proza

Marija Katalinić: Kratke priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Katalinić je rođena 1988. u Slavonskom Brodu. Odrasla je u slavonskom seocetu Trnjanski Kuti okružena poplavama, starim bakama i djedovima, zgaženim mačkama i trčećim svinjama. Srednju Ekonomsko-birotehničku školu završila je u obližnjem Slavonskom Brodu bez autostopiranja, iako tada nisu davali državnu subvenciju za prijevoz. Unatoč patetičnom i melodramatičnom prosvjedovanju svojih roditelja uz svjesni rizik odricanja većeg dijela ostatka obitelji, upisala je Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer kroatistika i sociologija koji se primiče kraju (kao hrvatska privreda). U slobodno vrijeme, između fakultetskih obveza, teških fizičkih poslova i izbjegavanja perverznjaka po Zagrebu, trudi se ostati normalna pisanjem literarnih uradaka.



Sramota je gadna stvar

 

Dida Šima Mandin se ubio.

Sat vremena poslije – ne, nije se ubio, završio je na psihijatriji. Sina je bilo stid očeva postupka pa je radije rekao da se ubio. Sramota je gadna stvar. Uostalom, sramota mu je pisala u imenu jer mu je majka bila preljubnica. Zapravo, nije bila preljubnica u strogom smislu, samo je u nedostatku planinarskih društava za vrijeme trajanja 2. svjetskog rata, brdskog biciklizma te penjanja po stijenama odlučila penjati se po visokim muškarcima. Nažalost, ljudi često osuđuju i naprečac zaključuju. Primjerice, ako kći odluči živjeti nevjenčano s dečkom, radije se govori da se udala jer je divlji brak sramota. Loš brak je dobar jer je patnja sastavni dio života i ona slamka koja čovjeka tjera dalje da uloži sve svoje napore i nadživi prvo svu svoju rodbinu, a onda i svog supružnika. Tako je i Šima Mandin nadživio svoju suprugu. Slučaj je bio čist. Policija nije previše ispitivala. Jest, bilo je neobično što je uspjela ostati zaključana unutar štale s najdraže  dvije koze za koje bi govorila da barem nečemu služe, iako je mehanizam za zaključavanje smješten izvana. Bilo je neobično i kako se poskliznula i pala točno potiljkom na sjekiru te kako je pritom istovremeno uspjela upaliti šibicu, no znamo kako su starci zaboravni i vrckavi u tim godinama. Otišla je barem spektakularno u velikom požaru, kao da je to cijeli život znala jer je uvijek govorila da će sve gorjeti dok ona ode.

Kako se više nije imao s kim tući, Šimu Mandinog počela je obuzimati tuga. Čovjek se u tim trenucima sjeća sretnih trenutaka u djetinjstvu, no on je bio većinom ganjan puškom od strane lugara zbog krađa. Upalio je Dnevnik, tj. svoj večernji ritual kojem je jedinom vjerovao i čije je riječi upijao. Kad je bio mlađi, priznavao je samo svjetovni zakon. Kad je postao stariji, počeo je vjerovati u Crkveni zakon. No, kad je vidio da ga niti Crkveni zakon neće spasiti od smrti, više nikoga i ništa nije priznavao. Osim Dnevnika, naravno. Nešto su tamo govorili o obrocima koje neka djeca u školi ne dobivaju i tabletama na koje pišu. Jest, čudno je da se piše na tabletama, no koji vrag bi danas znao tu tehnologiju. On je pisao kredom po pločici koje su se dobivale u školi namakajući spužvicu slinom kao pravo muško, a ne danas dok se svi skupa s tim tabletama drogiraju.

U trenutku kad je ugledao sinovljevu kemijsku na stolu, taj je 90-ogodišnjak smislio opaki plan – napravit će najveličanstvenije samoubojstvo. Uostalom, reklama za gotovinske kredite uz najnižu kamatnu stopu mu je sugerirala pokrenite se. Obukao je najbolju odjeću i obuću – pamučnu trenirku i otvorene papuče pomoću kojih dobije ubrzanje od 1,6km/h jer mu je vrijeme bilo dragocjeno. Od ove druge odjeće dobije osip po intimnim dijelovima, a u zatvorenu obuću ne može ući jer nokti i prsti vuku svaki na svoju stranu kao ideološki suprostavljene političke stranke. Ugledao je kvalitetne novine na stolu. Pod kvalitetom se ne podrazumijeva sadržaj, nego veliki listovi koji imaju više namjena, poput brisanja prozora. Potrgao je novine s manje ispisanom stranom na kojoj se nalazi pornjava, kako je on smatrao, jer nije mogao prihvatiti novine u boji koje su bile kapitalistički toksin u doslovnom smislu. Naime, novine stare jedan dan u crno-bijeloj varijanti je u socijalizmu koristio za zamatanje sadnica rajčica za prodaju, kao i za puhanje nosa. Često istovremeno. Za vrijeme posljednjeg rata, prodaja sadnica išla je najbolje – ljudi bi zgrabili nabrzinu sadnice po bilo kojoj cijeni bez puno pregovaranja i nije bilo nikakvih fiskalnih blagajni niti poreznika dok su granate okolo frcale. Kapitalistička gamad je uništila posljednju razonodu i biznis mu je propao u trenutku kad je zbog lošije kvalitete tinte i papira prilikom ispuhivanja nosa počeo imati na sebi otisnute face političara s oglasima za motokultivator, skidanje uroka i kredite od raznih lihvara davno prije preslikača koje su se dobivale u žvakaćama i printa u fotokopiraonicama. Na ulaznim vratima je zalijepio “Ja sam mrtav” ispod članka u novinama u kojem piše kako se neki lik oženio za bundevu od 125 kilograma. Po putu je polijepio papir s iscrtanim strelicama kako se slučajni prolaznik ne bi izgubio. Gutanje 10-ak aspirina je išlo malo teže te ih je morao rastopiti u svom Miralemu, kako je zvao Mileram. Legao je na stol koji se inače razvlači samo za izvanredne goste te je izvukao najbolji stolnjak koji se prostire samo za Uskrs i blagoslov kuća. Zaspao je vječnim snom, kao i svakoga poslijepodneva.

Uskoro je došla Hitna i malo je bio na psihijatriji sa začepljenim crijevima. Uz nešto ricinusa i to se riješilo. Nužda zakon ne pita.  Osjeća mali sram jer sad neki misle da je drogeraš, ali slava je slava.

 

 

Grobna galama

 

“Izgubili smo mrtvaca. Zna li netko čiji je?”

Tako je službeno glasio završetak obavijesti prije Zdravo Marije na nedjeljnoj misi, a odmah poslije najave vjenčanja zbog braka iz interesa jer je budući mladoženja jedini živući pokretni udovac u selu. Svećenika je ljutilo što čim ode na duhovne vježbe ili drugdje po dužnosti, tajanstveno se netko ukopa na lokalno groblje bez upisa u crkvene knjige umrlih. Tako se izbjegava plaćanje skupe ležarine u gradu. Intelektualci nikako nisu mogli shvatiti kako ih lako prokljuvi – ako je pokopan netko s prezimenom Perić, velike su šanse da je pokojnik u rodbinskim vezama s dotičnim živućim Perićem. Ukoliko je riječ o prezimenu koje ne postoji u mjestu otprije, upozorava se na sramotu nakon čega svi propričaju jer, kao što znamo, sramota je gadna stvar.

Tako je i “izgubljena” baba Ljerka bila pokopana na lokalnom groblju. Znali smo je iz viđenja dok bi u susjedstvo donosila zelenu neprženu kavu uvjeravajući nas da će i kod nas to stići, baš kao i u njezinoj voljenoj Njemačkoj. Jedina poveznica s mjestom bio je novac koji ne poznaje države, religije, nacije i jezike. I, naravno, njen nećak  u petnaestom koljenu koji je slučajno vijećnik u lokalnoj samoupravi. Svećenik iz druge župe ju je ukopao jer ne može kršteni čovjek ostati neblagoslovljen od svećenika, pogotovo ako se nije ubio, a ona nikako nije bila samoubilački tip. Čak dapače, zadnjih nekoliko godina počela se regenerirati te savjetovati mlađu žensku unučad da će muškarca zadržati uz malo alkohola, crvene tange i periku ako je kosa otišla na drugi svijet odavno.

Bijah svjedokom tog nakaradnog pogreba gdje su svi lamentirali o veličini voljene tetke, a zatim su brzo odjurili na klopu gdje se kuhala sarma te posluživala pita i pečenka. Postojao je sićušni problem oko grobnog mjesta, budući da je dotično mjesto pripadalo nekoj drugoj osobi, i to živućoj. Nije neobično da ljudi unaprijed kupe grobna mjesta i onda uokolo okapaju, sade cvijeće i pokazuju mlađoj generaciji da jako žele da im i oni sade cvijeće i gledaju njihove profilne slike na spomenicima dok su bili u 30-ima ili 40-ima, no ovdje je bio drukčiji slučaj. Marko je, spletom okolnosti, živio na groblju jer nije imao nekretninu koju je mogao prijaviti kako bi dobio socijalnu pomoć. Kad je umrla baba Kata, novom svećeniku je srce palo u pete nakon što je vođa pogrebne povorke povikao: “Ustani, gdje god bio!” Nadgrobni spomenik se počeo pomicati i Marko je provirio ispod ulaštenog mramora. Počeo se skrušeno ispričavati što kasni jer se, eto, prisjećao starih dana s poštarom koji je umro 70-ih godina prošlog stoljeća. Nakon što je svećenik došao k sebi, svi su u njega gledali kao da je on lud jer mu nije bilo jasno zašto taj čovjek tu živi. Na to se nadovezao lokalni mesar Petar: “Pa, onda ga Vi primite.” U tim se trenucima čovjek pretvara da neke stvari nije vidio ni čuo jer graniče s razumom. Komunalci i socijalna služba nisu ga dirali, a on si je donio i dekicu dolje. K tome, besplatno je čuvao groblje, a zauzvrat dobivao hranu i tuširanje te su svi bili sretni i zadovoljni jer je dotad bilo puno slučajeva krađe plastičnog cvijeća, kao i onoga pravoga, te okrivljavanja razne vrste divljači da je u zubima slučajno odnijela samo one grobne dodatke koje pripadaju etničkim i nacionalnim manjinama.

 

 

Pablik rilejšns

 

Tjeranje urinatora od stražnjeg zida trgovine – tako bi se trebalo zvati moje novo radno mjesto na odjelu s tiskovinama, a ne upravljanje odnosima s klijentima jer jedino čime upravljam jest smjer njihovog mlaza, i to ne uvijek uspješno. Ipak, nemam se na što žaliti. Pomalo jest neobično dobivati 2500 kn i glumiti višu klasu, ali barem ne dobivam košaricu s hranom umjesto trećine plaće te ne moram misliti o tome da će netko tko je malo popio zapaliti slučajno i sebe i palete u pilani dok paralelno vozi viličara i jede sendvič s ajvarom. Poslodavac mi je odlučio plaćati čak i troškove prijevoza te su dani stopiranja i kupljenja od strane sumnjivih vozača koji dave pričama o svojim babama i ratu iza mene. Iza mene su i dani susreta s policijom kojoj bezočno lagah kako me ljubav života ostavila na cesti te neka me usput i povezu do doma kad su već pitali kuda idem, a odgovor o stopiranju im ne smijem dati jer je kažnjivo (nitko ne mora znati da idem na posao).

U početku je bilo malih trzavica na poslu, kao i kod svakoga posla ovdje. Na razgovoru za posao i tijekom prvog tjedna vršenja mojih novih dužnosti bezazleno su mi prijetili kako se moram pokoravati svim zapovijedima poslodavca, uključujući i kontrolu tjelesnih funkcija. Odbila sam modificirati fizičke karakteristike ne samo zbog sebe, nego zato što i ne vjerujem u temeljne zapovijedi poslodavca koji nudi umanjen novac jer smatra da njegov novac vrijedi više od običnih smrtnika budući da je taj novac čaroban. Probali mu mi prišiti krađu banana na drugom odjelu, no optužba je pala u vodu jer imam alergiju na njih i netko drugi je bio snimljen na nadzornim kamerama. Suočih se i s optužbama o drogiranju; naime, moje izraze lica su povećavali u kontrolnoj sobi i utvrdili da nitko ne može biti sretan dok radi te da je vjerojatno stvar u meni. Optužbe, no ne i sumnje, pale su u vodu kad se pokazalo da nitko ne zna, osim mene, napraviti točan obračun.

Uglavnom, zasad je dobro na poslu. Neki urinatori su me počeli pozdravljati.

 

    

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg