proza

Lada Vukić: Četiri priče

Lada Vukić je spisateljica iz Zadra i aktivna članica ZaPisa - udruge zadarskih pisaca. Piše uglavnom kratke priče, za koje je osvojila više nagrada, između ostalih i Ulaznicu 2011., Pričigin 2012., Pitschwise 2012., a ušla je i u uži izbor Večernjaka 2013.

KRATAK SADRŽAJ

Ušla je u stan hvatajući zrak kao riba s udicom u ustima. Rukama sapetim plastičnim vrećicama, pustila je djecu da joj se pletu oko nogu. On je stajao za kuhinjskim vratima i podozrivo je promatrao. Ništa nije rekla, već je vukući djecu za sobom kao bučne privjeske, istovarila stvari na stol. Nisi se javljala, ručali smo bez tebe, gdje si se zadržala, čula ga je za leđima.

Odmahnula je glavom i rukama, pa svukla kaput. Zadržala se, kaže, na pijaci, na kavi, srela neke stare prijateljice iz osnovne, i tako... zaboravila na vrijeme. Blijeda si, dodao je. Stepenice me dotukoše, odgovarala je s unaprijed pripremljenim odgovorima. Pa je iz posebne ukrasne vrećice izvukla omiljene kekse za djecu, a za njega najnoviju hit knjigu kupljenu na kiosku.

Gledala je kako djeca pohlepno oblizuju čokoladni preljev sa slastice, a njega kako nestrpljivo kida plastični ovitak s knjige. S nelagodom je osjećala vlažnu i ljepljivu potkošulju na tijelu, namočenu gelom za ultrazvuk. Jutros ga, nakon izrečene dijagnoze, nije dobro obrisala. S tevea su prštale božićne poruke dok joj je jedno dijete na lice utisnulo čokoladni poljubac. Nije baš neka tema, ha, rekao joj je nakon minut - dva, proučavanja kratkog sadržaja s korica knjige. Kako to misliš, odgovorila je? Mislim, bolest i to, slegnuo je ramenima, ništa veselo, blagdansko. Ništa, složila se u sebi. Skine cipele s otečenih nogu i jako se, do boli, uštipne za nadlakticu. Ne dogodi se ništa. Buđenje iz sna i slične gluposti. Sutra, preksutra, kožom će joj se razliti modrica stvarnosti.

POBJEDNICA

Da makar može odmaknuti suvišne poglede sa sebe kao kad odmiče pramen kose sa čela. Razmišljala je i o kosti koju je čistu i netom oglodanu predala majci da je opere pod mlazom vode. Sada, kada su joj ruke bile nezaposlene, nije znala što će. Pogledavala je stol otežao od hrane: pečenka, sarme, krumpiri, juha, varivo, nekoliko vrsta salate, piće... a sa strane kolači i torta nalik svatovskoj.

I gosti su bili tu.

Gosti, mozgala je o njima. Zar njeni misle ako je ružna da je i glupa, pa ne shvaća? Kakvi stari prijatelji, kako ih je majka nazvala! Nikada ih prije nije vidjela. Kladila bi se da nije ni majka. Po naglasku je nagađala da su iz susjednog grada. Možda ipak sa sela. Aha, mirisali su na selo i koze. Stara je meketavo navlačila kroz nos, a stari je mljackao i sipao vulgarne viceve. Njihov maloumni sin, kojeg su dovukli s istom namjerom kao i majka nju, i koji nije podizao glavu s kokošje juhe, e taj je tražio repete i nijednom mu nije sinula riječ zahvale. Pogledavala ih je redom, tražeći bilo kakav pozitivan osjećaj ali, pronalazila je samo odbojnost.

Kada su na red došli kava i kolači, majka je predložila da pređu u dnevni boravak. Znači, tamo će uz tortu nalik svatovskoj, prelomiti tu jebenu kokošju kost! Nije joj to izričito rekla, ali nije trebalo biti posebno vidovit da se shvati. Dozivala ju je iz sobe, čula je kako govori, hajde mila, gdje si više, mogla bi je i ti jednom za promjenu slomiti, možda bude pobjednička...

Jadac, mislila je o imenu te glupe kosti. Bio je tako fino uglancan da ga je jedva prepoznala, kao da je sišao s neke police u dućanu. Nalik rašljama kojima se pronalazi podzemna voda. Pa će tako i brak? Bila je sigurna dok ga je držala u ruci i osjećala tuđe poglede, da ga je majka nekako udesila, tako da prelamanje ide u njenu korist. Možda ni majci nisu svi bili na broju ako je mislila da mogućoj sreći možeš namještati sreću.

Majka je, a što drugo nego ciknula od veselja kada se začuo dobro poznati kvrrrc. Rukom joj je zatim prešla preko kozičavog lica zadobivenog još u djetinjstvu, kao čin isprike. Na kratko je pogledala njega, gosta, sina tobožnjeg starog prijatelja, kako raskopčanih hlača i s čačkalicom u zubima izbija ostatke hrane. I možda joj se samo učinilo kako majčinim licem prelijeće sjena tuge.

DEKICA

Stavila je dijete u kutiju od cipela obloženu dekicom. Rođeno kao nedonošče, bilo je slabašno i zato ga je dobro utoplila. Očitala je minus dva na termometru prije no što je izašla van. Bojala se da dijete putem ne zaplače, ali na svu sreću nije. Žurno je koračala predgrađem koje je u to doba noći bilo pusto. Ničega i nikoga osim šuma njenih koraka i udaljene zvonjave sa zvonika. Kada je pronašla traženu kuću, iznenadila ju je tama u koju je gotovo cijela utonula. Neko se vrijeme na stepeništu, pred vratima, opraštala s djetetom, dodirivala mu meko tjeme, mirisala ga, milovala mu prozirne prstiće u kojima je i bez napora vidjela kako krv pulsira žilama. A onda, ništa. Izvukla je cedulju iz torbe na kojoj je pisalo djetetovo ime i gurnula je u kutiju. Na kraju je skinula gornju dekicu i odlučila je zadržati.

Od reskog zvuka pritisnutog zvonca odrvenjela je od straha. Sve dok se na jednom od gornjih prozora nije upalilo svjetlo. Brzo je otrčala i skrila se iza obližnjeg suhozida. Čekala je da se prokleta vrata konačno otvore. Kao da se krivnja, ako dijete zaplače zbog izloženosti studeni, nalazi baš iza njih.

Uz škripu raspuknutog drveta, neka ih je novakinja s beživotnom suknjom na sebi i istim takvim licem, na kraju otvorila. Ali kao da joj se i nije žurilo ili nije marila što dijete leži otkriveno na minus dva. Prije no što se sagnula, novakinja je nekoliko sekundi zvjerala uokolo, u tamu, duž ceste, prema zidu. Znala je da je ona tu negdje, ni prva ni zadnja koja tamo negdje čuči i voajerski promatra scenu pred vratima. I kako je to bilo čudno. I jedna i druga imale su točnu predodžbu o tami. O mjestu gdje je mrak najdublji. Pa su njome upirale u suprotnosti smještene iza vrata ili iza zida. Potom se novakinja sagnula, podigla kutiju s djetetom i zalupila snažno vratima. Presnažno, pomislila je kada se pridigla iza zida, pričekavši prije toga da svjetlosti gore u prozoru nestane i mrak potisne sve.

S treskom zatvorenih vrata i mirisom dekice došla je do centra grada. Tu su se buka i žamor ljudi začinjali petardama i slavljeničkim raketama. Iz lokala su treštale narodnjačke pjesme pomiješane s blagdanskim, kao protuprirodni blud. Imala je sat vremena do zadnje autobusne veze s mjestom svoga grada. Stoga je besciljno švrljala nepoznatim centrom, uz štandove s hranom i pićem, poput prazne vreće, ne osjećajući glad. Uzme samo kuhano vino ne bi li se ugrijala. Sjedne na klupu zamatajući ruke mekanom dekicom, dok jedan par kraj nje zatraži na štandu cijelo pečeno pile.

Čula je kako muškarac brblja s prodavačem i kako se ponosno hvali. „Dogodine ćemo dobiti bebu. Želim muško, a žena, zna se...“

Osjetila je da je neznanki dilema oko spola nevažna. Privučena šarenom dekicom sjela je do nje na klupu i pod kaputom potražila trbuh koji jedva da se i nazirao. Pogladila ga je na način kako to već rade trudnice i uputila joj ortački osmijeh.

LISICA

Netko je rekao da prepoznaje čovjeka koji ih je vodio prema skijalištu. Pred par mu je godina slika visjela u crnoj kronici, a takvo što se ne zaboravlja. Zamišljali su mu lice iza pogurenih leđa, izbacujući vrele dahove u bjelinu dana. Nikada mu ništa nisu dokazali i uz manjak dokaza, nastavljao je isti s pričom, evo ga sada tu, poput nedužnog djedice glanca dječje sanjke, podešava vezove na skijama, pali i gasi žičaru.

Kada su stigli do spremišta, svi su naglo i bez riječi razgrabili skijaške rekvizite, jedino je ona ostala s termos bocom i vrućim čajem u ruci.

„A vi gospojice?“, obratio joj se djedica zadužen za opremu i ostalo. „Vi nećete?“

Odmahnula je glavom, srknula vrelu tekućinu i skrenula pogled k snježnim padinama.

„A tako...“, rekao je i mašio se sjekire odložene uz jednu smreku.

U taj je tren pred njih iskočila mala lisica i zgrabila rukavicu s krznenim obrubom odloženu na klupi. Lice koje se ne zaboravlja tek tako, odjednom se preobrazilo.

„A, ne, ne... nećeš se tek tako izvući! Beštijo jedna! Kradljivice! Vraćaj rukavicu gospojici!“, obraćao joj se kao ravnopravnom sugovorniku, dok je lisica stisnuta između spremišta i naslaganih drva obraslih mahovinom, dovedena u stupicu, dahtala s rukavicom u zubima.

A onda je podigao obje ruke i zamahnuo. Suspregnuta daha i s osjećajem nestvarnosti, zatvorila je oči. Možda je bijesna, čula ga je kako se opravdava dok su udarci pljuštali iako se njoj u tom trenu nitko nije činio luđi i bješnji od njega. Nastavili su padali čak i kad je lisica prestala davala znakove života. I samo je prhut ptice, visoko u krošnji, označio kraj. Kada je otvorila oči, odbačena je sjekira bojala snijeg, a lisica više nije sličila na lisicu. Čovjek je spretno satirao tragove odlažući ih u crnu vrećicu.

„Gospojice, čini se da vam je rukavica neoštećena“, rekao joj je podigavši je visoko u zrak. Šutjela je zureći u promrzle prste, slušajući kako se jeka udaljenih glasova sudara i odbija zrakom kao sleđene perle na pokidanoj niski od riječi.