proza

Arian Leka: Rođen sam u provinciji

Arian Leka rođen je 1966., studirao je glazbu u rodnom gradu Durrësu (Albanija) te albanski jezik i književnost u Tirani. Piše pjesme, pripovijetke, romane i dječju književnost te je između ostaloga preveo i talijanske nobelovce Eugenia Montalea i Salvatora Quasimoda na albanski. Prevođen jena talijanski, engleski, njemački, francuski, rumunjski, bugarski i hrvatski jezik. 2004. osnovao je Međunarodni festival poezije i književnosti POETEKA i otada je glavni urednik istoimenog časopisa. Arian Leka dobio je više stipendija i nagrada u inozemstvu i u domovini, između ostalog, i Nagradu albanskog ministarstva kulture, koja se smatra jednom od najuglednijih albanskih nagrada.

Rođen sam u provinciji

(I was born in a Province / Kam lindur në Provincë)

Rođen sam u Provinciji. Niti bih se, naprimjer, mogao pretvarati niti bih imao namjeru ovdje dekonstruirati sve implikacije koje bi moje podrijetlo moglo imati. Radije bih razložio svjesnost o bivanju provincijalcem na nekoliko sastavnica, a poslije ponudio stanovitu „arhitekturu kernela“ kako bih sve opet sastavio: strah me da bi to moglo izgledati manje zanimljivim nego što biste očekivali. Osim toga, usuđujem se reći da su se pametniji i darovitiji umovi od moga bavili ovim pitanjem (ponekad čak uzbudljivo, rekao bih) iz nepregledna broja ideoloških razloga i radi političkih sustava.

Rođen sam u Provinciji. Kada pridajem malo pozornosti njezinu etimološkom značenju, jasno shvaćam i priznajem kako nisam jedini koji dolazi iz Provincije, jer su provintia i provenentia riječi koje potječu iz jednog te istog izvora. Tko god slijedi njihovo značenje, ulazi u semantičko polje dolaženja iz, bivanja iz, bivanja u, ostajanja pri dolasku od nekuda, drugim riječima u bliskost s podrijetlom, s Heimatom, s Geheimnissom vlastita podrijetla. S ovoga vrlo neutralna stajališta, svi smo mi provincijalci. No, to nije ono o čemu namjeravam govoriti. Ono što ovdje podrazumijevam pod pojmom biti provincijalcem jest nešto drugo, nešto drugačije, jer ne govorim o bilo kojem drugom, neutralnom bivanju provincijalcem, nego o svome vlastitu bivanju, baš o svome bivanju, o onom bivanju provincijalcem koje je moje, onom provincijalcu koji ostaje nacrtom upravo moga bivanja.

Rođen sam u Provinciji. Poštedjet ću vas pojedinosti, osim što se usuđujem reći kako uveliko smatram da se moje bivanje provincijalcem pokazuje lako i jednostavno zamjetljivim te poprima djelić istine kada počnem nakratko razmišljati o činjenici kako mi je potreban jezik drugačiji od mojega da održim ovaj kratki govor svojoj braći po poeziji. Ovdje mi nije namjera dogmatizirati niti raspravljati o pravilima i politici rasprostiranja i strategijama samonametanja određenoga nacionalnog jezika. Ono što bih ovdje volio istaknuti, samo en passant, bez namjere da to razrađujem, jest samo ovo: engleski nije ni moj ni vaš materinski jezik (koliko je nas koji smo izvorni govornici engleskog jezika?). Svjestan sam da naš jezik, moj i vaš, nema nužno prestiž i važnost mnogih drugih: prestiž i važnost danog jezika su, izvan svake moguće sumnje, rezultante golema broja čimbenika, od kulturoloških do ekonomskih. Ali kada zagusti, ako nam je potrebno nešto učiniti, tada shvaćamo i postajemo svjesni činjenice da, ima li prestiž ili ne, te mimo svih zašto i je li, naš jezik ima pravo postojati. U ovom slučaju, a u srži našeg osvješćivanja problema, postoji nešto što se počinje događati u obliku podnatuknice, usuđujem se reći. To je nešto što se tiče zakona i kodeksa alkemije: biti blizu nečemu pokriva biti sastavljen od. Upravo ovdje postajemo strahovito svjesni našega bivanja provincijalcima.  

Rođen sam u Provinciji. Sada govorim na drugom jeziku, ne na jeziku moje Provincije. Znam nešto malo engleski, u redu, ali kada sam pripremao ovaj kratki govor na jeziku koji nije moj, posumnjao sam u to mogu li ga uopće dovršiti bez velike pomoći jednog mojega prijatelja – prevoditelja! Uvjeravam vas da je on mnogo vještiji na tom jeziku od mene. Doista vas stoga molim, moje dame i gospodo, da ne oklijevate pokazati velikodušnost i znatno razumijevanje kako biste oprostili meni – provincijalcu – moguće pogreške.

Dakle, kao što sam vam već rekao, rođen sam u Provinciji, u gradu koji stalno mijenja ime i religiju. Jednostavno je tako, vrlo vjerojatno, zahvaljujući sljedećoj činjenici: prema legendi o nastanku grada, grubi su okolni zidovi podignuti na donekle rahlim temeljima; druga legenda kaže da grad nije podignut ni na kakvim temeljima. Govori se da su se jednog dana Amfion i Zet, blizanci Jove i Antiope, spustili na ove slane ravnice te, s pomoću flaute i harfe, podigli gradske zidine, kamen po kamen. Tako su podigli zidine koje okružuju grad zahvaljujući zvukovima, a ne svojim mišićima. To nam kazuje legenda, čak iako postoji vrlo mali broj onih koji bi u to mogli povjerovati. Uglavnom zahvaljujući činjenici da su u Provinciji vjerovanja uvijek igrala manju ulogu negoli umjetnost. Možda ne bi bilo previše nepošteno smatrati glazbu djelomice odgovornom i optužiti ju za nemoć moga grada da se odupre napadima stranih osvajača. Moj grad stalno preživljava krvne osvete: samoga sebe i četiri teška potresa (345., 1372., 1905. i 1926.). Ipak, ovaj grad već 2.600 godina stoji čvrsto na zemlji, glasno žvačući svoje ime poput dinosaura:

Epidamnos,

Dyrrachion,

Dyrrah,

Draç,

Durazzo,

DurrEs.

Evo, gdje sam rođen, na taulantskoj liniji jadranske obale – u južnome dijelu Mare Liburnium, u Draču, čija se provincijalnost prepoznaje kao dio njegovih prirodnih i zakonitih prava: to je grad s amfiteatrom, vodovodom, mozaicima, kodeksima, vlastitim jezikom – nježnim ghege – bojište na kojemu se Cezar sukobio s Pompejem, groblje za potopljene brodove, koje se nalazi blizu staroga pristaništa, i groblje za brodolomce, smješteno na brdu: grad koji ima zidani molo i ludnicu, boga po imenu Redon te mučenika po imenu Sv. Astijus, kojeg su usmrtile pčele nakon što je bio preliven medom; grad sa solanama i palmama; s bizantskim zidom i isušenom močvarom, s turskim topovima, mletačkom kulom; grad čiji su brežuljci obrasli mažuranom i lavandom, sa stupovima za vezivanje brodova, svjetionikom i grobljima za remorkere. To je Drač. Međutim, današnje Provincije ne pišu ništa o svojim djelima, pa i ako pišu, mali je broj ljudi koji bi to čitali i mnogo manji broj čitatelja koji bi povjerovali kako ispod slojeva tih trošnih putova i krovova leže skrivena nepoznata ili slavna imena, sama povijest, povijest ispisana kapama, hoću reći.

Dođete li živjeti u Albaniju u bliskoj ili dalekoj budućnosti, imat ćete prigodu vidjeti Drač. Svi oni koji su se smjestili u Draču, u mojoj provinciji, bez obzira dolaze li iz blizine ili iz daleka, iz Albanije ili iz inozemstva, imaju ili su imali samo jednu nepromjenjivu želju: ostaviti svoje tragove u ovome tisućgodišnjem gradu. O tome svjedoči jedan zidar koji je na stepenicama amfiteatra urezao EY – inicijale svojega imena. Svi ostali, skupa s njim, nisu znali da taj grad, budući da je provincija, poštuje najskrivenije i nepisano pravilo svih provincija, što u poslovici zvuči ovako: Mijenjajte druge! Nikada ne mijenjajte sebe! Ni zbog kakva razloga! Morate ostati nepromjenjivi u saecula saeculorum! – Sada i zauvijek i u vijeke vjekova! 

U početku sam volio ovu provinciju na ponešto neobuzdan način; jednostavno sam je volio, bez ikakva razloga; smatrao sam je dragom i divnom poput dara što nam ga mati daruje na dan našega rođenja. Poslije sam joj se istrgnuo. Ipak, moram priznati da joj se uvijek iznova vraćam. Tek sam je tada istinski počeo cijeniti. Od dana kada je počela nešto značiti za mene razmišljam o pitanju: što potiče ovaj grad da trajno ostane provincijom? Što je ovaj grad dobio time što je i dalje provincija i zašto ja još uvijek živim, u fizičkom svijetu i u svijetu snova, u vječnoj provinciji? Prije stanovita vremena pročitao sam članak što ga je Martin Heidegger objavio 1934. godine: Zašto ostajemo u Provinciji? – pita Heidegger. Taj članak, iako „novinski“ i koncepcijom i stilom, tematski jasno ističe stajalište koje pruža uvid ne samo u Heideggerov misaoni proces, nego i u proces mišljenja/čitanja. Dakle, Heidegger je sretniji od mene; iznosi sve svoje dobro razrađene argumente i razloge zašto se odlučuje za povratak u svoju Provinciju-zaklon, radije nego da prihvati mjesto rektora Sveučilišta u Berlinu.

To je njegov slučaj, ne moj, jer ja ipak ne znam zašto i dalje živim u svojoj Provinciji. Uglavnom zahvaljujući činjenici da je Provincija, u mojoj mašti, geo-poetski predah. Svi znamo gdje je, ali nitko od nas ne zna njezine prave dimenzije jer se Provincija otvara i zatvara poput meduze koja upali kožu jednostavnim i neprimjetnim dodirom ili poput starog instrumenta phys-is-harmonica, što navire u pjesmi i začarava vas da mu se približite.

Provincije se ne mijenjaju. Nikada ne zaboravljaju svoju besmrtnu misteriju. Znaju začarati ljude na isti način na koji su sirene začarale Odiseja. I još uvijek je volim i radije bih živio i sklonio se u taj predah, otočić koji nije okružen morem nego naseljenicima i nomadima; u tom atelijeru svaki model ostaje „ručne izrade“ i originalan u svojoj biti. Ne volim se pozivati na terminologiju totalitarizma, kao što ne osjećam ni sjetu niti žudnju za strahovito uznemirujućim uzbunama Hladnoga rata. Ipak, u vremenima širenja globalizacije i poslije 80-ih godina prošloga stoljeća, Provinciju volim uspoređivati s utočištima iz ratnih vremena ili sa sigurnim skloništem koje nas može zaštititi od proizvoda intelektualne pseudo-civilizacije. Nakon pada Berlinskoga zida, provincija postaje filtar ili zid koji drži stanovnike metropola i megalopolisa daleko od njihova vjerojatnog sukoba, stvarajući ne globalno zatopljenje, kako nas je uvjerljivo poučio Al Gore, nego globalno zahlađenje nastalo s pomoću abracadabra sa svršetkom na „dot com“.

Štoviše, pitanje što ga je postavio Heidegger i dalje ostaje bez odgovora u meni samom. Zašto ostajemo u Provinciji, gdje ljudi govore lijepo o nekome samo nakon njegove smrti? Još uvijek ne znam. To je kao kada bismo pitali lososa zašto uvijek pliva protiv struje – zato što želi uginuti tamo, na istome mjestu gdje je rođen? Ne mislim da je tako. Provincija uvijek drži oči uprte u centar da može klevetati sve što se tamo događa; ima uši da prisluškuje sve što se o njoj govori u centru; ima usta i jezik da okleveta cijeli svijet; ima nos da nanjuši smjer kojim treba ići kako bi se oduprla, preživjela i osvojila novu modu, a opet ostala provincijom; provincija ima besramnost, skuplja je i prodaje svima onima koji su živjeli ili će doći živjeti u njoj. Vrlo vjerojatno, međutim, nastavljam živjeti u provinciji radi njezinih ljudi.

Njezini ljudi više vole snove nego život. Dobro, žele se praviti važni, izgledati ponosno i razmetljivo, ali bez namjere da ikome nanesu štetu; žive svoj život slijedom drugoga ritma, kao na koncertu neke sekte, gdje posao koji netko prekine nastavljaju obavljati drugi; imaju primorski stil života, vjerno slijede logiku „dolce far niente“ ili rahatlik; to su i muškarci i žene čije se godine i godišnja doba križaju; žive jedni pored drugih, sve do trenutka kada gube najdragocjeniju vrijednost suvremenog života, sakrament „privatnosti“; to su ljudi čije tijelo i duša zajedno stare; imaju bezuba usta, što je bitno drugačije od onoga što vidite među stanovnicima metropola, gdje srećete i vesele muškarce glatkoga lica – koji se čine hvalevrijedni da bi se pojavili na promidžbenim materijalima za žvakaću gumu Orbit čak i nakon sedamdesete – i žene čija lica ne odaju nikakva traga oslikana dušom, čak niti blijedu crtu utisnutu djelovanjem godišnjih doba, nego samo jedan jedini vječni osmijeh Mona Lise.  

Jednako kao svi mali, provincija se voli odijevati u odjeću odraslih. Provincija voli cipele više od svega. Jednako se može reći za Drač. Nije imao luksuz ostati vječnom provincijom. Nasuprot tomu, iako vrlo kratko, okusio je kako je to biti centar i biti važan. Bio je centar i kneževina, što se dogodilo u III. st. kada je postao centar Epirus Novusa, ili 1272. kada ga je Karlo Anžujski proglasio središtem Arbanaskog kraljevstva, ili 1914. kada mu je austrijski princ Wilhelm Wied dodijelio naziv albanske prijestolnice. No, to je tako malo, uzmemo li u obzir njegovu gotovo 3.000 godina dugu povijest, doima se poput neke vrste devijacije, pustolovine da se kuša zabranjeno voće i ponovno se uvuče u svoje bodlje, jer ga je Katul nazvao gradom-ježem.

Osim svih slika kojima sam je nastojao približiti (meduza, phys-is-harmoni-ca…), provincija se još i više može usporediti s ribarskom mrežom. Velike se ribe u nju hvataju. No, uvijek shvaćaju da je trebaju rasparati i pobjeći. Slučaj je malo drugačiji s malim ribama. Njihova nastojanja uvijek propadaju, a one ostaju jednom zauvijek zaglavljene. Tako se uvijek događalo s Dračom, a možda je to i prepoznatljivo obilježje svih provincija. Većina onih koji su ovdje rođeni nastoje pobjeći, dok oni koji dolaze kao posjetitelji odlaze a da se ni ne osvrnu. Ponekad, malo tko od njih napiše nešto u znak priznanja, kao naknadu za gostoljubivost ovoga grada. To se dogodilo Flaviju Anastaziju I. Dikoru (431.--518.), rođenom 431. u Dirahiju, gdje su mu u čast podigli dva spomenika. Jednako se dogodilo angelofonu Joanu Kukuzeli, jednom od najslavnijih glazbenika bizantske umjetnosti, koji je rođen 1270. u Draču. To se dogodilo Andriji Alešiju iz Drača (1425.-1506.), arhitektu i kiparu koji je ukrasio katedralu Sv. Jakova u Šibeniku, kapelu Sv. Katarine u Splitu, palaču općine, te je na Rabu, u Zadru, Anconi i Trogiru uvijek ostavljao svoje ime i podrijetlo: Andreas Alexius Dyrrachinius. Jednako se dogodilo precima plemićke obitelji Durrazzo, koji nisu prosvijetlili svoju domovinu, nego grad Đenovu. To se dogodilo čak i slavnome glumcu s početka XX. stoljeća, Aleksanderu Moisiju. To se događa svim provincijama. Riječi iz Evanđelja “Non est propheta sine honore nisi in patria et in domo sua” mogu se na njihov slučaj nažalost primijeniti u obliku prokletstva.

Dakle, u ovim koliko ugodnim toliko opreznim okolnostima, ne činim ništa drugo osim što se pokoravam pozivu predaka, ležerno kao tipični provincijalac balkanskih podvrsta, koji – to je ono što čujemo – mnogo više stvaraju povijest nego što se svađaju i prepiru oko podrijetla. Apostol Pavao došao je propovijedati u Drač, bravo! Tu je postavio šator, posijao sjeme kršćanske zajednice, jedne od prvih u to doba. Sedamdeset obitelji odazvalo se njegovu pozivu i misiji. Ipak, nije napisao niti jednu poslanicu Dračanima, kao što je to učinio Rimljanima i Korinćanima.

Samo male „ribe“ stvaraju provincije i održavaju ih na životu. Anonimne su, zamjenjuju jedna drugu. Dat ću vam primjer: malo je onih koji znaju tko je autor arije ''O, mladiću, moj kapetane, uzmi dalekozor i promatraj'' ili pjesama ''More dolazi vrludajući'' i ''Kad sam imao lijepi cvijet''.

Provincije su besmrtne jer stvaraju svoje vlastito vrijeme i ostaju naćuljenih ušiju kako bi čule i vidjele dolazak vremena. Za njih je vrijeme poput kruha, integralnog, nerazrezanog, napola crnog i napola bijelog, koji nam daje do znanja da pripada vama, da je vaš, samo vaš, a vi o tome ne trebate uopće razmišljati. 

Međutim, kao što sam vam nekoliko puta rekao, ja ne živim u provinciji ni u gradu. Živim u imenu: Drač. Tu živim, a ne na sigurnoj adresi koju sam vam dao: Arian Leka, Ulica Nikole Lena (nemam pojma tko je to), Nova Golloborda (?) (blizu bivših ureda gdje se naplaćivao namet), ulaz br. 1, 6. kat (ako ne računate tržnicu), stan 28 (vrata na kojima mi poštar uručuje pisma na kojima uvijek crnom olovkom piše jedno ime, moje ime, ali koje nije baš moje: ADRIAN LEKA).

2006

Prev. Renata Šamo