poezija

Marina Tomić: I tako započinje priča

Marina Tomić (1986., Osijek) objavila je zbirku pjesama "Nastavak zelene priče" (2008.), a pjesme su joj objavljene i u dvjema antologijama: "Drenovačkoj antologiji hrvatskoga pjesništva" (2009.) i "Poetici buke", antologiji slavonskog ratnog pisma (2010.)
Poeziju je objavljivala i u književnim časopisima Aleph, Hrašće, Riječi, Tema, Vijenac i Zarez.



LOKOTI


i to kako porođajno trajanje ima obilježenost
tišine tijela
kao da smo jednom 
i nekad negdje nekoliko puta
zaplivali tim sinkroniziranim zavojima, 
kao kada skretničar izazove poplavu u uglovima tvojih očiju
težinom i bojom,
milijunima takvih meandara uskladištenih u samo jednom krevetnom centimetru.
i zatim tu gdje smo podijelili nepotrebne izvore energije
i zmajeve i gradove,
tu gdje smo samo za jedan bicikl udaljeni
od jave, mi,
mokrog glasa od godina i metalnih konstrukcija,
tu. i sada.

 

PROSTOR, TIJELO I


tvoje ruke, to tvoje isposništvo kojim se svjetlost
rasprostire plošno (kao odresci jabuke 
u zrcalu, i grudi), tvoje lice 
i njegova jasna izoštrenost, ponizna, pamtljiva, 
dok krevet grabe sklopljene oči, stol,
dvije šalice, zatim
četiri,
kapi kroz koje se probija nejasan strop, zaleđena 
četverostranost želje.
I to tijelo, dakle,
ta ukupnost otkucaja sata na zavjesama, na fotografijama
savijenim u jednu oblu kocku šećera, zglobnih plodova,
prodora.
Ta soba. Taj stan.

 

TA SOBA. TAJ STAN


i ta paučina što se smanjuje statirajući svijetu 
s ove strane prozora. Ona-akt, 
ona-doručak koji ćemo nam pripremati 
dok se tišina bočno ne zbrza do poznatog rastapanja snijega 
ili dok ne zavapiš pod krevetom gušeći se kosom 
i jagodicama, 
ne ucrtaš u njihovu mapu crvene tunele, 
te iste tragove pomoću kojih crne udovice 
izvoze priče za djecu, za skrivanje noćnih vlakova (od vrata 
do vrata).

I udarit će te u nogu, uhvatiti za grlo, 
rastopiti
u foliju, u ugužvanost,
zarinuti ti baklje u plodne oči i pojesti te tvoje
razvodnjene malarične sokove. Mirna.

Zatim: ubrizgavat ćeš se u njezin akt sve dok taj snijeg 
ne otopi izblijedjeli 
slavonski parket.
Naočale i brave, hladnoću i crvenilo,
zaleđenost smeđe vizure, zemlju.
Baš svu tvoju 
probavljivost.

 

I TAKO ZAPOČINJE PRIČA

 

Jednom rukom u džepu kojemu ne možeš dotaknuti dno, fokusirana na disanje stvari ostavljenih pucketavo nejasnima, na rubovima, još jednom skrivena od pogleda i ozbiljenja, prikrivena porivima. Ništa tu nije "Bilo jednom...": kratkoća starta opušta, krajolik se otkriva svakim sljedećim uzdahom (jasnoća i nedostatak tame uslijedit će kasnije).

Mir ulomaka zapetljan u strminu neizrečenih riječi postaje tekst. I zatim, umekšana vlažnost koraka priče, taj hod, ruke koje stvaraju nijanse nepobitnih značenja.

Otprilike.

 

RUKA


Gle, ništa nije nejasnije od toga, govor ili 
tomu slično, psovka, nešto kao ubrzanje. Kao
stropoštati se.
Stojim u toj lokvi: posljednji put kada sam se
zarezala, ptice su zakrvarile, ritam je imao tu bolnu 
crvenu istovremenost,
nikada nisam pazila manje.
I kao da sam ju pobijedila, Nju, to moje vjerno neonsko
izgaranje, a ipak

mokro je. Hladnoća kojom se gledamo, čiste,
to što mlaz traje kratko, baš sve. 
I ne smijemo se glasnije gubiti. Trgati krikom te
nadolazeće rukotvorine,
jasno.

 

DAN KADA JE ODLUČILA NOSITI NAOČALE



Slika 4.
Prodavaonica miriše na nedjelju, no to više nije taj dan. Gubi se među policama u potrazi za obrisom poznatog predmeta, ne sanja, jutro je i nešto se moralo odviti. Zaboravlja zašto je došla, što traži, koje bi slike trebala kupovati: i dalje negdje između, izgubljena u tim bojama i oblicima, pretočena još jedino u zvuk vlastitog disanja. Činjenice su, naime, samo brojevi, nešto što mora prepoznati, vidjeti, za što se mora uhvatiti; bilo što.


Slika 3.
Stambena zgrada. Tri muškarca iznose narančasti kauč, kradu joj stubište, usporavaju korake i dah. Mora hodati mirno iza njih, usporeno, samo hodati u tišini: toliko još može. Zagledana u boju tkanine, u nježnost njezine teksture, osjeća kako joj nijanse jutra i mirnoća koju donose pojačavaju strah. 
"Izgledati dostojanstveno, čekati red, prolaske. Pripaziti na uspravan hod."


Slika 2.
U sobi je još jedino zvuk ponavljanja jedne te iste melodije. Kao lajtmotiv, kao olakšanje ili njegova ideja, kao prokletstvo. Jasno je: taj će kadar ponovno vraćati, reproducirati u trenucima neizostavne oštrine, nekakvog zaborava.


Slika 1.
Ponekad ne može gledati ljudima u oči. Evo, ne gleda. Iako uvijek zna o čemu se govori i zašto, te se riječi ne brišu jednim pritiskom tipke, crninom zaslona. I katkad je dovoljno što je slow motion toliki da joj ne dopušta iluziju prolaska vremena. I lijepo.


Slika 0.
U njezinim se očima izokreće probavljena tišina i trenutak započinje, tek tako.

 

 ISTINA ILI IZAZOV?



Imam jedno zamršeno klupko kojemu još nisam dala ime. Nije problematično, samo je svjesno svoje pozicije.


Pa iskrvari. Riječi ili bilo kakvu blasfemiju prostora koji nije tvoj,
koji je tvoje Nitko, tvoja žila kucavica, izdajnički slaba i 
bezimena,
koja je nacrtani krug. Snažna udvarajuća riječ, reklo bi se. Bez
značenja, a i to je neko obitavalište. Ili 
tek to.
I manje.
Ona kaže "meni je drago čuti kada netko nekog voli", a ja, recimo,
ja to čak niti ne razumijem, sve te rečenice i njihovo gomilanje 
u gvalju što se raspetljava u trenucima koje propuštaš, tražiš, 
a ne razumiješ.
Pa bih voljela prerasti strah od visine
i stajati na ivici ruba neke zgrade,
jednom.
Samo to.

 

 PRIJE SNA



sjedili bi jedno nasuprot drugom, paralelni, kao da si više nemaju što reći. Ispod njezine je košulje odzvanjala izmjena titranja sata sa svjetlom što se gasilo svaki put kada bi pokreti utihnuli.

Nekoliko puta previše.

Nije odavala ništa od onoga što joj se dugo nakupljalo u zjenicama; pogled bi obarala brže negoli bi njegove ruke protumačile tu djetinju nagost. I nije se smijala kao inače, nije plakala, nije molećivo tražila najtamnije predjele sebe, nešto po čemu se moglo kretati.

Sve se izmijenilo, izokrenulo prečacima iz prostora u prostor, napravilo izmake glasanju, zanijemilo. Kao da je postala neprobojna, otporna na sve što bi osnaživalo njezinu tromu, naivnu prirodu.

Kao da se probudila.

 

I SEE FIRE


Kada bi ti vatra pričala, rekla bi "ti si moja muza u ovom izobilju fasada i prevara." 

Pa kada se već dobacujemo lažima i mrsimo boje do užasavajućih bjelina, kada se u sivilu naše mirne sobe gomilaju sterilni kilometri, tugaljivi od-do i želja što guši poput giljotine, još te jedino mogu svezati, ugraditi u svoje zidove, mogu ti objašnjavati onu prijelomnu točku u kojoj smo shvatili svu opasnost nadolazećih brodoloma.
U inat svima, u inat nama kakvi smo nekada bili.

Sada, ja sam rastuća izolirana vatra unutar mirnih konvencija i dogovora. Pristojna distanca. Automatizirajući udah i izdah što otkucava pred vlastitu erupciju. Ukoliko izgara, tijelo postoji još jedino kao perpetuum mobile: puls kojega strast ubrzava, nekakvo skretanje pogleda, kontrola užarenih udova.

A sve nam uvijek izgleda kao pitoma, rezignirana bjelina. I samo to.

 

 TEKST ZA DVOJE



Zastala je usred neizgovorene rečenice. 

Njezina se materija smanjivala, a potreba s kojom je raslo sve ono što je u njoj progutala zastala je u pokušaju prevaljivanja preko rubova udaljenih tijela. 
Njegov je dodir otpustio gomilu hladnih riječi na samo dno njezinog trbuha. Tražio je taj vakuum kojemu je još samo ona pretpostavljala značenje, mjesto gdje bi ih povremeno smještala preciznost njegovih izmičućih usana.

Sada se sramila tih kompromisa izgovorenih izdajničkim crvenilom lica i prstiju. Pitala se kako je uopće moguće pobjeći od takve sebe, a i dalje se tražiti u zapisivanju tijelima, u tom odnosu koji je tek bjelina među izbrisanim marginama, zamrznut u riječima što mu objašnjavaju sve ono što se ne smije, ne zna ili ne želi izgovoriti.

Svijetom je pustošila opasna neverbalna parada: njihov je korak postajao odmjerenom primoranošću, a svaka misao prijetila sramotnim otkrivanjem još sramotnije istine - tekst je žena koja može i zna još samo kako pametno ustuknuti.

***

Još je dugo nakon toga bilježenja gledala svoj odraz na umornom, tuđem tijelu. Kao u zrcalu, izdavši sebe, izdavši cijeli svijet i posramivši cijelo čovječanstvo, linije kože pisale su o ljubavi i strahu, o strahu i ljubavi. 
Iznenada joj je, ugledavši njegovu unutrašnjost, glavom prošao neizgovoren naslov, ta finalna točka, progutana riječ. Žena koje nema.

 

ŽENA


Ona je sunčana ogrebotina,
meduzin trag u naizgled mirnoj vodi.



Nije bila lišena zvukova: uvlačili su joj se pod površinu,
pokrivače,
prijetili zauzimanjem prvih velikih riječi, riječi kao što su 
kruh i predaja, 
pa je polagana kružna linija kojom osvaja gole otoke,
to zarivanje gladnih noktiju u najmekanije predjele plijena,
upravo sve ono čime ne raspolaže nitko drugi
prije sna.

Upisat će, dakle, iznova 1:0 u sve što se otima užarenom grlu, 
u zatiljku ti postaviti zasjede da se kao misno vino 
rasprostreš po noćnim uzbrdicama
pokušavajući spoznati tajnu već izgubljene bitke.
Odat će ti pritom: tijelo je 
preduvjet, 
putokaz, 
post, 
a njezin ples uvijek za oktavu viši. 

I upravo u trenutku kada tvoja frekvencija zavrišti bijelim zastavama, 
bit će ti jasno da ništa osim te igre uspinjanja i spuštanja 
ne možeš odabrati, 
ne možeš znati,
više ne možeš prestati.

Niz njezin vrat klize skakači ubrzanjem koje označava njihovu brzopletu i polaganu smrt. Ona će to uvijek pospremiti da se ne vidi, praviti se nijemom, biti ideja projekcije kakvu traže. Pa kada se na početku miroljubivo objasni rečenicom „ispit ću ti koljena do zadnje kapi“, nećeš primijetiti da se to već dogodilo, da se tvoja koljena bezbrižno smiju svom neznanju, svojoj izmaštanoj poziciji. I kada se probaš nahraniti putokazima tih pastelnih maski, ostat će ti ugrušak njezinog imena u dahu, pohranjen u sljepoočnicama kao bolest i blagoslov.

Zvat ćeš to šah-mat prostorom od kojega se bježi.
Zvat će to Tijelom.
Zvat ćeš to opasnošću.
Zvat će to Identitetom.

Nitko nije pogledao u tekstualne prizore njezinih očiju, a sva su upozorenja oduvijek tu. Transparentna.

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg