proza

Marija Labak: Nekoliko likova

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Labak rođena je u Đakovu 22. studenog 1989. godine. Studira na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Bavi se pisanjem i u nekoliko navrata su joj objavljene i nagrađivane kratke priče u različitim zbornicima i časopisima.



Nekoliko likova

Igor Terzić, vlasnik uspješne hrvatske automobilske kompanije, sjeo je za stol u kuhinji u svojemu luksuznome stanu. Bijeli stolnjak, širok četvrtasti tanjur, elegantan metalni pribor za jelo. Obilan doručak. Jaja, šunka, sok od naranče, današnje novine. Igor popije kave. Otvori novine i ugleda svoju fotografiju. Nad njom naslov: „Mogul auto-industrije Igor Terzić ubijen“.

Novine stavi na stol. Protrlja oči.

Nije mu se učinilo: to stvarno piše.

Protrlja oči još jednom. Njegova slika. Njegovo ime. Ubijen.

Igor uzme svoj mobitel. Pritisne nekoliko tipki. Spušta ga nakon nekoliko sekundi.

Sjedi za stolom. Usta su mu otvorena. Ne pomiče se.

Odjednom, ukočen, padne na pod. Mrtav je.

Tako je umro Igor Terzić, vlasnik uspješne hrvatske automobilske kompanije i nedavno proglašeni tajnik novoosnovane političke stranke.

***

Pjena smisla, zgusnuti smisao: tekst. Riječi. Riječi me oslobađaju. Riječi me odslojavaju.

Kako zadobiti pažnju u tišini ? Govorenjem.

Kako zadobiti pažnju među govornicima? Vikanjem.

Kako zadobiti pažnju među onima koji viču? Udaranjem.

Fizičko nasilje je, dakle, produžetak ljudskog govora, njegova zaoštrena verzija.

Riječi me rasplinjavaju.

Lik je veći od svoga autora, ali ja ne mogu stvoriti lik koji je veći od mene. Nisam sposoban za to. Svi moji likovi su potlačeni radnjom i zamjenjivi. Likovi moga romana su bilo koji ljudi. Likovi moga romana mogu biti bilo koji drugi lik u bilo kojemu trenutku romana. Takvi su. Moji likovi su iksevi i ipsiloni, nije važno nazovem li ih Stjepan ili Alexander ili Sofia.

To što se nalaze u istom romanu povezuje ih koliko i nas povezuje to što živimo u jednom svijetu. Ili još bolje, u jednoj zajedničkoj državi.

Uopće ih ne povezuje. To što nekad nabasaju u neku zajedničku situaciju, jedni na druge i jedni preko drugih, to je slučajnost. Kao ovi ljudi dolje na kolodvoru. Svi jedni s drugima, na tom malom prostoru. Ali nitko s nikim. Svatko za sebe.

Likovi moga romana su nakupine teksta zamjenjive s drugim nakupinama teksta. Nagruvane koincidencije. Zgurane karakteristike dobivene na lutriji. Kao što su svi tu ljudi u masi, tamo dolje na kolodvoru, nakupina mesa i kostiju zamjenjiva za bilo koju drugu nakupinu mesa i kostiju. Nakupina. Mozak. Nabrekli pupoljak koji neće procvasti, lopoč na likvoru. Nasađen na koštanu stabljiku. Na člankastu stabljiku. Ukorijenjen u bubregu, ukorijenjen u kojekakvim mjehurima i iznutricama, ukorijenjen.

Radnja moga romana žvače moje likove. Možda da stalno mijenjam imena likovima, a nastavljam s radnjom kao da ih ne mijenjam. Da ukažem na potrošljivost likova.

Ali onda ne bih mogao uvesti novi lik u roman, ako bi stalno jednom liku mijenjao imena. A najvažniji likovi u romanu su mi oni odsutni likovi, likovi koji uđu u radnju romana u nekome trenutku i naprave svoje.

Za deus ex machina je ključna odsutnost iz priče. On ne može biti tu, ne može biti stalno prisutan. Za njegov autoritet bitno je da ga nema. I onda odjednom dođe. I onda samo napravi. Ne analizira. Analizatorki deus prestao bi biti deus. On mora prvo uopće ne biti tu i onda odjednom djelovati. Deus ex machina koji bi analizirao situaciju propao bi u svojoj ulozi.

Dosadilo mi je ovo moje pisanje, iskreno.

Život je prekratak za pisanje dosadnih romana.

Možda da probam s poezijom.

Ljudi dolje na kolodvoru – ima ih puno. Ne poznajem nikoga. Za 10 minuta ti će ljudi bjesomučno trčati. Zvuk jake eksplozije će ih uplašiti.

Neki izbor iz moje prošlosti je izbor. Ne smijem mu oduzeti taj status. Ne smijem pomisliti da je bio nužnost. Nije bila nužnost nego izbor. Ja sam to izabrao. I onda se lakše pomirim s posljedicama, kada je to bio moj izbor. Kada je nešto bilo nužnost, posljedice mi teže padaju. A vjerojatno bi mi bilo lakše da se mirim s posljedicama nužnog, a ljutnju usmjeravam prema posljedicama vlastitog izbora.

Kad su mi rekli da bih im trebao pomoći, rekao sam "da" – to je bio moj izbor. To što bi me (da sam im rekao "ne") vjerojatno stavili u grupu s tim političarima kojima će napraviti sve to što će već napraviti, to nije važno. To je moja pretpostavka, da bi me stavili u grupu s njima. Nikad mi to zapravo nisu rekli.

Ali znaju da sam strašljiv i ne baš bogat i da. Ne znam. Oni su moji prijatelji, zapravo – jako me dobro poznaju.

Ti ljudi dolje na kolodvoru će se rastrčati, sto posto. Čim čuju zvuk eksplozije.

Dosta njih biti će mrtvo, mislim da su ovi moji predvidjeli minimum od 5 osoba. I onda će to biti u novinama. Terzić će biti optužen za ovaj napad na kolodvoru. Terzić je sad već gotov. Stvarno gotov, ne samo kao vijest u novinama. Mrtav je. Ovo na kolodvoru se moglo zaustaviti. Ali ne želimo. Nećemo. Nek' vide kakvo je Terzić đubre.

Jadan. Nije im se trebao tako zamjeriti. Ne na srednju klasu. Ove radnike su izmoždili do zla boga. Ali intelektualce ne možeš ostaviti na cjedilu. Ne toliko dugo. Ne unatoč štrajkovima.

Organizirani smo i sad je gotovo.

Znači, tekst za sutra: „Donosimo našim čitateljima vijesti svakoga dana već dugi niz godina. Ali sada, po prvi put, vijesti počinjemo stvarati. Stanje je neizdrživo i zahtijevamo da nas se shvati ozbiljno.“ I onda Terzićeva slika, istina o Terziću.

Tko zna kako će biti zapamćeno naše vrijeme, ovo doba sada. Rat ili mir. Tko zna što će biti upisano u udžbenike iz povijesti za ovaj trenutak u kojemu sada živim. Teško je reći. Nitko to ne zna. Ne znam hoću li doživjeti tu desetu, petnaestu ili dvadesetu godinu nakon, ali bilo bi mi drago. I ne samo zato da vidim što će povijest reći o mojemu razdoblju. Jebe mi se za to. Hoću doživjeti tu godinu, eto zato, samo zato što mi se živi.

Mislim da nitko ne može sa sigurnošću reći živi li u ratu ili miru. Kad je Gavrilo upucao Ferdinanda, a ljudi su negdje živjeli tamo po Austro-Ugarskama, nisu mislili da je rat. Vjerojatno. Ovo što se sad događa u ovoj prokletoj državi nije mir, ali nisam siguran hoće li dobiti status rata jednom kada prođe.

Nisu se trebali zavadit s novinarima i sa školstvom. Možda i tražimo malo više, ali da je baš nemoguće…

Ne možeš toliko mrcvarit ljude. Jednostavno ne možeš.

***

Moram biti sretna što sam dobila ovo radno mjesto. To je ravno čudu. U ovo vrijeme, ovdje. Pogotovo jer nemam iskustva u ovome poslu.

Ali nitko ni neće radit ovo. Nitko ne želi slušati i prati te čangrizave starce i starice cijeli dan.

Jelena mi pričala da joj se zgadio život nakon tjedan dana s nekim Alzheimerašem. Trunuo je. Čovjek je doslovno trunuo. Bok mu je bio plavozelen.

Milan mi je rekao da sjedim kod kuće bolje nego da ovo radim. Ne pada mi na pamet. Rekao mi je da sam prezahtjevna. Da ne znam biti zadovoljna s onim što imam. Da mi je standard života prevelik. Da imam previše želja.

Moje želje.

Hoću pristojan život

Da sam preambiciozna.

Nakon tolikih godina rada s djecom. Skrbim za starije i nemoćne.

Kažu da je to isto. Djeca i starci. Briga za njih dođe skoro na isto. Ne bih baš rekla. Milica je priča gluposti. Nije isto.

I evo, ova prva bakica nije bila toliko loša. Dala sam joj lijekove. Gleda seriju. Poslije ćemo ići u šetnju. Ali za ovog starca u tridesettrojci su mi rekli da je naporan. Dost' je dobrostojeći, bistar, sve pamti - ali pojest će ti sve živce – tako su rekli. S njim treba polako. Jako puno strpljenja.

Ulazim u prostoriju. Bijele pločice na zidovima. U kutu stol, na njemu su plahte. Bijeli zastori. Stolica. Stojim iza leđa čovjeka sijede kose. Iza mojih leđa stoji Doris.

- Ovo je gospodin Terzić. Da vas upoznam – kaže Doris.

On se okreće. Ne mogu vjerovati.

Terzić. Ne mogu vjerovati.

Nisam sigurna je li on mene prepoznao. Njegovo lice nikad nije izražavalo ništa. Tako i sada. I da me prepozna… Mislim da bi se pravio da me ne poznaje.

- Oho, Brankice! – kaže. Nepredvidljiv. I dalje. Glas mu je promukao.

- Vi se poznajete? – smije se Doris.

- Profesor Terzić. Bio je moj profesor – kažem. Ne mogu vjerovati.

- Gospodin Terzić dobio je danas svoju terapiju. Danas će još malo šetati, ali prije toga, treba ga okupati. Branka, odvedi ga u sobu 76, tamo je već pripremljena kupka – kaže Doris i ode.

- Dobar dan – kažem.

- Dobar dan, Brankice. Nakon toliko godina. Nisi se puno promijenila – kaže.

Previše je toga. Isuse, previše je toga. Pitam se je l' zna za sina. Što je bilo s Darijom i s njim. Kako je ovdje završio, ovo je javna ustanova. On je bogat. Bio je jako utjecajan. Nakon toliko godina, Isuse, ovo je nemoguće. Kako je sve bilo drugačije prije petnaest godina. Ostario. Jako je ostario. Što se dogodilo s Darijom. Sve bih ga pitala. Ne mogu. Sve bih ga pitala.

-         Sigurno ti nije baš drago što me vidiš  - kaže. – Mislim, nakon svega što se dogodilo onda. –

- Ne, drago mi je što vas vidim. Samo… Nisam se nadala ovomu. Stvarno se nisam nadala – kažem mu i iskrenije od toga ne mogu.

- Niti ja se nisam nadao ovome, Brankice. Dugo se nismo vidjeli. Još od onoga s Darijom, je li tako? – pogleda me.

- Da. Prošlo je… ne znam. Prošlo je barem petnaest godina mislim – zbunjena sam pred njim.

- Hoćemo krenuti? Na kupanje? – pita me i hvata me za ruku. Kao dijete. Čini se smiren. Presmiren za ovu situaciju. Hvata me za ruku kao dijete. Terzić, Isuse. Uvijek je bio tako… smiren. U svim situacijama.

- Idemo prvo do dizala – kažem mu dok izlazimo iz sobe i ulazimo u hodnik. – Dođite tu, blizu je. Hoda polako, malo drhti. Starac je. Sjećam ga se od prije petnaest godina. Bio je vitalan i zdrav onda. Dizalo se glasa svojim mehaničkim pištanjem.

- Kako to da radiš ovdje?- pita me.

- Eto, danas mi je prvi dan – kažem mu – nisam se ni ja nadala da ću ovdje raditi.

- Prvi dan? Hajde. Nadam se da nije prenaporno. –

- Zasada je u redu. –

Miris klora u njegovoj pidžami. Plava prugasta pidžama. Drhti.

- Čuješ li se s Darijom? – pita me i pogleda značajno.

- Ne, nisam se s njom čula još od… onda. Na fakultetu. Rekli su mi da je otišla iz države. U Njemačku. –

- Da, tako su i meni rekli. Nismo se već dugo čuli. Bili smo u kontaktu jedno godinu dana nakon što ste diplomirale. A onda… Onda smo prestali. Nismo se čuli – kaže i spušta glavu. – Nije više tako išlo. -

Gledam mu u naborano lice prekriveno staračkim mrljama. Sjećam ga se dok je bio privlačan muškarac. Sjećam ga se. Dok sam bila malo zaljubljena u njega. Sjećam se koliko sam zavidila Dariji što spava s njim. Kako sam se svađala s njom jer nikome nisam smjela reći za njih dvoje. A svi su znali. Ne znam što da mu kažem. Dizalo se oglašava. Izlazimo u hodnik. On ulazi u sobu 71. To nije naša soba.

-         Gospodine Terziću, vratite se natrag! – kažem mu i zatvaram vrata dok ga povlačim natrag u hodnik. Njegov je dodir hladan, starački.

- Oprostite! – kažem glasno, onima koji su bili u sobi, tko god tamo bio. Vrata su već zatvorena.

- Ispričavam se, Brankice – kaže mi.

- Mi idemo u sobu 76. –

Dolazimo tamo i ulazimo u prostoriju s bijelim pločicama, identičnu onoj dolje. Jedina razlika je što su u ovoj sobi poredane tri bijele široke kade s bijelim zastorima.

- Skinite se. Koliko možete – kažem mu.

Drhtavim rukama raskopčava košulju pidžame. Koja miriše na klor. Promatram ga. Sijed je potpuno, kosa mu je rijetka. Otkriva svoja mršava prsa. Razmišljam koliko sam ga željela nekad. Koliko sam zavidjela Dariji. Koliko je Darija riskirala zbog njega. Diplomu. Karijeru. Mladost. Budućnost. Da je bar ovdje.

Gledam kako mi moja velika želja iz mladosti dolazi u obliku ovog starca kojega ću sada kupati.

- Brankice, sin mi je pokojni, je li tako? – pita me. Skinuo je košulju. – Nitko mi to nije javio, a vidiš, ja to znam. –

- Što to pričate? – zvuči mi sablasno.

- Moj sin je mrtav, je li tako? Ti to znaš? – gleda me u oči. Ne mogu mu lagati.

- Da. –

- Pročitala si to u novinama danas, je li tako? –

- Da – spuštam glavu.

- Brankice, mog sina će optužiti za neke grozne stvari. Koje su se već dogodile i za neke koje se još nisu dogodile. A ja ću biti mrtav za manje od 24 sata. Tako stvari stoje. –

- Što to pričate? –

- Ti to sve sad znaš. I ne možeš ništa promijeniti. Moj sin je radio neke grozne stvari drugim ljudima. Drugi ga nisu spriječili, a mogli su. Događaje koje ćeš vidjeti u novinama drugi su mogli spriječiti, ali nisu. Isto kao što sam i ja radio gadne stvari nekim ljudima. Znaš da nikad nisam bio milosrdan i nježan, Brankice. Drugi me nisu sprječavali – skine donji dio pidžame.

- Da se skinem do kraja? – pita me.

***

Legla je na krevet i stavila ruku na lijevu dojku. "Tu, eto baš tu se koti to jebeno prokletstvo", pomislila je. Ustala se. Liječnik ju je pogledao strogo, ispod obrva i iznad okvira naočala.

- Gospođo, to što radite, to je sebično. Mislite, zaboga, na svoju djecu - rekao je i otišao iz prostorije.

"Je, sve što ikad radim je sebično", pomisli.

Onda se sjeti kako je bilo kad je začela Luku. Njena majka joj je rekla da ne može misliti samo na sebe. Da ne smije pobaciti. Abortus je uskraćivanje mogućnosti života. Abortus je ubojstvo. Ne smije biti sebična. I onda se udala i rodila Luku. A kad je Evelina rodila treće dijete, onda joj je njena majka rekla da je Evelina sebična. Što ona ima rađati toliko djece. I onda je pričala kako je jednom imala mačku koja je okotila tijekom svoga života preko trideset mačića.

To se mački svidjelo.

Kotiti. Mački se svidjelo kotiti.

Tako se to zna i nekim ženama svidjeti.

Porod oslobađa tijelo od toksina.

Porod čini žene ljepšima.

Ženama se svidi imati malu bebu.

Sebične su pa rađaju. Evelina je sebična, rađa već treće dijete. A, pa, neće samo Evelinina djeca dobivati novac od bake i djede. Neće cijela obitelj čuvati samo Evelininu djecu. Postoje i ostali, postoji i njen Luka. Lukin tata je Evelinin brat. Što bi njih dvojica ispaštali zbog toga što se Evelini rađa. Dejan je Evelinin brat. Dejan će dati sve za nju, ali sve ima svoje granice. Evelina je sebična.

Stavila je opet ruku na lijevu dojku. Opet je legla na tvrdi bolnički krevet s bijelom uštirkanom plahtom.

"Jebote."

Onda je neki starac otvorio vrata. Iza njega je bilo lice neke žene, koja je glasno vikala:

- Gospodine Terziću, vratite se natrag! –

Starac se drmusao. Ruka iza njega povukla ga je natrag. Povukla je i vrata.

- Oprostite! - rekao je ženski glas iza vrata.

Nije htjela čekati doktora. Njegovo snebivanje nad njenom sebičnošću. Njenu neodgovornost. Naravno, to što ovako odlazi iz bolnice baš dokazuje da je sebična kuja koja misli samo na sebe.

Otišla je iz bolnice.

Dan će provesti tako što će doći kući, sjesti, skuhati si jaku crnu kavu i čitati novine. U novinama će pročitati da je država na rubu bankrota, da je cijelo školstvo u štrajku već petnaesti dan, da je u stanje u državi neizdrživo, da je Igor Terzić (37) ubijen, da je malenu Antonelu (3) ubio njen otac koji ju više nije mogao gledati izmučenu svakodnevnim teškim bolovima, da u New Yorku hara neuobičajena viroza, da je u istraživanju otkriveno da su pušači manje koncentrirani prilikom rješavanja matematičkih i spacijalnih problema, da će vrijeme sutra biti vedro s malo naoblake i da su Škorpioni skloni padovima a Lavovi avanturama ovoga tjedna.

Pomislit će kako bi ovo bio jedan divan svijet kada bi svoju smrt koja će ju iznenada zadesiti mogla pokloniti maloj Antoneli koju je tata morao ubiti.

Nazvat će svojega muža. On će ju pitati kako je bilo kod liječnika. Ona će mu reći da je sve u redu i da pije aspirine i čajeve.

Onda će plakati.

Onda će početi rezati luk u kuhinji. Tako da kad Luka dođe iz škole misli da njegova mama plače zbog luka.

***

Ušli smo u malenu prostoriju koja je bila obasjana jarkim, crvenkastim svjetlom. Ispred ljudi, gdje bi trebao biti oltar, stoji crni zastor. Masivna prostorija sa debelim bijelim stupovima. Sablasno. Oni stoje u krugu i pjevaju, tiho ali složno, u jednom tonu. Udarci bubnja. Obredna ceremonija je počela. Mi odlazimo u malu prostoriju pored.

- Ovo je pisac Kodeksa - kaže Vjeran i pokazuje na visokog čovjeka u nekoj vrsti crvene halje. - On će opisati Idealnog čovjeka. Napisat će sedam uputnica kako se treba ponašati Savršeni čovjek. Radi na tome već dvije godine. –

- Dvije godine? –

- Da, ne izlazi iz ove prostorije već dvije godine, cijeli svoj život je posvetio tome. Naporan je to posao, znate… A on ga shvaća ozbiljno, kao i cijela naša vjerska zajednica. Treba to biti koherentan sustav od sedam uputnica… Ne smiju si proturječiti. Također, moraju savršeno pogađati bit ljudske prirode. –

- Bit ljudske prirode? –

- Da. –

- Ne izlazi iz ove prostorije? Nikad? -

- Ne, osim što jednom dnevno sat vremena šeta po vrtu. -

- S kim? -

- Sam. -

- A gdje se hrani? -

- Hranu mu donose triput dnevno, ujutro, u podne i navečer. -

- Priča li on s ljudima? -

- Pozdravlja ljude koji mu donose hranu.-

- Provodi li vrijeme s ljudima ikad? -

-         Pa, baš i ne, zauzet je pisanjem Kodeksa. Kodeks treba biti usustavljen i neproturječan. -

- Da, i treba biti odrednica za ljudsko ponašanje. Za ponašanje ljudi -

- Da. -

- Ali, ovaj čovjek nema pojma o ljudima. -

-         Tim bolje, on će opisati Idealnog čovjeka: ne čovjeka kakav je, nego čovjeka kakav bi trebao biti. A Timotej je jedan vrlo maštovit čovjek. -

- Idealan čovjek je izmaštan čovjek. -

- Da. -

- Idealan čovjek, regulator vaše zajednice i, po vama, cijeloga društva, je čovjek Timotejeve mašte? Timoteja koji je zadnji put vidio drugoga čovjeka… kada ono?-

- Prije dvije godine. –

- Vjeran nije uviđao nikakav problem. Ovo će biti zanimljiva reportaža.

- To nema baš puno veze s realnošću – kažem Vjeranu.

- Ni jedan etički kodeks baš i nema, ako ćemo iskreno. Moralne smjernice, tako reći, izmišljaju čovjeka, ne opisuju ga. -

- U redu. I vidje Bog da je dobro – kažem i nasmijem se. Vjeranu nije smiješno.

Ovi ljudi svoju religiju shvaćaju ozbiljno. Meni je to sve pomalo smiješno. Ne znam kako netko može vjerovati u takvo nešto. Ali je zanimljivo. Ne znam koliko će ljudima biti zanimljivi kao vijest u novinama. U ovim vremenima. U ovim vremenima vijesti ima i previše. A niti jedna pozitivna. Moram ove ljude prikazati u lijepome svijetlu. Vjeran i ja sjedamo, palim diktafon.

- Dakle, Vjerane, vi se ovdje okupljate kao jedna nova vjerska zajednica našega društva, koliko vidim… Možeš li mi nešto reći kako je sve ovo počelo? Kako je došlo do osnivanja vaše vjerske zajednice?

- Pa, evo, naša zajednica je zapravo jedan ogranak matične religijske zajednica koja je osnovana u Americi 1957. godine. Osnivač je bio dotadašnji prezbiterijanski svećenik Marshall Selznick koji je započeo s djelovanjem naše zajednice u okviru svoga svećenstva. On je napisao spis „Bog i mržnja“ i „Etika trećeg elementa“ na kojima se temelji kako naša zajednica tako i mnoge zajednice „Crkve Tri“ diljem svijeta. U našoj državi, u ovom gradu, zajednica počinje s aktivnim djelovanjem 2002. godine. -

- Ako sam dobro razumio, vi mrzite svoga Boga? –

- Tako je. Prvenstveni odnos koji imamo prema svojemu Bogu je mržnja.

- Oprostit ćete mi, ali mi to zvuči pomalo neobično…Objasnite mi malo više… –

- Pa, evo, pokušat ću objasniti našu religiju preko obreda kojega smo maloprije vidjeli u glavnoj prostoriji. Dakle, temeljni obred naše zajednice, recimo to tako, naša sveta misa, sastoji se od sljedećih radnji: okupimo se i zajedno pjevamo. Imamo naše pjesme, a prvi dio obreda sastoji se od, kako ste vidjeli i čuli, pjesama koje se izvode na bubnjevima. Specifičnog su ritma. Kip našega Boga koji se nalazi ispred nas, veliki kip, prekriven je zastorom. Mi smo monoteistička zajednica, vjerujemo u jednoga Boga. U ključnom dijelu obreda, zastor se diže i počinjemo pokazivati mržnju i bijes prema našemu Bogu. Gađamo ga različitim predmetima, udaramo ga nogama i rukama, vičemo pogrdne riječi i psovke…

- Za shvaćanja religije koja su karakteristična u našem podneblju, ovo je prilično neobičan obred. -

- Da, ali pripadnicima naše zajednice je razumljiv i prirodan. Dakle, iskaljujemo svu svoju mržnju, bijes i nezahvalnost prema Bogu. No obred se dalje nastavlja. Ljudi, nakon što se umore od pokazivanja svojih negativnih emocija, vraćaju se i sjedaju na svoja mjesta te opraštaju Bogu. U zajedničkom recitalu vjernici opraštaju Bogu za nedaće koje im je nanio i skrivio im. Svećenik, koji ima prilično jednostavnu ulogu u obredu, nakon toga u ime Boga zahvaljuje ljudima na njihovom oprostu.

- Ljudi opraštaju Bogu. Zanimljivo. Govori li to da je čovjek moćniji od Boga? Jer je to prilično neobičan odnos snaga, ako je tako…

- Ovo je mnogo realniji i iskreniji odnos prema transcendentalnom. Također i prema stvarima koje ne možemo kontrolirati u svojemu životu. Mržnja i gnjev se prihvaćaju kao normalni elementi psihičkoga života čovjeka. Također, negativne stvari u životu čovjeka su nužne, a ovo je specifična vrsta otkupljenja koje Bog podnosi za čovjeka. Također, istina je, čovjek je u našoj religiji shvaćen kao moćno i dobro biće koje nije krivo i kažnjavano - ne kao u ostalim religijama. U spisu „Bog i mržnja“, kojega Vam preporučujem za čitanje…

Moj mobitel zvoni.

- Ispričavam se – kažem. Vjeran se samo nasmije, sklopi oči i odmahne glavom.

- Ništa – kaže. – Slobodno se javite. –

Ustajem. Mirta je.

- Halo – kažem.

- Ej. Vidjela sam vijest o Terziću. Je li to istina? Je li sad za stvarno ili…? –

- Trebao je to prvo pročitati, ali sada… koliko je sada sati? –

- Tri i petnaest. -

- Sada je već obavljeno. Gotov je. A sutra prava priča. Sutra istinita priča. Sutra će se sve doznati, znat će da se ne mogu igrati s nama. Ovo je tako… ne znam. –

- Da, cijele novine će biti samo o tome. –

- Da.

- Da.

- Kako je bilo kod liječnika? – pitam. - Oprosti, zaboravljam, ovo se sve događa… –

- Ma ništa, pijem aspirine i čaj s limunom, bit ću dobro za dva dana. –

- Da? Odlično! Već sam se uplašio… -

-         Treba mi malo vremena za sebe, to je sve. Malo sebičnosti – čujem njen osmijeh preko slušalice.

- Ti si uvijek bila sebična – smijem se.

- Da.

- Ništa, moram nastaviti reportažu o Crkvi Tri, nazovem te još danas da javim hoću li stići na večeru… u koliko je?

- Bit će spremna do pola osam. -

- Vjerojatno stignem, ali javim ti još. –

- Ok. Čujemo. –

- Čujemo, ćao. –

Spušta. Dobro je.

Vraćam se Vjeranu. On sjedi i dalje, ali pred njim je neka knjiga.

- Ispričavam se. Možemo nastaviti – kažem.

- U redu je. Evo, volio bih vam pročitati dio Selznickove knjige „Etika trećeg elementa“ u kojemu se govori kako je čovjek shvaćen u tradicionalnoj kršćanskoj tradiciji. Mogu li? – pogleda me.

- Samo izvolite! – kažem.

- „Starozavjetna priča o Adamu i Evi govori o tome kako Bog postavlja čovjeka kao etičko biće, ali prividno na način kao da čovjek bira biti etičko biće. Bog zabranjuje čovjeku jesti s drveta spoznaje dobra i zla. Čovjek još tada nije biće etike, ne spoznaje dobro i zlo i njegova djela nisu niti dobra niti zla. Dakle, sve do trenutka kada čovjek pojede plod s drveta, njegova djela nisu ni dobra ni zla. Tako da za sva ta djela čovjek ne smije biti kažnjen, jer on još nije etičko biće. Istočni grijeh je nemoguć – Bog ne smije optužiti čovjeka da je zgriješio dok još nije bio etičko biće. Da bi netko činio zlo potrebno je da prije raspoznaje dobro i zlo. Moguć je prigovor ovome što tvrdim: moguće je reći da se ne radi o etici nego o pravu - ne radi se o tome je li čovjek dobar ili zao, nego se radi o tome slijedi li zakon ili ne.“ Zastat ću ovdje, autor već prelazi na drugu temu – kaže Vjeran i sklopi knjigu. Nasmije se.

- „Etika trećeg elementa“ je, rekli ste, temeljni spis vaše zajednice? –

- Tako je, jedan od. Ukratko, naša zajednica se zalaže za jednu novu etiku, etiku u kojoj bi ukinućem standardne diobe na dva pola, dobro i zlo, bio uveden i treći element. –

- Zanimljivo. Recite… –

Odjednom, vrata se otvore.

- Vjerane, došla je gospođa Kretonić, kaže da je u vezi onog malog dječaka… - velika ženska kovrčava glava govori ovo nagnuvši se kroz otvorena vrata.

Opet mi zazvoni mobitel. Vjeran mi kaže da pričekam i odlazi, ja kimam glavom i javljam se na mobitel.

- Na kolodvoru je eksplodiralo. Prije dvije minute – čujem Stjepanov glas kroz slušalicu. – Jaka eksplozija. Svi bježe. Baš je gužva dolje. Neka žena jako urla. Imam tekst za sutra, još ga malo prepravim, pošaljem ti ga navečer – kaže mi u jednome dahu. Glas mu drhti. – Sve mi se ovo čini… nestvarno – kaže.

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Marija Solarević: Itinerar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Solarević (1987., Zagreb) diplomirala je pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osvajila je MetaFora nagradu u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora, u Centru za kreativno pisanje pohađa radionice i stvara kolumnu o književnosti i pop-kulturi. Trenutno piše zbirku kratkih priča "Noćne ptice".

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg