proza

Mario Majdić Natrlin: Saturnov povratak / Manuskripti poraza

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mario Majdić Natrlin rođen je u Trogiru, odrastao u Splitu, studirao u Zagrebu, radi u Dubrovniku. Piše gdje god stigne. Po struci magistar prava. Sluša hip hop, al' sad dok piše kratku biografiju sluša Pink Floyde. U osnovnoj čitao Pet prijatelja i Marxov Kapital. S 27 shvatio da više voli bit sam nego s ljudima. Više voli Calibri nego Times New Roman. Višegodišnji vanjski suradnik za portal Sportnet.hr, 2012. priča "Kako to misliš - otok?" osvaja 2. mjesto na natječaju "Priča se(p)o gradu" u organizaciji gradske knjižnice Trogir. Ne prijavljuje se često na natječaje jer u zadnje vrijeme započinje puno više priča nego što ih dovršava, što ga dovodi do zaključka da možda ima problema s....



Saturnov povratak

 

Rekla bi mi: „Nauči praštati!“

Jedanaesta Božja zapovijed. Četvrto zasijedanje AVNOJ-a. Šesta knjiga „Zastava“. Imam apokaliptične vizije. Neo-četnici marširaju Konavlima. Gledam Dubrovnik preko nišana. Suton iznad Supetra je krvav poput očiju albina.

Krovovi srušeni, tijela odveć izmrcvarena da bi podizala nove. Klonovi združeni, duša odveć slaba da bi vrisnula za bolje.

Slažem slike poput Penroseovog mozaika. Ali bez strpljenja i vizije. Crtam kanibalizam. Ljigavi zvukovi. Čujem gdje gmižu stvorevi, za klanje stvoreni. Ne znaju za bolje. Previše prosti da bi molili za milost, odviše gordi da bi udijelili oprost. Blagoslov je lijek za posrnulog grešnika. Moj izbor je eskapizam.

Našao bih je u kutu sobe. Sklupčanu na podu. Svijetlila bi u mraku poput svježe rane. Rekla bi mi: „Makni se od mene! Bježi“. Rekla bi mi: „Jednoga dana ćemo se ovome smijati.“ Još čekam taj dan.

Znam zašto su je pozvali. Zvijeri biblijske. Znam zbog čega su je umiješali u ovu svinjariju. Kao da se nje to još tiče. Jer ona je taj svoj dan već odavno dočekala. Stoga – ovdje joj nije ni mjesto. Rekao bih joj: „Makni se od mene! Bježi.“

Gledam ih i smijem im se. I dalje se okupljaju u čoporima. Mudruju, a ponavljaju pogreške iz prošlosti. 21. stoljeće, a imitiraju pokrete životinja. Jer krivnja nije obično staklo već ogledalo. Zato dobro pazi kad upireš prstom.

***

-         Vidiš ga. Tamo gore. Na terasi – reče načelnik Novoselić i pokaže kažiprstom prema drugom katu kuće.

Gazi trošnim cipelama po mokroj cesti. Voda se iz dvorišta slijeva niz nizbrdicu. Mokrih nogu i neispavan rukama prekrije lice i promrmlja: „Ima nekakvu lovačku pušku s optikom. I bog zna koliki arsenal oružja u podrumu.“ Oštri zvukovi sirena i pseći lavež odzvanjaju seoskom panoramom. Sinoć je nebo osvijetlila signalna raketa. „Luđak ju je ispalio u dva ujutro“ – rastreseno će Novoselić. „Kad je sve utihnulo, mogao si jasno čuti onaj njegov šizofrenižni smijeh kako grmi. Jezivo.“ Evakuacija ide puno sporije no što je planirano. Načelnik je nestrpljiv. Nije spavao već 36 sati. Odjednom mu se sklope oči, ali ga za čas prene onaj jezivi grohot. Narod je tvrdoglav i nedokaziv. Policijski psi pretražuju napuštene kuće u potrazi za bombama. „Neki dan se tu motao. Nesretnik“  - dobaci jedna od domorotkinja. „Pusti me na miru! Neću ja iz moje kuće! Dosta mi je toga. Neće taj mali ništa meni. Znala sam mu ja oca“ – vrišti bakica štapom prijeteći policajcima.

-         Interventna još ne dolazi. Shvati nas. Nitko ne želi ovdje prolivenu krv. Prolilo je se već dosta. Ti ga znaš. Tebe još možda i prepozna. Urazumi ga.

Mokra cesta prekrivena je listovima. Ivica Nomad je nešto između neispunjenog potencijala i vazda obećavajućeg talenta. Sredina od koje je oduvijek bježao privukla ga je osrednjom snagom svoje hipnotizirajuće gravitacije. Ivica je danas ono čemu se jučer smijao i ono čemu će se sutra nadati. Stranice su mokre i na engleskom. Podiže jednu od njih – „Što je ovo?“. Novoselić ga ovlaš pogleda – „Pokidao neku knjigu i razbacao je po cesti. Dobro je dok baca knjige.“

Penjala se uz cestu kompletna u crnom. Kao da je znala da dolazi na sprovod. Osjećala se kao Filip prokleti Latinovicz. U času se prisjeti kako su ležali na livadi dok joj je on čitao Krležu. Zaneseno i nerazgovjetno. Mrmljao bi i pljucao, a ona bi mu mrštila kosu. Nakon što se vratio znao bi i zamuckivati pa bi nakon kratke tišine ona presrela njegov pogled, zgrabila knjigu, i sama nastavila čitati. Zatvorio bi oči. Rekao bi joj: „Jednoga dana ćemo se ovome smija...“

-         Rozalija! – prestraši je glas one crkotine Novoselića.

Ovdje kao da se ništa nije promijenilo. Znala je – kad se bude vraćala bit će to zbog nevolje. I njega. Za čas je okruže policajci i mještani i ona se krene gušiti i problijedi. Ne primijete. Kao što ne mogu primijetiti ni kako je ovdje vrijeme stalo. Pomiču ga samo ratovi i potresi. Generacije stare i umiru. Vizure se mijenjaju, ali zapravo se ne mijenja ništa. Vuku je i dozivaju. Čuje jeku svoga imena. Šapću: „Vratila se“. Dovikuju: „Kurbetino!“. S djecom u rukama majke je proklinju: „Ubojico!“  Psovka kao da je miluje dok je pogledi bičuju. Čuje ih kako dobacuju: „Spasit će nas ova malograđanka“. I zna točno da je jeka njenog imena došla do njega. Zna jer mjestom u trenu progrmi njegov vrisak. I sve se zaledi. Sve umukne. Znoj joj klizi niz obraz, ali pogledi naroda više nisu na njoj. Svi gledaju prema njemu i prema kući. Povlačenja prestanu. Ona udahne točno prije nego što vrijeme ponovno počne curiti.

-         Rozalija! – ponovi Novoselić povlačeći je za tanku crnu haljinu. – Dođi sa mnom. Kako si putovala?

Nije ga čula pa ne reče ništa. Pogleda prema svojoj kući. Izgledala je točno onako kakvom ju je i zamišljala – nezamislivo. Pogleda prema njegovoj kući. U trenu osjeti kako pada. Uhvate je načelnik i još jedan policajac. Noga joj je zapela za jedan balvan. Jedan od onih koje je on pobacao po cesti prije nekoliko dana. Sjeća se da su je zvali. Govorili bi joj: „Pukao je skroz. Blokirao je promet. Neki govore da postavlja mine po starim kućama.“ Puknuto staklo bilo je razbacano po mokroj cesti. Rozalija se uspravi i usput podigne jedan od listova na podu. Na tren se zaustavi i proskenira stranicu.

-         Slaughterhouse-five – kaže uzimajući drugu stranicu iz ruku nepomičnog Ivice Nomada.

-         Molim? – prene se umorni Novoselić. Nomad je samo nastavio blejiti u prazno.

-         Nebitno – odvrati Rozalija i zgužva listove. Podigne haljinu i listovi nestanu ispod nje.

Lavež se ponovno nastavi, a negdje u pozadini čuli su se i psi. Načelnik sa svojim stožerom planira sljedeće korake ove operacije. Bitno je samo da se sve završi dok mediji ne saznaju. „Jer onda je belaj“. Isključili su mu struju. Sad će i vodu pa će prestati ova poplava koju je stvorio. „Kao da je životinja“ – dobaci im osorno Rozalija. „Molim?“ – ponovi Novoselić. Ne razumiju je. Kao ni prije 20 godina.

-         Isuse Ivica kakva katastrofa – obrati se zbunjenom susjedu.

-         Govorio sam ja njima da će ovako završiti. – spremno će Nomad. – Već mjesecima s nikim ne priča. Od kuće je napravio bunker. Tu i tamo čuli bi kojekakve čudne zvukove, a i kada bi iz nje izašao hodao bi kao zombi. Ne znam što žele od nas dvoje. Valjda jer ga mi najduže znamo. Ali ne znam ja njega. Ne znam ja ovo u što se on pretvorio.

Gledala ga je odozdo. Golem je bio taj Ivica Nomad. Širok je postao s vremenom. I zatupio je činilo joj se. Kako i ne bi. Ne može čovjek stariti, a vrijeme stajati. Od toga moraš zatupjeti.  „Ili ćeš zatupjeti ili poludjeti“, završi Rozalija misao na glas i to samo zbuni Nomada. „Što?“ – priupita je spustivši svoj golemi pogled na nju. Skupa s pogledima cijelog mjesta. Osjeti kao da je tona nuklearnog otpada na njenim leđima.

-         Ovdje kao da je vrijeme stalo, ne čini ti se? – upita ga pogledom prelazeći po svom djetinjstvu. Osjećala se kao pedofil.

-         Pa nije. Evo, proveli su kanalizaciju i tamo će nova zgra....

-         Ma ne mislim tako.... Nije ni bitno. Kako si ti? Ima li što nova?

-         Pa nema baš. Više-manje isto. Ovdje sam stalno – reče Nomad i počeška se po bradi – Nisam ja svjetski čovjek kao ti. Ti si cijeli svijet osvojila.

-         I evo me natrag ovdje....

***

Zemlja je tvrda i ne prašta pogreške. Ne trpi mediokritet. Nije poput ljudi – ne umije se pretvarati. Oduzmi mu sve, ali zemlju mu ne diraj. To mu je sve što ima i to mu ne diraj. Od sunca skriven pod gustim granama stare smokve, razmišlja o nečemu što nikada nije vidio. O moći. Nedohvatljiva je, a sveprisutna. Uvijek tuđa i neopipljiva.  Moć je hirovita i ne dopušta ni trenutak nepažnje. Upravo je poput samih ljudi – posesivna i narcisoidna. I jako se dobro umije pretvarati.

Ne može više živjeti od svoga rada, a rad je jedino svoje što još ima. Žena je umrla mlada i zadnje što mu je rekla bilo je: „Zatvori kapiju. Nevrijeme će.“ Grmjelo je tu večer pa nije čuo njen posljednji izdisaj. Onaj kad navodno duša izađe iz tijela. Duša – odveć slaba da bi vrisnula u pomoć. Ostao je mlad i sam, a mladost najviše prezire samoću. Pa bi psovao naglas i proklinjao bogove. I plakao svaki put kad bi zagrmjelo, a on bi stario u tišini. A starost se najviše boji tišine. I zimi bi sjedio pred kaminom, a ljeti pod starom smokvom. Gdje su vodili ljubav i blagovali i molili one iste bogove koje on sada proklinje.

-         Danas je, gospodo, lakše živjeti od tuđeg rada nego od vlastitog – reče im kad su se tog jutra pojavili ispred njegove kuće.

Ovu zemlju više ne poznaje. Njihov jezik više ne razumije. Niti oni razumiju njegov. Crnim cipelama gaze po mokrom tlu. Znojni su i presvučeni kožom milijuna ubijenih predaka. Komunikacija je crna rupa. Mogu pričati istim jezikom, ali neće se razumjeti. Kao babilonska kula spetljana u logički paradoks. Koliko god mu ovaj vrištao u lice, moćnik nikako ne može razumjeti potlačenog.

-         Ne bismo znali, gospodine Gregore – odvrati mu onaj znojniji i s debljom kožom – Samo znamo da je ovo sada općinska zemlja. Došli smo vas zadnji puta upozoriti. Vrijeme je da se iselite i da izvršimo primopredaju.

-         Primopredaju!? – ponovi Gregor posprdno i rukama obriše usta. Sunce je pržilo već žestoko, ali skrio se Gregor pod staru smokvu i gledao ovu dvojicu kako se pate. – Nije ovo gospodo ni moja, a pogotovo nije općinska zemlja. Mi ćemo svi umrijeti, a ona će još biti ovdje. Bila je i prije nego što smo se rodili. Zastave će se mijenjati, kraljevine rađati i propadati, ali ova zemlja... ova zemlja ne poznaje te vaše tvorevine. A ja živim ovdje od rođenja. Moj je djed ovu kuću sagradio. Evo i mati i otac mi umrli u njoj. I žena i mladost. Sve mi je ovdje. Ja ne znam za drugo. A što to vama, gospodo općinska, znači ovaj komadić? Brojka na papiru. Neće nikome biti bolje....

Prekine Gregora jezivi vrisak i buka naroda ponovno preplavi nebo. Lavež pasa i zvuk sirena.

-         Čujete li ga gospodo!? – gotovo sa smiješkom im se obrati Gregor – Razumijete li vi što on govori ili mislite da je lud? Dva su se rata vodila u isto vrijeme. Jedan za slobodu, a drugi za moć. Evo vam sloboda i njezine žrtve – reče Gregor i pokaže prema vrisku – i evo vam moć i njezini podanici – završi gledajući ih ravno u oči pa povuče gutljaj vina iz pletene čuturice.

Jedan od dvojice htjede nešto zaustiti, ali zazvoni mu mobitel. Okrenu se za čas i Gregor uspije samo čuti: „U redu načelniče. Dolazimo odmah.“ Starac se nasmiješi i nastavi kopati.

***

Ivica Nomad marljivo je skupljao pokidane stranice sa ceste. Mislio je – možda im pomogne to što u toj knjizi piše. Htio je biti od koristi. Rozalija je učena žena, ona će sigurno znati što treba s tim listovima.  Narod je stajao na ulici. Nervozan i s podsmjehom preko cijelog lica. Bombe u kućama zasada nisu našli, ali ljude nisu puštali natrag unutra. Načelniku su se pridružila još dvojica. Znojna i blatnjavih cipela. Rozalija je sneno gledala prema njegovoj kući. Iza zavjesa mu se mogla razaznati silueta. Znala je da on zna da je stigla. Nije ga vidjela već gotovo deset godina. Godine nakon njegovog povratka iz logora pretvorile su se u pakao. To više nije bio on. Ili je bio još više on. U svakom slučaju i kako to inače biva – strah je pobijedio ljubav. Otišla je na fakultet i više se nije vratila.

Dolazila bi rijetko i ostajala kratko dok joj je baka još bila živa. U mjestu su brzo saznali što je učinila i gledali bi je s prijezirom. Pognula bi glavu i prošla u tišini. Suze bi je pekle sve jače svaki puta kada bi došla nanovo. Baku bi odvela na brdo poslušati misu, ali ona ne bi ostajala. Niti je smjela ostati, niti je htjela. Pitala bi je: „Kako je on?“. Baka bi odmahivala glavom. Govorila bi: „Vrag je dijete moje taj rat bio. Ali sve te strahote su ništa pored razrušenog uma.“

Jednom je skupila dovoljno hrabrosti i krenula prema njegovoj kući. Kako je hodala, tako su joj se noge odsijecale. Stajala je i okretala se. Hvatala za glavu pa se ponovno vraćala. Znoj i grčevi podsjetili bi je na prošlost. Živjela je u njegovoj kući dok je on bio u logoru. Zatvarala bi se u sobu gdje su spavali zajedno i govorila bi: „Ne izlazim odavde dok se ne vrati“. Zabijala bi nokte u tijelo i vrištala: „Pustite me! Vi ste gori od njih!“

Već tada se počeo zagrađivati. Stajala je dugo pred ulazom u dvorište dok napokon nije zgrabila hladnu kvaku i povukla. Ušla je unutra. On je bio na koljenima ispod stare masline i u ruci je držao čeličnu četku. Imao je dugačku bradu i kosu. Poput pustinjaka. „Poput junaka iz naših knjiga“, sjeća se da je promislila. Nije podigao pogled. Manično je ribao pločice.

Približila mu se na nekoliko koraka i promisli kako ga ne bi ni prepoznala da ga vidi na ulici. Obrati mu se, ali on ne reagira. „Kako si?“ Ništa. „Mogu li ti pomoći?“, upita i pruži ruku prema njemu. On trzne poput kakve zvijeri i odmakne se. Ona se povuče. Je li ovo isti čovjek? Ista duša u njemu? Isti onaj koji je satima u nju prelijevao srž svoga bitka. Iskon svojega postojanja. I ako jest, kako je moguće da se više ne razumiju?

Poslušala je pažljivije i čula ga kako mrmlja: „Horizonti naših predaka vide ono što će tek biti. Vrijeme je u nama koliko i oko nas. Nekada sam bogato darivao tu sirotinju, a sada šutke promatram ovu distopiju.“

Primijeti da je kanta do njega ostala bez vode. Okrenuo ju je naopako da iscijedi svaku kap pa je ostavi i krene strugati po suhome. Nekada su sve radili zajedno. Ona ugrabi kantu, ode do gume i napuni je koliko je mogla nositi. Donese mu je. Zaustavi se na tren da ga još jednom pogleda. On i dalje uopće nije reagirao. Proguta suzu i okrene se da ode.

-         Rozalija! – čuje mu hrapav glas. Kao da stoljećima nije pričao. Kao da nije bio njegov.

-         Molim? – zaustavi se u čas i okrene prema njemu.

On je i dalje nije gledao, ali više nije ribao. Buljio je u pod. Rekao joj je:

-         Pokolj vječni daruj im, Gospodine.

***

Gregor nije bio lagan karakter. Stario je brzo kao što već i stare ljudi koji žive sami. Ali samoća mu je bila utočište. I opravdanje. I trebalo je vremena i vremena da oprosti i nauči živjeti onako kako mu je valjda bilo i suđeno. Najgore od svega bilo je što nije imao prema kome usmjeriti gnjev koji je osjećao. I natjeralo ga je to da mržnju pretvori u rezignaciju, a rezignaciju u mirnoću. Nije pričao ni s kim. Djeca su ga se bojala jer su im odrasli rekli da ga se boje, a odrasli su ga zaobilazili jer nije bilo pametno da ih se vidi s njime. Nije išao na misu, nije se petljao u tuđa posla i tuđa posla se tada nisu petljala u njega. Pričale bi bake da mu je smrt žene bila božja kazna. Uostalom, što on još uopće radi ovdje. „Neka ide u svoju zemlju.“

Jednog mrzlog zimskog dana, čistio je Gregor bojom zamazani zid pred svojom kućom. Neka su ga djeca, koju se učilo da kao pravi katolici vole svoje i mrze sve što baš i nije njihovo, zamazali crvenom bojom. I odakle njima te riječi i psovke, pitao se Gregor. Vjerojatno od istih onih ljudi koji su definirali ono što je pravda, Bog te „naše i njihovo“. Tada ga je vidio polugolog i smrznutog kako tetura cestom. Vikao je: „Carevi će izgraditi novo carstvo! Vojnici će ginuti za njega! Nerođena djeca će umirati za ideale!“

Ista ona balavurdija koja je išarala zid psovkama, sada je stajala na obližnjem brežuljku i smijala se luđaku i proroku. Smijala se vjerojatno jer im nitko nije stigao reći da je on „njihov“.

Gregor ga je podigao i odnio u njegovu kuću. Smrdjelo je na gnjev i osvetu i bili su to mirisi tako dobro poznati Gregoru. Od tada se on nastavio brinuti za njega koliko je mogao. Donio je drva za kamin, očistio kuću i popravio prozore. Nabavio je Gregor ljekove i brinuo se da ih pije i pazio je Gregor da mu uvijek donese nešto za pročitati. I samo rijetko bi se njihovi pogledi susreli i obojica bi znali što misle i ništa ne bi morali reći jedno drugome. Ni „Hvala“. Ni „Zašto?“. I pričao bi mu Gregor o svojoj ženi i životu prije rata i o njegovoj i o svojoj obitelji. I govorio bi mu da se sjeća Rozalije. I neka joj ne zamjera. I neka prihvati njen savjet.

I psovao je Gregor svaki puta kada bi načelnikovi ljudi dolazili na vrata i govorili mu kako bi možda bilo najbolje da on jednostavno ode. Sigurno negdje drugdje ima rodbine. „Što ćeš ovdje sam“, govorili bi mu. I savjeti su se pretvarali u naputke, a naputci u direktive. I vidio je Gregor gdje to ide, ali nije bježao ni onda kada je sa ženom ostao u svojoj kući. Jer neke stvari su vječne, a države i carevi, općine i načelnici, to sigurno nisu. Pa makar umro, ostat će tu gdje se i rodio. Jer ne zna Gregor za drugo. I ne želi znati. Pa onda neka se priča...

***

Rozalija im se otrgnula iz ruku: „Pustite me“  - vrisnula je. Iz kuće je sad dopirala zaglušujuća glazba. Sve veći broj policajaca okružio je područje. Šaputanje okupljene mase postajalo je sve nervoznije.

-         Ulazim unutra! Pustite me! – vikala je Rozalija. Načelnik je pokušao zadržati. Govorio joj je da još nije vrijeme. Trebaju razgovarati sa stručnjacima. Cijela kuća okovana je eksplozivima.

-         Nemamo pojma kako će reagirati – uvjeravali su je.

Rozalijin pogled bio je negdje daleko. Nije osjetila ni stisak njihovih ruku ni dobacivanja gomile. Čula je samo glazbu koja je dopirala iz njegove kuće. I znala je pjesmu. I znala je što joj je činiti.

-         Pustite ubojicu! – čulo se iz publike – Neka je kod njega. Stvoreni su jedno za drugo – dovikivali su sa galerije.

To je bilo dovoljno da stisak Novoselićeve ruke popusti. Rozalija se otrgne i otrči prema kući. Nekoliko policajaca se zaleti prema njoj, ali zaustavi ih golemi Ivica Nomad: „Pustite je. Neće joj on ništa napraviti“, reče Nomad autoritativno i svi se zaustave.

Znala je vrlo brzo naći isti onaj prolaz u dvorište koji su koristili njih dvoje kao djeca. I kroz koji su se kasnije probijali kao ljubavnici. I znala je da ga nije dirao jer su nekoć davno ležali na travi i pričali kako će svojoj djeci pokazivati isti taj prolaz koji je vodio do obližnjeg potoka. Kad se našla ispred ulaznih vrata, glazba se naglo prekine. To je prene i ona shvati što je i što radi. Krene otvoriti vrata. Bila su zaključana. Htjede pokucati, ali čuje kako ih s druge strane netko otključava.

-         Uđi - čula je nečiji glas. I kad je širom otvorila vrata i kada ga je ugledala svejedno još nije bila sigurna da je to on. Ali onda je rekao: „Rozalija“.

 

I ona se prisjeti svega.

Bio je svježe obrijan i prilično uredan. Odjeća mu je, istina, bila nešto starija, ali vidjela je na njemu da je priseban. To je već sad bilo više od onoga čemu se mogla nadati. Stan je bio jako skromno namješten.

-         Očekivao si me? – upita gledajući ga ravno u smeđe oči. To je bilo jedino na njegovom licu što je mogla prepoznati.

-         Naravno – reče gotovo zaigrano – Nije teško pretpostaviti poteze našeg načelnika.

Rozalija se nasmiješi. On joj okrene leđa i krene prema prozoru. Tamo je na nosaču stajala puška, a na stolu do nje Rozalija je od hrpe stvari mogla prepoznati samo stari radio njegovog oca.

-         Što ovo radiš? – upita ga.

Ne odgovori joj. Sa stola uzme bilježnicu i kemijsku. Istrgne list iz nekakve stare hrpe papira i krene nešto prepisivati. Približi mu se. Oprezno, kao onaj put nakon što ju je prvi put udario. Naježi se kad joj pred oči u stotinki sekunde skoči slika nje same kako ga grli usred noći. Preznojenog, izranjavanog i iscrpljenog. Njegove noćne more držale su ih napetima gotovo svaku noć. Njegove promjene raspoloženja nju su držale budnom i nakon što bi njega uspavala.

-         Slušaj. Znam da se nismo vidjeli stoljećima i znam da me više jedva i poznaješ, ali....

-         Šuti!  - prekine je naglo. Ona utihne. – Ovaj papir daj onom lopovu Novoseliću.

-         Ako ovo radiš zbog mene... – ovaj put je prekine njegov ciničan smijeh. Bila je zaboravila da se zna smijati.

-         Rozalija. – reče umirujuće -  Ne brini, nije ovo zbog tebe. Iako sam se nadao da ćeš doći.

-         Nego zbog čega je ovo? Nema smisla živjeti u prošlosti...

-         Lako je tebi reći – odbrusi joj.

-         Ljut si na ove ljude dolje? Dosta njih je prošlo istu kalvariju kao i ti?

-         Ne propovijedaj mi! – povukla se korak unatrag čim je podignuo glas. – Njihovi su klali. Naši su krali.

-         Ja.... – započne Rozalija bez da je uistinu znala što želi reći.

-         Ti!? Ti si pobjegla! Nisi morala živjeti ovdje s posljedicama. A posljedice su, Rozalija, često puno gore od samih zločina. Zločin je tek trenutak, posljedice su vječnost. – reče i baci pogled kroz prozor – Pogledaj ovog Novoselića. Barbar. Koliki su ginuli da bi on sebi osigurao prestiž i bogatstvo.

-         Što želiš da napravim s ovim papirom – priupita ga tiho.

-         Daj ga Novoseliću. Reci mu da ne traži bombe po selu. Neka pogleda u svoje dvorište. Bombe sam stavio u zgradu općine.

-         O, bože – zavapi Rozalija – Plešeš po samom rubu. Je li to stvarno potrebno?

-         Ti bi trebala znati. Ti si donosila i mnogo teže odluke, zar ne?

-         Kako to misliš? – upita ga tiho kao pred oluju.

-         Kako to mislim! Kako mislim? Pa ubila si naše dijete, Rozalija. Naše nerođeno dijete. Nas. Sve!

Ona prepozna taj bijes u njegovim očima. Ponovno joj je postao poznat. U grudima osjeti imploziju. Okrene mu leđa jer ga nije mogla gledati u lice. On zašuti, ali mogla mu je čuti disanje.

-         Misliš da mi je bilo lako! – govorila je jedva dišući – Nisu znali gdje si. Mislili smo da si mrtav. Bila sam sama. Bila sam dijete. Bilo me strah.

Govoreći te riječi sjeti se njegovog lica. Kada se vratio i kada mu je priznala. Godinama kasnije, kada nije mogla zaspati navečer, zle misli uvjerile bi je da je za njegov slom bila kriva upravo ta vijest. Nakon nje u njemu se nešto prelomilo i ona bi u znoju ležala i razmišljala kako je u biti počinila dva ubojstva!

Šutjeli su oboje dugo kad joj on napokon dobaci: „Sjećaš se Gregura?“  Kimnula je glavom brišući suze. „To je popis njegove zemlje. Već mu godinama prijete. Žele ga otjerati odavde jer je krive nacionalnosti. A čovjek se rodio ovdje. I njegov otac i njegov djed. I kad je dolazila vojska nije želio ni bježati ni surađivati s njima. Spasio je više života od mnogih drugih heroja. Više sigurno od onog dolje skota Novoselića. Sada mu općina želi oduzeti svu zemlju i protjerati ga. Reci im da želim vidjeti papire u kojima garantiraju da neće dirati u Gregurovo vlasništvo. Kad ih vidim, reći ću im točno gdje su bombe. I naravno, šutjet ću o ovome. Ali ako sada ili poslije krenu mudrovati, onda ću o svemu obavijestiti novinare. A to je zadnje što žele. I nema problema. Preuzet ću ulogu terorista. Pa neka se priča...“

Rozalija samo kratko potvrdi da ga je razumjela. Upita ga zašto mu je toliko stalo do Gregura. On se nasmiješi lagano. Rozalija je već otvorila vrata kuće.

-         Obojica smo nešto izgubili. Uostalom, poslušao sam tvoj savjet. Naučio sam praštati. On mi je pomogao – reče gledajući je onako uplakanu i nasmijanu u isto vrijeme – Sjećaš se da mu je umrla žena?

-         Sjećam se.

-         Govorila mu je da će doći do rata. Upozoravala ga je, ali on - onako naivan - nije joj vjerovao. Umrla je prvu noć napada. Granate su grmjele te bistre večeri. Sjećaš li se? Ja i ti smo stajali na terasi i brojali zvijezde i granate.

-         Kako se ne bih sjećala. Idući dan si otišao – reče i ispod haljine izvuče dva lista papira koja je spremila – Izvoli svoj Slaughterhouse-five! – reče i okrene se.

-         Hvala. I Rozalija?

-         Molim.

-         Zatvori kapiju. Nevrijeme će.

 

 

Manuskripti poraza

 

DOLAZNE PORUKE

„ ... naravno, jasno ti je, ako se ti i ja rastavimo naša djeca idu meni!“

POSLANE PORUKE

„Naravno, jasno ti je, ako se ti i ja rastavimo naša djeca neće imati majku!“

DOLAZNE PORUKE

„To nije smiješno!“

A sjećaš se, bio sam lud za tobom. Sada na podu leži poluprazna boca Jagera. Zidovi u stanu su ogoljeli i bijeli. Prazni. Tako mu je uvijek bilo draže. Dugačka podna lampa uzdiže se prema plafonu i nekakva plišana životinjica obješena je o nju. Tek još jedan u nizu poklona. Njegovih njoj. Ostavila ju je, onako spontano i neopterećeno, prije nego što se skinula i legla na krevet. Osmišljeno, ali i dalje neopterećeno.  Sada leži sam i u mraku. Nekakva jeziva frekvencija odzvanja sobom. Odbija se od gole zidove i zabija u glavu. Izvana dopire narančasta javna rasvjeta i povremena buka automobila.  Ako je dovoljno kasno čuju se i dovikivanja pijanih studenata koji se vraćaju iz klubova. Ako je dovoljno tiho čuju se i starci prekriveni najlonom kako kopaju po kontejnerima odmah ispod zgrade. Život mu odzvanja pred ušima.

Provodila je sate na koljenima čisteći krv s prljavih pločica.

A koljena su joj bila razrovana i uništena. Smrskana. I kad bi se podizala da donese čistu vodu, oslanjala bi se o tvrdi pod šakama izgriženim od zime. Ribala je manično i puhala u pramenove kose koji su joj padali pred oči i upadali u usta. Zavoji su joj se skidali. Trebala ih je već zamijeniti, ali ovaj nered je morala počistiti prije nego što joj majka dovede djecu. Rebra su joj se kidala svakim pokretom, a vrat jedva da je i mogla okrenuti. A sjeća se  - bio je lud za njom. Sada na podu leži uništeni okvir sa slikama. Rim, proljeće 2007. Goran se tek rodio, Karlu još nisu mogli ni zamisliti, a kamoli planirati. Ne sjeća se kada je posljednji put jela. Ili spavala. Ne sjeća se kada je prošli put dan prošao bez grčeva ili povraćanja. Ili oboje. Kao sada. Oslanja se o modra bedra i podiže. Zacrni joj se pred očima i u zadnji trenutak se osloni o zid da ne padne. Zidovi su puni boja, slika i fotografija. Mislila je da će joj tako biti lakše. Mrzila je bijelu boju. Dok je uranjala glavu u školjku na djelić sekunde se nasmiješi oduševljena što se na vrijeme sjetila zavezati kosu. Bila je tako zadovoljna sobom. A onda je krenula bljuvati. Rebra su je ubijala. Stvarno sreća za tu kosu jer je sada više nije imao tko držati.

***

Držao joj je kosu u jednoj i bocu Jagera u drugoj ruci. Zahodi su bili prokleto prljavi u ovim vražjim rupetinama. Pomaknuo se u zadnji tren kad je kraj njega proletjela još jedna nesretnica dok joj je bljuvotina već ispadala iz usta. Promašila je pola i eksplodirala po zidu. Budaletina! Zidovi su bili blijedo-crveni. Prljavi i izlijepljeni iskidanim plakatima i najavama novih koncerata. Kompletan kompleks zaudarao je po licemjernom pseudointelektualizmu i snobovskim ljevičarima. Srećom, nesretnica je imala potpuno kratku kosu pa je mogla rigati neopterećeno. Nekakva alternativna kuja. Prijateljica joj se pijano cerekala sa zahodskih vrata. Cijela rupa smrdjela je po izriganim budućnostima. Mislio se: „Ove jadne kuje će za koju godinu biti majke nekoj nesretnoj djeci. Uključujući i ovu moju.“

„Jesi gotova?“,  cigaretu je tresao po podu koji je bio natopljen prljavom vodom i krvavim ulošcima.

„Prokleti bambus“, odgovara mu skidajući gumicu s ruke i vežući kosu.  Obrisala je slinu s usta i odteturala do začepljenog umivaonika. Zrcala su vibrirala od basova. Stavila je ruke pod slavinu kako bi se umila, ali joj je smeđa voda potopila dlanove pa je lice poprskala s njom, a ne sa čistom vodom. Zgadila mu se u tom trenutku. Gadila mu se tako pijana i prljava.

„Povraća mi se od ovog mjesta“,  dobaci joj primijetivši kako ga je gomila u ženskom WC-u ošinula osuđujućim pogledima. Povuče gutljaj Jagera, uhvati je za nadlakticu i krenu se gurati prema izlazu.

Osjetila je kako je svježi zrak opalio po mokrom licu. Brisala ga je rukavima svoje majice. Kapljice vode kao da su se u trenu pretvarale u ledene sige. U rukav je očistila nos i zavukla smrznute ruke pod tanku, crvenu majicu. Osjećala se toliko bolje nakon povraćanja. Gotovo da je postala ovisna o tom osjećaju. Ne sjeća se točno kada je sebi priznala kako joj odgovara takva vrsta autodestrukcije. Kako joj odgovara onaj poletni osjećaj olakšanja nakon povraćanja. S tom rigotinom kao da bi iz sebe izbacila sve svoje komplekse. S njim još nije bila spremna to podijeliti. Onaj njegov arijevski, sjeverno-europski mentalitet to ne bi mogao pojmiti. Zgrozio bi se. Ne sjeća se točno u kojem trenutku je postala svjesna kako joj odgovara taj njegov gestapovski, zapovjednički stil. Taj autoritativni način vođenja života i vođenja ljubavi. Njegova ruka na njenim ustima. Njegov žestoki stisak oko njenog vrata. Pogledala ga je onako visokog i u finom, crnom kaputu, agresivno ga zaustavila, okrenula prema sebi i rekla:

„Vodi me negdje. Želim da me izjebeš!“

***

Ophođenje s oštećenim ljudskim izmetom nikada mu nije zadavalo previše užitka. Gubili bi sate, dane raspravljajući o svjetskoj nepravdi i lokalnom nepotizmu. Vječni studenti i povremeni umjetnici. Bankrotirani amateri. Šest kuna za kavu i 12 za jeftino vino. To su bili njihovi dometi. Ako si klošar to ne znači nužno da si i neshvaćeni genijalac. Trpio bi šutke njihova isprazna laprdanja, pogledom prelazio po njihovim licima i zamišljao koliko bi za svakog od njih mogao dobiti na crnom tržištu. Zna neke ljude. Nešto bi se i dalo riješit. Ako ne bi otvarale usta – za žene bi još nešto mogao i dobiti. Za ove kukavne dječake, isprike od muškaraca se ne isplati ni truditi. Žgoljavi od preseravanja s engleskim žargonom i blijedi od fotelje, monitora i besplatne pornografije. Nisu radili ni jedan dan u svom bespotrebnom životu. Što je to točno što oni doprinose društvu? Kradu bogu dane i žive od države po kojoj pljucaju. I on bi ih trebao trpjeti?!

„Majko mila! To nije smiješno!“, prekinula ga je zgroženo.  „Nekada stvarno znaš biti uvredljiv!“

„Što!? Misliš da 10 tisuća ne bi bilo dovoljno? Dobro, možda 15 ako bi oprala kosu i izvadila one piercinge iz nosa i pupka. Visoka klijentela baš i ne voli takve nezrele ispade adolescencije. Mora izgledati profesionalno i... pa – čisto!“

„Prestani! To mi je prijateljica. I prestani se cerekati tako! Nisu svi kao ti. Uostalom, mi smo svi pet godina mlađi od tebe. Tko zna gdje će oni biti u tvojim godinama.“

„Znam ja gdje će biti onaj cmizdravac s kosom do guzice“, reče joj i krene simulirati pušenje. „Bit će kuja nekom skinheadu kad završi u zatvoru zbog još jednog u nizu nepotrebnih i neuspjelih prosvjeda. Idi radi nešto, pijavico!“

„Glup si“, reče mu smijući se. Približi mu se i udre ga svojim slabašnim i mekanim šakama. Obgrli ga i upita preslatko: „A gdje ću ja biti?“

„Gdje god ja kažem!“

Podigne je i krene nositi. Vrištala je i smijala se u isto vrijeme. Osjećala se tako sigurno u njegovim rukama. Bio je snažan i muževan. Ozbiljan i samopouzdan. Sve što je željela je bilo potpuno mu se predati. Prolaznici su ih gledali oduševljeno. Osjećala se kao kraljica. Uostalom, ako je dovoljno dobra da bude njegova djevojka, onda mora da nešto vrijedi. Tolike su ga željele, a on je izabrao nju. Izabrao baš nju i baš njoj govorio kako je lijepa i posebna. Posebna, govorio je i nabrajao poimence omiljene mu dijelove njenog tijela. Izvlačio je najbolje iz nje. Tjerao je da bude najbolja studentica, hvalio njen intelekt i nikada nije zaboravio naglasiti kako gubi vrijeme s onim ološem. Ološ, nazivao bi ih i nabrajao poimence što točno kod svakog od njih ne valja. Skupilo bi se na kraju puno toga, ali bio je smiješan i nije tomu pridavala previše važnosti.

Nikada nije pričao u kondicionalu. Uvijek imperativno i uvijek pravomoćno. Divila se njegovoj pameti i činjenici  da je sve postigao sam i iz ničega. Divila se njegovoj zrelosti i njegovoj visini. Da joj je to netko rekao ranije, odbrusila bi mu da je lud, ali sada joj je bilo sasvim jasno kako je upravo on tip muškarca koji joj je trebao. Kakvog je morala imati. Koji joj je podizao vrijednost. Jer sama je bezvrijedna. Bezvrijedna i nepotrebna. Nepotrebna do razine fizičke nesnošljivosti. Ležala bi u mraku dok joj se ne bi smučilo. Zgadio bi joj se njen odraz u ogledalu. Gadila se sama sebi tako nesposobna i nepotrebna. Ali on joj je podizao vrijednost. Više gotovo da i nije povraćala. Osim, naravno, kada ga ne bi vidjela nekoliko tjedana dok je bio odsutan na poslovnom putu. Ali to je bilo razumljivo.

Tada bi dane ubijala masturbirajući na njegove slike i povraćajući na svoje.

***

Kada ju je počeo varati  plakala bi u pauzi na poslu i navečer kada bi se uvjerila da je Goran zaspao. Pokušala je shvatiti zašto?  Zašto nije dovoljno dobra žena pa je on primoran varati ju? Njen ološ kolektivno bi joj govorio da je on uništava. Zbog njega je žrtvovala i karijeru i samopouzdanje. Degradirala se na 60 kilograma i prestrašenu kućanicu. Osam godina je dovoljno vremena da joj postane jasno kako nešto ozbiljno nije u redu. I ona je to znala. Nešto definitivno nije bilo u redu s njom. Jednostavno nije bila dovoljno dobra da zadrži muškarca njegovog kalibra. Zavodila bi ga u očajničkim pokušajima, a on bi joj se podsmjehivao i govorio joj neka se ne zavarava. Preklinjala bi ga da je uzme. Kada bi napokon na to pristao, bila mu je uvijek okrenuta leđima pa nije ni mogla vidjeti njegovo hladno, mrtvo lice. Tukao ju je, ne jebao. Ona bi kasnije u plaču i histeričnom smijehu milovala modrice po nogama i rukama. A onda bi povraćala, bijesna na sebe što ga nije uspijevala zadovoljiti.

„Znaš, možda bi mogao provesti vikend s Goranom. Samo vas dvojica. Nedostaješ mu, a gotovo da uopće ni ne obraćaš pažnju na njega“, usudila mu se reći jedne večeri dok su se vraćali kući, nekoliko mjeseci nakon što je rođena mala Karla.

„Začepi.“

„Ma samo ti pokušavam reći...“

„Začepi!“

Uvijek u imperativu. Stresla se kada je podigao glas. Zašutjela je i sjetila se njihovih početaka. Posvađali bi se oko nekakve trivijalnosti i ona bi mu, onako mlada i odrješita, drsko odbrusila da mu ne padne napamet više podizati glas na nju.  Neka se ne usuđuje vikati na nju, rekla bi mu. Nasmijao se podcjenjivački.

„Vikati na tebe?“, upitao ju je posprdno. „Ovo ti zoveš vikanjem? Očito da ni ne znaš što je to. Je li itko ikada viknuo na tebe?“

Ne bi mu odgovorila. U to vrijeme je već počela razlikovati njegova prava pitanja od sarkastičnih. Kasnije je shvatila da je bio u pravu. Ono „vikanje“ s početaka njihovog zajedničkog postojanja bio je lagani povjetarac u odnosu na oluju koja ju je neprekidno opsjedala idućih godina. I bio je u pravu – nitko nikada u biti nije uistinu viknuo na nju. A nekakav patuljak u njoj volio je to. Volio je taj njegov imperativ i njegova podcjenjivanja. Iz nekog bolesnog razloga, taj mazohistički patuljak u njoj zasvijetlio bi od uzbuđenja svaki puta kada bi je čvrsto uhvatio za njene tanašne ruke i zaurlao na nju snagom tisuća pobješnjelih ratnika.

„Što me gledaš tako“, upitala ga je zaljubljeno nakon nekoliko minuta šutnje. Bližili su se njihovom stanu. Za nju je još uvijek bio „njihov“, ali on već mjesecima nije tu živio.

„Izgledaš ogavno“, opalio je nezainteresirano gledajući prema njenoj zgradi. Ruke je držao u džepovima kaputa, a ona je svoju ruku provukla kroz njegovu kao da su nekakav stari bračni par. Nije mogao to razumjeti, ali prestao ju je ispravljati. Spustila je pogled.

„E, pa hvala lijepa“, uzvratila je tiho, vadeći ključeve iz svoje torbe. Na trenutak promisli da ga upita da li se zbog toga jebe s drugim ženama, ali bilo joj je neugodno. Nije voljela govoriti o tome. Vjerovala je kako je to isključivo njena krivica.

„Šteta“, procijedio je kroz zube dok su ulazili u zgradu.

„Što to?“

„Pa to na što si spala. Sjećaš se kakva si ljepotica bila kada smo se upoznali. Koliki si potencijal imala. Doduše, još uvijek si lijepa, ali nema više tog potencijala i onog samopouzdanja od prije. Nema ničega više. Šteta. Sada si običan kostur.“

Ozarila se. Bila je presretna što joj je rekao da je i dalje lijepa.

Ušli su u mračan stan. Djeca su bila kod njenih roditelja. Prvi puta otkada se Karla rodila, imali su prostor samo za sebe jer on nije želio da ona dolazi u njegov stan. Nije volio ni malu djecu. Nije znao što s njima, govorio bi. Bila su mu draža kada malo narastu i kada se budu mogli igrati. Uostalom, objašnjavao je, sada su ionako premala da bi išta upamtila. Zašto onda uopće i gubiti vrijeme na takve stvari. Nije to mogla razumjeti, ali valjda je bio u pravu. Uostalom, on im je otac, skrbi o njima, a na njoj je da na njih pazi i s njima provodi vrijeme.

„Pa što bi ti želio od mene“, upita ga kada je prikupila dovoljno hrabrosti. Vadio je piće iz bara.

„Hoćeš ti jedno?“, upita je. Odmahnula je glavom, ali nije je ni gledao pa je bilo svejedno. Znao je već otprije da neće. Natočio je čisti viski, skinuo kaput i sjeo za stol, opušteno i igrajući se sa čašom. Cijelo to vrijeme nije ju ni jednom pogledao. „Upravo u tome je problem.“

„Što ti to znači?“

„Što mi to znači?“, dobacio je ironično. „Ti pitaš mene što bih ja želio? Zar ti to ne bi trebala sama znati?“

Na trenutak je vagala da li odgovori na to pitanje ili ne, ali naposljetku odluči da neće. Bila je to dobra odluka jer je on odmah zatim nastavio.

„Kad sam te upoznao bila si naivna djevojčica. Naivna, ali i nevjerojatno uzbudljiva. Imala si nekakav žar u sebi i znala si što hoćeš. Bila si zavodljiva. Zavodljiva, a ne patetična kao danas. Imala si snove. Ambicije. Dobro, imala si i more kompleksa o kojima nisi željela pričati, ali znala si ih kontrolirati. A danas... Danas oni kontroliraju tebe i u tebi kao da više ni nema te žene. Jadna si. “

„Pa...zar nisi ti...“, zamuckivala je. Stajala je nasred dnevnog boravka s torbicom u ruci i dalje kompletno odjevena i gledala u njega suznih očiju. „Zar nisi upravo ti ovo želio od mene? Da ti se posvetim i predam u potpunosti?“

„Ma daj molim te. Mene kriviš za ovo?“ upitao ju je i pogledao, napokon. Spustila je oči, ponovno. „Ja sam zavolio neku drugu djevojku. Neku koja mi je bila na razini. S kojom sam mogao biti ponosan. Što sada imam? Mazohističku, ispijenu ljušturu od žene.

Naravno da nije mogla više. Krenula je plakati i brisati suze pomiješane s maskarom. „Prestani cmizdriti. Znaš koliko to mrzim.“

Zajecala je, uzdahnula i u afektu mu dobacila: „Znam da ti više nisam dovoljna! Zato i spavaš s drugim ženama!“

Ne sjeća se da je to vidjela, ali je čula kako čaša udara od zid. Osjetila je kako se trese i osjetila je uzbuđenje kada je došla sebi i vidjela tek da on ide prema njoj. Torbica je bila na podu, a ona je osjetila kako joj stišće ruke. Čula je kako nešto bijesno urla, ali nije mogla razumjeti što. Pribio ju je uza zid i lupao dlanom snažno odmah pored njene glave. Vidjela je kako sa zida pada jedna njihova slika, ali nije mogla čuti. Odlučila se potpuno koncentrirati na njega. Ruke su joj bile priklještene između hladnog zida i njegove vruće ruke. Drugom ju je rukom uhvatio za vrat i ona je mogla osjetiti kako se guši. Grcala je pokušavajući disati. On bi podizao koljena i udarao je u bedra i rebra. Osjećala je njegov stisak na svom zapešću i vibriranje zida po kojem je lupao šakom dok ju je udarao koljenima. Zidovi su bili puni boja i slika. Mislila je da će joj tako biti ljepše.

„Je li ovo želiš, ha!? Luđakinjo! Evo ti sad! Što si napravila od našeg braka!? Radio sam sve što si željela! Ti ćeš mene optuživati za ovo rasulo, je li!? Ti ćeš mene optuživati da spavam s drugim ženama!?“, urlao je potpuno bijesan.

Ona se prestala opirati. Vidio je u njenim očima da mu se predala. Zastao je s udaranjem i vikom pa na trenutak zavlada potpuna tišina. Izvana dopiru zvukovi sirena i probijaju se svjetla automobila. Popustio je stisak i udaljio se od nje. Okretao se oko sebe potpuno izvještačen. Rukama je prekrivao lice i brisao znoj sa čela.

„K vragu! Nekad sam se mogao kontrolirati, a pogledaj me sad. Pogledaj što si napravila od mene. Što si napravila od sebe. Kako smo jadni. Kako su jadna naša djeca. Pretvorila si nas u čudovišta. Dosta je s ovim!“

Nije ga slušala. Uvijek bi isto govorio u zadnje vrijeme. Dosadna propovijedanja. Odavno on više nije čovjek u kojeg se zaljubila. Otišla je do kuhinje i iz ladice izvadila nož. Bio je oštar, a on joj je bio okrenut leđima. Više nije bio  ni sjena onog visokog, markantnog muškarca u kojeg se zaljubila. Odlučnog i sigurnog u sebe. Odavno se ona više nije osjećala sigurno pokraj njega. Sada je ona bila ta koja je stvari morala uzeti u svoje ruke. Brbljao je nešto nesuvislo dok mu se približavala s leđa. Osjećala je kako je bole bedra. Osjećala je oštro probadanje u rebrima i njegov čvrsti stisak oko ruke. Sutra će biti prekrivena modricama, a on će sutra biti još manji muškarac nego što je danas.

Kada je došla na nekoliko koraka od njega napokon se okrenuo i ušutio. Pogledao ju je zbunjeno i plaho. Ni sjena onom pogledu kojim ju je gledao prije osam godina. Ni sjena onom čovjeku koji je znao što želi i kako to uzeti. Sada je ona morala biti ta koja će preuzeti inicijativu. Na tren je zatvorila oči i u glavi su joj sijevali njegovi udarci. U tami je zasvijetlila oštra bol i onaj bespomoćan osjećaj gušenja. Oni grčevi mišića i onaj osjećaj nemoći. Naježila se i otvorila oči. Nije se maknuo ni koraka. Stajao je nepomičan i izgubljen. Došla je na korak do njega i pogledala ga onim drskim pogledom koji je znala da obožava. Uhvatila ga je oko struka i u ruku mu gurnula nož. Svojim je prstima stisnula njegovu šaku i približila oštricu svome vratu, ponovno ga pogledala i rekla:

„Što si stao?“

Uzela mu je drugu ruku i zavukla je u svoje gaćice. Bila je potpuno vlažna.

***

Objesila je plišanu žiraficu na visoku podnu lampu i golim nogama doklizala do njega. Parket je bio nov i ulašten. Tamnosmeđ poput njene valovite, raspuštene kose. Rasvjeta se savršeno uklapala s njenim golim ramenima  i  njenom egzotičnom putenošću. Promisli -  kako je mladost razigrana i neograničena. Leđa su joj se prelijevala od tankog vrata do dugačkih nogu. Gledala ga je odozdo dok mu je raskopčavala hlače. Spontano i neopterećeno. Tipkao je na mobitel. Pisao je: „Više nema smisla. S ovim moramo prestati.“

Znala je da ga izluđuje iako se pravio da ne obraća pažnju. Ostavila ga je i krenula prema krevetu. Znala je točno u svakom trenutku što treba raditi. Bila je nevjerojatno samouvjerena za bezbrižnu 22-godišnjakinju i znala je to. Promisli – kako je zrelost napaljujuća kod muškaraca. Na trenutak je podigao pogled s mobitela i ona je iskoristila priliku da sa sebe krene skidati gaćice. Noge su joj bile beskrajne. U ruci mu zavibrira mobitel i lice mu se ponovno smrači. Pisalo je: „ ... naravno, jasno ti je, ako se ti i ja rastavimo naša djeca idu meni!“. Opet svu pažnju posveti tipkanju. Bjesomučno i s obje ruke. Čekala je da je ponovno pogleda. Nedugo zatim, on mobitel ostavi na noćnom ormariću i krene joj lagano masirati noge. Radio je to predivno i potpuno predano.

Kaže mu mazno: „Kako si strpljiv i pažljiv. Sviđa mi se to kod tebe“. Nije joj ništa odgovorio.

...

Izašla je iz tuša obavijena crvenim ručnikom. Podovi su bili topli i zagrijani. Osjećala se tako svježe i ugodno. Bio je nevjerojatno dobar prema njoj. Nevjerojatno je pametan, pomislila je. Izašla je u hodnik i nije mogla skinuti pogled s golih zidova i praznog prostora oko sebe. Ovaj stan, pomislila je, kao da je rupa u nečijem životu. Proviri kroz vrata sobe i dobaci mu:

„Ovaj stan je tako hladan i agresivan. Uopće nije nalik na tebe. Možda da ti ga pomognem preurediti? Da objesimo koju sliku? Dodamo pokoji komad namještaja?“

Nasmiješio se. Ležao je ispružen na krevetu. Posegnuo za bocom na podu i povukao gutljaj. Pogleda je.

„Skini taj ručnik i dođi ovamo.“

„Rado“, odvrati mu kroz osmijeh. „Ali moram ići. Žao mi je.“

Krene prema dnevnom boravku i iz torbe izvadi mobitel, istipka poruku i krene se oblačiti. Šteta, pomisli - mogla bi ovako cijelu noć.

Čuo je kako zatvara vrata od stana i primijeti da je zaboravila svoju žirafu. Podigne bocu s poda i povuče još jedan dugačak gutljaj. Namršti se, na tren zatvori oči pa se sjeti pogledati na mobitel.  Imao je dvije poruke. Pisalo je: „Bio si predivan večeras. Sama ću se ispratiti. Poljubac.“ Otvorio je drugu, pisalo je: „To nije smiješno.“ Odloži mobitel. Zatvori oči i u mraku mu sijevne njezino lice. Ono nekadašnje. Mlado i puno života. Učini mu se da je može dotaknuti, dignuti u naručje i nositi kroz grad. Učini mu se da može čuti njene vriskove oduševljenja. Neke drugačije vriskove iz nekih drugačijih vremena. Učini mu se da može razgovarati s njom. Nešto što više nikako nije mogao. Upita je: „Što nam se dogodilo?“

Nije mu ništa odgovorila. Iz nekog razloga, kao da je čekala njega da nastavi pa joj on kaže: „A sjećaš se, bio sam lud za tobom...“

...

Čekala ju je nervozno i prekriženih ruku na obližnjem parkiralištu. Kasnila je, a njoj je bilo hladno i bila je dehidrirana i svaki put kad bi željela udahnuti u rebrima kao da bi je probadao oštar nož. Unatoč svemu, osjećala se nekako ispunjeno, ali i nervozno jer on nije prestajao fantazirati o razvodu, a ova mala nikako da nauči dolaziti na vrijeme. Nema puno vremena, a majku je jedva uspjela nagovoriti da ostane s djecom dok ona nakratko iziđe vani. Ali morala se naći s njom. Učini joj se u daljini da je to ona. Hodala je poletno, gotovo manekenski razrađenim koracima i potpuno uspravna. Podsjetila ju je na sebe nekada i promislila – kako je mladost daleka i maglovita. Neobvezujuća.

„Oprosti, malo se razdužilo“, obrati joj se kad joj se približila na nekoliko koraka.

„Nema veze“, odvrati joj nervozno i dalje prekriženih ruku. „Kako je bilo?“

„Pa, što ja znam, lijepo. Kao i uvijek. Ali danas se doimao nekako rastresen. Iskreno, ne znam zašto inzistiraš na ovome. Mislim, meni ne smeta, super mi je s njim, ali nije mi jasno čemu sve ovo? Što vas dvoje želite ovime post...“

„Prestani s pitanjima“, prekine je silovito. Iz zadnjeg džepa izvadi kuvertu i gurne joj je u ruku. „To se tebe ne tiče. Idemo negdje na toplo. Ispričat ćeš mi sve što se radili. Detaljno!“

Noć je bivala sve mračnija. Goran i Karla tonuli su u san. Život im je odzvanjao pred ušima.

 

.

 

proza

Marko Gregur: Dan za izlazak

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u mnogim domaćim časopisima i novinama, kao i u inozemnim časopisima.Dobitnik je nagrade Ulaznica i Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti iz Republike Hrvatske. Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Naklada Ceres, 2011.), zbirke priča Peglica u prosincu (DHK, 2012.) i Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, 2014.) te roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, 2017.) Uvršten je u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.).

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Josip Razum: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Josip Razum (1991., Zagreb) apsolvent je psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u "Fantomu slobode", osvojio nagradu na KSET-ovom natječaju za kratku priču, član je i suosnivač Književne grupe 90+.


proza

Marta Glowatzky Novosel: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

U širi izbor ušla je i Marta Glowatzky Novosel (Čakovec, 1983.), profesorica flaute, prevoditelj i sudski tumač za njemački jezik.
Glowatzky je uz glazbenu akademiju u Münchenu završila i poslijediplomski interdisciplinarni studij konferencijskog prevođenja u sklopu Sveučilišta grada Zagreba. Objavljivala je u nekoliko zbornika i portala.

proza

Zoran Hercigonja: Kolotečina: Testiranje stvarnosti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Zoran Hercigonja (1990.) rođen je u Varaždinu gdje je diplomirao na Fakultetu organizacije i informatike. Radi kao profesor i objavljuje na portalu Poezija Online. Bavi se i likovnom umjetnošću.

proza

Stephanie Stelko: Ružica putuje u Maroko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Stephanie Stelko (1992., Rijeka) svježe je ime na sceni s obzirom da se pisanju vratila nakon što je prije dvije godine diplomirala medicinsku antropologiju i sociologiju u Amsterdamu. Teme koje obrađuje u antropološko-sociološkom i novinarskom radu tiču se marginaliziranih skupina, nejednakosti, feminizma, seksualnosti, tijela i zdravlja.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Dunja Matić: Večera

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dunja Matić (1988., Rijeka) je magistra kulturologije, urednica, recenzentica i književna kritičarka. Prozu, poeziju i osvrte objavljuje na stranicama Gradske knjižnice Rijeka i Književnosti uživo, dio čijeg je uredništva od 2013. godine. Roman „Troslojne posteljine“ izlazi u izdanju Studia TiM ove godine, a u pripremi je zbirka kratkih priča „Kozmofilije“.

proza

Sara Kopeczky: Atomi različitih zvijezda

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sara Kopeczky (1992., Zagreb) diplomirala je anglistiku i talijanistiku, prozu i poeziju objavljivala je u časopisima, zbornicima i na portalima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Pobijedila je na natječaju knjižnice Daruvar za najljepše ljubavno pismo. Članica je Novog Književnog Vala, književne skupine nastale iz škole kreativnog pisanja pod vodstvom Irene Delonge Nešić. Urednica je Split Minda, časopisa za književnost i kulturu studenata Filozofskog fakulteta u Splitu.

proza

Alen Brlek: Mjehur

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Alen Brlek (1988., Zagreb) dobitnik je nagrade Na vrh jezika 2013. godine za zbirku poezije Metakmorfoze. Objavljivan je između ostalog i u e-časopisu Književnost uživo, Zarezu, Fantomu slobode, zborniku Tko čita?, internet portalu Strane. Sudionik je nekoliko regionalnih i međunarodnih književnih festivala, a priprema i drugu zbirku poezije 'Pratišina'.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg