proza

Magdalena Mrčela: OKSIMORON / KODEKS

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Magdalena Mrčela (1992. Split) studentica je četvrte godine kroatistike i latinskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao novinarka na portalu nogometplus.net, a bavi se i pisanjem književnih djela različitih žanrova. Njena humoristična predstava „Abendschule“ izvedena je u Splitu na Danima njemačkoga jezika, dobitnica je druge nagrade „Stjepko Težak“ za najbolju kratku ljubavu priču na temu „Moje drago serce“ te finalistica natječaja „Slavko Kolar“ za najbolju kratku priču satiru.



OKSIMORON

Zvali su me djetetom-čudom. Ne čudom od djeteta, nego djetetom-čudom. Tada još nisam shvaćao da je bilo čudno što sam začet u majčinim pedesetima, a očevim sedamdesetima. Prestalo je slutiti na dobro kad su me počeli zvati paradoksom. Nisam znao što je paradoks, no zvučalo je kao otrovni plin koji nitko ne želi u blizini. Otac i majka trudili su se da se osjećam voljeno. Govorili su da sam njihovo najveće životno postignuće. Nazvali su me Srećko.

Malo prije mog polaska u školu, otac je umro. Padao je snijeg, ali na groblju je bilo na stotine ljudi. Sve su se velike seoske face sjatile oko oronula križa na kojem je pisalo Živko Živković. Nisam plakao jer sam imao dojam da to ocu ne bi bilo drago. Čvrsto sam držao majku za ruku i muški prihvatio ulogu glave kuće. Nije bilo lako. U školi su me djeca zvala „Onaj Kojem Je Umro Otac.“ Mrzio sam ih. Kako su me samo mogli obilježiti, umjesto po onome što jesam, po ostacima moga oca?! Upisao sam gimnaziju, nadajući se prosvjećenijim umovima. Ondje su me prihvatili. Bio sam razredna luda, klaun, poslušao sam Slamniga, smijao sam se i kad me plač iznutra razarao. Smijala mi se čak i plavooka Vesna, moja tajna muza, moja vječna inspiracija.

„Tako si smiješan, Srećko“, govorila je. „I mrtve bi svojim šalama digao iz groba!“

Kako Vesna reče, tako je moralo biti. Znajući da o filozofije na Filozofskom fakultetu kruha neće biti, odlučio sam pokušati s alternativom, s talentom koji mi je bio urođen.

„Dobra večer“, pročistim grlo i zakoračim u zadimljeno staro kino na periferiji grada. To svi veliki komičari počinju, rekli su mi. Idem i ja iskušati sreću.

„Ja sam Srećko Živković.“

Jedan od članova žirija bolje me pogleda, i ja u njemu prepoznam seoskog susjeda Marka.

„Ljudi moji, je li to moguće? Pa ti si...“

„Sin od pokojnog Živog, da“, potvrdno ću, dok se ostalih petoro ljudi grohotom smijalo.

Iako sam koristio i pseudonim pokojnoga oca, i priprosti seoski humor, i aktualnu političku satiru, i općenito sam ismijavao sve živo i mrtvo što mi se na putu našlo, od komedije je nastala tragedija. Zaraditi se moglo taman za pivo poslije nastupa. A majka je kod kuće gladovala i smrzavala se. Dječački sam san gurnuo duboko u ladicu i prijavljivao se na sve moguće oglase za posao. One čiste poslove u uredu s pauzama i ručkom dobivali su od strinine jetrve svastike i nećaci. Konobarili i čistili su oni koji su poznavali onoga tko plaća konobare i čistače. Majka se čvršće ogrnula pokrivačem koji su izjeli moljci i obavila ruke oko trbuha, kao da će to sakriti kruljenje izmučena želuca. Svaka rupica na remenu koju bi ona stegnula – stegnula bi i obruč oko moga srca. Jesam li nesposoban ili nemoćan? Ili oboje?

Sljedećeg jutra stiglo je pismo. Odgovor poslodavca. Nisam ni znao da sam se na još nešto prijavio. Pogrebno poduzeće „Foša“.

„Sine, jesi li dobio štogod?“

„Jesam, majko“, progutam slinu. Grobar. Baš na ponos majci. 'Čime ti se sin bavi?' 'Evo baca mrtvace u fošu.' „Primljen sam.“

„A gdje točno, sinko?“

„U pogrebno poduzeće.“

Majka je bila prigodno, mrtvački blijeda. Mrzila je smrt i sve što je na smrt mirisalo. Spalila je očevu odjeću, promijenila navlake na kaučima, na sprovode nije odlazila, do crkve nije išla prečicom preko groblja, nego okolo, kilometar dijagonalno. Njen plač i kuknjava nisu me odgovorili. Trebalo je zaraditi novac, nebitno gdje.

Mrtvačnica je bila nedaleko od crkve. Izgledala je bolje nego što sam zamišljao. Sijedi Lucijo poveo me u obilazak kao da se radi o najpoznatijem arheološkom muzeju.

„Ovdje ti je radna odjeća, tuš-kabina, pribor i stol za kavu.“

Stol za kavu! Aha! Eto vam na, vi iz državnih firmi!

„Uređivat ćeš grobove, kopati rupe za one bez mramornih ploča, pomagati Stojanu i Neri kad bude trebalo.“

„Što Stojan i Nera rade?“

„Stojan asistira na obdukcijama, Nera čisti, odijeva i šminka tijela. Uf, ovaj im još nije pao u šake“, izvuče ladicu s čovjekom nevjerojatnom lakoćom i zalupi odmah njome, kao da je shvatio da su se špageti koje je htio uzeti ucrvali.

Na poslu mi uopće nije bilo loše. Plaća je bila odlična, majci više ništa nije nedostajalo, a bogme ni meni. Mrtvaci mi nisu smetali, na vonj formalina brzo sam se naviknuo, Stojan je bio duhovit, a Nera temeljita. Toga smo dana imali pune ruke posla. Trebalo je srediti friškog političara i manekenku te ponešto ustajalog prosjaka. Političara i manekenku na onaj su svijet otpratili na prvi pogled sasvim različiti uzroci, no baza je bila ista – hrana. Političar je bolovao od šećera, i to ne bezazlenog sitno povišenog nasljeđenog šećera, nego je bio hodajuće vreteno šećerne vate. Vreteno koje je na Pepelnicu težilo okruglih 150. Manekenka je bila druga krajnost. Ona je težila 50 kilograma, ali zajedno s vizažističkim stolom na kojem ju je Nera uljepšavala. Paradoksalno je to. Političar se Matić u svojih 50 godina nakrao novaca više nego svi prvoligaški suci zajedno, a sad će te novce spiskati negova nezašećerena udovica koja, ktome, ljubuje i s podpredsjednikom oporbene partije. Matić ne samo da je popušio život, brak i pare: umrtvio je demokršćansku kampanju u najgori mogući trenutak. Manekenka Simke bila je na vrhuncu svoje karijere. Istesala se do te mjere da si joj među ključne kosti mogao staviti dvije pune čaše Coca Cole, a u eventualnom bi ti ljubavno-menadžerskom klinču rebrom bez greške mogla iskopati oko. Nekoliko dana prije neobično važne modne revije rublja domaće marke Fahretin Sekret, Simke je kolabirala od gladi, povratila i ugušila se nedefiniranim sadržajem što hrane nije sadržavao, kojim se kao dokaznim materijalom sad bavio Stojan. Nera je pobožno konturirala Matićevo lice da izgleda mršavije, a manekenku je zaokruživala toplom bojom breskve.

Dan još nije bio gotov. Stigao je i bezimeni prosjak. On me naljutio. Dok je političar i nakon smrti prdio i zagrijavao mrtvačku atmosferu, a šminkom zažbukana manekenka bila oku ugodna, prosjaci su iziskivali mnogo posla, a veselja i profita niotkud. Kad bi umro itko iole važan, kao ovih dvoje, obitelj bi razvezala kesu, platila najbolji lijes, pokop, šminku, glazbu, čak bi nam i koju stoticu sa strane dali („Nježno s njima, nemojte im lomiti ruke dok ih oblačite“), a prosjaci... Nit je itko znao tko su, što su, gdje će se pokopati, od čega su umrli. Teško ih je bilo prati. Ponekad bismo nakon pranja shvatili da su ispod prljavštine bijelci. U džepovima nisu imali ničega.

Našega smo prosjaka zvali Jackson. I on je, kao i mrtvi kralj popa, nakon naše temeljite intervencije promijenio boju iz crne u bijelu. Ogorčen na prekovremene sate koji su se otegnuli do u noć, a te smo noći morali dežurati zbog još tri mušterije koje su dolazile s intenzivne, odlučio sam se malo poigrati s Jacksonom. Uzeo sam Nerinu crnu olovku, izblendao smokey eyes, zgrabio fotoaparat i počeo se namješatati.

