NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Ivana Pintarić, 26 godina, edukacijski rehabilitator, živi i radi u Zagrebu. Piše odmalena, kratku prozu i poeziju, jedno vrijeme aktivna na blogu. Dosad nije ništa objavljivala osim pjesme u knjizi studentske poezije.
Gorimo (ali ne boli više)
Kad sam bila mala, dovoljno pametna a suviše nezrela, skupljala sam šarene salvete. Slagala sam ih po bojama, zatim bi ih pomiješala i ponovno slagala po motivima. Stavljala sam snove u ladice i lijepila etikete na vrata. Kataloškim shvaćanjem života budila sam se i spavala u pravilnim razmacima. Moje su stranice bile ljekovito čiste i suvereno otmjene.
Često sam se budila uz lomnjavu kuhinjskih tanjura. Izašla bih tada van iz kuće, bosonoga, u haljini što mi ju je jednog ljeta ljubazno darovao pokojni navodni otac, prvi i posljednji puta u svom, i mom životu. Odveo me kod nekog stričeka i tete koje sam tada vidjela po prvi puta. Oni su me naučili – bolje rečeno – natjerali da ih zovem gospodin otac i gospođa majka. Nisam plakala. Čak ni kada je jako boljelo.
Moj Božo je to znao. Da je mogao, vjerujem da bi plakao umjesto mene. Zašto plišanim medvjedima ne ugrade dušu na baterije? Poznajem neke ljude koji to imaju. Dušu na baterije, mislim. Ili neki ljubazni automatik, možda sa dvije tipke kao u filmovima gdje u posljednoj sekundi deaktiviraš bombu pritiskom gumba pa spasiš zgradu, ulicu, svemir od eksplozije.
Nisam se željela ponavljati. Stoga sam počela pisati dnevnik. Nipošto osobnu anatomiju, ne, naprosto sam pomoću njega željela premostiti vlastite, do savršenstva izvedene, mreže spoticanja.
Poteškoće su mi, u pisanju podjednako kao i u životu, zadavali završetci rečenica. Nisam mogla dovršiti rečenicu a da se nekoliko puta ne sudarim sa vlastitim mislima. One bi se od siline sudara raspršile po ustima pa bi u isprekidanim mlazovima počele teći preko jezika i zvučati kao nespretno skladana prijepodnevna melodija glasnica. Melodija prije prve šalice kave. Robustnost govornojezičnih sistema.
Priča sa dnevnikom sasvim je jednostavna. Pisala sam. Pisala sam o pasivnim agresivnostima, o opsesivnim kompulzivnostima, maničnim depresivnostima, o niskim strastima, o tako neponovljivo nevjerojatnim storijama ljudskog ponašanja. Nisam slutila opasnosti zalaženja u posve nepredvidive tokove psiholoških mora, u dubine i plićine podsvijesnih valova, u snove i bespuća drugog, trećeg, petog, inog ja…..
Bilo je tu ponekih sasvim zanimljivih dokumentarnih crtica; poput one o hodu četrdesetogodišnjakinje u bezrezervno visokim petama, ili one o djevojci u roza majici, crvenim hlačama i zelenoj vesti koja je dirala stopala desetogodišnjoj curici (možda vlastitoj sestri, rekla bih ja) dok ih je prometalo razvedeno na par crnih i sivih blokova po svoj prilici vozilo u zamišljenu destinaciju. Nekako sam znala da će se naposljetku dovesti tamo kud su krenule, to mi je jamčila staklena boca s vodom u ruci djevojke (onoj ruci koja joj nije bila zauzeta diranjem stopala malene sestrice, pod pretpostavkom da su sestre). Nikad nisam bila toliko očarana nekim ljudskim proizvodom kao sa tom staklenom bocom. Podsjećala je na selo, na one sitnice koje nitko nije morao krasti da bi ih ti dobio kao poklon za Božić.
Nadalje, tu se našla i priča o prekidu Sare i Dušana, paru za kojega nitko nije znao da su bili par, ali su zato svi znali kada su prestali biti par. Dokumentiran razgovor sa zabilježenim replikama, didaskalijama i obilježjima vremena i klime toga dana, donosim u slobodno parafraziranom obliku:
Sara (skidajući prsten): - Bili smo blizu savršenstva.
Dušan: - Nedostaje mi sve.
Sara: - Želim znati zašto je trava zelena i zašto se bivše djevojke spominju na momačkim večerima. (Na licu joj je jedva primjetan trag ljepljivog sjajila s okusom jagode. Ima ga po lijevom obrazu, na desnom kapku, i na drugoj trećini ruba gornje usne.)
Dušan (vadeći ruke iz džepova, u zraku se osjeća miris klora i pržene paprike): - Najvolio sam šećernu vatu i svatove u kasno ljeto jer si tada nosila raspuštene pletenice.
Sara: - Ja znam da se ne može očekivati od predgrađa da postane naš svijet.
Dušan (puše u zrak i skreće u stranu): - Nedostaje mi sve.
Pisala sam i živjela. Živjela sam pišući. Pišući sam preživljavala.
***
Uistinu, bilo je to ljeto za pamćenje. Ljeto kratkih hlača i ljepljivih uvojaka po ramenima. Ljeto predugih dana i prekratkih noći. Nikada dovoljno sati čekanja na tebe. A čekao sam.
Čekao sam pod prozorom iščekujući zvuk tvojih prpošnih koraka po asfaltu. Bože, kako si samo znala zapaliti beton. Ulica je gorjela pod tvojim nogama. Kako da to drugačije opišem, a da ne zvuči kao klišej. Teško je povjerovati u takvo nešto. Osobito ako znaš da vatra postaje sinonim za bure i bruke svakojakih prilika, u kojima velevažni akteri ipak propuste važan, ne i toliko očit detalj – vatra je lijepa ako si dovoljno daleko od nje.
Što se događa kada joj se približiš, ne znaju oni, ali znam ja. Tada se dogodiš ti. Nijedan požar ove planete takav plamen ne može proizvesti.
Ali naravno, pod prozorom kuće koju sam kupio od jednog ljubaznog starijeg gospodina, sa obzirnom laži kako sam željan promjene, a zapravo sam bio željan da se ne mijenjam više, da opet budem onaj stari ja, vatra tekućeg ljeta talila je dvorište i trijem, zahvaćajući najzad prozor kroz koji sam te potajice promatrao.
Kako je bilo suviše vruće da ostanem u svojoj uzavreloj jazbini, preostalo mi je da te gledam otkriveno. Da izađem smjelo iz kuće i čekam te vani, na ulici.
Čekao sam ujutro. Oprženih usta jer nisam stigao u miru popiti jutarnju kavu od straha da ne propustim tvoj prolazak, a to bi bio težak propust kojeg bi si teško oprostio, neobrijan i sa nekoliko dana odstajalim zadahom u ustima, stajao sam na cesti ispred svog zapaljenog dvorišta.
Ono što je bilo najnerazumnije u mom mahnitom pothvatu nije bilo to što sam izgledao kao skitnica koju bi rijetko tko, osim sa sažalnim pognućem glave pogledao, niti to što mi je bilo posve svejedno kakav dojam ostavljam na druge, već činjenica da sam čekao iako nisam znao kada ćeš proći.
Kužiš, malena, koliko sam bio lud. Umjesto da sam pokušao upamtiti vrijeme kada otprilike prođeš, ili bi mogla proći, ja sam uzimao u obzir svo vrijeme jednoga dana. Stoga sam čekao u 8.35. jednako kao u 11.44, 17.51 i 22.13. Jednako ustrajno i sve više očajno. Zanemarivao sam svoje potrebe. Zanemarivao sam tuđe potrebe. Jedina je potreba morala biti zadovoljena. Potreba da te vidim.
Nisam imao nikakav plan što ću učiniti u slučaju da se pojaviš. Nisam dotle stigao u svojim sve samo ne mudrim promišljanjima. Hm, što ću učiniti kada uistinu prođeš ulicom? Je li moguće da ću te dočekati, pa makar to bilo u deset sati prijepodne ili tri sata iza ponoći?
Jednog lijepog dana, dana kratkih hlača i ljepljivih uvojaka po ramenima, prošla si. Dolazila si mi ususret dok je asfalt iza tebe poprimao izgled izlivene lave. Vrelinu pokretnog mora vatre osjetio sam u žilama. Obuzela me vulkanski lijepa i ubojita žega pod jezikom.
Malena, koliko sam se razveselio tada teško mogu izreći. Ponavljam, bojim se klišeja. A kako je ushićenje kratko trajalo, ipak ću pokušati opisati, mada nisam previše vješt u pisanju. Kao kada pred sobom imaš more, plavi ocean, i poželiš se izgubiti u njemu, onako kako se ja volim izgubiti u njemu, ali već tren kasnije shvatiš da bi to gubljenje bilo neka vrst pomirbenog pozdravljanja sa ovim svijetom u kojega se više nećeš vratiti. Razumijet ćeš me kada završim priču.
Zasad samo trebaš znati da sam se istinski obradovao kada sam te vidio. Inače, moram ti reći, nisi bila ništo posebno. Izgledala si kao nejako dijete, imala si hod skakavca na travi, i neprestano si grizla nokte. Čak i tada dok si mi se približavala okomila si se na još jedan prst, osuđen na neminovno oskvrnuće pod slatkim ustima. Način na koji si gledala taj jadan prstić, već napola izgrizen, to je bio razlog zbog čega te ja nisam mogao prestati gledati.
Pomalo smiješno, ali valjda sam želio da i mene na taj način gledaš. Kao da me tješiš, kao da je moja smrt nešto čega se ne trebam bojati.
Poharavši ulicu, učinivši od nje neprepoznatljivo zgarište kao u doba najvećih ratova, primakla si mi se na par metara. Čuo sam kako dišeš. Čuo sam kako ti srce pumpa krv i tjera je po tijelu. Vidio sam ti puls na vratu i tik lijevog očnog mišića. Vidio sam u tebe. Sve što imaš unutra.
Kao da si shvatila da vidim kroz tebe, odjednom si spustila glavu. Kao da prebrojavaš rebra, izgledala si usredotočeno i pomalo zbunjeno.
A kako sam ja izgledao, hm. Bilo me je svugdje. Skakao sam po ogradi, penjao se na drveće, lovio pčele bez cilja. U mislima naravno, jer u stvarnosti sam samo stajao na mjestu. Čekao da te propustim. Čekao da te ponovo izgubim.
Nadajuć se pozdravu, pogledu, bilo čemu, molio sam te očima da me primijetiš. Sve i da okreneš glavu od mene, ali samo da mi daš neki znak da postojim i da ti to znaš.
Očekivao sam usporeni film. Korak zaustavljen par centimetara od zemlje. Neobično lagano talasanje kose tamo negdje kod kralježaka, da ti mogu prebrojati vlasi. Da saznam koliko ti treba da trepneš.
Umjesto toga, udisao sam dim iza, pokraj, svuda oko tvoga tijela dok si prpošno ušla i izašla kroz mene. Nastavila si dalje bez ispričavanja. A ja sam poskakivao na mjestu jer sam osjećao kako mi se tabani prže. Već tren kasnije morao sam se popeti na kamen ograde jer je svuda oko mene sukljala vatra, pretvarajući ulicu u rijeku tekućeg zlata. A bilo je 14.23. Valjda će netko pozvati vatrogasce.
Zatvorio sam oči. Jer ti malena, ti koju sam najviše čekao, tebe sam najprije ispratio. Kako je moguće da si samo ...otišla?
Podjednako bez ikakvog osjećaja hrabro sam zakoraknuo u vatru, hodajuć po zapaljenoj travi sve do ulaza u kuću. Otišao sam u kupaonicu da se umijem.
Pogledao sam se u ogledalo ali nije bilo odraza. Ponovo sam se umio i pogledao u ogledalo. Plave pločice i ribe na borduri iznad kade.
Plavi pod i plavi strop kupaonice. Zvuk vode koja kaplje iz slavine. Plavetnilo svuda oko mene. Tada sam shvatio. To je moj ocean u kojem sam se volio izgubiti. U kojemu sam se posve i nepovratno izgubio.
Zato me nisi mogla vidjeti. Zato je vatra moje ulice bila stvarna samo za mene, ali ne i za druge. Jer, malena, ni ja nisam stvaran. Sada to znam. Znam zahvaljujući tebi. Uistinu, bilo je to ljeto za pamćenje. Ali, neću odustati, odlučio sam. Učinit ću da budemo stvarni, malena. Ostvarit ćemo se, obećajem ti.
***
Kad sam bila malo veća, dovoljno zrela, a premalo mudra, skupljala sam stare razglednice. Slagala sam ih po kategorijama – tko je kome, zašto, kada, i sa koliko poljubaca na poleđini slao pozdrave. Potom bi ih pomiješala i ponovo slagala prema destinacijama – kuda su razglednice poslane? Bilo mi je važno znati jesu li odaslane na jug, sjever, istok ili zapad.
Više nisam spavala ni budila se u pravilnim razmacima. Moje stranice više nisu bile ljekovito čiste. Bile su zamuljane štapićima vanilije i uljima lavande. Valjda tako dođe s godinama.
Još sam se češće dizala sa zvukom lomnjave kuhinjskih tanjura. Repertoar se međutim još i proširio. Lomile su se čaše, zdjele, stolice, lusteri. Čitave garniture i kompilacije. Naposjetku bi se slomili prozori i zidovi. Padale bi prostorije. Rušili bi se nelijepo posloženi tlocrti, temelji i krovovi. Uz jedno neobično tiho tres kuća više ne bi bila kuća. Rastvarale bi se ulice, padali bi trgovi. Negdje usred svog tog slamanja naposljetku mi se slomila duša.
I dalje sam bila bosonoga djevojčica mada sam u odrazu ogledala viđala djevojku, sasvim odraslu i tako prokleto nejaku. Kad bih si pogledala ruke, bile su neugledne, s izgriženim noktima, ali bile su moje. Bila sam stvarna.
Godine su prolazile, a u mojoj su se glavi vrtjele priče o visokim petama, o staklenoj boci, o Sari i Dušanu, o neuhvaćenim dugama, šumskim bolnicama, zanokticama, ostavljenim kaputima, ljudima na drveću, o samoćama svih mogućih vrsta, o kazaljkama i vremenu. Vrtlog bi se sastojao od mnogih slojeva, nešto poput Danteovih krugova pakla. Bojala sam se da ne izgorim u njima. Često sam sanjala vatru mada nisam razumijela značenje svojih snova. U njima bi se javljao čovjek koji je stajao na cesti i promatrao me kako gorim. Nije me pokušao spasiti. Zašto?
***
Na pomolu sam priznanja tajne koju sam davno poželio otkriti, ali na sreću mojih potencijalnih životnih suputnica i supatnica, nije bilo pravog trena. Taj lukavi lisac o kojem sam gledao bezbrojne emisije, bolest dvadeset prvog stoljeća, tihi ubojica i mesožder, pravi tren postao je top jedan na listama onoga što mi je nedostajalo.
Beskrajno kompliciran i prejednostavan istovremeno, pravi je tren bio neznanac kojeg u svom domu dugo nisam ugostio.
Sve do tog dana kada sam odlučio biti prvorazredan domaćin. Poslužio sam najbolje vino kojeg sam našao u podrumu. Uglancao sam čaše, onako kako bi ti voljela, i poslužio porculan koji je neko vrijeme stajao u vitrini. S pridošlicom u našem stanu, gostom kojem smo željeli pružiti najbolje, ja sam skupa s njime i radi njega, i radi nas na kraju krajeva, odlučio tebi pružiti najbolje. A ima li ljepšeg dara od istine za obiteljskim stolom?
Prvi puta brutalno iskren da tjestenina koju si skuhala nije nešto najbolje što sam u životu probao, tvoje zabezeknuto lice protumačio sam kao podstrek da nastavim. Pa sam nastavio podjednako iskreno. Ohrabren što je pravi tren, čini se, konačno odlučio nastaniti se neko vrijeme u našem domu, oprezno sam prebirao riječi po ustima kao papriku koju si umiješala u salatu iako znaš da ne volim papriku iz sasvim opravdanih medicinskih razloga.
Malena, uspio sam procijediti. Sjećaš se naših početaka? Zamislila si se duboko. Morala si potegnuti stvarno duboko da izvučeš iz jame uspomena neko sjećanje na nas. Da, sjećam se, rekla si mi neuvjerljivo.
Vidiš, to je prvi problem. Taj očajni pokušaj tvoj da se prisjetiš kako smo dobar par. Trebalo ti je vraški puno vremena da se prisjetiš. Do vremena tvog neuvjerljivo potvrdnog odgovora uspio sam probrati svu papriku iz salate i sortirati je po bojama na rubu tanjura.
Rekla si, da, bili smo divni. Hej, bili? U kojem stoljeću živiš da o nama pričaš u prošlosti? Još smo uvijek živi koliko ja znam. Drugi problem. I najveći. I najbolniji. Ne vidiš me. Ti mene jednostavno ne vidiš. Prestala si me gledati onog dana kad si dobila posao u onoj novinskoj agenciji.
Svaki dan si odlazila na posao pretjerano entuzijastična. Kad bih te upitao za večerom kako je bilo na poslu pričala si o tome kako se ovaj spetljao s ovom, ona s onim, ovaj je postupio ovako, ona onako, a ja bih, da se uvjerim da sam te dobro shvatio, nadovezao sa – misliš ovim facama o kojima pišeš članke, ne? Ne, rekla bi mi. Govorim o svojim kolegama s posla. Zar me ne slušaš? Slušao sam te, draga, ali te nisam razumio. Pa kog vraga radiš na poslu? Gledaš tuđa posla? Nisam ti to naravno rekao, jednostavno sam sve manje govorio. I ti si govorila sve manje.
Kako da ti kažem; bila si neprisutna. Kad smo birali poklon za rođendan naše kćeri prolazila si kroz redove polica trgovine i kažiprstom brojala artikle a potom se naginjala i gledala kroz njih na drugu stranu. Jednom sam te uhvatio i htio sve okrenuti na šalu a ti si se toliko naljutila na mene da nisi pričala samnom čitave večeri. Nije da si inače puno pričala za večerom ali tog puta je bilo grozno jesti prekuhanu tjesteninu i k tome biti svjestan da si ljuta na mene. I da sam ja zabrljao.
Ja sam se ujutro prvi dizao i spremao djeci doručak i vozio ih u vrtić i školu. Ti si spavala sa dnevnikom u krilu. Razumio sam, ili sam barem nastojao razumijeti tvoju potrebu pisanja dnevnika, znao sam da ti to mnogo znači, ali taj je dnevnik uspio zamijeniti i zaokupiti moj teritorij, to sveto mjesto tvoga tijela u kojem sam obožavao biti, kojega sam trebao. Narav moga posla bila je takva da sam puno vremena proveo na putu i tvoj sam zagrljaj nekako shvaćao kao jedino sigurno odredište nakon putovanja. Želio sam biti redatelj, želio sam snimiti nezaboravne kadrove na krajevima svijeta, ali sam želio, uvijek istim žarom, vratiti se u naš grad, u naš dom.
Ta je želja polako jenjavala. Kamera je zamijenila moju potrebu za bliskošću. Ta je neživa stvar, nekako kao i tvoj dnevnik kojeg si neprestano pisala, bila nešto s čime sam se mogao povezati.
Sve si me manje trebala. Kad sam bio na putu više od tjedan dana zvao sam te svaku večer i pričali smo satima. Postepeno su naši razgovori bili sve kraći. Onda si se prestala javljati na telefon. Uzrujan i zabrinut za djecu, i za tebe, vraćao sam se kući u grču, dozivajući vas s kraja ulice. Djeca su mi trčala u zagrljaj, a ti.. Ti si svoj zagrljaj zapečatila dvjema koricama knjige. Dnevnik. Gubio sam te polako i nepovratno. Nisam mogao vjerovati kako mi pred očima iščezava ona ista djevojka koju sam kradomice promatrao sa prozora svoje kuće kao budala čekajući neki trenutak u kojem ćeš možda proći ulicom. Bila si tako nestvarna. Nisam mogao zaokupiti tvoju pažnju. Jednostavno si bila u svom svijetu.
Da, sad shvaćam. Oduvijek si bila neprisutna. Kao da lebdiš malo iznad zemlje. Zato sam se između ostalog i zaljubio u tebe. I još sam uvijek zaljubljen. Prvi puta kad smo razgovarali ti si se meni prva obratila. Rekla si da izvodim cirkus već par mjeseci umjesto da ti jednostavno kažem da želim biti s tobom. Mogla si mi olakšati, pomislio sam. Bilo kako bilo, bio sam osupnut tvojom direktnošću. Čak je i tvoj stisak ruke kad si rekla svoje ime, bio obećavajući, pouzdan. Tako si me dobro prokužila, rekao sam. Ti si rekla – volim promatrati ljude. Zato mene nisi pogledala, nijednom u ovih par mjeseci, pitao sam te iskreno? Vidjela sam te.
Trebao sam znati već onda da voliš filozofirati. Trebao sam se okrenuti i otići. Koja bi djevojka tako puštala momka da se prži na laganoj vatri? To što sam ja proživljavao, to nije ni Einstein morao prolaziti tijekom otkrića svojih teorija.
Ali nisam te mogao pustiti, mada mi nikad zapravo nisi pripadala. Pripadala si nekom drugom svijetu kojega nikad nisam mogao razumijeti. Svijetu kojega se nisi potrudila objasniti mi. Ništa te ne krivim. Ne krivim te ni zbog toga što sam prodao netom kupljenu kuću i što smo se preselili u drugi grad mada mi nisi htjela reći razlog.
Koristim ovaj tren, sada kada je konačno stigao u našu kuću, da ti kažem sve to. Da ti kažem da je u tebi nešto što je slomljeno. Znam to. Znao sam to otpočetka, ali sam se nadao da ću sve popraviti. Da ću izbrisati sve što je u tvom životu bilo pogrešno. Da ću ti vratiti sve što si izgubila. Ali kako da učinim to kada mi neprestano bježiš? Tko te to toliko uplašio? Malena, curo iz mojih snova. Dopusti mi da te spasim.
***
Sada sam velika. Znam to po umjetnim trepavicama koje svakog jutra navlačim preko onih pravih. Puštam nokte da rastu, uređujem ih i ne grizem ih više. Moj Božo je zauzeo počasno mjesto na polici ormara u spavaćoj sobi. Ponekad, kada djeca spavaju a Njega nema kod kuće, prozborim koju sa svojim starim prijateljem. Moj Božo, jedini na ovome svijetu samnom si od početka. Samo ti znaš kako još uvijek tražim komadiće svoje duše. Ti znaš da nikad neću biti cijela. Zna i On. On je dobar. Voli me na način na koji ja samu sebe nikada ne bih mogla voljeti. S Njim je sve nekako lako. On kaže da sam mu pomogla da se pronađe, da je samnom postao stvaran. Valjda je tako. S Njim sam sigurna.
On me nikada nije udario. Doduše, nekad pošizi kad me uhvati s dnevnikom u ruci kao da sam ga prevarila pa ode iz kuće i zalupi vratima. Znam da će se vratiti. Uvijek se vrati. A meni više ne smeta ta buka. Ne bojim se više. Barem ne jako. Ako me uhvati panika, samo uzmem dnevnik u ruke i trljam ga prstima. Znam da će bol nestati izdržim li dovoljno dugo. No, zbog mira u kući, ipak držim dnevnik podalje od Njega. Dobro nam je.
U mojem svijetu Sara i Dušan više ne postoje, jer znam da smo u stvarnosti to On i Ja. Dušanu više ne nedostaje sve, a Sara mi često govori u snu. - Daleko smo dogurale, i onaj čovjek koji stoji dok ti goriš, Sara, pokušao te spasiti. Samo ti to nisi htjela. –
Mislim da sada On i ja želimo isto.
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''
Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.