proza

Sanja Brnobić: Mornarski dnevnik (ulomak iz romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sanja Brnobić rođena je1986. u Puli. Sa 18.godina osvojila je nagradu u obliku stipendije, na natječaju ''Uljanik plovidbe'' za najbolji literarni rad među srednjoškolcima te postala kuma broda. Otada aktivnije piše, prozu i poeziju. Diplomirala je 2010. godine na Filozofskom fakultetu u Rijeci te stekla naziv magistre kulturologije. Trenutno priprema znanstveni rad na temu istarskih fresaka i srednjovjekovlja u Istri. Zadnje tri godine radi u turističkoj agenciji u Puli.



  

                 Plovili smo, mjesecima nismo vidjeli kopno.  Budili su me valovi i neverini, a bonaca me bacala u san, poput najljepše uspavanke.  Tako su prolazila godišnja doba, jedno za drugim, sa sve jačim intenzitetom zvuka. Simfonija valova utkana u moje pore.  Lice mi se na vjetru naboralo. Kapljice mora koje su me rosile dok sam izlazak sunca čekao na palubi svako bi mi jutro osvježile.  Jutro, tako čisto i netaknuto, bez misli i briga. Bio sam fasciniran bojama neba, mirisom mora dok je sve još netaknuto, čisto, kad se sve jasnije vidi. Pogled u daljinu bez kraja.  Uživao sam u tom jutarnjem ritualu. U tišini bih proveo dvadesetak minuta, iako je sva posada broda već nervozno hodala po palubi čekajući da im podijelim dnevne zadatke. Život na brodu ponekad je bio težak poput olova, no male su ga stvari činile drugačijim, posebnim.  Znao sam da od njega uzimam najbolje, ali i da nosim teret upravo jer sam njegov sastavni dio. Bio sam ljudima podrška, onima koji su radili teške fizičke poslove na brodu. Trebao im je netko tko će ih hrabriti ponekom lijepom riječju.  Moj posao, prvog čovjeka uz kapetana na brodu zahtijevao je stalnu prisutnost, budnost i mentalnu spremnost. Kapetan i ja, bili smo, poput stupova hrama, čvrsti, predani  i odgovorni za svoja djela. To je ono što se vrednovalo, i tu nismo smjeli zastraniti, iako smo obojica, iznutra bili isprepleteni mozaikom dubokih emocija.  Lijek od rada nalazio sam u samotnim lutanjima kroz okrilje vlastitih misli. Što sam drugo mogao, nisam volio društvo i isprazne priče morskih heroja. One koji su spašavali druge da bi bili spašeni od sebe samih.  Svoje sam utočište našao u moru. Predugo sam ostao na moru da bi bilo drugačije, toliko dugo da su me prijatelji zaboravili, žene ostavile, a rodbina se rijetko sjetila pisati. Dobio bih tu i tamo pokoje ljubavno pismo, neke mlade djevojke koje je bila očarana ispeglanom košuljom bijele boje, pa se, zbog jedne noći koju smo proveli zajedno, smrtno u mene zaljubila, obećavajući  da će me čekati. No, sve su one bile premlade da bi ostale, a kamoli čekale. Nakon dva, tri pisma o bezuvjetnoj ljubavi, nijedno nije imalo nastavak, sva su požutjela u ladici. Nisam se puno time zamarao, kada ploviš svaki dan u nepoznato, moraš biti spreman na najgore i živjeti svaki dan kao da je posljednji.  Ako ostaneš predugo na brodu ne možeš iz te mreže van. Bezbroj sati na suncu i soli, stvrdne nešto u čovjeku. Kao stijena nagrižena od valova, duša se pomalo rastapa. Čudan je to osjećaj kad se za ništa ne vežeš, i živiš sam, bez ikoga svog. Kao što se prosipa pepeo mrtvih po zemlji tako sam ja svoju dušu prosipao putujući morem. 

                  Sjedio sam u svojoj kabini pomalo omamljen vlastitim lutanjima, kad su se najedanput vrata širom otvorila.  Stigli smo, diži se ! – povikao je kapetan. Ono što sam zapravo najviše volio jest činjenica da ploviš ka nečemu što do sada nisi poznavao. Uvijek sam se veselio kad bih ugledao kopno, poznata materija nepoznatog lica. Novo mjesto me veselilo kao što malo dijete veseli igračka. 

