Srđan Gagić rođen je 1988. u Bosanskom Novom, a živi u Beogradu. Autor je knjige pjesama Deca u izlogu, nagrađene na Ratkovićevim večerima poezije 2014. godine, kao i panorame najnovije generacije pjesnika 'bhsc' regije Meko tkivo: izbor iz nove poezije regiona, koja u listopadu izlazi u izdanju Kluba A-302 Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Sarađuje sa časopisom za južnu slavistiku Balkan Express iz Zagreba i portalom blacksheep.rs.
Iz ciklusa U sumrak
•
reči su male neprovetrene sobe,
mračne sobe u kojima se rastavljamo na tkiva.
nismo mi naivni.
samo se ukiflimo kao matore mačke,
ispod niskog plafona zamislimo da je toplo,
razgorevamo poput naših dvorišta.
ko zna do kad ćemo ovako:
sve se očas promeni
ili smo samo tako čekali,
a nikad nije došlo.
naše mesto moglo bi biti bilo gde:
naš beograd zagreb sarajevo sever
mali klimavi krevet.
nisu mesta ni mirisi
ono s čime se suočavamo.
na suprotnim krajevima mutnih
ispucalih puteva,
među ljudima, stešnjeni
među nogama velike umorne kurve
mi, mrtvi zameci
moramo se sresti.
majke su govorile:
ljubav. jebanje. rastanci. ljubav. rastanci. rat.
između sirupa i vitamina
rastanci. rat.
nije to naše: do kraja samo
sećanje velike vatre i vazduh
što se noću zgušnjava.
poneka ogoljena misao o umiranju,
potomci koje se nisu rodili
u inat nama
i nama u korist.
mi smo tu da sanjamo
smrvljene pretke, da nas sustiže
nasilna smrt u vrhovima prstiju,
u genitalijama da se samorazumevamo
bezbožni.
da budemo ništa
ili tek manje od toga
onako kako su želeli,
oni pre nas.
•
dosadni, dugi pogledi sugrađana
čine nas pogrešnim.
izdaju nas ruke i jezici.
neodrživost u njihovim redovima.
tihe odbrane idu kroz krajnike,
a mi ih imamo viška.
kad je nigde nikog svlačimo uverenja,
to je pozicija kojoj se vraćamo.
možemo se praznog čela malo voleti
malo potisnuti ono što ostaje napolju.
svet se zagluši, prste gurnemo duboko u lobanju,
kad sklopimo oči nestaje predumišljaj posle zločina.
tu su ljudi koji za nama neće plakati:
ne bismo ni mi za njima.
i opet,
sve dolazi na svoje.
•
preko jastuka vidimo nebo u prozorima:
svetlosti više nema
ni u srži naprslih plodova.
vidiš,
iz napetih trbuha žaba,
iz ispucalog tela smokve,
da je život kao veliki mehur,
gnojan plik ispod tvog kapka,
mamin zaobljen stomak
sekret, sukrvica,
krasta.
da se zamotaš u pašmine i toge,
napraviš vigvam od podlaktica,
ne možeš sakriti nabore i pege.
iscurela bi ispod ivica,
ulila se u svoje pukotine.
vreme tu ne može ništa
značajno promeniti.
danas je, kao i juče,
prvi dan ostatka života.
•
svanulo je na drugom kraju sveta.
znamo to drugim očima
znaju majke šta im raspinje trbuh,
vole se u svojoj tiraniji.
sve ovo sami smo stvorili:
pred nasrtajima naše golotinje
nastao je svet.
reč: stvar. uzdah: vetar.
flora iz snošaja.
zemlja je tvoje rebro.
samo su naše duge
svađe stvorile ljude,
grad, slivnike, dalekovode,
strme i štetne ulice i izloge
u kojima nestaju deca.
samo kad ćutimo
možemo misliti sreću,
osetiti da ništa nije stvarno,
izgubiti se kao sve.
uvek je negde kiša po vodi
uvek je negde kiša po vodi
u koncentričnim krugovima.
uvek su negde ljudi koji se smeju
našem tromom poniranju.
prsti su brazde u koritu sveta
epitelima hranimo ribe
krljuštima šaka
grabimo sunce i dišemo:
kako smo sami, kako smo prostor.
goli ljudi uvek imaju terase
i kad je vazduh suv i hladan:
gledaju svetlost u oči
bledi kao svaki poslednji
drhtaj pred spavanje.
gledaju svetlost u oči
kao pred strahom i željom,
goli ljudi ostaju na njima.
mi smo more i stratus:
da imamo adrese ne bismo bili
dvopolni i srećni.
ne bi nam se smejali što u preponama
nosimo brodove, što nas nema
u idiomima i frazama.
genealogija
znamo od koga smo nastali
još od prvog sisanja,
preko izdaje.
ni krv ni meso nisu sporni.
sasvim je nevažno kako smo
bili deca.
to ništa ne dokazuje,
ne smiruje nas vreme.
pitanje je samo gde ćemo se
zaustavljati. kome će naše
telo.
sve je manje-više na stepenik razdaljine
do onih koji nas zauvek porađaju,
prenose pouke i nasledne bolesti.
možeš prepišati do njihovog lonca:
odrastanje ili prepoznavanje zaprške.
uvek je komad mesa uvek suvo cveće
muve na stolu.
uvek dovoljno daleko
od svega što bismo želeli
za druge i nas.
srčemo predstave iz polupanih tanjira
toliko nevini da bismo umeli da recikliramo
sebe u sebe i nazad.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.