Hrvoje Havaić: (tristan)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hrvoje Havaić (1985. Varaždin) studirao je u Zagrebu Muzeologiju i upravljanja baštinom i Poljski jezika i književnost na Filozofskom fakultetu. Veliki utjecaj na njegovu poeziju i prozu imao je, i još uvijek ima, boravak u Krakovu na Jagiellonskom sveučilištu, gdje je došao u direktni doticaj s poljskim književnim izričajem, posebno s poezijom krakovskih pjesnika i pjesnikinja (Zagajewski, Miłosz, Szymborska), kao i atmosferom samoga grada. Trenutno je opet u Krakovu na stpendiji.
Redovito objavljuje poeziju u koprivničkom književnom godišnjaku, a dio radova može se pronaći i u dvjema zbirkama studentske poezije „Moja tata plače u kinodvoranama“ (2010.) i „Tramvaj leti u nebo“ (2011.), dobitnik je treće nagrade „Fran Galović“ za kratku priču „Kaleidoskop“(2012.) te nagrade „Ivan vitez Trnski“ za zbirku poezije „(erupcije gradova)“ koja je izašla iz tiska 2013. godine.

Poetska trilogija: dio prvi

(tristan)

Zagreb, 2013./2014.

“Sjećanja na minule trenutke nisu nužno sjećanja

na trenutke kakvi su oni uistinu bili.” 

Marcel Proust

( )

noćas sam susreo Tristana

u tramvaju, u oku, u mraku,

u trzaju ruke i vibraciji s razglasa

on je komadić leda na mojim vjeđama

koji se širi tijelom

silovito

i glasno me doziva kroz valove,

a kad more oplakuje moja crvena leđa

pucketaju suha zrnca soli na mojim usnama.

Poglavlje 1

Prošlo je već neko vrijeme otkad Zagreb nalikuje na jednu kartonsku ljušturu sličnu kavezu. Jesen je i neprestano kiši, što zapravo i nije tako čudno za studeni. Stan se čini manji, skučeniji, a razglednice na zidovima blijede kao lice narkomana. Smeće u kutu kuhinje čeka da bude odneseno i nakuplja se poput uspomena. Ilica je mrtva u nedjeljno jutro, kada je još obavijena maglom i snovima svojih stanara. Teško je pronaći riječi kojima bih mogao opisati gubitak i samoću koja nastaje nakon imaginarnog brodoloma na pučini, negdje usred Atlantika. Patetično, ali istinito.

Prošla su točno četiri dana i dva sata. Malo čitam novine, malo pušim, malo gledam stare fotografije i plačem. Zanimljivo je kako prekidi nikada ne dolaze sami već u kompletu s mnogobrojnim drugim nedaćama. Kao da nam netko želi poručiti da je vrijeme za novu životnu promjenu i ponovno otkrivanje svojih vlastitih životnih trešanja. Onih, koje su najcrvenije i najslađe, i koje se njišu na toplom lipanjskom vjetru par sati prije nego što ih pojede pohlepno jato kreštavih čvoraka.

Večeri su zapravo najgore. Posebno kad kiši, sniježi i mrak pada ranije nego inače. Zarobljen u stanu gledam pokretne slike na ekranu tako dugo dok se ne pretvore u šum i titravi košmar svih nijansa sive boje. Pokušavam se usredotočiti na čitanje knjiga, ali prebrzo se zamislim i prestanem pratiti radnju. Samoća nije najgora stvar koja mi se mogla u cijeloj ovoj situaciji dogoditi, ali došla je u pogrešnom trenutku, kada nisam na nju bio spreman. Konstantno uronjen u svoju unutarnju kišu, uviđam kako sam previše bio uljuljuškan imaginarnom sigurnošću u kojoj sam uživao i prema kojoj sam zamišljao i stvarao svoju budućnost.

S uspomenama se, baš kao i sa smećem u kuhinji, najteže nositi. Nemoguće ih je u potpunosti izbrisati, zauvijek će postojati negdje. Promatrajući stare fotografije, svjestan sam da smo imali mnogo ugodnih i lijepih zajedničkih trenutaka, sve dok nije došlo do ponora koji je prekinuo konstantu i uništio nas oboje. Samo tako, kao što nenadana erupcija vulkana prekrije pepelom sve boje i sivilom, plinovima i gustim dimom. I ne ostaje ništa. Emocionalna praznina, prazan krevet, razgovor sa samim sobom i fotografije.

Još ponekad samo, kliznem preko ekrana mobitela u nadi da ću na njemu vidjeti propušten poziv ili poruku. Ne, ne postoji više interes za moj život, moju svakodnevicu ni onaj poznati duboki glas s druge strane slušalice. Sve je slijepo, gluho i dosadno.

Baš praznina, u pravom smislu te riječi.

Sanjao sam ga već dva puta otkako se nismo vidjeli i otkako je sunčano jesenje jutro bilo najtiše jutro u posljednje tri godine.

Prvi san je već nekako dalek, sjećam se samo zagrljaja i osjećaja kad sam ujutro ustao i shvatio da ga više nema i da mu se ne mogu javiti. Sjedio sam na balkonu s kavom i gledao u vrane na nebu, oblake nadvinute nad gradom i ljude kako prolaze ulicom. Navrle su mi suze na oči i shvatio da je isto tako mogao i umrijeti. Tuga bi bila jednako teška. Ostavljen sam da bih mogao početi iznova, a nisam to htio. Htio sam da i dalje bude blizu, kao i uvijek. Odabrao je otići od mene jer je smatrao da je to najbolje za nas obojicu, a ja trenutno ne vidim nijedan razlog. Samo se prisjećam svih naših dana, jutara u Krakovu kada sam ga promatrao kako mirno spava dok sam ja slušao glazbu i bio sretan jer sam uvijek iznova uviđao koliko ga iskreno volim, čak i kada svojom prisutnošću samo lebdi u zajedničkom prostoru i duboko diše. Volio sam ga gledati kako spava, ili te ga uspavati pa sjediti na prozoru i pušiti dok se gradom razlijegalo predvečerje i palila se svjetla u neboderima.

Jutros sam ga ponovno usnuo. Sjedili smo ili u travi ili na stablu i pričali. Promatrao sam konture njegovog lica, bradu i rubove usana koje su mi djelovale tako novo i svježe, kao kad sam ga prvi put vidio u ranu jesen prije tri godine. Ako mi je nešto govorio, ne sjećam se. Rekao sam mu kako mi je najdraža osoba koju znam i osjetio olakšanje. Možda zato što mu to nikada nisam rekao u stvarnosti. On me pogledao i zagrlio. Još uvijek osjećam toplinu njegovog daha u svojoj kosi i na ramenu.

Utjeha koju sam osjetio tada u snu bila je jedina utjeha koju sam osjetio u ova četiri dana otkako ga nema.

Poglavlje 2

U vlaku sam za Krakov i svibanj je. U Austriji kiši, a visoke Alpe nekako su sumorno nadvinute nad tračnice kojima klize kotači skliskog vlaka. Pišem, slušam glazbu i povremeno bacim pogled kroz umrljan prozor kako bih stekao dojam da se uistinu krećem i doživio krajolik. Nekako je lijepo i ugodno, zapravo. Dvije postarije gospođe koje sjede nasuprot mene, pričaju na njemačkom i uspijevam uhvatiti tek poneku riječ kroz umirujuću glazbu na ušima. Pričaju o Beču i unucima koji žive ondje. Možda i o bolestima, iako su cijelo vrijeme djelovale nekako sretno.

Putujem na jednomjesečnu umjetničku stipendiju koju financira poljska ambasada u Zagrebu, a cilj mi je dovršiti zbirku koju pišem već nešto duže od godine dana. Već dugo sam u krizi i ne mogu ništa napisati, jedino čime sam zaokupljen je posao u muzeju i pisanje dnevnika. Vrlo dosadna stvarnost, ali s vemenom sam se sam odlučio na takav život. U početku mi se činilo kako više ništa nije važno kao prije, nakon toga se primirio i na kraju uvidio kako mi takav stil života neopisivo odgovara. Siva svakodnevica, jedna ravna konstanta bez previše uzbuđenja i promjena. U njoj sam pronašao smiraj.

Prošlo je godinu dana otkad nisam vidio Tristana i čuo se s njim. Uspomena na njega postepeno blijedi i ponekad se ne mogu sjetiti crta njegovog lica i boje glasa. Posljednji put kada sam putovao ovim tračnicama, sjedili smo jedno nasuprot drugoga i slušali glazbu, bezizražajno zureći kroz prozor jurećeg ledenog vlaka, u nadi da ćemo u Krakovu provesti najzanimljivijih šest mjeseci u našoj dvogodišnjoj vezi. Promatrao sam crte njegovog lica tada, tamne oči boje divljeg kestena i nježne, a opet nekako velike ruke koje su držale iPod u rukama kao da žele ugrijati glazbu koju sluša.

Stajemo u Beču i pomažem gospođama iznijeti putne torbe iz vlaka. Odlaze uz pozdrav i žele mi sreću u dovršavanju zbirke koju pišem. Čim su se okrenule, nastavile su priču o vremenu, mladosti i bolestima. Tako su sretne, ne znam zašto ni ne mogu to opisati, ali prisjećam se nečega što mi je svojedobno rekla jedna posjetiteljica u muzeju gdje sam radio kao student: „Znate, ja sam radila svašta u životu, pokušala sam slikati, ali su mi rekli da bi bilo pametnije da se ostavim toga. Ostala sam u međuvremenu bez supruga i sada sam sama u velikom stanu na Cvjetnom trgu i nema nikoga tko bi me posjetio jer su svi koji su mi bili dragi umrli. Ah, znate, život Vam je strašno dosadan...“

Te njezine posljednje riječi, prije nego što je izašla iz muzeja u zimsku mećavu, još i danas često čujem u svojim mislima kao jeku i uhvatim se kako razmišljam o tome što ću učiniti u tome trenutku kada shvatim da se isto događa i meni. Slikanje ni meni nikada nije išlo, iako su poznanici govorili kako znam slikati. Često sam vrijeme kratio crtanjem po rubovima bilježnica i papira, ali nikada naučio do kraja. Oduvijek sam držao kako to nije jedan od mojih talenata koji bih mogao jednog dana razviti u nešto konkretnije. S riječima je uvijek bilo lakše i prirodnije.

Jedina slika do koje mi je stalo i više nije u mom vlasništu. Akvarel ptice, koja je sada u nekoj ladici, u mraku, daleko od pogleda jer podsjeća na mene.

Poglavlje 3

Noćni vlak za Krakov. U ovom vlaku je uvijek tako vruće i skučeno da ne mogu razmišljati, a ni spavati. Slušam glazbu i gledam u prazninu. Ujutro ću se probuditi u Krakovu i čim ostavim stvari u hotelu otići u šetnju Plantyma. Islandska klasika u ušima polako uspavljuje i vidim se kako tonem u sebe. Kroz zavjese vidim sjenu putnika koji nepomično stoji kraj prozora već par sati.

Probudilo me kočenje i glas konduktera: „Kraków Główny!“. Podižem roletu i grad se polako otvara pred mojim očima. Osjećam se kao dijete koje uroni svoju glavu u majčino krilo kada osjeti neopisivnu tugu. Sunčano je i sve sporije se krećemo kako ulazimo u kolodvor.

Sišao sam iz vlaka i ponovno osjetio onaj slatki miris krakovskog smoga kako mi polako ulazi u pluća i lijepi se veselo za alveole i polako kola krvlju prema mozgu. Da, ponovno u Krakovu, ustvrđujem i vučem kofer prema tramvajskoj stanici kraj hotela Polonium. U ove dvije godine Krakov se nije nimalo promijenio, sve je ostalo isto.
Pijanci još leže na klupama u parku, tamni i naborani poput jabuke koju je počela nagrizati gnjilež. Starice prodaju dimljeni sir u svojim košaricama i čekaju da ih čuvari otjeraju s ulice.

Vidim Plante iz daljine, zelene se i vjetar se poigrava oživljenim granama. Tutnje tramvaji i nadlijeću ih jata dobro ugojenih golubova. Svaki grad u kojem sam bio ima svoju prateću glazbu koju čujem svaki put kad se u njega vratim. Krakovom se razliježe zvuk klavira, vrlo minimalistička skladba s rijetkim violinskim dionicama. Čujem je ponovno i siguran sam da sam se vratio.

Smješten sam u samom centru grada u Grand hotelu odmah pokraj Wawela. Ovaj hotel me oduvijek podsjećao na stare pariške hotele s početka 20. stoljeća i ponekad sam u studentskim danima ondje znao otići na tipični bavarski ručak, iako je cijena ondje bila nešto viša nego što je bio slučaj u jednostavnim, ali opet kvalitetnim, studentskim restoranima u ulici Gołębioj. Uviđam kako je soba jednokrevetna i da neću imati cimera, baš kao što sam i zatražio. Pogled na Plante. Odlično. Zelenilo se uvlači u sobu i boji zidove. Lišće se igra sa sjenama. Savršeno. Palim cigaretu kraj prozora i puštam smog u sobu, stvaram atmosferu. Krakov je zanimljiv po tome što je studentski grad, ali zadržao je svoju tišinu i melankoličnu atmosferu. Noćima je nebo posebno crveno, što od smoga, što od uličnih svjetala i čini se kao da noć nikada ne pada. Osim možda u malim skrivenim uličicama u Židovskoj četvrti gdje prevladavaju sjene živih i davno otišlih u krikovima.

Odlučio sam ostaviti stvari tako kako jesu i prošetati do Bunkier cafea, gdje sam posljednji put prije posljednjeg odlaska pio svježi sok od crnog ribiza i uživao u žamoru koji su stvarali gosti kafića.

Putem se prisjećam onoga što mi je rekla nekoć posjetiteljica u muzeju i pitam se je li život zaista tako dosadan kao što je rekla. Možda. Čini mi se da u ovoj samoći koju osjećam sada mogu pronaći i veselje i životnu energiju, a utječe li to na dosadu u životu, nisam siguran zapravo. Kupujem cigarete na kiosku i suhi obwarzanek u Szewskoj. Vrlo je živo i bučno, grupe turista već okupiraju grad, a u ljetnim mjesecima Krakov više neće imati ovu čar koju ima sada.

Osjećam kako polako nestajem u gradu i sjećanjima. Kratko se zaustavljam ispred izloga jeftine knjižare gledajući zamišljeno ravno kroz knjige. Slova se pretvaraju u jednu košmarnu nadrealnu sliku i kao da se više ne prepoznajem svoj odraz u staklu, baš kao par trenutaka prije napadaja tjeskoba. Samo što do njega ovog puta neće doći.

U Bunkier cafeu se miriš kolača miješa s mirsom kave i raznih čajeva. Sa zvučnika svira neki dosadni jazz i promatram prolaznike. Djeca ispred kafića igraju se u improviziranom pješčaniku. Rade kule od pijeska i onda ih veselo ruše. Zavidim im na bezbrižnosti i budućnosti koju će imati u ovom lijepom gradu. Palim cigaretu za cigaretom, malo pijem kavu, malo pišem, malo gledam krošnje stabala. Možda sam tužan, teško je reći. Čini mi se da sam ipak samo nostalgičan i da mi nedostaje nešto ili netko s kime bih mogao podijeliti svoje trenutne misli.

Šećem Plantyma, radim cijeli krug oko starog dijela grada. Izmijenjuju se lica, jedina konstanta je zelenilo i starci na klupama uz šetnicu. Radim krug još jednom, u nadi da ću sresti nekog poznatog. Na kraju odustajem i vraćam se u hotel na kasni ručak. Večeras ću ostati u sobi i pogledati neki poljski film na laptopu. Jorgovani ispred hotela su tako opojni, nadlijeću ih pčele nervozno zujeći. U prašini pokraj šetališta vrapci čiste krila.

Poglavlje 4

Ustajem rano i kroz otvoren prozor dolazi pjev jutarnjih ptica iz parka i dijelovi razgovora šetača koji su sjeli na klupu pokraj hotela. Naslonjen na podoknicu pijem jutarnju instant kavu i brišem snove s očiju. Događa mi se u posljednje vrijeme da sanjam rijeke koje se konstantno šire i izlijevaju iz svog korita. Ponekad gledam sa sigurne udaljenosti na valove koji zahvaćaju prolaznike i teku između zgrada blizu obale. Dogodi se i da ja stojim na obali i gledam kako nadire voda, sve više me okružuje i prelazi preko stopala, koljena, ramena, tako dugo dok se ne nađem u mutnoj bujici koja me nosi u neodređenom smjeru. Počinjem se daviti, blatnjava voda mi ispunjava pluća i utapam se, u potpunosti svjestan da sam mrtav i nepokretan. Čak ni ne pokušavam pobjeći, jednostavno se prepustim rijeci i dopuštam joj da mi oduzme život. Slično je i sa snovima gdje stojim na početku mosta, a voda se prelijeva preko njega i osjećam vibracije pod svojim stopalima. No sveudilj nastojim prijeći preko, znajući da me s druge strane čeka nešto nepredviđeno i što će mi se svidjeti.

Krakov sam opet najviše sanjao u razdoblju kada nisam bio ondje. Znao bih trčati kroz šumu iza koje su se nazirali njegovi tornjevi, dvorac i stare renesansne zgrade. Trčao bih što sam brže mogao, u strahu da ne nestane i plakao od uzbuđenja i sreće. Tu i tamo bih došao do njega, ali najčešće bih se izgubio u šumi ili bi me put odveo u krivome smjeru, natrag u Zagreb.

Strah od rijeka, dubina i visina oduvijek je ugrađen u mene. Vrlo jednostavno bilo bi zaključiti kako se bojim nepoznatog, iako mi se čini da sam dovoljno snažan da se tom strahu oduprem i prijeđem svoje granice sigurnosti. Kao kad sam prvi put bio na petnaestom katu Tristanove zgrade i zamolio ga da navuče zavjese kako ne bih vidio koliko sam visoko. Nakon nekog vremena sam se umirio i raširio zavjese. Pogled je pucao na Sljeme i zagrebačke zgrade te sam u tom trenutku osjetio takvo olakšanje i veselje što sam napokon u mogućnosti uživati u nečem tako lijepom što me još do prije nekoliko minuta ispunjavalo strahom.

"Eto vidiš, nije uopće tako strašno", rekao je Tristan i nasmijao se. 
"Pa nije, da, ali svejedno postoji onaj mali pritajeni strah da će se početi zemlja tresti i da ću ispasti kroz prozor.", odgovorih mu, a on je zakolutao očima i rezignirano uzdahnuo.

Prisjećam se kako sam u jednoj od mnogobrojnih krakovskih šetnji, kada je Tristan bio na predavanju ili ljenčario u sobi, završio na drugoj obali Visle. I sve je djelovalo tako blisko, kao da živim ovdje cijeli život. Tada sam se ponovno sjetio Mateusza, plavookog i kovrčavokosog Poljaka kojeg sam upoznao na forumu poljskog glazbenog portala. Susreli smo se dvije godine ranije na glavnom trgu, u vrijeme kada sam boravio mjesec dana u Krakovu na ljetnoj školi. Zapravo i nisam imao neko veliko društvo u to vrijeme, osim nekolicine persona s kojima sam se družio u tih par tjedana. Pomislio sam, zašto ne upoznati nekog i u najmanju ruku provježbati malo konverzaciju iz poljskog.

Bio sam vrlo uzbuđen i kao i obično uranio. Nervozno sam pušio na Plantyma i jeo čudni kroasan s čokoladom. Poslao mi je poruku da kasni i da se ne ljutim. Odgovorih da je u redu i da neću ni ja stići na vrijeme, tek toliko da se ne brine. Već mi je bio drag.
Postoji jako malo trenutaka u životu kada prvi put vidiš nekoga i kada pogleda svojim očima u tvoje, a da ne ostanu zaboravljeni. Takav je bio taj trenutak s Mateuszem. Stisnuo mi je ruku odmjereno i nježno prošao svojim prstima preko mog dlana. Kovrčava kosa, ne previše duga, mu je lelujala na vjetru i kao da se uvijala sve više. Nisam mogao prestati gledati u njegove tamnoplave oči, tako tihe i svježe, poput mirisa šumskog raslinja u proljeće. Osjetio sam miris njegove kose i slatkastog parfema kako se obavija oko mene.

Pošli smo popiti pivo u Židovsku četvrt u njegov omiljeni kafić na uglu kod Stare sinagoge. Kako moj poljski u to vrijeme nije bio najbolji, izbor tema nam je bio dosta sužen, ali trudio sam se iskorisiti svo znanje koje imam kako bih izrekao ono što želim. Mnogo sam griješio, ali činilo se kao da mu to uopće ne smeta. Bilo je vruće i sparno, bez imalo zraka i osjećao sam kako mi se rade kapljice znoja ispod kose, na rubu čela. Gledao me tim svojim smirujućim očima i blago se smiješkao. Poželio sam ga zagrliti i biti mu blizu.

Sat vremena kasnije, lutali smo Kazimierzom i došao je na ideju da me odvede na jedno mjesto gdje još sigurno nisam bio. Prešli smo preko mosta do Podgórza, mjesta gdje se za vrijeme rata nalazio krakovski geto. Na istome mjestu gdje se nekoć prolijevala krv i gdje su djeca plakala za svojim izgubljenim roditeljima, danas Amerikanci, Francuzi i Nijemci zajedno za istim stolom pohlepno jedu i nazdravljaju mađarskim vinom.

Hodali smo dosta dugo zapravo, ili mi se samo tako činilo. Prolazili smo praznim uličicama blago se uspinjući tako dugo dok nismo došli do brijega na koji se trebalo uspeti. Kopiec je izgledao poput planete iz Malog princa. Kao da uopće ne pripada ovom krajoliku. Sunce je zalazilo nad Krakovom i sjeli smo na vrh brdašca. Cijeli Krakov na dlanu, kao izliven iz šalice roiboos čaja.

„Fotografiraj, ubrzo se vraćaš u Hrvatsku, možda više nećeš imati priliku vratiti se ovdje.“, rekao je i pogledao me pomalo sjetno.

Složio sam se i napravio par fotografija koje sam mjesecima kasnije često gledao opet iznova.

Poglavlje 5

Zalazak sunca širi glazbu, oduvijek sam to tvrdio. Tugaljive violine s kratkim dionicama za violončelo. Mateusz se polako približio i osjetio sam kako njegova toplina prelazi na moje tijelo. Ponovno sam ga poželio zagrliti, no umjesto toga sam se samo naslonio na njegovo rame i njegova kosa me škakljala po licu. 

Čim je sunce zašlo, hladnoća se spustila na brdašce i ruke su mi postale hladne. Mirisao sam na ljeto i šetnju. Mateusz također. Pričao je o svom rodnom Kielcu i fakultetu. Nisam ga previše slušao, njegova prisutnost je previše odvlačila pozornost. U tom trenutku sam ga zavolio. Samo tako. Bez nekog značajnog razloga. I iako sam znao da se za pet dana vraćam kući, bio sam svjestan kako ga neću tako brzo zaboraviti. Znao sam da ne mogu učiniti ništa kako bih ga zadržao uza se duže od nekoliko sati.

Spustili smo se s brdašca prema gradu, u buku, u metež u ljepotu. Htio sam plakati. Gušilo me u grlu i mislio sam da ću početi ridati poput malog djeteta u trgovini. Odjednom kao da se nešto zaiskrilo prem mojim očima i shvatio sam da sam zapravo sretan i da je to možda osjećaj koji moram zadržati kao uspomenu na ovaj trenutak. Suzdržao sam se i nastavio dalje.

Na tramvajskoj stanici smo sjeli i zurili u prodavaonicu alkoholima. Predložio je da kupimo votku i odemo do njegovog stana slušati glazbu i pričati. Malo sam se bojao jer nisam znao mogu li uopće pijan pričati na poljskom o ijednoj drugoj temi, osim o fakultetu, Krakovu ili glazbi. Na kraju sam se nevoljko složio i kupili smo dvije boce jeftinog talijanskog vina i dvije male votke Żubrówke. Rekao mi je kako se dugo nije napio i da bi htio sa mnom jer se nećemo dugo vidjeti. „Ako ćemo se ikada više vidjeti.“, pomislio sam.

Stan je bio star i u potkrovlju, ali prostran i lijepo namješten. U dnevnom boravku je bio mali stolić s vazom i suhim proljetnim cvijećem, a na zidovima prastare krem tapete s cvjetnim uzorkom mimoza i uokvirenim fotografijama židovske obitelji koja je nekoć živjela ovdje. Odabrao je glazbu i donio dvije čaše na stol. Pogled je pucao na Vislu i bulevare.

Pričali smo do dugo u noć i oči su mi se polako počele nekontrolirano sklapati, što od pijanstva, što od umora. Popili smo litru vina i upravo otvorili drugu bocu. Mateusz je isto već pomalo kunjao i sve sporije pričao polako ispijajući slatkasto vino iz čaše. Primijetio sam da ima lijepo građene i skladne ruke. Na ulice se nenadano spustio grmljavinski pljusak, a tutnjanje kapljica na krovu nadglasalo je glazbu, iako je više nismo ni slušali. Premjestili smo se na kauč i ispuhujući dim cigarete samo šutjeli. Stablo pokraj prozora se izvijalo i gnjevno šuštalo lišćem.

Pogledao sam Mateusza. Plakao je.

Poglavlje 6

Možda sam ga trebao poljubiti tu večer. Umjesto toga sam ga samo zagrlio i rekao da moram ići. Otpratio me do stanice ispred zgrade i pričekao sa mnom noćni tramvaj. Na stanici se skupila šačica studenata koji su se vraćali iz izlaska, s bocama piva u rukama. Još uvijek je kišilo. Pijani vozač je prijurio u automobilu i zalijao djevojku koja je jedina imala kišobran u ruci.

(...)