proza

Rafaela Rudelić: Kava

Rafaela Rudelić rođena je u Rijeci gdje živi i studira kulturologiju na Filozofskom fakultetu. Bavi se pisanjem, ali dosad nije ništa objavila. Ne šali se kad kaže da joj je teže napisati par redaka biografije nego priču.



KAVA



-    Zavidim ljudima koji su odrasli u sirotištu. Da su me barem zatvorili u ludnicu ili poslali u popravni dom. Možda zatvor.
-    Kako to možeš reći?
-    Ne znam. Mislim...
-    Mislim da gledaš previše serija.
-    Ne, nije tako. Znam ja vrlo dobro da takva mjesta nisu onakva kakvima ih prikazuju u serijama. Znam da nije zabavno i znam da nije lijepo i znam da je teško i ... znam. Ukratko, sve znam.
-    Pa kako onda možeš reći da bi...
-    Ma znam. Znam da zvuči... glupo. Ali... nije to tako jednostavno objasniti.
-    Pokušaj.
-    U redu... Čitav život osjećam se kao da... nigdje zaista ne pripadam.
-    Svi se tako osjećamo.
-    Znam, ali...
-    Ali ti se osjećaš tako više nego što se drugi osjećaju tako?
-    Ne, ne. Ne shvaćaš. Ne smatram se posebnom osobom. Ne mislim da mi je teže nego drugima.
-    Nego?
-    Činjenica je da nije ni svim ljudima koji su završili u zatvoru ili ludnici nužno život kao takav bio teži nego drugima. Neki problemi dolaze iznutra.
-    Koji tvoji problemi dolaze iznutra?
-    Previše pojednostavljuješ stvari o kojima govorim.
-    A ti ih previše kompliciraš.
-    Upravo tako. U tome i je stvar. U tome što imam potrebu komplicirati stvari.
-    Pa jednostavno prestani to raditi.
-    Ne razumiješ.
-    Objasni mi.
-    Ne mogu.
-    Kako onda očekuješ da razumijem ako se ni ne trudiš objasniti mi?
-    Nije istina. Trudim se. Ali svaki put kada pokušam objasniti... tebi ili bilo kome drugome...  naiđem na taj ton podcjenjivanja.
-    Ne podcjenjujem te.
-    Ne podcjenjuješ mene, ali podcjenjuješ ono o čemu govorim. Dođe na isto.
-    U redu. Pokušajmo ponovno. Zašto zavidiš ljudima koji su odrastali u sirotištu?
-    Nije da im zavidim na tome kao takvom, nego... Uh. Ne znam otkud da krenem.
-    Kreni... odnekud. Možda negdje i završiš.
-    Evo, upravo je to jedan od problema. Je li istina da možeš krenuti od... bilokuda... pa svejedno završiti negdje?
-    Uvijek završiš negdje.
-    Ali završiš li ondje gdje bi trebao završiti?
-    Misliš, u zatvoru?
-    A daj. Nije smiješno.
-    Jednostavno, kreni govoriti. Razgovor u svakom slučaju negdje mora završiti.
-    Mora li?
-    Haha. Nikako izaći na kraj s tobom.
-    Zato bi me i trebalo zatvoriti. Dobro, šalu na stranu... Idu mi na živce svi oni zlikovci u filmovima za koje se ispostavi da se osvećuju za nešto što im je netko jednom davno napravio. Veselilo bi me da postoji neki zlikovac kojem nikad nitko nije napravio ništa loše, tko je naprosto odlučio biti zao. Ne, to je krivi izraz. Nije se odlučio nego si nije mogao pomoći.
-    Kakve veze to ima sa zatvorima... ?
-    Pa ima. Imam osjećaj da... ti zlikovci naposlijetku dobiju neko pokriće. Znaš, imaju pravo što su nekoga ubili jer je ta osoba prije toga na neki način naudila njima. Jednako kao što ljudi koji su u zatvoru imaju neko pokriće.
-    Kakvo pokriće? Pa završili su u zatvoru upravo zato što nisu imali nikakvo pokriće.
-    Znam, ali... Ne razumiješ.
-    Naravno da ne razumijem. Ne razumiješ ni ti.
-    Razumijem. Ali ne znam objasniti.
-    Netko je jednom rekao da ako ne znaš nešto jednostavno objasniti...
-    ... da onda to ni sam ne razumiješ. Da, znam.
-    Sve znaš.
-    Evo, opet taj... ton.
-    Ne podcjenjujem te. Pokušaj ponovno.
-    Pa dobro. Činjenica je da mi usporedba baš i ne drži vodu. Ali... pokušajmo ovako. Zlikovac u filmu ima to pokriće da je zlikovac. Čak i prije nego što dobije dodatno pokriće, primjerice, osvetu. Mislim, pokriće u oku gledatelja. Možda je ovo zaista pogrešan izraz... nije riječ o pokriću. Naprosto, gledatelj ga odmah smjesti u taj neki okvir zlikovca i bez obzira na to što se i dalje sva njegova djela mogu osuditi, osuđuje ih se unutar tog okvira.
-    Hm. Mislim da te razumijem, ali... ne sasvim.
-    Pokušati ću bolje objasniti. Dakle... Jednako kao što gledatelj stavlja zlikovca u taj neki okvir zlikovca, tako i kada čuješ da je netko siroče – staviš ga u neki okvir. Kao i kada čuješ da je netko u ludnici – ta osoba nekako ima... ponovno ću reći pokriće... ma... Ne znam.
-    Vidim da ne znaš.
-    Odustajem od ovog razgovora.
-    Nemoj odustati. Suzdržati ću se od ovog tona.
-    U redu. Dakle, zločinac nema pravo činiti zločine ništa više nego što to ima, u nedostatku boljeg izraza, moralno ispravan lik u filmu.
-    Dobro.
-    Ali... razlika je u tome što od zlikovca na neki način očekuješ zločine. Mislim, očekuješ ih. A od moralno ispravnog lika ne. Osim ako su u službi osvete ili nečeg sličnog.
-    Nismo li na početku razgovora ustanovili da su zlikovci ti koji se osvećuju...
-    Znam. Uh. Ovo je tako komplicirano. Ali, zanemarimo te zlikovce koji se osvećuju. Takvi mi idu na živce. Odnosno, ne mislim sada na njih. Ma... zapravo želim reći da se uvijek za nekog zlikovca ispostavi da ima neki razlog zašto je zlikovac. Osveta je jedan mogući razlog. Ima ih još. Neka trauma iz djetinjstva. Primjerice, odrastanje u sirotištu. Mislim, odrastanje u sirotištu ne mora biti traumatično, znam. Ali...
-    Želiš zlikovca koji... nema razlog zašto je zlikovac?
-    Recimo to tako, da. Želim zlikovca koji nije odrastao u sirotištu, kojeg nisu poslali u popravni dom, koji nije završio u zatvoru...
-    Aha, ti želiš biti takav zlikovac.
-    Ne.
-    Ali... ti želiš završiti u zatvoru.
-    Pa da. Mislim, ne. Ma nije to bitno. Ali ne želim takve zlikovce.
-    Zbilja te ne razumijem. Mislim, nije da ništa ne razumijem, ali...
-    Znam. Jao. Ovo je grozno. Ma slušaj.
-    Slušam. Bez brige.
-    Dakle... U filmovima imamo zlikovce. Koji mi idu na živce ako se ispostavi da imaju razlog zašto su zlikovci. Jednako kao što mi ide na živce što postoji taj neki... kontekst u koji smještamo ljude koji su, primjerice, proveli neko vrijeme u ludnici. Tko kaže da su oni išta luđi od nas?
-    Donekle te razumijem, ali i dalje ne vidim poveznicu.
-    Ma znam. Poveznica postoji, samo... teško mi je izraziti se. Poanta je zapravo u tome što ja ne mogu objasniti zašto je moja osobnost takva kakva je.
-    A kakva je to tvoja osobnost?
-    Ma... Ponavljam, znam da mi nije ništa teže nego drugima. Ali mislim da... mislim da... zapravo vlastitim razmišljanjem i ponašanjem dovodim sebe do toga da mi bude teže nego drugima. Naizgled to čine i zlikovci. Ali obično se ispostavi da su zlikovci takvi iz nekog određenog razloga. Dok, primjerice, ja ne znam zašto činim stvari koje činim.
-    Koje stvari?
-    Nije bitno, nije u tome stvar. Nego... u razlozima, u razlogu. Kojeg oni obično imaju, a ja nemam. I jednako kao što se nikome ne osvećujem, jer nemam zašto, vjerojatno nikada neću završiti u zatvoru. Ni u ludnici. Ma... zapravo... nikada neću imati to... ponovno glupo zvuči riječ pokriće... opravdanje, razlog... ? Ma...
-    Sada te donekle razumijem. Ali što ti uopće činiš, a da bi zahtijevalo takvu vrstu... pokrića?
-    Pa ništa. Ali... nije stvar u tome što činim.
-    Nego u čemu?
-    A ne znam. Zaista ne znam. Jednostavno, mislim da bi ove moje riječi bile bolje shvaćene i naišle bi na više razumijevanja da sam, primjerice, odrasla u sirotištu. Znam da ovo grozno zvuči, ali... barem se nitko ne bi usudio olako odbaciti ovo što govorim, kao sada.
-    Ne odbacujem ono što govoriš.
-    Znam, ali... ni ne prihvaćaš. Nema veze, nije u tome stvar. Da su me poslali u popravni dom, zatvor ili ludnicu, tebi i dalje ne bi bilo jasno o čemu ja pričam, ali samom mojom povezanošću s takvim mjestima, moje bi riječi, pa makar bile potpuno iste, imale u tvojim očima određenu težinu koju sada nemaju. A da sam filmski zlikovac, ta bi ista težina mojih riječi bila postignuta okvirom u koji gledatelj smješta zlikovca. Ovako... ispada da pričam besmislice.
-    Ali kakve veze ti imaš sa zlikovcima i zločincima?
-    Pa... naizgled nikakve. Ali imam dojam da se njima opraštaju stvari koje se meni ne bi oprostile.
-    Zavidiš zlikovcima? Želiš mogućnost da počiniš zločin bez kazne?
-    Ne. Pa i zločince kažnjavaju. Nije stvar u kazni.
-    U čemu je stvar?
-    Da sam zločinac bila bi stvar u tome što sam zločinac. Shvaćaš? Zločin i dalje ne bi bio oprošten. Ali bilo bi oprošteno... nešto drugo. Taj neki kontekst, okvir zločinca... bi na neki način bio moj oprost. Kojeg sad nemam.  Moje pokriće. Moje opravdanje. Tada bi se moje riječi samo nadovezivale na moje zločine, na mene kao zločinca. A ovako... ispada da ne znam o čemu govorim kad kažem da... ne mogu objasniti. Ni oni to ne znaju, ali... ispada kao da su samim time što su to što jesu nešto objasnili. Dok ja to tek moram učiniti. A ne znam kako.
-    Mislim da previše razmišljaš.
-    Uvijek požalim što uopće pokušavam objasniti ovo. Ah. Uvijek mi preostaje da me jednog dana pošalju u starački dom.
-    Tamo te pogotovo nitko neće slušati.

 

 

 

foto: Anja Marković

proza

Marko Gregur: Dan za izlazak

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u mnogim domaćim časopisima i novinama, kao i u inozemnim časopisima.Dobitnik je nagrade Ulaznica i Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti iz Republike Hrvatske. Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Naklada Ceres, 2011.), zbirke priča Peglica u prosincu (DHK, 2012.) i Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, 2014.) te roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, 2017.) Uvršten je u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.).

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Josip Razum: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Josip Razum (1991., Zagreb) apsolvent je psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u "Fantomu slobode", osvojio nagradu na KSET-ovom natječaju za kratku priču, član je i suosnivač Književne grupe 90+.


proza

Marta Glowatzky Novosel: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

U širi izbor ušla je i Marta Glowatzky Novosel (Čakovec, 1983.), profesorica flaute, prevoditelj i sudski tumač za njemački jezik.
Glowatzky je uz glazbenu akademiju u Münchenu završila i poslijediplomski interdisciplinarni studij konferencijskog prevođenja u sklopu Sveučilišta grada Zagreba. Objavljivala je u nekoliko zbornika i portala.

proza

Zoran Hercigonja: Kolotečina: Testiranje stvarnosti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Zoran Hercigonja (1990.) rođen je u Varaždinu gdje je diplomirao na Fakultetu organizacije i informatike. Radi kao profesor i objavljuje na portalu Poezija Online. Bavi se i likovnom umjetnošću.

proza

Stephanie Stelko: Ružica putuje u Maroko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Stephanie Stelko (1992., Rijeka) svježe je ime na sceni s obzirom da se pisanju vratila nakon što je prije dvije godine diplomirala medicinsku antropologiju i sociologiju u Amsterdamu. Teme koje obrađuje u antropološko-sociološkom i novinarskom radu tiču se marginaliziranih skupina, nejednakosti, feminizma, seksualnosti, tijela i zdravlja.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Dunja Matić: Večera

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dunja Matić (1988., Rijeka) je magistra kulturologije, urednica, recenzentica i književna kritičarka. Prozu, poeziju i osvrte objavljuje na stranicama Gradske knjižnice Rijeka i Književnosti uživo, dio čijeg je uredništva od 2013. godine. Roman „Troslojne posteljine“ izlazi u izdanju Studia TiM ove godine, a u pripremi je zbirka kratkih priča „Kozmofilije“.

proza

Sara Kopeczky: Atomi različitih zvijezda

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sara Kopeczky (1992., Zagreb) diplomirala je anglistiku i talijanistiku, prozu i poeziju objavljivala je u časopisima, zbornicima i na portalima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Pobijedila je na natječaju knjižnice Daruvar za najljepše ljubavno pismo. Članica je Novog Književnog Vala, književne skupine nastale iz škole kreativnog pisanja pod vodstvom Irene Delonge Nešić. Urednica je Split Minda, časopisa za književnost i kulturu studenata Filozofskog fakulteta u Splitu.

proza

Alen Brlek: Mjehur

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Alen Brlek (1988., Zagreb) dobitnik je nagrade Na vrh jezika 2013. godine za zbirku poezije Metakmorfoze. Objavljivan je između ostalog i u e-časopisu Književnost uživo, Zarezu, Fantomu slobode, zborniku Tko čita?, internet portalu Strane. Sudionik je nekoliko regionalnih i međunarodnih književnih festivala, a priprema i drugu zbirku poezije 'Pratišina'.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg