poezija

Marina Tomić: I tako započinje priča

Marina Tomić (1986., Osijek) objavila je zbirku pjesama "Nastavak zelene priče" (2008.), a pjesme su joj objavljene i u dvjema antologijama: "Drenovačkoj antologiji hrvatskoga pjesništva" (2009.) i "Poetici buke", antologiji slavonskog ratnog pisma (2010.)
Poeziju je objavljivala i u književnim časopisima Aleph, Hrašće, Riječi, Tema, Vijenac i Zarez.



LOKOTI


i to kako porođajno trajanje ima obilježenost
tišine tijela
kao da smo jednom 
i nekad negdje nekoliko puta
zaplivali tim sinkroniziranim zavojima, 
kao kada skretničar izazove poplavu u uglovima tvojih očiju
težinom i bojom,
milijunima takvih meandara uskladištenih u samo jednom krevetnom centimetru.
i zatim tu gdje smo podijelili nepotrebne izvore energije
i zmajeve i gradove,
tu gdje smo samo za jedan bicikl udaljeni
od jave, mi,
mokrog glasa od godina i metalnih konstrukcija,
tu. i sada.

 

PROSTOR, TIJELO I


tvoje ruke, to tvoje isposništvo kojim se svjetlost
rasprostire plošno (kao odresci jabuke 
u zrcalu, i grudi), tvoje lice 
i njegova jasna izoštrenost, ponizna, pamtljiva, 
dok krevet grabe sklopljene oči, stol,
dvije šalice, zatim
četiri,
kapi kroz koje se probija nejasan strop, zaleđena 
četverostranost želje.
I to tijelo, dakle,
ta ukupnost otkucaja sata na zavjesama, na fotografijama
savijenim u jednu oblu kocku šećera, zglobnih plodova,
prodora.
Ta soba. Taj stan.

 

TA SOBA. TAJ STAN


i ta paučina što se smanjuje statirajući svijetu 
s ove strane prozora. Ona-akt, 
ona-doručak koji ćemo nam pripremati 
dok se tišina bočno ne zbrza do poznatog rastapanja snijega 
ili dok ne zavapiš pod krevetom gušeći se kosom 
i jagodicama, 
ne ucrtaš u njihovu mapu crvene tunele, 
te iste tragove pomoću kojih crne udovice 
izvoze priče za djecu, za skrivanje noćnih vlakova (od vrata 
do vrata).

I udarit će te u nogu, uhvatiti za grlo, 
rastopiti
u foliju, u ugužvanost,
zarinuti ti baklje u plodne oči i pojesti te tvoje
razvodnjene malarične sokove. Mirna.

Zatim: ubrizgavat ćeš se u njezin akt sve dok taj snijeg 
ne otopi izblijedjeli 
slavonski parket.
Naočale i brave, hladnoću i crvenilo,
zaleđenost smeđe vizure, zemlju.
Baš svu tvoju 
probavljivost.

 

I TAKO ZAPOČINJE PRIČA

 

Jednom rukom u džepu kojemu ne možeš dotaknuti dno, fokusirana na disanje stvari ostavljenih pucketavo nejasnima, na rubovima, još jednom skrivena od pogleda i ozbiljenja, prikrivena porivima. Ništa tu nije "Bilo jednom...": kratkoća starta opušta, krajolik se otkriva svakim sljedećim uzdahom (jasnoća i nedostatak tame uslijedit će kasnije).

Mir ulomaka zapetljan u strminu neizrečenih riječi postaje tekst. I zatim, umekšana vlažnost koraka priče, taj hod, ruke koje stvaraju nijanse nepobitnih značenja.

Otprilike.

 

RUKA


Gle, ništa nije nejasnije od toga, govor ili 
tomu slično, psovka, nešto kao ubrzanje. Kao
stropoštati se.
Stojim u toj lokvi: posljednji put kada sam se
zarezala, ptice su zakrvarile, ritam je imao tu bolnu 
crvenu istovremenost,
nikada nisam pazila manje.
I kao da sam ju pobijedila, Nju, to moje vjerno neonsko
izgaranje, a ipak

mokro je. Hladnoća kojom se gledamo, čiste,
to što mlaz traje kratko, baš sve. 
I ne smijemo se glasnije gubiti. Trgati krikom te
nadolazeće rukotvorine,
jasno.

 

DAN KADA JE ODLUČILA NOSITI NAOČALE



Slika 4.
Prodavaonica miriše na nedjelju, no to više nije taj dan. Gubi se među policama u potrazi za obrisom poznatog predmeta, ne sanja, jutro je i nešto se moralo odviti. Zaboravlja zašto je došla, što traži, koje bi slike trebala kupovati: i dalje negdje između, izgubljena u tim bojama i oblicima, pretočena još jedino u zvuk vlastitog disanja. Činjenice su, naime, samo brojevi, nešto što mora prepoznati, vidjeti, za što se mora uhvatiti; bilo što.


Slika 3.
Stambena zgrada. Tri muškarca iznose narančasti kauč, kradu joj stubište, usporavaju korake i dah. Mora hodati mirno iza njih, usporeno, samo hodati u tišini: toliko još može. Zagledana u boju tkanine, u nježnost njezine teksture, osjeća kako joj nijanse jutra i mirnoća koju donose pojačavaju strah. 
"Izgledati dostojanstveno, čekati red, prolaske. Pripaziti na uspravan hod."


Slika 2.
U sobi je još jedino zvuk ponavljanja jedne te iste melodije. Kao lajtmotiv, kao olakšanje ili njegova ideja, kao prokletstvo. Jasno je: taj će kadar ponovno vraćati, reproducirati u trenucima neizostavne oštrine, nekakvog zaborava.


Slika 1.
Ponekad ne može gledati ljudima u oči. Evo, ne gleda. Iako uvijek zna o čemu se govori i zašto, te se riječi ne brišu jednim pritiskom tipke, crninom zaslona. I katkad je dovoljno što je slow motion toliki da joj ne dopušta iluziju prolaska vremena. I lijepo.


Slika 0.
U njezinim se očima izokreće probavljena tišina i trenutak započinje, tek tako.

 

 ISTINA ILI IZAZOV?



Imam jedno zamršeno klupko kojemu još nisam dala ime. Nije problematično, samo je svjesno svoje pozicije.


Pa iskrvari. Riječi ili bilo kakvu blasfemiju prostora koji nije tvoj,
koji je tvoje Nitko, tvoja žila kucavica, izdajnički slaba i 
bezimena,
koja je nacrtani krug. Snažna udvarajuća riječ, reklo bi se. Bez
značenja, a i to je neko obitavalište. Ili 
tek to.
I manje.
Ona kaže "meni je drago čuti kada netko nekog voli", a ja, recimo,
ja to čak niti ne razumijem, sve te rečenice i njihovo gomilanje 
u gvalju što se raspetljava u trenucima koje propuštaš, tražiš, 
a ne razumiješ.
Pa bih voljela prerasti strah od visine
i stajati na ivici ruba neke zgrade,
jednom.
Samo to.

 

 PRIJE SNA



sjedili bi jedno nasuprot drugom, paralelni, kao da si više nemaju što reći. Ispod njezine je košulje odzvanjala izmjena titranja sata sa svjetlom što se gasilo svaki put kada bi pokreti utihnuli.

Nekoliko puta previše.

Nije odavala ništa od onoga što joj se dugo nakupljalo u zjenicama; pogled bi obarala brže negoli bi njegove ruke protumačile tu djetinju nagost. I nije se smijala kao inače, nije plakala, nije molećivo tražila najtamnije predjele sebe, nešto po čemu se moglo kretati.

Sve se izmijenilo, izokrenulo prečacima iz prostora u prostor, napravilo izmake glasanju, zanijemilo. Kao da je postala neprobojna, otporna na sve što bi osnaživalo njezinu tromu, naivnu prirodu.

Kao da se probudila.

 

I SEE FIRE


Kada bi ti vatra pričala, rekla bi "ti si moja muza u ovom izobilju fasada i prevara." 

Pa kada se već dobacujemo lažima i mrsimo boje do užasavajućih bjelina, kada se u sivilu naše mirne sobe gomilaju sterilni kilometri, tugaljivi od-do i želja što guši poput giljotine, još te jedino mogu svezati, ugraditi u svoje zidove, mogu ti objašnjavati onu prijelomnu točku u kojoj smo shvatili svu opasnost nadolazećih brodoloma.
U inat svima, u inat nama kakvi smo nekada bili.

Sada, ja sam rastuća izolirana vatra unutar mirnih konvencija i dogovora. Pristojna distanca. Automatizirajući udah i izdah što otkucava pred vlastitu erupciju. Ukoliko izgara, tijelo postoji još jedino kao perpetuum mobile: puls kojega strast ubrzava, nekakvo skretanje pogleda, kontrola užarenih udova.

A sve nam uvijek izgleda kao pitoma, rezignirana bjelina. I samo to.

 

 TEKST ZA DVOJE



Zastala je usred neizgovorene rečenice. 

Njezina se materija smanjivala, a potreba s kojom je raslo sve ono što je u njoj progutala zastala je u pokušaju prevaljivanja preko rubova udaljenih tijela. 
Njegov je dodir otpustio gomilu hladnih riječi na samo dno njezinog trbuha. Tražio je taj vakuum kojemu je još samo ona pretpostavljala značenje, mjesto gdje bi ih povremeno smještala preciznost njegovih izmičućih usana.

Sada se sramila tih kompromisa izgovorenih izdajničkim crvenilom lica i prstiju. Pitala se kako je uopće moguće pobjeći od takve sebe, a i dalje se tražiti u zapisivanju tijelima, u tom odnosu koji je tek bjelina među izbrisanim marginama, zamrznut u riječima što mu objašnjavaju sve ono što se ne smije, ne zna ili ne želi izgovoriti.

Svijetom je pustošila opasna neverbalna parada: njihov je korak postajao odmjerenom primoranošću, a svaka misao prijetila sramotnim otkrivanjem još sramotnije istine - tekst je žena koja može i zna još samo kako pametno ustuknuti.

***

Još je dugo nakon toga bilježenja gledala svoj odraz na umornom, tuđem tijelu. Kao u zrcalu, izdavši sebe, izdavši cijeli svijet i posramivši cijelo čovječanstvo, linije kože pisale su o ljubavi i strahu, o strahu i ljubavi. 
Iznenada joj je, ugledavši njegovu unutrašnjost, glavom prošao neizgovoren naslov, ta finalna točka, progutana riječ. Žena koje nema.

 

ŽENA


Ona je sunčana ogrebotina,
meduzin trag u naizgled mirnoj vodi.



Nije bila lišena zvukova: uvlačili su joj se pod površinu,
pokrivače,
prijetili zauzimanjem prvih velikih riječi, riječi kao što su 
kruh i predaja, 
pa je polagana kružna linija kojom osvaja gole otoke,
to zarivanje gladnih noktiju u najmekanije predjele plijena,
upravo sve ono čime ne raspolaže nitko drugi
prije sna.

Upisat će, dakle, iznova 1:0 u sve što se otima užarenom grlu, 
u zatiljku ti postaviti zasjede da se kao misno vino 
rasprostreš po noćnim uzbrdicama
pokušavajući spoznati tajnu već izgubljene bitke.
Odat će ti pritom: tijelo je 
preduvjet, 
putokaz, 
post, 
a njezin ples uvijek za oktavu viši. 

I upravo u trenutku kada tvoja frekvencija zavrišti bijelim zastavama, 
bit će ti jasno da ništa osim te igre uspinjanja i spuštanja 
ne možeš odabrati, 
ne možeš znati,
više ne možeš prestati.

Niz njezin vrat klize skakači ubrzanjem koje označava njihovu brzopletu i polaganu smrt. Ona će to uvijek pospremiti da se ne vidi, praviti se nijemom, biti ideja projekcije kakvu traže. Pa kada se na početku miroljubivo objasni rečenicom „ispit ću ti koljena do zadnje kapi“, nećeš primijetiti da se to već dogodilo, da se tvoja koljena bezbrižno smiju svom neznanju, svojoj izmaštanoj poziciji. I kada se probaš nahraniti putokazima tih pastelnih maski, ostat će ti ugrušak njezinog imena u dahu, pohranjen u sljepoočnicama kao bolest i blagoslov.

Zvat ćeš to šah-mat prostorom od kojega se bježi.
Zvat će to Tijelom.
Zvat ćeš to opasnošću.
Zvat će to Identitetom.

Nitko nije pogledao u tekstualne prizore njezinih očiju, a sva su upozorenja oduvijek tu. Transparentna.

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Marija Solarević: Itinerar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Solarević (1987., Zagreb) diplomirala je pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osvajila je MetaFora nagradu u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora, u Centru za kreativno pisanje pohađa radionice i stvara kolumnu o književnosti i pop-kulturi. Trenutno piše zbirku kratkih priča "Noćne ptice".

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg