esej

Ana Rajković: Društveno-politički kontekst latinskoameričkih romana o diktatorima (novela del dictador)

Iznimno dinamičan društveno-politički razvoj područja Latinske Amerike pruža zanimljiv tematski okvir raznim vrstama umjetnosti od slikarstva, filma i glazbe do književnosti. Specifičnost latinskoameričkog prostora predstavljaju brojni diktatori pa se posljedično tijekom 1960-ih i 1970-ih godina razvila književna vrsta nazvana roman o diktatorima (novela del dictador).



 Društveno-politički kontekst latinskoameričkih romana o diktatorima

(novela del  dictador)

 

Oni koji su željeli dobro zemlji,

ili su izbjegli, ili trunu u zatvoru.

                                     Miguel Ángel Asturias, Gospodin predsjednik

 

                 Područje Latinske Amerike[1] zbog iznimno dinamičnog društveno-političkog razvoja pruža zanimljiv tematski okvir raznim vrstama umjetnosti od slikarstva, filma i glazbe do književnosti. Naime, uzimajući u obzir dinamičnost ove regije još od 16. stoljeća i dolaska konkvistadora preko ratova za neovisnost i autoritativnih režima na čelu s caudillosima[2] (19. stoljeće) do najbrutalnijih diktatura i američkih intervencija u 20. stoljeću, ovo je područje predstavljalo jednu od najdinamičnijih regija. Upravo je prošlo stoljeće uvelike definiralo ovaj prostor. Naime, u kontekstu navedenog vremenskog razdoblja u Latinskoj Americi vladao je niz iznimno represivnih režima (Somoza u Nikaragvi, Pinochet u Čileu, Duvalier na Haitiju, etc). Većina je takvih režima došla na vlast uslijed vojnih pučeva te uz potporu Sjedinjenih Američkih Država. Suprotstavljajući se navedenom došlo je do razvoja niza oblika otpora koji su do današnjih dana stekli mitske dimenzije (gerilska borba Che Guevare i Camila Torresa, Sendero Luminoso i dr.). Stoga je upravo 20. stoljeće uvjetovalo razvoj različitih vrsta angažirane umjetnosti preko murala Diega Rivere,[3] poezije Gabriele Mistral[4] i glazbenog smjera nazvanog Nueva Canción[5], unutar kojega prevladavaju teme antiimperijalizma te borbe za socijalnu pravdu, do književnosti.

          Osim navedenog, specifičnost latinskoameričkog prostora svakako predstavljaju brojni diktatori koji su se smjenjivali, u nekim slučajevima i na mjesečnoj bazi. Stoga je i kolumbijski pisac Gabriel García Márquez (1927.-2014.) jednom prilikom izjavio kako je upravo tropski diktator jedini mitski lik koji je proizvela Latinska Amerika.[6] U okviru navedenog tijekom 1960-ih i 1970-ih godina razvila se, u okviru latinskoameričkog booma[7], književna vrsta nazvana roman o diktatorima (novela del dictador).

          Prema Robertu Gonzálesu Echevvarríji žanrovski začetak navedene vrste nalazi se u 19. stoljeću u okviru, prethodno spomenute institucije caudillosa. Tako Argentinac Domingo Faustino Sarmineto (1811.-1888.)[8] 1845. godine objavljuje roman Facundo: civilizacija i barbarstvo (Facundo: Civilización y Barbarie) u kojem tematizira caudilla Junana Facundu Quirogu, koji je provodio strahovladu diljem argentinskih provincija. Osima Facunda kao svojevrsna preteča navedenoj književnoj vrsti navodi se i  roman Amalia (1851.), autora Joséa Mármola (1817.-1871.) čiju glavnu fabularnu liniju čini prikaz vladavine argentinskog diktatora Juana Manuela Rosasa (1793.-1877.) Prema Benitu Varelu Jácomeu, ovaj roman predstavlja klimaks nasilja (tenso climax de violenica) predstavljenog u okviru građanskog rata te društvene polarizacije (federalisti vs. unitaristi).

          Premda se, kako je prethodno navedeno, začeci žanra romana o diktaturi nalaze u 19. stoljeću, on tek u okviru latinskoameričkog književnog booma doživljava punu afirmaciju. Među najznačajnijima predstavnicima ističu se Miguel Ángel Asturias (1899.-1974.) Carlos Fuentes (1928.-2012.), Mario Vargas Llosa (1936.- ) te Gabriel García Márquez (1927.-2014.)

            U razdoblju književnog booma Latinska Amerika proživljava iznimno nasilan period, ali i razvoj niza progresivnih društvenih pokreta, koji se opiru režimima na krilima Kubanske revolucije (1959.), koja postaje svojevrsni modus operandi nizu pokreta. Takva je situacija dovela do neizbježnih sukoba koji su rezultirali tisućama ubijenih, otetih i zatvorenih političkih protivnika. Naime, nakon što je došlo do sloma legalno izabranih socijalističkih vođa (Arbenza u Gvatemali, 1954.; Allende u Čileu, 1973., itd) na vlast su došli iznimno represivni režimi predvođeni vojnim huntama. Tako je u Argentini na vlast došao Jorge Vidal, u Čileu Pinochet, u Paragvaju Alfred Stroessner i dr. Navedeni su diktatori imali apsolutnu moć koja je velikim dijelom bila uvjetovana američkom pomoći. Naime, autor Peter Kornbluh je 2003. godine objavio knjigu The Pinochet File: A Declassified Dossier on Atrocity and Accountability u kojoj na temelju arhivske građe, prikazuje utjecaj američke vanjske politike na zbivanja u Čileu od dolaska Pinocheta na vlast. Sukladno navedenom na ovom se području razvio iznimno jaki antiimperijalistički diskurs koji je penetrirao i u književnost. Stoga autori latinskoameričkog booma upravo navedene (premda katkad i imaginarne) diktatore prikazuju kao suvremene Zeuse koji djeluju pod američkim okriljem te oblikuju cjelokupnu društveno-političku sliku zemalja. Tako je još Miguel Ángel Asturias u romanu Gospodin predsjednik (El señor presidente, 1946.) pišući o gvatemalskom diktatoru Estradu Cabreru naveo kako diktatorska vlast dolazi u pitanje kada se počne šuškati da ju Washington ne podržava.

Premda su romani o diktatorima utemeljeni na povijesnoj podlozi oni ju uvelike nadilaze u okviru magijskog/magičnog realizma[9]. Tako su u prikazu diktatura prožimaju povijesne i kulturološke referencije u kojima se miješaju mitovi i stvarnost. Na taj se način stvara osebujna narativna tehnika s elementima fantastike. Naime u prikazu imaginarnog diktatora (koji ujedno može biti i bilo koji latinskoamerički diktator) Marquez u Patrijarhovoj jeseni (El otoño del patriarca, 1975) ili „poemi o usamljenosti moćnika“ tematizira diktatora koji živi na izmišljenom otoku u predsjedničkoj palači oko koje kruže lešinari te u kojoj je vrijeme ustajalo iza zidina. Unatoč ovome magijskom elementu politički put Márquezovog diktatora  podudara se sa stereotipnim diktatorskim osvajanjima vlasti (vojnim udarom, američkom potporom, apsolutnom vlašću, itd.). 

          Osim magičnog okvira, autori romana o diktatorima koriste niz nekonvencionalnih pripovjednih tehnika. Tako se s ciljem prikaza fikcijske stvarnosti, autori koriste eliminacijom kauzaliteta, mijenjanjem pripovjednih lica, nelinearnom fabulom, itd. Potonje se posebno očituje u Llosinom romanu Jarčevo slavlje (La fiesta del chivo, 2000.) u kojemu se gotovo u svakom poglavlju mijenjaju pripovjedne perspektive i narativna vremena. Tako se na početku kao pripovjedačica pojavljuje Urania Cabral (kćerka predsjednika Senata, Augusta Cabrala, zvanog Mozgić) da bi se u idućim poglavljima mijenjala pripovjedna perspektiva (od pozicije urotnika koji planiraju atentat do pozicije političkih poslušnika). Autor, u okviru različitih narativnih vremena paralelno prikazuje zbivanja iz 1961. uoči Trujjilovog atentata te epizodu o istrebljenju Haićana (1937.)

          Moglo bi se reći kako su tropski diktatori proizveli stanje kaosa koje se onda manifestiralo i u književnim okvirima. Naime, kako je prethodno navedeno, 20. stoljeće u Latinskoj Americi obilježeno je iznimno represivnim diktaturama. Stoga je jedan dio latinskoameričkih pisaca nastojao tematizirati upravo diktatore prikazavši svu brutalnost njihovih režima i socijalnu nepravdu koja je iz njih proizašla. Cilj je navedenih romana propitivanje autoriteta tako da su diktatori u romanima prikazani sa svojim slabostima, koje su često na granici s dubokom degeneracijom, pri čemu se posebna pažnja poklanja njihovim seksualnim sklonostima. Tako Márquez u romanu Patrijarhova jesen prikazuje pohotnog diktatora koji u polutami naložnice bira ženu „ne svlačeći ni sebe ni nju“ dok bi se sobama prolamalo njegovo „pseće cviljenje“. Llosa na sličan način prikazuje Trujjila kojemu je Manuel Alfonos (predsjednikov svodnik) nabavljao žene, većinom kćeri i žene njegovih najbližih suradnika, koji su pristajali na tu cijenu kako bi očuvali generilissimovu naklonost.

Upravo u okviru navedenih motiva, autori pokušavaju prikazati dekadenciju i degeneričnost cjelokupnog društveno-političkog stanja u državi u granicama diktatorskog sustava.

          U okviru romana o diktatorima peruanski književnik i dobitnik Nobelove nagrade za književnost (2010.) Llosa objavio je dva romana. Prvi je objavljen pod naslovom Razgovor u katedrali (Conversacion en la Catedral, 1969.) u kojemu prikazuje peruansko društvo za vrijeme diktatora Manuela Odrija (1948.-1956.)* dok u Jarčevom slavlju fabularizira dominikanskog diktatora Rafaela Trujilloa (1930.-1038.; 1942.-1952.). Gvatemalski autor i također dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1967.) Miguel Ángle Asturias u romanu Ja predsjednik (El señor presidnte, 1946.) prikazuje gvatemalskog diktatora Estradu Cabreru (1898.-1920.) dok, kako je prethodno navedeno, Márquez u romanu Patrijarhova jesen predstavlja imaginarnog diktatora kojega su napustili politički pokrovitelji te koji, na svome otoku, ugošćuje ostale propale diktatore tropskog raja.

   U kontekstu tematike značajnu ulogu u prikazu diktatorskih režima imaju imperijalistički motivi Sjedinjenih Američkih Država. Tako je meksički pisac Fuentes u Starom Gringu (Gringo Vijeo, 1985.), tematizirajući odnos sa sjevernim susjedom napisao kako iz američke perspektivne Latinoamerikanci djeluje kao nerazumni susjedi jer kada ih se pozove na večeru oni ne žele ostati i oprati suđe.

 Upravo je Uncle Sam uvelike oblikovao društveno-politički kontekst Latinske Amerike. Naime, počevši od 19. stoljeća (Monroeva doktrina, banana ratovi) do današnjih dana SAD je imao socio-ekonomski i politički utjecaj na Zapadnu hemisferu. Među manifesne slučajeve svakako se ubraja (osim prethodno navedenog Arbenzovog rušenja) Zaljev svinja (1961.), masakr u Panami (1964.), rušenje ljevičarskog predsjednika u Brazilu Joãna Goularta (1964., Operacija Brother Sam), zatim rušenje Juana Torresa u Boliviji (1971.), Allenda u Čileu (1973.) te potpora desničarskoj gerili u Nikaragvi (1980-te). Sve su se navedene operacije odvijale u okviru diskursa borbe protiv komunizma.

           Prema Peteru Calvocoressiju Latinska Amerika nije predstavljala visoki prioritet nakon Drugog svjetskog rata. Međutim,  kako se Hladni rat zaoštravao tako je ovo područje dobivalo sve veću važnost u kreiranju narativa o borbi protiv komunizma. Stoga se SAD počinje uplitati u regionalnu politiku Latinske Amerike. To je dovelo do jačanja napetosti koje je kulminiralo nizom socijalnih protesta koji su rezultirali polarizacijom društvenih snaga. U kontekstu navedenog, kao produkti nastale situacije, s jedne strane su se javile vojne hunte dok su s druge nastale gerilske jedinice i iznimno jaki ljevičarski pokreti koji su razvijali antiimperijalistički diskurs. Kako je prethodno istaknuto veliki je utjecaj na svojevrsni društveni boom imala Kubanska revolucija. Stoga proporcionalno razvoju represivnih sustava, u okviru Operacije Kondor[10]  razvijali su se i gerilski pokreti.

          Tijekom ovog razdoblja argentinska hunta (na čelu s Jorgeom Videlom), čileanska (na čelu s Augustom Pinochetom), paragvajska (na čelu s Alfredom Stroessnerom) te brazilska (na čelu s Ernestom Geiselom) pogubila je na tisuće političkih neistomišljenika.[11] Jedan od američkih miljenika bio je diktator Videla (1976.-1981.).[12] U Argentini se njegovo razdoblje vladavine naziva „prljavi rat“ u kojemu su čak osnivani centri za rađanje djece s ciljem odgajanja budućih časnika. Smatra se kako je tijekom prljavog rata ubijeno 30 000 ljudi dok se broj otetih i mučenih ne zna niti danas. Unatoč tomu bivši je američki predsjednik Regan, potraj 1978. napisao kako je Videla zapravo žrtva te kako se radi o good guyu kojemu se ne priznaju njegovi napori u obrani države protiv terorizama.[13] Stoga upravo autori romana o diktatorima ističu motiv američke naklonosti prema njihovim režimima. Tako Llosa u Jarčevom slavlju dominikanskog diktatora Trujilloa naziva „maženo čedo jenkijevskih vlada“. U okviru navedenog romani o diktatorima prikazujući društveno-politički kontekst režima veliku pažnju poklanjaju upravo njihovim odnosima prema SAD-u.[14]

          Tako se u Llosinom romanu Razgovor u katedrali Odrijina vlast legitimira činjenicom kako su je priznale Sjedinjene Države čime se zapravo ustoličava  moć pojedinca. Međutim, kako bi nametnuta vlast ipak imala privid legitimnosti sjeverni susjed inzistira na provođenju izbora. Upravo taj politički igrokaz prikazuje Llosa. Naime, izbori koji se provode puni su nepravilnosti, zaplijenjene su kutije s glasačkim listićima, novinama je zabranjeno praćenje oporbenih skupova, uhićeni su politički protivnici, režimska policija infiltrirala se u oporbene redove s ciljem izazivanja sukoba, itd. Tako lik senator Landa izravno govori: „…mi smo kontrolirali čitav izborni aparat.“[15]

          Osim političkog SAD, su preko multinacionalnih kompanija, razvijale i ogroman ekonomski utjecaj posredstvom slobodne trgovine. Stoga ističući američku ulogu u kreiranju ekonomsko-političke slike zemlje Márquez u Patrijarhovoj jeseni ističe kako su štapski oficiri svoje ambicije ustupali „za ugovore o javnim radovima i programe obnove financirane hitnim zajmom što ga je ambasador Waren odobrio u zamjenu za ustupanje neograničenog prava ribolova brodovima njegove zemlje u našim teritorijalnim vodama, jebaš ga (…)[16] U kontekstu navedenog diktatori su u potpunost razvlašćivali svoje zemlje u zamjenu za vlastiti financijski dobitak. S obzirom kako pohlepa diktatora nije imala kraja Márquez u spomenutom romanu navodi „monopol na kaučuk i kako je prešao Nizozemcima, pa je koncesija za brdsku željeznicu i riječnu plovidbu otišla Nijemcima, a sve je konačno pripalo Jenkijima na temelju tajnih sporazuma“[17].

          Stoga su latinskoamerički autori upravo multinacionalne kompanije označili kao direktne krivce za političku i društvenu nestabilnost. O povezanosti stranih (većinom američkih kompanija) i diktatora pisao je Miguel Ángel Asturias u romanu Zeleni Papa[18] (El papa verde, 1952.) u kojem tematizira američku korporaciju United Fruit koja je sudjelovala u državnom udaru u Gvatemali te koja je potpuno monopolizirala privredu u toj zemlji. Stoga pri opisu društveno-političke situacije Asturias navodi „Diktatura i voćna kompanija ruše se u isto vrijeme“.

          U kontekstu navedenog strane su kompanije u potpunosti kreirale ekonomsku politiku latinskoameričkih zemalja. Na taj je način eksploatacija prirodnih dobara Latinske Amerike postala temeljenim obilježjem društveno-političke situacije. Tomu u prilog govori i činjenica kako je čileanski diktator Pinochet, dolaskom na vlast odmah izvršio privatizaciju javnih poduzeća (nacionaliziranih za vrijeme Allendea)  što je omogućilo velikim kompanijama, poput International Telephone and Telegraph (ITT) i Dow Chemical da neometano uđu na čileansko tržište uslijed čega je došlo do ogromne inflacije i visoke stope nezaposlenosti. Time je zapravo, kako je prikazano u Patrijarhovoj jeseni, došlo do potpunog razvlašćivanja države što je rezultiralo, ekonomskim i opće društvenim slomom. 

            Osim navedenih faktora koji čine bitan element društveno-političkog konteksta Latinske Amerike u drugoj polovici 20. stoljeća tu je svakako i mit o nepogrešivosti diktatorskih autoriteta te njihova samovolja, koja je često graničila sa bizarnošću. Tako Márquez prikazuje patrijarha koji je svoju majku proglasio sveticom dok je za večeru kao jelo poslužio svoga suradnika Rodirga de Aquilara.

Portretiranjem diktatora autori zapravo oslikavaju cjelokupno stanje u državi jer je ono gotovo u potpunosti determinirano likom i djelom samog diktatora. Tako po principu kruha i igara diktatori naređuju gradnju velebnih stadiona te održavanje velikih manifestacija s ciljem slavlja njihove dobrotvornosti. Po tome je principu upravo i organizirano svjetskog nogometno prvenstvo u Argentini (1976.) za vrijeme Videla dok se samo nekoliko kilometara dalje  od mjesta odigravanja finala nalazio zatvor u kojemu su se mučili politički protivnici.

 Torture se bile zaštitni znak režima. Tako Llosa u Jarčevom slavlju tematizira brutalnost torture odnosno „dvije obrade električnom stolicom“ nakon koje se zatvorenike nage odvlačilo u tamnicu gdje su bili polijevani „vjedrima ustajale vode“. Kako bi se zatvorenike spriječilo da zaspu tamničari su im flasterima pričvršćivali obrve za kapke. Premda se radi o literarnom prikazu ovakvoj brutalnosti svjedoče mnogobrojni preživjeli pojedinci Trujiiline, Videlove ili Odrijine ere. Stoga umnogome ovi autori postaju glasovi cijele jedne generacije i jednog vremena u kojemu ljudski život i njegovo dostojanstvo poprima potpuno marginalne oblike.

Romani o diktatorima usredotočeni su na povijest, politiku i društvu. Upravo na taj način čitatelju omogućuju uvid u društveno-politički kontekst zemalja koje čini geografski okvir njihovih fabularnih linija. Počevši od Ásturiasa svi autori donose vjeran prikaz političke i društvene stvarnosti latinskoameričke strahovladavine. Tako su glavni društveni akteri razni politroni, tajna policija i konformisti. Stoga nam Asturias u Gospodinu predsjedniku predstavlja Miguela zvanog Anđeoliki, a Llosa u Jarčevom slavlju Agustína Cabrala, koji podvodi vlastitu kćeri kako bi se ponovno našao u Predsjednikovoj milosti.

Osim diktatora autori portretiraju i protivnike režime koji u gerilskoj borbi nastoje pružiti otpor. Predstavnici su otpora redovito mladi ljudi zaneseni revolucionarnim idealima na tragu gerilske borbe Ernesta Che Guevare. Tako u Razgovoru u katedrali mladi student novinarstva Santigao ustaje protiv režima unatoč činjenici da mu otac predstavlja iznimno važnu političku figuru. Kao leglo revolucionarne svijesti autori prikazuju sveučilišta na kojima studenti proučavaju Che Guevarinu foco teoriju te peruanskog osnivača komunističke partije Joséa Carlosa Mariáteguija. Upravo su studenti povezani sa sindikalnim organizacijama nastojali pružiti otpor režimima diljem kontinenta.  S druge strane kreira se i novo lice otpora lišeno oružane borbe. Tako se Asturiasov glavni gerilac Juan Pablo Mondragon odriče gerilske borbe te kreće u sistemsku akciju protivljenja tako da organizira štrajkove i borbu za pravednije društvo. Potonje predstavlja temeljnu dilemu otpora u Latinskoj Americi u drugoj polovici XX. stoljeća. Treba li rušiti diktatore oružanim putem (gerila) ili putem parlamentarnih izbora te izgradnjom jake institucionalne baze.

Izborom tema i načinom pisanja autori romana o diktaturi pišu iznimno angažirano. Stoga je u intervju za Figaro, krajem 1967. godine Asturias izjavio kako je pisac u Latinskoj Americi dužan „da se suočava s mnoštvom problema…Roman u nas treba da slijedi život naroda. Mi nismo u kulama od mramora, nismo konformisti, a još samo manje estete“.[19] U kontekstu navedenog romane o diktatorima možemo interpretirati kao povijesno-političke, kao osobne drame (Urania Cabral, Jarčevo slavlje; Santiago, Razgovor u katedrali, etc.) ili pak kao kriminalističke (potraga za atentatorima, Jarčevo slavlje). Neovisno o interpretacijskom okviru romani o diktatorima pružaju iznimno zanimljiv tematski okvir koji uvelike nadilazi literarnu razinu te postaje svojevrsna opomena čitatelju kako je sloboda krhke naravi te kako je zlo u 20. stoljeću prestalo biti mogućnost i postalo obavezom.

 


[1] Pod prostorom Latinske Amerike podrazumijeva se cijeli južnoamerički kontinent, Srednja Amerika, Meksiko i karipski otoci na kojima se govore romanski jezici (Kos-Stanišić, Lidija, Latinska Amerika. Povijest i politika, Zagreb,  2009., 13.)

[2] Caudillo je naziv za vojnog i političkog vođu koji se nalazio ne čelu pojedinih pokrajina, a koji je imao neograničenu moć; termin se pojavio u 19. Stoljeću; među  najpoznatije caudillose ubajaju se Manuel Dorrego (provincija Buenos Aires), Manuel Ceferino Oribe y Viana (Urugavaj) i dr. Osim u Latinskoj Americi ova institucija postojala je i u Španjolskoj.

[3] Jedan od najpoznatijih murala Diega Rivere zasigurno je Glorious Victory (1954.), koji predstavlja američku umiješanost u rušenje legalno izabranog gvatemalskog predsjednika Jacoba Arbenza. Naime, na muralu su prikazani braća Dulles, američki veleposalanik Peurifoy te američki predsjednik Dwight D. Eisenhower, kako čestitaju pučistu Carlosu Castillu Armasu.

[4] „Gabriela Mistral: Antiimperialista desconocida“

(http://www.semanariovoz.com/2014/07/30/gabriela-mistral-antiimperialista-desconocida/, 7. III. 2015.)

[5] Glavni su predstavnici Violeta Parra, Victor Jarra, Silvio Rodriquez, Alí Primera, Mercedes Sosa i dr. 

[6] „Marquez:'Ne poznajem nijednog luđaka koji radi toliko razumnih stvari poput mene'“

(http://www.forum.tm/vijesti/marquez-ne-poznajem-nijednog-lud, 12. III. 2015.)

[7] Ova se sintagma odnosi na prodor autora koji su napravili značajan iskorak u predstavljanju i popularizaciji latinskoameričke književnosti.

[8] Domingo Faustino Sarmineto bio je argentinski predsjednik u razdoblju od 1868. do 1874.

[9] Termin je prema Luisu Realu, prvi puta u okviru latinskoameričke književnosti, upotrijebio Arthuro Uslar Pietra u knjizi Književnost i ljudi Venezuele (Letras y hombres de Venezuela, 1948.) označavajući tim pojmom postekspresionističko slikarstvo Južne Amerike. Inače se kao prvi koji je upotrijebio termin sredinom 20-ih godina navodi likovni kritičar Franz Roh.

* Odnosi se na godine vladavine

[10] Operacija Kondor (od 1950-ih do 1980-ih) naziv je za obračun diktatorskih režima (uz potporu SAD) s nizom ljevičarskih pokreta.

[11] U okviru političkog čišćenja, čileanska hunta ubila je 1973. godine jednog od najpoznatijih latinskoameričkih pjevača i predstavnika Nueva Canción Victora Jarru. Naime, s obzirom da je Jara bio pristalice socijalističkog predsjednika Salvadora Allendea ubijen je na brutalan način, nakon što su mu slomljene obje ruke bio je prisiljen svirati gitaru. 

[12] Došao je na vlast rušenjem predsjednice Isabele Peron; bio je na čelu deveteročlane vojne hunte. Godine 2012. osuđen je na 50 godina zatvora zbog zločina tijekom svoje vladavine.

[13] „Regan Backed Ex-Dictator Jorge Videla and Argentina's Dirty War“

(http://www.globalresearch.ca/reagan-backed-ex-dictator-jorge-videla-and-argentinas-dirty-war/5335781, 13. III. 2015.)

[14] U kontekstu prikazivanja društveno-političkog stanja navedeni se autori ne stide svoje angažiranosti. Tako je Márquez otvoreno podupro lijeve pokrete, pa je zbog  financijske potpore ljevičarskom pokretu M-15 bio čak prognan iz Kolumbije. Poznato je njegovo dugogodišnje prijateljstvo s Fidelom Castrom (Vidi: Estaban, Ángel; Panichelli, Stéphanie, Fidel & Gabo. A portrati of the legendary friendship between Fidel Castro and Gabriel García Márquez, Pegasus Books, New York, 2011.; Llosa je također u početku stremio ljevičarskim idejama, međutim kasnije se počeo identificirati s političkom desnicom. Llosa se također kandidirao na predsjedničkim izborima u Peruu 1990. godine, ali je izgubio od Alberta Fujimoria. .

[15] Llosa, Razgovor u katedrali, 155.

[16] Márquez, Patrijarhova jesen, 98.

[17] Márquez, Patrijarhova jesen, 205.

[18] Naslov se referira na tadašnjeg predsjednika kompanije Thomposna; Zeleni papa zajedno s romanom Uragan (El Viento Fuerte, 1950.), te romanom Oči pokopanih (Los ojos de los enterrados, 1960.) čini trilogiju angažiranih romana u kojima se mobilizira revolucionarna svijest Latinske Amerike.

[19] Matvejević, Predrag, „Pogovor: Magijski realizam M.A. Asturiasa“, Gospodin predsjednik, 1974., 319. 

proza

Marko Gregur: Dan za izlazak

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u mnogim domaćim časopisima i novinama, kao i u inozemnim časopisima.Dobitnik je nagrade Ulaznica i Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti iz Republike Hrvatske. Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Naklada Ceres, 2011.), zbirke priča Peglica u prosincu (DHK, 2012.) i Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, 2014.) te roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, 2017.) Uvršten je u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.).

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Josip Razum: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Josip Razum (1991., Zagreb) apsolvent je psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u "Fantomu slobode", osvojio nagradu na KSET-ovom natječaju za kratku priču, član je i suosnivač Književne grupe 90+.


proza

Marta Glowatzky Novosel: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

U širi izbor ušla je i Marta Glowatzky Novosel (Čakovec, 1983.), profesorica flaute, prevoditelj i sudski tumač za njemački jezik.
Glowatzky je uz glazbenu akademiju u Münchenu završila i poslijediplomski interdisciplinarni studij konferencijskog prevođenja u sklopu Sveučilišta grada Zagreba. Objavljivala je u nekoliko zbornika i portala.

proza

Zoran Hercigonja: Kolotečina: Testiranje stvarnosti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Zoran Hercigonja (1990.) rođen je u Varaždinu gdje je diplomirao na Fakultetu organizacije i informatike. Radi kao profesor i objavljuje na portalu Poezija Online. Bavi se i likovnom umjetnošću.

proza

Stephanie Stelko: Ružica putuje u Maroko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Stephanie Stelko (1992., Rijeka) svježe je ime na sceni s obzirom da se pisanju vratila nakon što je prije dvije godine diplomirala medicinsku antropologiju i sociologiju u Amsterdamu. Teme koje obrađuje u antropološko-sociološkom i novinarskom radu tiču se marginaliziranih skupina, nejednakosti, feminizma, seksualnosti, tijela i zdravlja.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Dunja Matić: Večera

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dunja Matić (1988., Rijeka) je magistra kulturologije, urednica, recenzentica i književna kritičarka. Prozu, poeziju i osvrte objavljuje na stranicama Gradske knjižnice Rijeka i Književnosti uživo, dio čijeg je uredništva od 2013. godine. Roman „Troslojne posteljine“ izlazi u izdanju Studia TiM ove godine, a u pripremi je zbirka kratkih priča „Kozmofilije“.

proza

Sara Kopeczky: Atomi različitih zvijezda

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sara Kopeczky (1992., Zagreb) diplomirala je anglistiku i talijanistiku, prozu i poeziju objavljivala je u časopisima, zbornicima i na portalima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Pobijedila je na natječaju knjižnice Daruvar za najljepše ljubavno pismo. Članica je Novog Književnog Vala, književne skupine nastale iz škole kreativnog pisanja pod vodstvom Irene Delonge Nešić. Urednica je Split Minda, časopisa za književnost i kulturu studenata Filozofskog fakulteta u Splitu.

proza

Alen Brlek: Mjehur

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Alen Brlek (1988., Zagreb) dobitnik je nagrade Na vrh jezika 2013. godine za zbirku poezije Metakmorfoze. Objavljivan je između ostalog i u e-časopisu Književnost uživo, Zarezu, Fantomu slobode, zborniku Tko čita?, internet portalu Strane. Sudionik je nekoliko regionalnih i međunarodnih književnih festivala, a priprema i drugu zbirku poezije 'Pratišina'.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg