NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Lara Manojlović živi s roditeljima i bratom u karlovačkom naselju Grabrik. Učenica je 4. razreda Gimnazije Karlovac, opći smjer. Trenutno je glavna urednica školskog lista Zora. Izvanškolske aktivnosti vezane su joj uz fotografiju, biologiju, posebno ekologiju i mikrosvijet, te uz spisateljstvo. Sudjelovala je na nekoliko fotografskih natječaja i osvojila prva mjesta na dva od njih s ekološkom tematikom. Pjesmom "Kockice dobrote" i prigodnom ilustracijom pobijedila je na literalno - likovnom natječaju na temu "Dobrota u nama i oko nas". Nagrađena je putom u Strasbourg za najbolji esej na temu Vukovar - europska poruka mira. Najveći uspjeh joj je prva nagrada na natječaju Mate Raos u Vrgorcu s kratkom pričom "Let vilinog konjica".
Vrtlog
Bio je 10. srpanj i s obitelji sam putovala iz Poreča prema Rovinju. Oblaci su okružili nebo i spuštali ga prema nama. Na radiju su, u emisiji „Dogodilo se na današnji dan“, pričali o Teslinu rođenju usred olujne noći. Ubijaju me putovanja automobilom, a oluje mi kradu snagu i donose nemir. Osjećala sam kamenje u prsima, drhtala i hvatala dah. Tata je, spominjući mimozu, parkirao uz cestu. Izašla sam i tražeći lakši zrak, okrenula sam se prema preostalom krugu plavetnila, koje se odjednom pokrenulo, otvorilo i produbilo u crni vrtlog rumenih rubova. Iako sam se čvrsto držala za vrata, taj beskrajni nebeski vir kao da je povukao i raspršio dio mene.Trgla sam se od straha i kroz prozor uhvatila mamu za ruku. Nijemo sam prstom uprla u oblake koji su se navukli. Možda je to bila tek privida na rubu svijesti, pomislila sam. Majci sam rekla da mi se tek malo zacrnilo pred očima. A da je i bilo nešto više, oblaci su već skrili sve tragove. Riječi su ovaj put bile preslabe, svako bi objašnjenje učinile smiješnim ili zabrinjavajućim.
Ostala je u meni ta slika vrtloga, s tisuće backupa. Nacrta se preda mnom u svakom dodiru s mističnim temama, zastor je svim nesigurnim trenucima. Apsurdna je , ali neke činjenice i otkrića čine je sve vjerodostojnijom. Postoje dokazi da je Dante inspiraciju za neke dijelove Božanstvene komedije našao lutajući Istrom, njegov opis ulaza u Pakao identičan je ulazu u Pazinsku jamu. Ista spilja s okolicom inspirirala je i maestra mašte Julesa Verna, čiji se roman „Mathias Sandorf“ događa u podzemlju, između te jame i Rovinja. Što god da ih je privuklo, ostavilo je trag u njima i uzburkalo im maštu. Kao i meni, ali ja sam vjerna racionalnom, pravi nevjerni Toma. Uvijek sam vjerovala da za sve postoje objašnjenja i pronalazila ih prije ili kasnije. Sad više ne znam, ako je slika i bila priviđenje ili neki metereološki slučaj, ostaje taj strašan osjećaj da je nešto moje ostalo tamo. Tin u „Pobratimstvu bića u svemiru“ tvrdi:
„Mi smo svi prošli iste putove u mraku... Ne gordi se!
Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.“
Možda i je tako, ali premlada sam za Tinovu ravnodušnost. Ja još uvijek želim biti jedina i svoja. Zašto me ne pušta ta groznica slutnji i praznovjerja. Čak sam počela poravnavati prostirku od konoplje ispod mog kreveta, koja me kao štiti od štetnih zračenja, a zbog te krpe sam svojevremeno počastila majku raznim nečastivim epitetima. Osjećam se hičkokovski opsjednuto i mahnito. Pokušavam se skriti u svoju prenatrpanu zbilju, ali uzalud. Sustižu me pitanja i pretpostavke. Čitam sve što nađem o Istri. Čak i u stručnim člancima, kao da su slikovnice, često spominju zmajeve brazde. To su silnice, energetske ceste koje kroje zakone svemira, planeta, naših života, a zaslužne su i za savršenu akustiku i pozitivne „vibre“ nekih građevina. Iako je to područje nedavno začete kvantne fizike, stari egipatski, antički, indijanski pa i praistarski graditelji dobro su poznavali i koristili tokove tih energija. Zmajeve brazde neobično su guste u Istri i sijeku se na više mjesta.
Prošla je skoro godina mog nemira. Već sam tisuću puta uzalud palila scenarij tog dana. Nastava je pri kraju, još samo dva paklena tjedna. Ako se ne saberem, bit će to stres na kvadrat. Moram u Istru prije planiranog ljetovanja, bar za vikend.
Tatin bratić Teo upravo je stigao iz Nizozemske, gdje inače živi, kako bi napunio baterije u staroj kamenoj kućici. Jeftino ju je kupio u selu, nedaleko od Poreča i desetak godina sam uređivao. Taj moj dalji ujak godinama je tri puta stariji, ali duhom mlađi od mene. Studirao je filozofiju, uvijek čita, puno putuje i, sve u svemu, mislim da mi on može pomoći. Čim sam stigla, sve sam mu ispričala, a on se samo nasmijao. Pretrnula sam, takav smiješak zamišljala sam na licima onih kojima se nisam usudila povjeriti.
„Prošao sam bezbroj tih „izgubljenih“ trenutaka i baš zbog njih obožavam Istru. Puna je znakova i čudnih vibracija, ovisan sam o njima.“
Njegove riječi bile su mi pravi lijek. Prvi put nakon one srpanjske oluje osjetih se slobodna i zdrava, konačno sigurna da ne ludim, ali i dalje znatiželjna, još gladnija novih doživljaja i spoznaja.
Rano ujutro Teo je osedlao bicikle, poljupcem uljepšao san mojoj divnoj crvenokosoj ujnici Maji, koja je te noći doputovala, i poveo me u obilazak okolice. Nakon dvadesetak minuta vožnje uskom cestom bili smo u Valkarinskom polju, u zaleđu Poreča. Pred nama su posloženi skoro jednaki i pravilni brežuljci, u obliku krnjih stožaca. Tri najbliža imaju zajednički naziv Mordele, tri nasuprot njima su Picuge. Ima ih još desetak. Teo kaže da su na njihovim vrhovima ostaci prapovijesnih naselja. Zaključavamo bicikle i penjemo se na Mali Sveti Anđeo, jednog od trojčeka Mordela. Verući se prelazimo s jednog na drugi krug porušenih zidina, kao da osvajamo Troju. Kamenje je ogromno i pravilno obrađeno, ali dijelom smrvljeno i zaraslo u makiju. Na kružnoj zaravni vrha kružna je konstrukcija pravilnih kamenih gromada, slična onoj u Stonehengu, zapuštena i zarasla kao dvorac uspavane ljepotice.
Osjećam se uzvišeno i slobodno. Tu, na svega stotinjak metara visine, čini mi se kao da sam nadohvat neba. Tišina mi ljulja misli, a jutarnje sunce igra se oštrim sjenama kamenja. Na jednom od njih je shema zmajevih brazdi Istre i jedno sjecište navodno je baš na Malom Anđelu. Trenutno vjerujem ne samo u zmajeve brazde, već i u divove, one legendarne istarske divove. Na drugom kamenu je crtež zviježđa Orion, nasuprot reljefnom prikazu Valkarinskog polja. Raspored zvijezda vrlo je sličan rasporedu brežuljaka, djelomično čak identičan. Egipatske piramide i još mnoge drevne građevine također su raspoređene prema zijezdama Oriona, ali ovo su brežuljci. Bit će da su se divovi, koji su po legendi iskopali istarske rijeke, noću igrali u pijesku i sagradili brežuljke po nebeskoj shemi, dodavši još malo kamenčića na vrh.
A sad ozbiljno, zašto su istarske legende pune divova, kad je sve, osim ovih kamena oko mene, tako maleno: „mići“ bregovi, „miće“ kućice. Otkud onda divovi, tko su oni bili, ako su bili? Ako nisu, čiji su bili ogromni kosturi nađeni na dnu Mirne prilikom čišćenja njenog korita u 17. stoljeću, koji su kasnije oživjeli u Nazorovoj pripovjetki o Velom Joži?
Teo, okrenut suncu, meditira između dva megalita. Ja to ne mogu, nema metode koja bi smirila taj vrtlog pretpostavki i pitanja u meni.
Sljedeće noći sanjala sam divove. Na svakom brdašcu stajao je jedan od njih i dizao ruke k nebu, a iznad svakog od njih bio je onaj moj rumenocrni beskraj. Nazorov san ili možda znak?
Ujutro je ujnica Maja ugostila svoje prijatelje slikare, koji su štafelajima opkolili dvorište. Teo i ja dobili smo košaricu s hranom, ukrašenu ružmarinom, što je bio originalan i jasan znak da smo suvišni. Tako smo opet na biciklima, danas put Rovinja.
Kad je asfalt postao nesnošljivo vruć , Teo je, usprkos mom nećkanju, stopirao kamiončić, na koji smo se, zajedno s biciklima, ukrcali. Vozio je u kamenolom Maklavun i , kako je rekao Teo, naišao je kao naručen. Nakon jučerašnjeg iskustva ništa nisam pitala, jer je za mene ujak, sa svojih stošezdeset i pet u vis, postao još jedan istarski div koji zna najljepše priče i tajne ovog kraja.
Na jednom dijelu glavne ceste stvorila se gužva, jer su se automobili zaustavljali i tamo gdje nije bilo parkirališta. Naš vozač je rekao da domaći tu dionicu zovu „izgubljena cesta“. Počela sam drhtati jer tu je negdje i ono moje kobno parkiralište. Objašnjenje gužve bilo je mnogo jednostavnije od mojih „blic“ asocijacija. Naime, izgubljeni su samo ovisnici o GPS-u, jer taj uređaj na ovom dijelu podivlja, iz nepoznatih razloga. Ispitivanja su u toku, sumnja se na smetnje zbog mnogo odašiljača mobilnih operatera.
Skrenuli smo s glavne ceste prema Kanfanaru i ubrzo stigli na cilj - pred izbušeno kameno brdo. U oblaku prašine ocrtavaju se ružni žuti strojevi koji liče na transformere mojih nećaka. Tek se naziru, ali se zato predobro čuju, usaglasili su se sa svim okolnim rezonancijama i sve podrhtava u njihovom ritmu.
Popeli smo se na usijane bicikle i zaokružili oko prepolovljenog brda, po sprženom prašnom polju s kojeg je buka, srećom, otjerala zmije. Popeli smo se. U početku je zdrobljeno kamenje samo postajalo sve gušće, a onda, kad smo dosegli vrh, pred nama je bila velika kamena forma, kao ogromna potkova, užarena od podnevnog sunca. Probili smo se u sredinu kruga.
Sustizale su me slike i asocijacije na mikenske grobnice slične ovoj, na žumberačke brdolike tulume, na neobične kacige i maske pokopanih u njima. Zašto su te grobnice, unatoč riziku, bile tako izložene i prostrane, na povišenom, što bliže nebu? Čemu ovi ogromni kameni krugovi na brežuljcima Istre ili oni na čistinama kao što je Stonehenge. Jesu li ti stari opservatoriji propuštali više od pogleda? Možda su tu bile kontakt zone, priključci na energetske ceste koje smiješno zovu zmajevim brazdama? Jesu li naši preci pokušali kročiti tim cestama? Možda je na njima nastao genetski kod divova? Je li zračni istarski ipsilon postojao davno prije ovog našeg prizemnog? Zašto je kontakt prekinut, ako je prekinut? Je li možda Dante putnik s tih cesta, piše li o njima u svojoj trilogiji? Jesu li i kolone Tinovih sanjara više od boema i pjesničkih glasnika?
U meni vriju misli, a sunce je već davno probilo moj štit od šešira. Jedan zalutali galeb sjeti me na Teslinu bijelu golubicu – ona mora da mu je bila glasnik pod stare dane, veza s njegovim bespućima. Tesli su sve energetske ceste bile dobro poznate, on se igrao na njima, ali bilo je pogrešno vrijeme za takve putopise. Prerano ili prekasno? Očito je i sad pogrešno vrijeme, jer ovo sveto, tisuće godina staro mjesto, trese se i ruši u ime jedine priznate sile našeg doba– novca.
Kao da mi čita misli, Teo, koji je međuvremenu fotografirao svaki kamen, rekao je da kamenolomu uskoro ističe dozvola za rad. Nadajmo se da će uskoro bučne razarače zamijeniti konzervatori sa svojim finim alatom. Samo da glasnici novca opet ne budu brži.
U sjeni jednog većeg kamena pojeli smo, sad već tople sendviče i smirili se uz miris Majina ružmarina. Od Učke su odjednom krenuli oblaci, uznemirio se zrak. Kamen kraj nas zadrhtao je i prevalio se, a pred nama se raščistila stazica. To je vjetar, ništa više. Pa i sami znamo da moramo bježati. Mrzim oluje.
Otpada posjet brdu Montrakej, točno na 45. paraleli, koje ima spiralne terase kakve ne spominje niti jedan geografski rječnik. Opet su se moji divovi zaigrali u pijesku.
Oluja je bila brza i učinkovita. Pri povratku smo morali zaobilaziti slomljene grane. Spuštala se noć i zvijezde su se množile na nebu. Živahni Majini slikari sad su bili umorni pjevači. Sutra odlazim, ali vratit ću se uskoro.
U mraku kamene sobe dugo sam vrtjela slike i slagala pretpostavke. Netko mora znati više! Možda šjor Korado i njegovo društvo ? Zašto oni iz zvjezdarnice u Višnjanu, s prosječnom opremom, bolje od drugih čitaju svemir? Neshvatljivo je da oni, iako imaju najširu i sliku i svestrano znanje, nemaju objašnjenja za sve te neobične oblike i sile Istre? Ili ja, možda, remetim neki zavjet šutnje?
Izvana se čuju umorni koraci. To kući idu Majini slikari ili, možda, prolaze Tinovi sanjari:
„Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu
primaju zvukove svijeta do ruba svojih usta,
i onda, besvjesno, nikom, u šaptu obrazlažu
kako je vasiona duboka i strasno vrlo gusta.“
Fotografiju uz tekst autorica je snimila u Istri i nazvala je "Zagonetne istarske nebeske ceste".
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.