„Živi, što to radiš?“ Nera će u čudu. „Slomit ćeš mu prste!“

„Ma samo da napravi lajk, hajde, nije da osjeti“, nastavim namještati nesuđenog prijatelja u pozu koju bih nekad mogao iskoristiti za dio skeča o doslovno crnom humoru. Stojan je samo odmahnuo glavom, a Neri je bilo neugodno.

„A da nam odem po nešto za piće?“ prisjetim se, želeći ih udobrovoljiti. „Čeka nas duga noć.“

Stojan se složio, a Nera je rezignirano nastavila preslagivati kistove za šminkanje. Otrčao sam do obližnje benzinske i kupio dvije litre vina. Bit će dosta za nas troje i četiri mrtvaca.

Kad sam se vratio, u mrtvačnici je bilo mračnije nego inače. Nera je rekla da je nestalo svjetla i pružila mi svoju ručnu bateriju dok ona ode provjeriti što je s osiguračima na katu. Ja se spustim u mrtvačnicu gdje je u polutami i dalje sjedio Stojan, a na stolu Jackson. Laknulo mi je što smo samo nas trojica. Nera je danas bila nepotrebno zajedljiva.

„Evo mene, Stojane dragi. Dvije litre najkavlitetnijega goriva s benzinske, pola mi je dnevnice na to otišlo“, ponosno zaključim vadeći veliku plastičnu čašu. „Drago mi je što Nere nema. Osoba koja se ne zna našaliti ne bi trebala raditi u mrtvačnici. Svijet je ionako premračan. Nera i mrtvačnica, paradoksalno“, pružim Stojanu čašu, a on se i ne pomakne.

„Nȁ, pij, što se sramiš? Pa jesmo se dogovorili da ćemo piti zajedno?“ gurkao sam ga, a on i dalje ništa. „Stojane, uvrijedit ću se.“

Stojan stao, ni makac.

„Ako neće on, daj meni“, ustane čovjek sa stola, a ja prolijem vino po sebi.

To je bilo posljednje što sam vidio. Truplo koje je posegnulo za mojim vinom. Da me srčani od srca nije odmah pokosio, vidio bih da je Stojan posjeo Jacksona na svoje mjesto, a sam je legao na stol. Htio se našaliti, kao i ja koji sat prije toga. No njegova šala je bila za umrijeti. I to ne od smijeha.

Te su večeri Stojan i Nera nenadano dobili i četvrtoga mrtvaca, neobrijanoga i neotuširanoga, praznih džepova. O njemu su znali samo da je „sin od pokojnog Živog“, sad i sam pokojni. Živi oksimoron. Sad mrtvi.

 

 

KODEKS

Prošla su dva mjeseca otkad me otac nasilno utrpao na Filozofski fakultet u Zagrebu. To je za tvoje dobro, odzvanjalo mi je u ušima. Filozofskih je, dakako, bilo i u Dalmaciji, no ocu se činilo da „ekipa s Brda“ loše utječe na mene i da će nova sredina od mene učiniti čovika. Ekipa s Brda bio je radni naziv za Torcidu, imenicu koju je, iz još ne znam kojeg razloga, moj otac svim silama zamrzio. Mrzio je i male branke na igralištu, i mali nogomet u kojem sam bila sve bolja, a više od ičega mrzio je ta tri-četiri kvartovska momka koja su mi ubrizgala Hajduk i sjever Poljuda duboko u DNK. Htio je da budem kao moja pokojna majka. Sjećam se da je puno čitala, slikala vodenim bojama i pobožno njegovala cvijeće na terasi. I ja sam sve to radila, ali očito ne s dovoljnom revnošću.

„S ovim je gotovo“, dočekao me nakon gradskog derbija Splita i Hajduka. „Porazbijani auti, počupana stabla, šaketanje s policijom... Priliči li to devetnaestogodišnjoj curi?“

„Ćale, nisan ja ništa... Sidila san pored lože i išla direktno doma...“

„Dosta“, podigne ruku kao da se želi obraniti od mojih riječi. „Pogledaj se našto sličiš! Ruke izgrebane, noge izrazbijane, ko najgori klošar! Dosta je bilo, Vanja. Faks počinje najesen. Vrime je da se uozbiljiš i vidiš da je život puno više od nabijanja lopte i smrada bengalki.“

Zagreba sam se smrtno bojala. Bilo je hladno. I vani, i oko srca. Moja ekipa, Crni, Kvaka i Srdela, teško su se mirili s tim da me nema. Pogotovo Srdela. Nije bila stvar u tome što su izgubili prvog čovika za grafite i lektoriranje Torcidinih izvještaja – razbilo nam je kvartet u kojem je Srdela bio vođa pobune i moj zaštitnik, Crni ekonomist i tajnik kluba, Kvaka nenadmašan razbijač, a ja milo lice koje nas je izvlačilo iz sranja (Pa ne bismo mi, zaboga, djevojka je s nama – vječiti alibi za policiju). U tuđem je gradu bilo teško pronaći svoje ljude. Držala sam se knjiga kao pijan plota, bila usplahirena, mirna i neprimjetna. Otac je bio zadovoljan. Ja sam se samoj sebi gadila.

Papirušine iza kojih sam se skrivala bile su o fonetici i strukturalizmu. Fonetika jer me fasciniralo milijun nepoznatih glasova, od otvorenih vokala kolega na književnosti, do zvižduka vlaka iznad Cibone koji je donekle podsjećao na samovolju sudaca na praznom Poljudu. Strukturalizam je počivao na binarnim oprekama, kao i moj život. Premda de Saussure vjerojatno nije mislio na bijeli-plavi, Hrvati-Srbi, hetero-homo, jug-sjever, moj je mozak tako bio kodiran. Mrzila sam ovaj grad koji je bio minus grad, minus nacionalnost, minus klub, grotlo svega što smo trpali u svoje privatne krugove pakla i psovali u crvenim, dimom zagađenim pjesmama. Tako sam nostalgičarila i životarila dok nije došla poruka u boci: „Zagreb-Hajduk, Kranjčevićeva, subota. Idemo.“ Srdela nije bio čovjek od mnogo riječi, no voljela sam tu njegovu direktnost. Dolaze moji. Nisu me zaboravili. Još smo uvijek mi!

Subota je mirisala na Dan D. Isti su se dan odigravale dvije prevažne utakmice: Dinamo i Rijeka na Maksimiru te Zagreb i Hajduk u Kranjčevićevoj. Iz najdonje sam ladice ormara izvukla ratni arsenal: crnu trenirku s dvjema kapuljačama (ona donja bila je maska za slučaj nereda na tribinama, naravno), dva broja već grudnjak (u jednu košaricu plavo-crveni šal, u drugu „dezodorans“- suzavac), u čarapu, pored palca, džepni nožić. Kosa čvrsto skupljena u rep, crna kapuljača na glavu. To je to! Huligan Vanja, nasmijem se svom odrazu u ogledalu, misleći kako mi je majka, fascinirana Čehovljevim likom, dala odlično uniseks ime. Na tribinama mnogi nisu znali da sam žensko. Kapuljača mi je prekrivala većo dio lica, a sve ostalo što bi me moglo odati bilo je umotano u pancirke tkanine s Hajdukovim obilježjima. Kruna moje muškosti bio je davni dogovor s trojkom s Brda: ako ikad upadnemo u neko sranje s policijom ili protivničkim navijačima, nećemo dopustiti da nas sve isprepičketa. Onaj najsporiji ostaje i zavlači ili puši batine, dok ostali idu po pojačanje. Bila sam ponosna. Iako je Srdela pokazivao nedvojbenu naklonost prema meni, iako je za riječ „peder“ prosipao ljudima zube po asfaltu, ako sam ja htjela biti njegov muški Vanja – bila sam.

Bilo je fascinantno koliko sam slabo poznavala svoj studentski grad. Znala sam doći do fakulteta, menze i Trga. Tako da su me moji Splićani, koji su teškom mukom prošli Lučko, pokupili ispred Studentskog centra, dok je pragmatični Crni blago negodovao: „Kranjčevićeva ti je bliže domu nego ovoj kružnoj ruti. Glupane“, nasmije se i gurne me.

„Zaslužili ste odbor za doček“, ozarim se kad sam ih vidjela, želeći ih zagrliti i nikad više pustiti. Oči su mi zasuzile. Jebote! Moram kriviti hladnoću i smog. Smekšala sam se.

„Bez tih pederskih pizdarija!“ Kvaka prekine neugodan trenutak. „Ništa se nije prominilo, Vanja. Tu smo. Sad imamo 'dopisnika iz Zagreba'. Nije ni to loše.“

Kranjčevićeva je zaista bila bliže nego što sam mislila. Problem je što je moje snalaženje u vremenu i prostoru bilo ispod svake razine. Naših je bio impresivan broj, čak nas nisu ni previše zajebavali na ulazu. Iako se Kvaka rado jajario (izbacivao kukove što bliže prema redaru ne bi li ovaj provjerio krije li bengalku među nogama, pa ga na prvi pokušaj provjere probio šakom i jebao mu mater pedersku/židovsku/srpsku), nikakvih problema nije bilo. Naša je tribina mirisala na crveni pakao, na umak od bengalki i dimnih kutija. Doma sam, nabijem i drugu kapuljaču do očiju, znajući da na onu našu pjesmu „Znaj da nikad nećemo okrenit leđa tebi mi“ slijedi opći kaos i guranje, a ženska ja bi pokazala slabost i prva odletjela dva reda niže. Mušku ja gurali su suptilno.

Hajduk je igrao zakurac. Gubili smo 2:0, sucu dizali mrtve iz groba, treneru spolno općili s majkom, igračima prijetili sporom smrću. Međutim, kad se deset minuta prije kraja rezultat izjednačio, oni su bili naši bogovi, heroji. Glupi sretni odbijanac u drugoj minuti sudačke nadoknade značio je da smo krvavo izvojevali tri boda usred Zagreba. Na krivom stadionu, doduše, no euforiji nije bilo kraja. Dinamo i Rijeka su remizirali, taj nam se dan sve posložilo.

„Ovo triba proslavit“, Kvaka se opako naceri i niotkud izvadi bokser. Nervozno gutnem slinu.

„Šta će ti to?“

„To mi jača zglobove.“

Toga sam se dijela bojala. Da, tada sam bila peder, pizda, kukavica, kako god. Ne zato što sam se bojala batina. Nego zato što nismo bili doma. Doma smo znali svaki kutak, svaku uličicu, svaki podrum. Ovaj grad bio je grad zamki na svakom koraku. No miris krvi u nekoliko frakcija Torcide, BBB-a i Kohorte nije mirnoj noći dao mira.

„Armada je u Vukovarskoj, Boysi idu prema remizi. Ondje ćemo ih čekati u zasjedi. Ako ih bude više, jebiga, više sriće drugi put, a ako ih bude manje, samo ćemo ih ljubazno zamoliti da na koljenima otpjevaju našu himnu“, Crni će diplomatski mirno, a ja sam se tresla kao epileptičar. Kako se ja tu uklapam? Progovorim li, shvatit će da sam žensko i onda smo jebali ježa. Napast će nas iz principa.

Čekali smo iza nekog trošnog kafića. Boysi su trebali doći svaki čas.

„Vanja, jebo te led, prestani cvokotat, osjetin te tvoje zube u svom mozgu“, prigovori Srdela, a ja pocrvenim. Trebala bih biti doma. Čitati Tečaj opće lingvistike. No sad nema nazad. Prilazili su. Trojica. Dvojica moje visine, jedan malo viši. To će za moje brđani biti lak plijen. Nek' se malo verbalno izudaraju i idemo svi doma... Crni iskoči prvi.

„Alo, momak, imaš duvan?“ hinio je pristojnost.

„Ne buš se tak s nama razgovaral usred Zagreba, stari“, jedan s neodobravanjem mahne glavom. Na Kvakin znak i nas troje iziđemo i stanemo iza Crnoga.

„Kaje, tovari, vi bi se šorali?“ nasmije se drugi, dok me onaj viši od mene sumnjičavo pogledavao. Srdela se nasmije, i prestravi me taj pogled koji su izmijenili on i plavokosi BBB-ovac. Obojica žele svađu. Krv. Tek toliko. Bez ikakva povoda. Prvi put u devetnaest godina shvatim besmislenost ovoga. Nogomet nema veze s ovim. Nogomet je već u autobusu za Split! Mi smo obični neiživljeni huligani. Trenutak nakon što sam povukla Srdelu za ruku, iza domaćih momaka pojavi se skupina od još njih desetak. Kvartovska ekipa, očito. Srce mi je propalo šaku niže. Ako žele, mogu nas ubiti. Tri na jednoga. Nemamo šanse.

„Selska, Voltino, Trešnjevački, trk!“ poviče Kvaka, i Srdela i Crni nestaše prije nego što sam uopće shvatila što su rekli. Nestali su kao munje u noći, a ja sam ostala sama usred ničega.

„Jebo im ja mater provokatorsku“, netko promrmlja iz one veće skupine, pa se udalje. Svi osim početne trojke.

„A ti, dečko? Žrtvovali su te?“ približi mi se plavokosi, dok me najniži tamnoputi hvatao za bradu. Htjela sam plakati. Otići doma i reći ocu da shvaćam zašto me htio maknuti. Jebeš nogomet, jebeš stadion. Problem je bio kodeks po kojemu te tvoja ekipa ostavlja na cjedilu. Zatvorila sam oči, pripremivši se na slomljene zube i rebra.

„Žac, stani!“ poviče najviši momak. „Kak se zoveš?“ zaškilji gledajući me.

„Vanja“, slabašno odgovorim.

„Gdje živiš?“

„Na Šari.“

„Studiraš ovdje, dakle. Vanja, pretpostavit ću da si se našla na krivom mjestu u krivo vrijeme. Ovdje je opasno.“ U njegovu sam glasu i ledenoplavim očima osjetila neprimjerenu blagost.

„Curu su poveli sa sobom?! Ha-ha-ha, pa mogla si dobit po pički u svakom smislu te riječi, stara!“ plavokosi će.

„Mater ti je stara!“ zarežim, a ova dvojica se smrknu.

„Tovarko, ja nemam problema s tim da premlatim ženu! Nosiš protivnički šal, samo se to računa.“

„Jura, ostavi curu na miru. Dođi. Otpratit ću te.“

Spašena sam, pomislim. Doduše, spasio me njihov. Da. A moji su pobjegli. Htjela sam mu zahvaliti, ali ponos i bezobrazluk mi nisu dali. Rekao je da se zove Gabrijel. Nomen est omen.

„Ne smiješ razgovarati sa mnom? Navijački kodeks?“ upita me nakon nekoliko minuta.

„Purger si. Dinamovac. Imaš čudan naglasak.“

„Da, stari mi je iz Beograda.“

Krasno! Da je on među naše upao, sutra bi bio na intenzivnoj. Ili na Lovrincu.

„Kako strpaš pedest Srba u telefonsku govornicu?“

„Kako?“

„Kažeš im da nije njihova i da ne mogu uć.“

„Ha-ha-ha!“ grohotom se nasmije. „Zabavna si, Tovarko.“

Bio je drugačiji. Lijepo se smijao. Bio je svjetliji od nas. Imao je paperjastu kosu i staklaste oči. Bio je to anđeo čuvar. U Dinamovoj modroj trenirci.

„Tu sam“, dođem do prizemlja prvog paviljona i kroz prozor uđem u sobu. On je ostao vani i u čudu gledao u uredno složen krevet, dvije police knjiga i ljubičice na prozoru.

„Nemoj se identificirati s huliganima. Bolja si od toga.“

„Moji prijatelji nisu huligani!“

„Ne samo oni. I mi. Učini nešto od života. Nauči voljeti. Mrziš, a bez razloga.“

I on se uzvere kroz prozor, a ja ustuknem.

„Ne boj se. Da sam ti htio učiniti išta nažao, mogao sam već koliko puta večeras... Mogu li dobiti šalicu čaja“, reče kad je ugledao čajnik na stolu. Bez riječi kimnem i izvadim šalicu.

„Studiraš književnost?“

„Da.“

„Pričaj mi o tome.“

Bilo mi je toplo oko srca. Slušao je o srednjovjekovnim mirakulima kao da je to najzanimljivija tema na svijetu. Ispitivao me o faksu, menzi i tramvajima. Pružila sam mu šalicu čaja, vidno mirnija. Osim kad me povukao prema sebi.

„Skini kapuljaču. Lijepa si“, reče s nevjerojatnom lakoćom, a ja pocrvenim do ušiju, što je primijetio i nasmijao se. „Znaš zašto igrače Zagreba zovu Pjesnici?“ odjednom će. Odmahnem glavom. Zbog Kranjčevićeve. Pa da, glupačo, logično.

„To se zove antonomazija“, primijetim.

„Pričaj mi o antonomaziji“, on otpije još gutljaj čaja i zapilji se u mene divnim očima. Boje neba, boje Dinama.

 

 

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Marija Solarević: Itinerar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Solarević (1987., Zagreb) diplomirala je pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osvajila je MetaFora nagradu u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora, u Centru za kreativno pisanje pohađa radionice i stvara kolumnu o književnosti i pop-kulturi. Trenutno piše zbirku kratkih priča "Noćne ptice".

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg