja ljudske mašte, a ona je opet bezgranična. Iz mašte i potrebe smo stvorili sve čime se danas služimo, sve što nam na bilo koji način i koristi. Ne treba se zavaravati onim pričama koje nam prodaju svećenici svih mogućih bogova, jer su njihove priče opet samo proizvod njihove vlastite ili, još gore, tuđe mašte. Ljudi koji prate te priče i njima se služe kao nekom utjehom ili nadom, nikada nisu mislili svojom glavom, ili ako su se i usudili misliti, pokleknuli su pred strahom od vlastitosti – pobjegli u ono što je lakše, što je sigurno, što je netko drugi rekao – uvijek ćemo više vjerovati drugima, nego sebi, posebno kad smo uplašeni i nesigurni u sebe, a dokle god smo ljudi to ćemo i biti, ma kako netko za nas mislio da smo samouvjereni. 

    

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Marija Solarević: Itinerar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Solarević (1987., Zagreb) diplomirala je pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osvajila je MetaFora nagradu u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora, u Centru za kreativno pisanje pohađa radionice i stvara kolumnu o književnosti i pop-kulturi. Trenutno piše zbirku kratkih priča "Noćne ptice".

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg