proza

Clemens Meyer: Transfer (Ulomak iz romana 'U kamenu')

Clemens Meyer (1977., Halle) poznati je njemački pisac, punokrvni književni istraživač suvremenih, često urbanih i rubnih tema. Za zbirku priča Noć, svjetla (OceanMore, 2010.) nagrađen je 2008. Nagradom Leipziškog sajma knjiga. Objavio je roman Als wir träumten (Kad smo sanjali) 2006. i knjigu autobiografskih proza Gewalten (Sile) 2010. godine. Za roman U kamenu 2014. dobio je Književnu nagradu grada Bremena.
Kaleidoskop Meyerovih likova u romanu 'U kamenu' - smještenom u doba pada Zida 1989. te tranzicije - čine osobe na razne načine uključene u seksualni rad koji se u ovom tekstu ne romantizira, niti opisuje voajerski, nego se tematizira čak i kad je prisilan, u neimenovanom gradu koji snažno podsjeća na Leipzig.
Roman je izdan u Nakladi OceanMore u rujnu 2015. godine, u prijevodu Helen Sinković. Pročitajte ulomak prije nego potražite knjigu...

Transfer (Bye-bye, moj ladyboy)

Piti šampanjac. Nešto što sam naučio cijeniti tek poslije. Pjenušac, to je bila uobičajena stvar. Tu i tamo bi se popila koja čašica s damama. Ali od toga bih dobio glavobolju, poslije. Lupanje srca. Glava bi mi pucala, srce radilo poput strojnice. AK. Već godinu dana, od one noći s kojom je počela milenijska godina, ne mogu piti pjenušac.

Piti šampanjac. Nešto čemu sam se prije puno godina još podsmjehivao, što nikad nisam naučio cijeniti, pa bih se samo smješkao kad bi bielefeldski grof, koji nam je prodavao priče o svojoj plavokrvnosti, sabljom odsijecao grlić. Nikakve glavobolje, nikakvo lupanje srca od šampanjca. Bit će da je to do skladištenja i proizvodnje. Probrano. I tamno. I gorko.

Odsijecanje grlića sabljom. Nešto što sad ponekad zamišljam. Dok gledam jezero i mislim na vrijeme kad ću imati toliko vremena da ću zimske večeri moći provoditi pokraj kamina, šampanjac pijući. Nisam znao da se odsijeca gornji dio grlića, koji se doslovce rasprsne od siline kosog udarca izvedenog odozdo prema gore, sve dok mi to nije pokazao grofovski hohštapler. Tim trikovima u svoje doba, sklapajući poslove, starac je zadivio ne jedno društvance. Svjetski putnik. To mu se mora priznati. A sad evo, nakon petnaestak godina, mora napustiti dvorac. A ja sam, evo, sad siguran da se osigurao, znam za njegove udjele u drugim tvrtkama i znam za druge podružnice njegovog lanca. „Schlecker“ je propao, on je samo iscrpljen, izgorio je ovdje u gradu. Njegov san o dionici. Kako smo se smijali. Crvena dionica. I kako je pričao da će jednom u budućnosti to biti moguće. Trebala bi postojati samo jedna tvrtka. Ništa se ne bi moralo osnivati, samo bi se trebalo udružiti, sindikat, po cijeloj Njemačkoj. Zakoni bi se promijenili. Radi nas. A on ima, a kako drukčije, dosta kontakata među privrednicima i političarima. Tko vjeruje u to, taj će… Plop. Pijemo. Vraćamo se u stvarnost. Duša, čini mi se da ti mogu vidjeti dušu, djevojko. Stidim se. Iznenadni nalet osjećaja. Gledam tvoje oko, tvoju zjenicu, koja je tako široka i daleka, a blista poput zvjezdane maglice, planetarne maglice, „Mačje oko“ što blista plavkasto- -ružičastom bojom, ona maglica oko zviježđa „Zmaja“, tako daleka, tako daleka… Otkud mi je to poznato i otkud to znam, to te zanima. Prstenasta maglica u „Liri“. Kad ti se zagledam u oči, različite boje i spektri, lijevo, desno.

Tako, na početku i još dugo poslije, vjerovao sam u njegove kontakte. Gospodarstvo, politika. Imao sam i, prije svega, imam dovoljno vlastitih, ali on, veliki svjetski čovjek, putnik po Njemačkoj, grof, sjekač grlića, poznavatelj šampanjca. Koliko je već vremena otada prošlo. A njegov san? Je li imao pravo? Nedavno, možda prije godinu-dvije, sreo sam jednog Austrijanca, onog gospodina koji je jednom počeo kao odvjetnik, a onda je pronašao put u posao s lijepim očima, s blistavim zvjezdanim maglicama, šapućem ti šutke usporedbu u uho, šutke ti je vrhovima prstiju polažem na oči i stidim se zbog tih osjećaja. Crvena dionica, da, to bi bio i njegov san. Austrijanac u ekspanziji. Prisjećao sam se poučka o načelu dionice, koliko je samo vremena otad prošlo. Osnivanje dioničkog društva. Austrijanac je imao viziju. I on, poput grofa, napola hohštapler kojem smo se podsmjehivali. Ali ipak ga cijenili, na početku. Ujediniti snage? Svatko igra za sebe. Lanci. Schlecker? Ne, hvala. Veće. Je li to rekao grof ili Austrijanac? K.u.k. Carsko-kraljevski. Ili obrnuto.

Piti šampanjac. Ne izgubiti se. Nemoguće. I moguće. Sanjati. Sve je utihnulo, ondje gore. I ovdje. Uvijek je to dvostruka optika. Znam. Odakle dolazimo i gdje smo. I još više. I dalje. Kapital je tu, i promet je tu. Brutalno, da.

Govoriš mi, odjednom, svojim zbunjujućim glasom, da od dvije tisuće šeste, kako je to davno, a ipak tek odnedavno, moraš plaćati za svaki dan. Znam to i držim te. Naravno da to znam, jer i ti si dio te dionice. Želio bih govoriti o dvostrukoj optici, o kojoj sam čitao. Ti misliš na onih dvadeset pet eura paušalnog poreza. Znam, djevojko moja, kikiriki, znam sve, zaboravi. Ti si, kažem. A ti? pitaš. Stidim se. Floskule. Vrijednost, neovisno o tomu da li se simbolično iskazuje u vrijednosnim znakovima, postoji samo u uporabnoj vrijednosti, stvari. …roba se pretvara u društveni proizvod. Žderu li šišmiši mačke?

I da idemo na koncerte. I da ionako ne mislimo onako kako se općenito misli. O stvarima. Pa sam i ja jednako tako kreatura kao i ti. Da se to izriče nježnošću. Da nikad nisam zaboravio da je to to.

Ne razumiješ me? Razumiješ me, kažeš ipak. Jer zajedno sjedimo u restoranu, prije nego što odemo na koncert. Jer pijemo šampanjac. I jer jedemo i jer sjedimo ondje gore, sjedimo kraj prozora i gledamo iznad grada u daljinu, i jer mi je svejedno poznaju ili prepoznaju li me. Jer sve te misli u tom trenutku odbacujem. U tim trenucima kad sam ranjiv. Jer mi možeš zadati udarac tamo gdje sam najranjiviji. Jer me miluješ ondje gdje sam najranjiviji. Jer si gotovo gola u toj sobi, ondje gore, koju sam unajmio za nas dvoje.

Pluteni projektili. I doista želiš sa mnom na koncert, pitaš. Dotičem ti dupe, rukom milujem tu vrpcu koja nestaje ondje između. Gotovo si gola. Iznad rijeke i šuma. Ja ne mogu biti umoran. Ne tako. Stidim se, borim se ustima, mozgom, iz kojih izlaze sve one glupe stvari i misli, i zamisli, i snovi, i prenose ih tebi. Ali što činiti? Sjedim na rubu kreveta, pravokutno, četvrtasto staklo ispred mene, svjetla, avioni, grad, gradovi, obitelj i prijatelji? Kažem da mi to nije važno. Sada. A vrijeme se širi. A ja ne znam lažem li.

Da ti je čelo na mom. Da padamo i padamo u naše tunele. Da te ljubim i želim da me ljubiš. A ti pripovijedaš, iako šutimo. NE, kvragu, ne šutimo. Prazne riječi. Nas dvoje. Nestajemo u našim pričama. Gotovo si gola, a ja te svlačim dokraja.

Da kažeš: „Ne, ne“, iako puštam da vrijeme otječe i da svjetlo ulazi samo kroz veliko pravokutno, četverokutno staklo. A malo je svjetla. Vani. Kad unutra tinja stropna svjetiljka, svjetlo ispod rešetke jedva primjetno dršće, prigušiti svjetlost, prigušiti svjetlost, jer smo jedno drugom još uvijek stranci. A onda više nismo. Jer već mjesecima u Westendu sjediš, i ležiš, i čekaš u jednom stanu, koji je moj. Došla si izdaleka, moja neobična djevojko.

I moj put do tebe bio je dug, moja neobična djevojko. Je li to novo vrijeme? Jesmo li već jedanaest godina u novom tisućljeću? Uredio sam ti profil, neizravno. Tada sam te, nema tome dugo, ali čini se da je bilo davno, tako davno (kako samo pretjerujemo u svojoj zbunjenosti), tada sam te pitao, kako i što i koje brojeve. Narod je htio nešto više i nešto neobično. Došla si sa zapadne granice zemlje. A ja sam se pitao: što tražiš ovdje? U ovom neobičnom gradu.

Tada sam pomislio, kakva prelijepa djevojka. Jer mediji i internet šire horor-priče o našem gradu. BUM BUM. Ratovi na granici. Kad je Bielefelđanin kuglasti čep na grliću odsjekao svojom starom sabljom koju je navodno naslijedio od oca, ali koju je sigurno, ili ipak možda, negdje kupio na kakvom buvljaku, pomislio sam da… taj suhi plop u uhu, tada nisam mislio…

On sjedi kraj prozora i puši. Ja sjedim iza njega. Rukama mu grlim tijelo. Stavila sam ruke na njegova prsa. Hladan je na dodir. Ali kad ruke, kožu, tijelo prislonim uz njegovu kožu, više ne osjećam hladnoću. Njegova kosa, njegova glava, sivo svjetluca. Za nekoliko dana pomiče se vrijeme. Rano uvečer još je mrak. Ali sad je toplo. Još mi nitko nikada nije tako puno pripovijedao o zvijezdama i svemiru.

Svemu tom. I o mojim očima. U kojima on to vidi. Da me hvata strah. A i ne hvata. Strah je ono kad osjećam da sam još uvijek onakva kakva više ne želim biti. Dječji strah. Dječački strah. Koji se zavlači među noge. Koji se meni zavlači među noge. Da osjećam ono što ne želim osjećati. Snažno pečenje. Da se prisjećam vremena kad sam bila dijete. I da mi se to ne čini tako davno. Da mi se to čini beskrajno davno, ali je onda odjednom ovdje. Da stišćem noge, da se koljena dodiruju. X. Gotovo X. Da stišćem koljena, ponovno ih lagano privlačim, širim, obje noge, pa ponovno prebacujem jednu preko druge. Drhtavica u koljenima. To je prigušeni zvuk, sasvim tih zapravo, na tkanini hlača, a ja noge stišćem pa privlačim i prebacujem jednu preko druge kao da mi nisu svi na broju, obje noge stisnute. Trljam koljeno jedno o drugo, pritom se gornjim dijelom tijela naginjem, grčim se, grčim se cijelim tijelom, a gornjim dijelom njišem naprijed-natrag. Ne znam, ne znam, ne znam. I ne želim. Ne želim to. Stavljam malen, tanak i vlažan… kurac čvrsto među noge. Koji se smanjuje u mojem strahu. Cijelo mi se tijelo smanjuje u unutarnjem grču. A ja razmišljam kao dijete. Onako kako već čovjek može razmišljati kao dijete. A poslije je sve gore. Pubertet. Kakva glupa riječ, nikakva zvjezdana maglica, crne rupe. Kako se vraćam iz kina. Kako želim biti netko drugi. To je moj kapital… a i puno se bavim sportom. Jer ne mislim da s viškom kilograma mogu puno zaraditi. Imam osjećaj da se i on boji. Ja… ali smiješno je da se zapravo ne bojim dok sam iza njega, a on se naslanja na mene, dok je on iza mene, a ja se naslanjam na njega. Kad razmišljam o tome, uopće ne smijem razmišljati o tome. Nikad ga ne bih pitala koliko mu je godina. Znam to otprilike. Sretna sam da mi ne može biti otac, po godinama, inače bih si… ne znam. Gotovo da ne. Otac. Po godinama. Iako bi to zapravo bilo moguće. Samo teoretski. Sad mi je trideset jedna, jedan lav jedan lav jedan lav, totalno blesavo, a njemu mora da je pedesetak, prije manje. Ne znam baš točno. Njegova kratka srebrna kosa.

Da je tako sijed. I da se boji. Ne mene. Ili ipak mene. I da se, ipak, boji mnogih. Mnogočega. Da mu žele sve oduzeti, njegov posao, ali što ja znam o svemu tome. I bolje je tako. Njegove su mi ruke na potiljku. Na mom potiljku. Objema rukama miluje mi grudi. Daje mi svoju cigaretu. Iako rijetko pušim, jer to ne ide s mojim tabletama i općenito, povučem dim iz njegove cigarete i izdišem ga, njegova srebrna glava, njegova leđa, na koja prislanjam, pritišćem grudi. Ruke su nam isprepletene. Kako se vraćam iz kina. Da stalno mislim kako moram pustiti kosu. Zove li se to paž-frizura? Njegove ruke na mojem izbrijanom potiljku. I opet strah među nogama. Kako izlazim iz kina. Kako bježim. Kako imam hlače, doduše, neku vrstu tajica, ali preko njih dugačku majicu. Poput haljine. Gotovo do koljena. Kako sam je izabrala. U svjetloplavoj boji. Paž-frizura. Iako je to pomalo dječački izgled, majka me ošišala. I majčin ruž. Da, potajno. Što se nikad nisam usudila. I nikad nisam znala trebam li to napraviti. Smijem li to napraviti. A znala sam da to ne ide. I stajala pred zrcalom gledajući hoće li moja sitna prsa postati poput djevojačkih. Gornji dio tijela sam toliko gnječila da me iznad riti, na leđima, već počelo boljeti. I sasvim uske gaćice. Kako bi se on prilijepio uz nogu, i nestao. I namjerno sam išla u najudaljenije kino u našem malom gradu, u malo kino na gradskoj periferiji. Ondje su bile tvornice, rudnici, već zatvoreni u to vrijeme. Početkom ili sredinom devedesetih, ne želim računati. S dvadeset sam počela raditi. Jer sam mislila da ću moći biti žena, kao što i jesam, da ću tada konačno svima moći reći tko sam. Koja glupost, to znam danas. Kakav slatki ladyboy! Bila sam dizajnerica noktiju. Puno toga se više ne sjećam. Jer to potiskujem, jer brišem sjećanja, jer su to muke i jer želim postojati sada i ovdje.

Osjećam njegov kurac u sebi, s njim je svaki put kao da je sve to novo i prepuno čežnje. Dugo sam u sebi čuvala to pravo na malo kiča, na malo osjećaja. Jebi me, jebi me! Tako potičem goste da brže svrše, da ih što prije odradim i uzmem novac. Glupo koliko često netko kaže da se osjeća zaštićeno, ne razumijem kako se tako možeš osjećati. Ali sada već razumijem. Pomalo. Sijed muškarac, mislim da sam ga se bojala. Na početku. Ili sam htjela sačuvati poštovanje, distancu, prema tom muškarcu koji mi se činio hladan, koji mi se činio stran. I uvijek tako dalek. Čak i kad je razgovarao sa mnom. Možda je to bio osjećaj ugroženosti, osjećaj straha. Jer strah, naravno, nisam osjećala. Bila sam u Freiburgu, u Kölnu, u Bremenu, u Bochumu, javne kuće, saloni za masažu, klubovi, stanovi, hoteli… Piti šampanjac. Kakav narajcani ladyboy!

Kurac mi je vrlo malen i nije mi važan, ako se to tako može reći. Dvije moje prijateljice, koje sam upoznala u Kölnu, sad su bez. Ja se osjećam kao žena i jesam žena. Ovako ili onako. I ne volim baš kad me diraju ondje. Grudi su mi vrlo lijepe, zahvaljujući hormonima i umetcima. Oduvijek sam bila žena, oduvijek sam bila djevojčica. Ne razumijemo zašto su nam toliko otežavali da budemo ono što jesmo. Moj je otac Talijan, iz gastarbajterske obitelji. Katolik. Zadrt, kako se ono kaže. Ne razumijem zašto me više ne želi vidjeti. Razumijem zašto me više ne želi vidjeti. Mislim da bih uvijek voljela svoje dijete, bez obzira na to kakvo je i bez obzira na to jesu li njegov duh, njegova duša, ili kako da to već nazovemo, i njegovo tijelo onakvi kakvi jesu. Ne, nisam rekla, mogla bih biti i ovo, ali i ono. Jer zapravo nemaš izbora. Ili se uništiš, jer cijeli svoj život ili pola svog života lažeš samom sebi. Uništavaš samog sebe. Uvjerena sam da je sve to ispravno čak ako i postoji Bog ili nešto poput Boga, koji bi po mojem mišljenju ionako morao biti neka vrsta dvospolca, ženamuškarac, ili kako da to već nazovemo, dakle čak ako postoji nešto što čovjeka učini onim što on jest, i kakav jest, a uvjerena sam i da upravo zato čovjek mora, smije, to sam dovesti u sklad, kako god. Sve to uvijek zvuči kao ezoterija, možda je to ostatak mog djetinjstva zagađenog katoličanstvom, ali tih godina kad čovjek lako otvrdne ja sam stekla neku mekoću. Napokon. Već jednom.

Zašto se smiješ, pitaš. A ja kažem da je to samo zato što se upravo sada divno osjećam. I jer si ti sada ovdje, sa mnom, jer ovdje gore zajedno ležimo, sjedimo, pijemo, jebemo se i razgovaramo, i jer je to nešto posebno. Da nešto slično još nikad nisam osjetila, ta više nismo djeca, ali da to za mene… On me privlači sebi, glava mi je na njegovim prsima. Piti šampanjac, u miru prileći… A ja trčim iz kina, čujem smijeh iza sebe, otkud znaju da idem u ovo malo kino, nitko iz moje škole i razreda inače ne zalazi ovamo, ma kakav „Dirty Dancing“, kakav „Rocky 5“ ili slična sranja, imam trinaest godina i želim gledati Audrey Hepburn. Nosim tajice i preko njih dugačku majicu, imam ruž na usnama i sjenilo na kapcima, i nosim grudnjak s malim spužvastim umecima, i želim biti sama. U tami kinodvorane, na svjetlu filma.

Donio sam ti nešto, kažeš. Tvoj mobitel zuji negdje u prostoriji, ali ne javljaš se, ne tražiš ga, a on će zazujati još nekoliko puta prije nego što ga isključiš, provjerivši prethodno brojeve i poruke. Uzgred.

Znam da imaš puno posla. Znam da je tvoja tvrtka, tvoje poduzeće u teškoj situaciji. Znam da su prebrođene posljednje teškoće, borbe, nemiri, o kojima se posljednjih mjeseci, pa i godina, puno pisalo u novinama. Da opet dobro posluješ, nesmetano, zasad, i da su novi nemiri već na pomolu, ti valovi, ti pokreti, na kojima moraš broditi. Puno sam toga čula, priče koje obično kruže, od kojih je samo njih pola istina, ili pola od toga poluistina, a otkad smo ovdje gore, ležimo ovdje gore, pijemo, jebemo se, guramo se jedno u drugo, ti govoriš. Ponekad ležiš kao da spavaš, kao da sanjaš, na leđima, na boku, zatvorenih očiju, podočnjaci, tvoja kratka brada sivkasto svjetluca, glas ti je tih i kreće se uz mene i u meni, Anđeli u gradu, Outsideri oko grada, tog grada koji se već godinama polako stapa s obližnjim, manjim, gradom i na čudan način luta kartama, tako si mi objasnio, avioni žmigaju u zračnim koridorima. A ti to vidiš i čuješ to, jer su ti oči zatvorene u polutami naše prostorije, i pripovijedaš o odlasku, i da si jednom bio u Tokiju, toj blještavoj metropoli, a u međuvremenu i na otocima na drugom kraju svijeta, kraju kojim sada polako pužu radioaktivne zrake, tako sam sretna da je tu gore televizor umuknuo, jer je za vrijeme posla i između jednog i drugog posla uvijek uključen i izvještava o stvarima koje me ne bi trebale zanimati i koje me doista ne zanimaju, ali skreću pozornost, ali pokazuje slike koje mi pomažu, iako me se ne tiču, čitam vijesti u novinama i nije baš da bi mi trebala pomoć, i ti to kažeš, a rekao si i stalno ponavljaš, ili mi to stalno odzvanja u glavi, da sam tako jaka da mi se diviš koliko sam jaka, da je puno žena koje rade kod tebe, koje rade u tvojoj tvrtki, u tvojem poduzeću i da im se diviš koliko su jake, i da je to dio posla, pustiti u tvrtku snažne žene, a ne svaku šmizlu, ne znam odakle mi ta riječ, od tebe, iz naših nijemih razgovora, iz fragmenata mojih sjećanja na djetinjstvo?, „Coppenrath & Wiese“, kažeš jednom, a ja točno znam što misliš: da bi se šmizla ponijela kao obična koza i otprilike rekla: „Kakve veze ove glupače imaju sa mnom?“, da bi se ljutila zbog svega i svačega, zbog načina na koji ti govoriš, o kome govoriš. Ali to je to. Jer smo mi drukčiji. I otvaramo se. A ipak se čvrsto držimo jedno drugoga i grlimo se.

Može li biti samo jedan? pitaš. I misliš na uznemirenost koja se uvukla u tvoje poslove, u tvoju tvrtku. Spominješ muškarca iza zrcala, koji postaje sve moćniji otkako je spriječeno neprijateljsko preuzimanje, šefa Anđela. Volim kako mi kao usput pomiluješ kurac. Iako to inače ne volim.

Kao da je perje. Dok me jebeš i objema rukama držiš za grudi.

Hodam i hodam i ne prestajem hodati i trčati, iako nema nikoga iza mene. Ali smijeh se razliježe ulicama, odzvanja među zidovima kuća. Popela sam se na jedan od starih tornjeva rudničkog dizala, na neobrađenoj zemlji izvan grada. Odmah je iza kuća, stari rudnici, zahrđali čelični kosturi starih tvornica i tornjeva rudničkih dizala. Pa čelik ne hrđa? Sjedim ondje gore, a kad se okrenem, gledam grad i krajolik u daljini. Negdje tamo teče rijeka. Negdje tamo zalazi sunce. Negdje tamo sunce je već zašlo, zamalo, bljedoružičasto u izmaglici. Poput maglice iznad rijeke. Kasno ljeto, kraj rujna. Rukom prelazim preko lica, ruke su mi mokre, skida mi se maskara s trepavica, a šminka ostavlja tragove na dlanovima. Stidim se. Ne želim ispasti glupača. Samo žena, samo djevojka, samo Audrey Hepburn. Hvata me smijeh, jer to, naravno, nije samo. A i „Dirty Dancing“ mi se sviđao, iako je igrao prije puno godina, no sad je opet na repertoaru, jer je snimljen i drugi dio, i svi se prave da je Patrick Swayze zvijezda devedesetih, a samo žele nadoknaditi osamdesete, kad smo još bili djeca i premali za takve stvari, pa mi pada na pamet da je „Dirty Dancing 2“ u kino došao ili će doći tek puno kasnije, dvije tisuće četvrte, a ja sjedim gore na starom tornju rudničkog dizala i smijem se. Odlazim frizeru i kažem mu da me ošiša onako kako su se šišale djevojke i mlade žene osamdesetih. Bojim kosu u crno. Boja odlično drži i po kiši. Ne smijem doći takva kući, inače će mi stari poludjeti. Danas sam mu zahvaIna što govorim talijanski. Nekoliko puta sam išla na godišnji u Toskanu. Volim more. Išla sam na more. Dečki, mladići oko mene poput čopora mladih pasa. Moja crna kosa, sprijeda raskuštrana, a straga i sa strane nešto duža, ali ipak razmjerno kratka, onako kako su žene i djevojke nosile osamdesetih.

Da me otac tukao. No to nije točno. Samo jednom. Mora da je rano shvatio da nisam dečko kakvog je želio. Što se tiče razvoja. Ali oče, oče moj, uvijek sam bila takva. A dečki oko mene, Toskana, more, ja ponosna i pijem šampanjac, ne, prosecco je to bio, ponosna i nedostižna, ali ipak se šalim s njima, među njima, u kafićima, na plaži, u toskanskoj ravnici.

Zašto se smiješ, pitaš, čemu se smiješ? I budiš se iz dubine sna. Oči, sada otvorene. Kratka ti brada ima sivkasti sjaj na prigušenom svjetlu stropne svjetiljke. Da legnem pokraj tebe i na tebe. Da me odgurneš, ali samo zato da bi me ponovno snažno privukao sebi. Snažno, i nestrpljivo, i strpljivo. Da ti se divim što ležiš ovdje gore sa mnom. Da mi se diviš, kažeš, ili si to rekao proteklih minuta i sati. Zbog čega?, moj hladni muškarče, čija me hladnoća i odbojnost uvijek iznova privlače. Kao da je dio mene. Kao da nije dio svega ovoga vani.

Kao da je sve najvažnije ovdje unutra, ovdje gore, ovdje kod nas. Kratki dani i sati laži. Zapravo, zašto? Zašto laž? Što jesmo i što jesmo ovdje. Nije li to sve i je li to nama sve?

Piti šampanjac… Poput Audrey Hepburn. A on pripovijeda. Pripovijeda o svom sinu. Kako se mogu ljutiti na njega, kaže on, kad je takav kakav sam ja bio prije.

Milujem mu ožiljke na nogama. Najprije lijevo, onda desno. O tome nikad ne govori. Mora da je to bilo prije jedanaest godina, otprilike, ne želim računati. U to doba ja sam bila u Kölnu. Sastajala sam se sa svojim curama, još sam radila kao dizajnerica noktiju, imale smo naše male čvenkove, kava, prosecco, kafić Katedrala, klub transvestita, sve smo čekale godinu s puno nula. Poslije smo se smijale tomu. Tada smo na velikom crvenom tržištu bile rijetke ptice i nešto ekstravagantno. I smijale smo se muškarcima, tim nulama koje su nam donosile novac, jer su bili ludi za tim da mi, da oni… Sagni se, moj ladyboy.

Oče?

Da, sine moj?

Sastaješ se s homićima?

Dečko moj, znaš i sam što sve glasine mogu napraviti.

Sastaješ se s jednim transićem, oče!

O son, my son, what have you done.

Budim se. I kažem da moramo krenuti, da koncert počinje, a onda osjetim da se još nisam sasvim razbudio, moja ruka bez snage na njezinom ramenu, i da ću opet utonuti u san, moj sin, plahta puna krvi, jastuk pun krvi, što to radim zaboga?, je li uopće važno što radim? Ostavi ga na miru, sine! U ova vremena. Treba nestati, nakon svih tih godina. Ili: upravo sada. Svađe su sve žešće, ali ja sam još tu. Stari odlazi, o ne, stari se bori. Kad kokne netom regrutiranog Anđela, kojeg poznaje godinama, ali koji ne želi prihvatiti podjelu teritorija i zadataka, to je znak, nova snažna sila za leđima, kao novoprimljeni član na čekanju, Anđeli dolaze u grad! Hura, već su ovdje!, koje je on, stari, menadžer („Menadžer? Ja sam poduzetnik, to je razlika. Ja planiram, poduzimam, investiran, širim. Ali pritom ne ugrožavam svoju i našu egzistenciju, mi samo uzimamo lovu gdje love ima, jednostavan dil.“), koje je on jednom i prije ne tako dugo vremena pozvao u grad, Eden City, tržište snova. Stari ima svoje ljude, što ćeš mu ti? I stari ga kokne. Kad postane drzak. Šut u glavu, šut u sljepoočicu. I tip je na podu. Ja stojim, stari, muškarac koji bi htio nestati, ali se ipak bori. Koji je preumoran da bi se još dugo borio. Koji je mislio da će poslovi ići i ići, a on da će imati mira, ploviti čamcem, malom jahtom, jezerom. Da će putovati i vraćati se. Sakupljati umjetnine. I upravljati tokovima novca, kao svih ovih godina. Gotovo se preplašio kojom je brzinom netom regrutiranog Anđela sastavio s podom. Kao da je petnaest godina mlađi. Kao prije one noći one godine, ujesen one godine. Snovi? Ne, hladnoća. Ali zašto onda ona?

 A još uvijek ga bole leđa od tog neočekivanog šuta, tanka koža iznad desnog ožiljka pukla je, samo malo krvi, tip na podu uopće ne krvari i pokušava ustati, tjednima ga bole leđa, ona sjedi na njemu i masira, dok on leži na trbuhu, masira mu leđa, a on na koži osjeća nježni dodir njezinog malog kurca.

Piti šampanjac, piti hormone, biti žena. A on govori u snu, njegova ruka na mom ramenu. Hladna je i miče se, na njegovu satu vidim da je sedam i deset. Koncert počinje za deset minuta. Jednom sam s ocem bila na koncertu i jednom na operi. Nekoj talijanskoj, naravno. Želi slušati Mahlera. Mene još ni jedan muškarac nije pozvao na koncert. U gradu se održava festival. Ne poznajem baš Mahlera. Možda sam jednom čula nešto od njega, ali ne mogu se točno sjetiti. Prije sam često slušala postaju s klasičnom glazbom ili pojedine regionalne emisije o kulturi. Jer me klasika uvijek umiruje. Uvijek sam voljela filmsku glazbu iz onih limunada. Pa i to je kao klasik, Audrey Hepburn, „Div“ s lijepom Loren, zapravo sam njih dvije najviše voljela, drugi nikad nisu mogli shvatiti da ludujem za ženama i muškarcima u starim filmovima. Ali oni me ionako nikada nisu razumjeli. Da sam takva kakva sam. Zapravo, užas, kad bolje razmislim. Možda ga zato volim. Volim li? Ne znam. Poput onih vitkih tamnokosih, gotovo crnokosih djevojaka željela sam biti, i lijepim muškarcima kao što je Rock Hudson i James Dean i Marlon Brando divila sam se i zaljubljivala se u njih, kao ti… moj otac je bio soboslikar, ličilac, počeo je od nule, kako je neprestano volio ponavljati, nacrnčio se na gradilištima u Duisburgu, pa onda u Bochumu, a u srednjim četrdesetima je otvorio vlastitu tvrtku. Zašto nisi pod zemljom, oče? Kao drugi.

Srce, dječače, moje srce, djevojko. Sretno, sretno, rudar¹. Otac je trošio tablete, do kraja. Uvijek je bio stari otac. A što je radio tvoj otac, pitam ga. Kad nakon koncerta ponovno ležimo u svojoj sobi, na samom vrhu četvrtastog tornja, ponovno pijući šampanjac, kao da na svijetu nema ničeg drugog, a raznolikost vrsnih pića nas zbunjuje, samo nekoliko transportnih zrakoplova na noćnom nebu. Žuti su poput poštanskih, često sam vidjela kad bi polijetali i slijetali pokraj autoceste. Snažno. Odlučno. Kaže mi da rijetko sluša klasičnu glazbu, ali jedan njegov prijatelj preporučio mu je tog kompozitora. Iako mu to zapravo nije pravi prijatelj. Vidjeli smo gradonačelnika. Sa ženom. Prošli smo tik do njega. Znam ga iz novina. Kimnuo nam je, njemu. Ljubazno, lagano se pritom naklonivši gornjim dijelom tijela, a on, moj iznajmljivač noći, otpozdravio je kimnuvši, „Dobra večer, dobra večer“, ne, šutke, posrednik noći, žena se lagano nasmiješila, blondinka srednje dobi u bijeloj haljini, u skladu s njezinim položajem, njezinom srednjom dobi, „Imam nekretnine u cijelom gradu“, kažeš odjednom dok mi miluješ grudi, „i više od toga. A ja dugo ništa. „Knjiga za djecu, vjerojatno ti nije poznata, iz istočnog je dijela, poklonio sam je sinu, iako tada istočnog dijela više nije bilo…“ Smiješ se. „Veselog tempa i prpošno u izvedbi.“ Pročitala sam to u programu. Doista jedno živahno i vedro mjesto. Daleko na kraju. Taj festival. Otišli smo na dva koncerta. Čovječe. Čovječe². To me potreslo. Kako se odjednom začula ta pjesma, s čime nisam računao. Oči zatvorene. Dubok je bio san.³ Duboko u prošlosti. Otac na ljestvama, bijele soboslikarske hlače. Još tada kad je već dugo imao vlastitu tvrtku radio je, nije mogao prestati. Čovječe. Pazi.⁴ Neprestano to kino iz kojeg se vraćam, ljeti, da sam bila djevojčica, prvi put, potpuno, a ipak nisam. Smijeh. I kako hodam. Tornjevi rudničkih dizala na obzoru. Jesam li se htjela baciti s tornja? Ne, sigurno ne. Ne mogu se sjetiti da sam to htjela. Ali kad si iznutra toliko nafilan da bi mogao povratiti, bljuvati, jer u usta ti nadire gorčina, hvataš se za detalje koje nitko ne zna, u finalu grmljavina bubnjeva, ali ja još uvijek mislim na onu jadikovku O, čovječe, zar nije Herbert Grönemeyer nešto slično pjevao prije nekoliko godina, da, tada je smrt… njegov život, Bochum, moje djetinjstvo, kako sam otišla, kako sam stalno išla liječnicima, tjelesno, duhovno, posao, ponekad mir, kako sam dugo razmišljala da uklonim još i kurac, moje novo ime u putovnici i u osobnoj iskaznici, Zakon o transseksualcima (kako bi se u skladu sa Zakonom registrirao spol osobe, ista mora do 2011., dodatno još, biti trajno onesposobljena za razmnožavanje), i kako još i danas razmišljam da se autam, još više i bez kurca, konačno, i kako sam se čudila da on nijednom nije rekao da bih u njegovoj nekretnini, a i općenito, ipak trebala prestati raditi, nijednom, i kako je počeo sa mnom piti šampanjac i ševiti se, i razgovarati, i izlaziti, kao da je sve drugo daleko i potpuno nebitno. Zamiranje glasova u koncertnoj dvorani, kockici preko puta opere, svjetleći natpisi taksija u dugim redovima, kad sam odlučila postati kurva, a kad sam odlučila ostati kurva, stotine ljudi u večernjim haljinama i odijelima, koji se šeću oko osvijetljene staklene kocke i po njoj, poslije more sijedih glava među nama, ispred nas, sami se sebi činimo mladi, nitko ne zna da u gaćicama imam mali kurac, između nogu, na sebi imam ljubičastu večernju haljinu D&G, najfinija čipka, kako mi lijepo izgledaju grudi u zrcalima na garderobi, kako smo lijepi, on zrači dostojanstvom i strogoćom istodobno, tako da prema njemu sigurno osjećaju poštovanje, iako ne znaju tko je, građani, tvrtka Coppenrath & Wiese, kako je jednom rekao, nakratko me hvata strah da ću sresti nekog gosta, i doista mi se na trenutak čini da me onaj stari gospodin… da me onaj u crnom odijelu, kose prošarane sjedinama prije nekoliko dana jebao u dupe, neka visoka zvjerka iz Sparkasse, ali važni smo samo mi, i ja ga još uvijek osjećam u sebi, bez gumice, jer to je zaštita od njih, onako kako glavonju iz Sparkasse nikada ne osjećam niti sam ikada osjetila u sebi, ni u ustima, platio mi je nevjerojatnu lovu, moram priznati da imam i ugodnih gostiju, a ne samo takve stare jarce. Ako on to poželi, prestat ću raditi. Ali ja nisam sanjar. Nikad to nisam bila. Možda tada, u kinu, a pritom mislim na vrijeme kad mi je bilo jedanaest, dvanaest, trinaest godina. A možda i onda kad sam promijenila ime i završila za dizajnericu noktiju. Ne znam kako će se stvari dalje razvijati.

Ne znam kako će se stvari dalje razvijati. Posao ide. Grad se kreće. Otići ili ostati? Kamo da idem? Sjedim kraj prozora, a ona spava iza mene. Čujem kako diše, čas brže, čas sporije, kao da nemirno sanja. Sat i pol u toj kocki, kao da smo negdje drugdje, kao da smo netko drugi. Kakva potresna glazba. Hoću li doživjeti starost? Hoću li poludjeti? Što radim ovdje? Invaziju smo preživjeli. Doveli smo Anđele, a dobili vragove. Ovisi kako gledaš, rekao bi Alex. Moji ljudi odlaze. Posvuda izdaja. Odmah bih mogao nestati, predati poslove nekom drugom. Još više novca? Nije riječ o tome. Još više tržišta? Kontrole? Moći? Gledam noćno nebo. Trinaest tisuća osamsto milijuna godina prošlo je od velikog praska. Najudaljenije galaksije svijetle deset milijardi puta slabije nego što to čovječe oko može vidjeti. Tisuću devetsto devedeseta je negdje vani. Baš kao i druge godine. Vrijeme se ubrzava, granice nestaju. Gdje sam? U Tokiju sam jednom vidio ladyboye. Prepun gnušanja i fascinacije. Veliki ples katoyja⁵ iz Tajlanda. Futunarija, kako su ih zvali Japanci. Predivne žene s malim kurčevima. Neke su imale velike kurčeve. Razmjerno. Pokazivali su ih oduševljenoj gomili. Neki katoeyi već su si ugradili pice. Kakve prasice, pomislio sam tada, a mislio kako je to nekakav gotovo prostački kompliment i bio nekako fasciniran, osjetio kao neku slutnju, kao neku promjenu prostora. A kakva ljepota, koji seksi komadi, koja ljepota, kakva se u mojim sobama i prostorijama rijetko nađe. Ili se nalazila. Tada. Ni u milenijskoj godini. Kad sam mislio, devedesete su prošle. Transići su bili rijetki. Nije ih bilo u gradu. U Berlinu je bilo nekoliko prostitutki transića, u Hamburgu… Sad joj ne bih rekao transić. Kako je samo lijepa. A njezine oči, daleke i duboke i poput zvjezdane maglice, razlijevanje boja, sjećanja, svjetovi. Dosta science fictiona. Znam da bi to mogao biti moj kraj. Da je to moj kraj budem li i dalje s njom hodao gradom, s njom ležao ovdje gore. Ili negdje drugdje. Volim li je? Nedostaješ mi, stari bielfeldski grofe, bio si kultiviraniji i obrazovaniji od drugih, iako bi on, koji iza Glavnog kolodvora na sjeveru grada sjedi iza zrcala, to sigurno osporio. Da, da, mi smo dio društva, sakupljamo umjetnička djela, idemo na opere, čitamo… a ubrzo ćemo i pisati stihove? Gradonačelnik samo kimne ili ipak pruža ruku? Ne, to ipak ne. Mi smo iznajmljivači noći, imamo li krvi na rukama? Samo bez drame, molim. Prljavštine? Ne. Ništa više i ništa manje od bilo koga drugog tko se kreće na nekom drugom tržištu. Ništa više ili manje od samog gradonačelnika. Glavni murjak bit će mu protukandidat na sljedećim izborima. Kako će upravljati gradom kad nije u stanju kontrolirati ni ulice.

Gledam rijetka svjetla u središtu grada. Većina mojih cura sada spava.

„Mojih“ je kriva riječ. Uvijek sam na to pragmatično gledao, čisto poslovno. Za novac koji mi plaćate samostalne ste, sigurne, imate dobrog menadžera, dobrog posrednika, dobrog predstavnika. Neovisne. Menadžment i manage⁶, imaju li isti korijen? Ne, sigurno ne. Prijeko, u industrijskoj zoni gdje nebo plavičasto svjetluca, nisu li to noćne rafinerije? Te tvornice, velike poput malih gradova i uvijek osvijetljene, i uvijek u dimu i vatri, ne one su puno dalje, prije su ondje radile tisuće ljudi, i neki moji prijatelji, poznanici, prije tridesetak godina, sada, naravno, jedva da ima plamenova i dima i otrova u zraku, ali ima modernog blještavila i svjetala, tako da te zabole oči kad noću prolaziš pokraj tih čeličnih staklenih postrojenja, prije sam se uvijek noću vozio sam, kad sam želio o nečemu razmišljati. Što me privlači njoj? Ondje prijeko, blizu industrijske zone, gdje sam prije imao ured i gdje su stajali kontejneri i strojevi moje građevinske tvrtke, gdje sam sjedio i učio noćima, večerima, studij ekonomije, ondje prijeko tri objekta rade u noćnoj smjeni, za nemirne, lutalice, narajcane koji nemaju kuda, alkoholizirane koji nemaju kuda, kojima cure moraju drkati dok ne dobe musklfiber, dok ih od pušenja ne uhvati grč u vilici, sve fina gospoda koja još žele na kratak izlazak. Cjenkaroši. Perverznjaci. Stalni gosti, osamljenici, oni koji traže nježnost. Hardcore jebači. Oni koji miluju. Neotesanci. Laskavci. Luđaci. Mobitel mi je uvijek uključen, a moji su ljudi nadasve i uvijek dostupni, ali noći su mirne. Strendžeri su otišli. Što slijedi? Znaju li moji ljudi da sam ovdje? Ona je prekosutra ponovno na poslu. Ni na trenutak ne mislim da je ona muškarac. Da je bila muškarac. Njezina je duša i gotovo cijelo njezino tijelo žena. I bez pice, bez pizde. Ulazim u nju. Tome mora doći kraj. Prije nego što se posve izgubim. U njoj. Što je ono jednom rekao grof ili sam to bio ja, nakon što sam se vratio iz Tokija, tada? „Cijeli taj mit moramo ponovno izmisliti.“

Janine – vruća zečica! Bokić, želiš li pobjeći od svakodnevnice? Tražiš li ludo uzbuđenje u seksu? Imaš li neispunjenih želja ili sanjaš o nečemu? Onda sam ja prava. U potpunoj diskreciji, privatnosti i bez ikakvog vremenskog pritiska željela bih biti tvoja ljubavnica neko vrijeme…

Ondje prijeko, gdje se na autocestama i lokalnim brzim cestama kreću samo pojedine žute točkice, sjedi marljiva Janine, do dva sata ujutro. Nismo izmislili ništa novo. Svi smo presiromašni. Ali ne kad je o novcu riječ.

Moj Bože, kako se mlada doimaš, doista ne izgledaš kao da imaš trideset godina. Tvoja tamna kosa, tvoje usko lice, tvoje grudi, O.K., naravno, prednost ti je što ih imaš tek deset godina. Mala šala nakon ponoći. Kako bih samom sebi pokazao da sam mrtav hladan, kako još uvijek mogu takav biti. Ondje pozadi, nešto dalje na desnoj strani, Mjesec iznad tamnog grada nije pun, ondje sjediš u mojem stanu, mojem objektu, i radiš. Plaćaš svoju dnevnu najamninu kao i sve druge. Hi, moje ime je Bella, ja sam mlada transseksualka vrlo ženstvenog i vrlo vitkog tijela. Slatka Snjeguljica s malom tajnom. Budi moj ljubavnik i ja ću ti se prepustiti.

² Čovječe, čovječe – početak „Ponoćne pjesme“, koju je Friedrich Nietzsche, njezin autor, uključio u „Zaratustru“, a Mahler obradio u 4. stavku Treće simfonije. Njen prvi stih glasi: "Čovječe, pazi! Budi budna oka!/ Čuj što ponoć to zbori duboka?/ Snova mojih minu let/Dubok je bio san/ Dubok je bio svijet" (Tako je govorio Zaratustra, Zagreb, Mladost, 1980., preveo Danko Grlić).

³ Isto

⁴ Isto

⁵ Katoey – tajlandski izraz za osobu rođenu kao muškarac, ali koji se osjeća ženom ili ima ženskih osobina.

⁶ Manage, odnosno manež – vježbaonica za konjsko jahanje; cirkuska arena.