Napokon smo stigli, posada se užurbano kretala po brodu ne bi li se što prije smjestili u luku. Pristali smo u jednom  malenom gradiću.  Nekoliko dana morali smo čekati ukrcaj robe. Sunce je taman provirilo kroz oblake.  Nakon mjesec dana kiše i tmurnih oblaka sunce čovjeku vrati vjeru.  U dubini srca znaš da će sve biti dobro. Prošetao sam se gradom, koji je samo u nekoliko navrata davao znakove života. Bio je pust i slabo naseljen. Lokalni ribari vraćali su se iz noćnog ribolova. Bore na njihovim licima, duge brade i stara odjeća pričali su priču za sebe. Središtem grada prolazile su žene u crnini. Nosile su tugu u očima, kao teške kofere. More je odnijelo njihove ljubavi, u bespućima prostranstva bile su izgubljene zauvijek. Ipak tu i tamo čuo se njihov smijeh, dok bi marširale ulicama. Nosile su svoje ožiljke kao ordene. Znale su da su sudbinski vezane za ovo podneblje i da je more sve što imaju. More je nosilo njihove uspomene, pa su mu se uvijek vraćale.  Dok bi gradom koračale u simbiozi,  crnom bojom obavijene, njihove bi ruke gestikulirale. Gledajući ih izdaleka izgledale su kao ansambl. Besprijekorne u nastupu,  ne znajući da stvaraju jedan divan prizor, ostavljale bi prazne ulice za sobom. Ponekad bi se pridružile ribarima koji su pjevušili na obali, pa bi zajedno liječili dušu pjesmom.  Tako je bilo u tom malom gradiću, koji je osim tišine i osame,  komadićima nesvakidašnjeg, ipak bio grad koji diše.

                   Stigla je večer i zamračila ulice. Rijetka je ulična svjetiljka gorila, no bilo je dovoljno svjetla za šetnju.  Bilo je mirno, iz daljine se čula pjesma. Pratio sam zvuk i došao do izvora. U jednom maloj krčmi čuo sam pjesmu koja me privukla. Sjeo sam i naručio piće.  Prisjetio sam se jedne davne mladenačke ljubavi,  luckastih pogleda i naših osmijeha. Sjetio sam se kemijskih reakcija u tijelu kad bi ušla u prostoriju. Sjetio sam se nježnih ritmova muzike uz koje smo plesali. Miris kojeg je ostavljala za sobom. Udisao sam ga, a on bi se poput opijuma brzinom munje proširio mojim tijelom. Često smo se sretali u društvu i umjesto da se zabavljamo mi smo jedno drugom krali poglede. Cijelu večer smišljali smo načine kako se približiti, dodirnuti u prolazu. Srce bi me izdalo svaki puta kad me nehotice  okrznula. Imali smo zajedničke prijatelje, a oni su nedjeljno pripremali zabave. Nisam ih nikad propustio, samo zato jer sam znao da će doći. Teško sam se uključivao u razgovore, jer sam gorio iznutra, no znao sam jedno, u snu će me čekati. Tamo je uvijek bila moja.  Prolazili su mjeseci, sati i dani, a ja sam sve dublje upadao u ralje jedne strastvene obmane.  Naši povremeni noćni sastanci bili su toliko intenzivni da sam to vrijeme živio samo za njih. Slabo sam se hranio, još manje spavao, kad bi znao da ćemo se sresti.  Dok bi grad spavao, iskradao bih se  iz kuće, nošen ljubavnim zanosom. Čekala bi me na starom mjestu, i jedino što je sjajilo u mraku, bile su njezine oči. Znala je da ne smije, ali ipak, došla bi u dogovoreno vrijeme.  Borio sam se sa dugo sa svojim demonima, ne bih li ju zaboravio, jer je ta ljubav bila zabranjena.  Eh, te note pjesama, i najjače raznježe.  Naručio sam još jedno piće, njoj u spomen. Popio sam ga na brzinu, i izašao na ulicu. Hodao sam ulicama, u uskom plavom kaputu podignute kragne.  Počela je kiša.  Izgubio sam ju u davnini sjećanja.

U meni više nije bilo traga te ljubavi, no svejedno sam je često susretao u djelićima svakodnevnih previranja. Vraćala mi se u mislima, koje su sada već prekrivene prašinom jedne zaboravljene priče. Ne bih to nazvao kajanjem za nečim što nisam napravio, ne bih čak ni žalovanjem za nečim izgubljenim, već samo prisjećanjem.

                 Sjećanja, ah,  gdje li se skladište? U utrobi duše, ili ladicama uma, hm. Postoji u nama gumb koji kad pritisnemo otvori lepezu sjećanja, a pritisnemo ga upravo kad nam u život nanovo uđu poznate , ili bolje rečeno, prepoznate sitnice, sada minorne, nekada značajne.  I one kao 'deja vu', pojave se na čas, i zamisle nas na tren, nakon kojega, nestaju kao da nikad nisu ni postojale.  O tom trenu, posve nebitnom,  ovise naši životi, zapravo,  više o koncu. Hoće li nas povući nazad, hoćemo li se hraniti njime, ili ćemo hrabro odmahnuti rukom i zaustaviti tu struju svijesti jednim treptajem oka.  Često sam se pitao tko upravlja selekcijom naših sjećanja, zašto pojedina odbacimo, dok se nekih slijepo držimo, i pamtimo ih cijelog života.  Upravo sam u tom malom kutku sjećanja čuvao nju, koja se držala čvrsto za moja sjećanja.  Sijevalo je. Koračao  sam ulicama pustog grada kao sinonim za pustoš.  Savršeno sam se uklapao. Gazio sam lokvice vode po kamenim ulicama. Bio sam mokar skoro do kože. Odškrinuo sam masivna drvena vrata i popeo se stepenicama na prvi kat zgrade u kojoj smo odsjeli.  Samoća mi je večeras drug, pomislio sam, i ona kiša koja nije prestajala.  Ležao sam tako satima. Duge zavjese na balkonskim vratima vijorile su i stvarale osmice svojim kretnjama uzrokovane vjetrom. Bile su boje crnog vina, boje njezine haljine. Dok sam pogledom pratio duge zavjese na vjetru, zamišljao sam obrise njenog tijela. Mogao bi ih žmireći na platno prenijeti. Lagano bih kistom platno ukrasio,  jednim potezom figuru naslikao.  U trenu, bez trzaja. Baš onako kako me napustila. Jednom rečenicom, bez da je trepnula.  Nasmijao sam se naglas, i promrmljao sebi u bradu :  Spasila se na vrijeme!  Što sam joj mogao pružiti osim svog srca, ništa.   Zbog toga, iskreno, tko ostaje!   Mah,  nisam od onih koji skrivaju tugu, ne, baš obratno, ja ju živim, kad ju osjetim. Ne bježim od tereta kojeg nosim, jer me on ujedno i oblikuje,  daje smisao mom postojanju. U meni tisuću se svjetova lomi, svakodnevno. Baš kao i more, satkan sam od bezbroj segmenata koji me čine potpunim.  Nosim svoje jade, svoju tugu, u koferu u kojem dovoljno mjesta ima i za radosti neke. One male, životne, slatke koje ipak izmame osmijeh na mome izboranom licu, jer ipak, nije pogrešno smijati se u jutru prije nevremena.

                 Skinuo sam plavi kaput pun kapljica sa sebe.   Ispraznio džepove i odložio odjeću na stari drveni stolac kraj kreveta.  Dok sam tonuo lagano u san, uz zvuk kiše na prozoru,  osmijeh mi je izmamila misao da napokon spavam na kopnu, na čvrstom tlu.  Uh,  koje olakšanje!                                                                             

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Marija Solarević: Itinerar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Solarević (1987., Zagreb) diplomirala je pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osvajila je MetaFora nagradu u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora, u Centru za kreativno pisanje pohađa radionice i stvara kolumnu o književnosti i pop-kulturi. Trenutno piše zbirku kratkih priča "Noćne ptice".

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg