proza

Ana Rajković: Volim te, Arthure Rimbaude

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA"

Ana Rajković (1983.) rođena je u Slavonskom Brodu. Diplomirala je povijest i hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Polaznica je poslijediplomskog doktorskog studija moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Do sada, između ostaloga, sudjelovala je na Natječaju za kratku priču – priču satiru Slavko Kolar, na kojemu je s kratkom pričom Revolucija na ulazu A1 ušla u uži izbor.



Volim te, Arthure Rimbaude

          Sklanjam se od sjenolikih uhoda, koje me prate u stopu. Gledaju za mnom. Traže me. Progone me. Slijede me. Bježim. Ponekad u stvarnom strahu, a ponekad samo hinim bježanje. To su lagani trenuci mazohizma i želje da me se zlo dočepa. Da me sažvače, podrigne i ispljune.

          Oni  vrište za mnom. Njihovo crno i dlako A para smrad oko mene. Ono nagriza i lebdeće čestice sumporovog dioksida dok njihova krila crnih, sjajnih muha stvaraju detonacije, koje odzvanjaju poput Tomahawki.

          Tražim sebe. Tražim njih. Kretnje u cikličkim krugovima iscrpljuju me, ali ne mogu stati. U daljini, negdje u vukojebini, naziru se ledena koplja i bijeli kraljevi obavijeni ozarenim parama. Jesam li Alisa u zemlji čudesa ili 20-ak puta silovana Sirijka?

          Grimizna krv teče iz mojih ušiju. Sjajne su muhe napokon došle na svoje. Slijeva se niz vrat i nestaje negdje u grudima. Toplina… ah… sada će muhe napokon restaurirati svoje kraljevstvo u mojim ranama.

          Zanesena krivnjom ili mirisom pokvarenih jaja okrećem se sjenama; tražim svoje samoglasnike. Tražim svoje prokletstvo negdje na jezeru. Gmižem. Hodam. Iza mene ostaju olinjali pramenovi kose – radijacija iz Fukushime me sustigla; radioaktivna tuna skakuće na površini jezera.

          Probijam se kroz maglu revolucionarnosti, slatkoće i nježnosti. Imponira mi njihova posesivnost. Ja sam prekrasna žrtva. Romantično milosrđe obavijeno željom za bijegom. Moj arsenal straha nestaje. Moram se predati. Moram stati. Trčim. Bježim. Jurim. Prate me. Slijede……možda se izgubim u prašumi izmaglice. Hoće li doći True Detecitve. Osjetim im miris. Kava, cigareta, ustajali vonj, miris krivice.

          Hladni pogled lebdi iznad stvarnosti. Iznad gnjile, ustajalosti vlastitog bića. Isparavaju davni svjetovi, osuđeni na čežnju vječnosti. Poput slomljenog anđela, pojava staje. Gleda. Traži. Okreće glavu, čas na lijevu, čas na desnu stranu. Uplašeni pogled otkriva dječji strah. Nekoga kome su prečesto tonule lađe.

          Slike se lome, boje se miješaju, zvukovi rađaju. Odjednom trgujem oružjem za etiopskog negusa. Još jedna sezona u paklu. Eksplozija svih unutarnjih organa, dok iznad ognja prelijevaju se rujno I i modro O. Kruže, rastežu se, poput lešinara na uzavrelom etiopskom pijesku. Dok bježim od uhoda, gusara, opsjena i krvavih samoglasnika, Haile Selassije sjeda preko puta moga križa. Gleda me dok mu bjeloočnice polako žute. Gleda, kao da nešto pokušava reći, ali ne ide…..krene….stane….krene…..zamucne. Stane. Pokušaji su iscrpljujući. Odlučuje stati. Diže se. Odlazi, dok njegova ordenja zveckaju, stvarajući kakofoniju, zajedno sa zujanjima zelenih muha. Jedino bi oštrica britve dokinula ovu patnju. Fatamorgana, donosi odraz britve na suncu. Djeluje poput nekoga spasenja ili izlaza. Međutim, svaki put kada ju pokušam dohvatiti ona se izmakne….vražji Tantal, zar svi moramo proći to sranje….

          Nesposobna razmišljati o pravcima, krećem se ravno, istovremeno bježeći od uhoda i izbjegavajući kraljevstvo izmišljene nesreće. Tijelo doživljava sublimaciju mahnite strasti i ogromnog straha. Slike postaju degenerične, a svaka ljudska pojava liči na preživjeli primjerak Kissingerovog tepih bombardiranja Vijetnama. Slike ili vizije, koje se prikazuju ispred očiju, počinju peći. Poput samonikle fantomke, prognana sadističkim samoglasnicima, osjećam se poput ortodoksne kršćanke nakon bludnog sna. Grižnja svijesti, ali i ugoda kruže utrobom, istodobno me nagrizajući, ali i pružajući olakšanje.

Zašto nisam mogla biti La Pasionaria ili Louise Michel. Zašto me progoni Rimbaudov sintaktički nesklad? Zašto su uznici mladića bademastih očiju pustili samoglasnike sa uzice?

Dok je O, modri trag Oka, pokušavalo zaokružiti moje kretanje, u meni je raslo nešto tuđe, demonsko i strano. Nesklad, eksplozija, približavali su me prokletom pjesniku. Osjećam to u nožnim prstima. O je poprimilo okrutno lice gramzljivog jastreba. Traži li ono predaju ili želi samo uživati u uzaludnoj borbi. Dok gledam kako O skuplja trube i okružuje moju izblajhanu pojavnost misli se roje glavom, odbijajući se jedna o drugu, otvarajući nove rane svakim idućim udarcem.

           Tonem, padam…., ne želim dotaknuti dno. Pad oslobađa, daje potrebno olakšanje….dok utrobu razdire neizvjesnost trenutka spoja s tvrdom površinom. Vlasi ulaze u širom otvorena usta, obavijajući se oko jezika, poput šizofrene obožavateljice oko Harveyja Keitela. I baš poput Keitela, jezik se pokušava otpetljati iz zagrljaja sluzave dlake, ali ona se otima i migolji svim njegovim pokušajima, stapajući se polako s njegovom površinom, kao jegulja. Kreštavo E odzvanja dubinama rupe, dok egipatski negus stoji nad provalijom, obavijajući svoj jezik oko nevidljive dlake u svojim ustima. Oh, koliko je utjehe u tom frenetičnom E….i što dublje pada ono postaje sve agresivnije, sve snažnije. Kao da dobiva nekakve melodične mišiće koji ga čine još privlačnijim u maniri loših akcijskih filmova Michaela Dudikoffa. Sa svakom stopom dubine ono dobiva sve izraženije fizičke konture preplanulog i nabildanog torza. E postaje moj spas. Polako se okrećem kao prava dama u nevolji koju spašava eklektični svijet i nadrealno, nedefinirano vokalno vrištanje. I što više vrištim E zadobiva jasne oblike moga Spasitelja. Što jasnije i glasnije vičem, što brže padam E postaje junak, čije će me dozivanje spasiti u zadnji čas, tik pred dodir s tvrdom površinom.

 

Bude me. Gdje sam? Jesam li pala? Delirij i polusan oblikuju viziju stvarnosti. Jesam li pretvorena u psihopata. Moja se prošlost pretvara u fragmente nekog prošlog života, u kojemu sam sudjelovala kao statista. Ljudi su prolazili, ljubili se, ubijali se, jebali, gladovali…, a ja? Gdje sam JA bila? Možda na obalama Adena u potrazi za nekim drugim i drugačijim. Sumnja, ali tko će znati. Dok slane kapljice suza, zajedno s kapljicama znoja, čine koktel života i patnje, slike dolaze. Premda razlomljene, dobivaju neki neodređeni smisao, uvjetovan mahnitom željom za odgovorima.  Ima li odgovora? Živci igraju opasnu igru. Skrivaju se, trepere, ne bi li zavarali neprijatelja i poslali ga na krivi put. Pokušavaju izvršiti desant na komadiće razuma u maniri najvećih gerilskih vođa. Prerušavaju se u smiraj. Pokušavaju zadobiti povjerenje, stvarajući privid mirnih, morskih zelenih noći, kada je nebo puno zvijezda, a zvuk mora oslobađa i zadnju napetost. Miris morske soli dolazi do nosnih šupljina. Ili je možda riječ o mirisu ukiseljenih suza. Na obzoru, u tamnožutim oblacima, nazire se neishranjeni trgovac sa šalicom kave. Čini se kao da će svaki čas ispariti. Hoda polako i oprezno, kao da svakim novim korakom traži dopuštenje da nastavi. Toliko je stvaran kao da je kreacija samog zdravog razuma. Iza njega redaju se slike Charlevillea, male farme, zatvora, iskidanog pisma i ocvalog pjesnika.

Srce poprima lagane ritmove. Ne žuri više. Kuca u ritmu slobode i lagane simfonije, koja stvara veličanstvenu aureolu nužnog postojanja. Osjećam slobodu. Simfonija polako svira, trgovac prilazi, uz lagani korak i šum mora. Lice mu je ozbiljno i spokojno. Gleda, bez ijednog treptaja. U parfemu zvukova nastaje netko drugi. Bolesnica poteže za nepoznatim kao za lijekom. Drhtava ruka pruža svoje žute, tanke prste prema Spasenju. Kao da bi jedan dodir promijenio tijek njezinog života ili izmijenio sve ružne stvari koje nastoji zaboraviti.

Zrake uzavrelog sunca probijaju se kroz kapke. Slike krvi, bunila i jauka ponovno zadobivaju formu stvarnosti. Trgovac je otišao, ostavivši me nasred Fallujaha. Sivi pijesak uvlači se u usta stvarajući okus benzina. Miris svježe spaljenog mesa širi se gradom. Netko urla Smrt! Smrt! Trka, vika, nespokoj, strah….. Muškarčeva glava bez tijela leži ispred supermarketa, na kojemu piše Pri kupovini mislite svojom glavom. Blicevi foto aparata nadvijaju se nad leševe. Dječak, obučen u preveliku crvenu majicu, zuri u spaljenu gumu. Dok gleda, ne diše... samo stoji. Ispod gume nazire se noga, a onda i rastrgano tijelo njegova oca, koje se dinsta u vlastitom krvnom soku dok snage reda objavljuju još jednu pobjedu na radio frekvenciji, nakon čega slijedi Metallica s losanđelenskom filharmonijom. Netko u maniri patološkog pokornika okreće glavu na drugu stranu.

Gdje je Rote Flora? Koliko je vremena potrošeno u ovoj sirovoj, krvlju natopljenoj okolini. Nešto strašno, demonsko i tuđe, ovladalo je svima. Goniči robova postadoše lovci na kosture koji vire iz naših duša. Ima li kraja?

Podno nožnih prstiju i kurjih očiju pustinjski pijesak grije ionako uzavrelo meso koje prijeti raspadanjem. Nema se više gdje ići….kamo okrenuti…..ulični su uglovi deformirani, rutina disbalansirana. Oči naviknute na bol i sliku otvorenog mesa više ne reagiraju na lokvice krvi i tjelesa koja vise s lanterne u središtu grada.

Destrukcija je postala konstrukcija. Tako netko hoće. Žena zaklanja pogled rukama, skreće glavu u drugu stranu, pokušavajući se otrgnuti demonskoj smrti koju gleda u raskidanom mesu svoga sina. Nariče kao u slow motionu, svaka se njezina riječ rasteže poput uzavrele gume. Na taj način svaki krik traje vječnost. Iznad lelujaju blijedi dlakavi samoglasnici napajajući svoje nadrealno postojanje slikama sa zemlje. O pokušava obuhvatiti ženinu patnju, dok E preuzima kontrolu nad njezinom rikom. U tom džumbusu slika i zvukova lomi se stvarnost na tisuću načina i u tisuću smjerova. Poput vojne ophodnje u raciji samoglasnici uzimaju njezinu patnju spremajući je u zakutke minijaturnih oblina. Hoće li te lelujave spodobe odnijeti patnju sa ženinog krika? Ili uskrsnuti njezinog sina?

Ruševine postaju patos današnjice, a rat ponovno definira život. Zvučnu kulisu raspada sistema i lelujavih samoglasnika čini protestno nijekanje Lynyrd Skynyred kako nisu pokopani u majici Neila Younga. Who the fuck cares, anymore!? Viče olinjali roker na trotoaru dok na glavi nosi nahereni turban.

Plavi konj juri pješčanim ostacima Fallujahe. Ne zaustavlja se pokraj crninom obavijenih i bolom razderanih žena niti pokraj ostataka preprženog ljudskog mesa. Poput prebjega s nekog slikarskog platna mahnitavo pokušava pronaći utočište. Ali, toga ovdje nema. Nitko nije siguran. Nitko nema mira i sigurnosti. Davno su pobijeni skvoteri. Utjeha je luksuz kojeg si nitko ne može priuštiti. Slike svakodnevice uskraćuju smirujući predah, čak je i utjeha ishlapjela u rakiji. U brojnim nijansama sive i crne boje konj svojim plavetnilom nakratko donosi utjehu. Otkuda je došao? Je li on samo dokaz da se nalazimo na rubu pameti ili da smo već odavno prešli tu liticu. Svi se okreću kao za nekakvim svetim reliktom dok konj u slavodobitnom pohodu kruži oko ishlapjelih ljudi s hladnokrvnim pogledima. Taj jednostavan i pročišćen prikaz plavog konja ima katarzičan učinak na amaterske pogrebnike koji su izašli iz spilja da pokupe mrtva tjelesa. I dok jednom rukom pokušavaju podignuti uvelu nogu s negdašnjeg nogostupa, očima prate tu divnu zvijer u svome pohodu koji ih podsjeća na njihove veličanstvene subotnje mimohode na gradsku tržnicu, koja je u međuvremenu eufemično nazvana Sabirni centar za državne neprijatelje.

Svanulo je još jedno sivo jutro, bez sunca. Još jedan dan u kojemu će nada biti proglašena najvećom kurvom i pokopana u salvi psovki i krvnim grupama koje će načiniti još jedan ratni koktel, a koji će iscuriti u kanalizaciju i time, po tko zna koji put, ovjekovječiti našu banalnost.

Redaju se mrtvaci s voštanim izrazima lica, s upitnicima iznad glava – zašto ja? Nema odgovora i reda, stvari se jednostavno događaju. Ubijanje je poprimilo obrise elegantnog ispijanja šerija u dendijevskom okupljalištu.

Krv je odavno isprala svaku nadu i želju. Ostali su tek obrisi sjećanja na njih u sićušnim prostorima mozgova koji još vjeruju da nešto mogu promijeniti. Promjena se počela prostituirati poput svega što dođe u opću upotrebu. Svi su govorili o njoj, svi su je retorički iskorištavali, ali nitko nije pohitao k njoj. I dok su je svi ukleto i statično sanjali u svoja četiri izbušena zida, mrtvaci su poput turista stizali sa svih strana, razasutih utroba i odstranjenih udova. Nad njima se širi miris beznađa i vječnosti. To je miris paralize.

Ležeći u hladnoj tišini, obavijena dodirima koji mi osluškuju bilo, vidim obrise mladog, raščupanog dječaka. Izmoren, tužan, prognan i bosonog prilazi mi milujući me osmjehom, koji se pojavljuje iznad njegove gornje usnice. Kroz tijelo prolaze mi bogovi nade i spasenja. Osjećam njihovu požudu u mome spasu. Ali, oni me ne mogu spasiti. Nitko me ne može prenijeti iz ovog svijeta, okovanog smrću, osim sifiličnog dječaka.

Iznad njegove glave vise samoglasnici, gubeći ravnotežu, kao da se nalaze u bestežinskom stanju, u kojem je gravitacija izgubila bitku s neurotičnim poretkom. Pogledom tražim brod da se zajedno nasučemo na obali nekog drugog svijeta, u kojem se mrtvaci nalaze u grobovima, a ne poput eksponata na ulicama. Negdje gdje smrt dolazi poput aspirina, a ne u vulgariziranom i nasilnom obliku igre rata, u kojoj nema pobjednika.

Iznakaženi svijet predugo traje. Previše je ludnica izgrađeno u centrima gradova.  Intoksikacija i smrad riječi predugo truju tišinu i spokojstvo. Previše je žila prerezano. Surovost me proždire, ali ipak sanjam bijeg, ali ne zadugo. Sablasti zla dolaze i po mene. Želim ići na jezero spasenja, želim vidjeti zeleno more i plavog konja. Pružam ruke zaraznom sifilisu u nadi da će me odvesti. Ali, hladi pogled na moje vene, ne obećava spas, nego samo dublje peče.

 

Ne želim izgubit zadnji dah, ali merde, ova sezona u paklu predugo traje. Volim te, Arthure Rimbaude, molim te pronađi me, skoro mi je 30 ili ću si glavu gurnuti u pećnicu.

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Marija Solarević: Itinerar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Solarević (1987., Zagreb) diplomirala je pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osvajila je MetaFora nagradu u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora, u Centru za kreativno pisanje pohađa radionice i stvara kolumnu o književnosti i pop-kulturi. Trenutno piše zbirku kratkih priča "Noćne ptice".

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg