poezija

Alen Brlek: ciklus 'Portret'

Alen Brlek (1988., Zagreb) dobitnik je nagrade Na vrh jezika 2013. godine, za zbirku Metakmorfoze. Donosimo ciklus 'Portret' iz još neobjavljene zbirke 'Pratišina'.

PORTRET

To su šume, u valovima,
ugodno tamne. Kažu, tko prespava u tim šumama
ujutro vidi dva neba 
i može razgovarati s vodom.
Kažu duboko pod šumom golub,
gukne svaki put kad padne stablo. A padaju svaku noć,
precizno, prokrvljeno, i po njih dolaze
narodi iz dalekog svemira.
Kažu ima i brda. 
Tu su nekada djeca kopala tunele
i sada vibriraju, visoko i majčinski. 
Kažu zato i dolaze ovi narodi. Zove ih. Čuju.

PORTRET

To su kupole. Duplje. Kaluplja. Peći.
To ondje su hramovi, kažu, u kojima se krug
otvorio u kruh i podušio svijet.
Kažu nastale boje i prelilo, rodilo čovjeka
ondje, narilo u ruke i zlatilo u glas.
To ondje, ludonježje, tka kosti,
i vibrira noću kao toplo meso
napojeno barutom. Boli kažu,
iskonski.

PORTRET

To su polovi. Nebodelte. Gravitiranje u voćku.
To su utrobe mira svijene jezikom krošnje.
Kažu noću zriju anomalije
u magnetnim poljima, čuju se utakanja
i puls vakuma,
derma gubi sjećanja. Kažu deset
iz tamnih šuma nagih djevojaka dođe
i jedna drugoj piju suze.
To su kažu kćeri Aleistera Crowleya,
boginje snova
i geometrije.

PORTRET

To iz tamnih šuma divljač. Topot krvi
u cvijetu aljaske.
To izljev broja pi u pluća. Kažu tako se rodio
Mjesec, i vještina svijanja šiblja
u košare. 
Kažu napuklo bogu nepce jednom, iz devete
dimenzije izlilo u našu. 
Zato se ljudi umiju voljeti, kažu.
To tekuća majka rasijanim dušama,
izostanak žeđi.

PORTRET

To je školjka. Dioba. Krugovi u žitu.
Ondje je, kažu, prohodalo prvo mladunče sna,
progovorilo u sebe 13 puta 
i tako je nastalo prvovoćje. Eskaliralo
u naručje, obujmilo. Onebilo.
Ondje kažu, između dva života, živi pastir
koji svako jutro od sebe otjera ovce.
Onda ih noću plače i traži,
a od svake koju izgubi
bude polje riže u jednom od života.
Tako se hrani.

PORTRET

To je san Michelangela. 
Posljednja rotacija zvijezda. 12 klaustrojeka
boli u frekvenciji boga.
Kažu u koga uđe zvuk
u prstima mu divlji konji
propinju veliki pra kas,
do izvora, gdje se istoči u sebe
i savlada prostor i vrijeme,
i više se ne može vratiti.
Kažu, na svim jezicima svijeta,
to je zagrljaj.

PORTRET

To su Hoffmanovi snovi, kosti pune šećera
i struje. Glitch "amigo".
Acid mathematician is god, om.
Kažu sinkro niz, i Ra. Buka nara u DNK.
Kad shvati prostor distorzija se, kažu,
vidi u kutu usana
i to ne treba zaboraviti.

Neo: It's like candy mind, cotton skin, cedar forest
deep under_