proza

Danijel Gatarić: Ulomak iz romana 'Muškost Zorana K.'

Donosimo ulomak iz romana koji je osvojio prvu nagradu za prozu Balkanskog književnog Glasnika 2014. godine, 'Muškost Zorana K.'' Danijela Gatarića (1988., Prnjavor).



 

 

    Hari uvijek vozi poštujući propise, ali ne danas. Osjeća propast sebe i Marte, grčevito je držao volan, nije govorio, rapidno mjenja brzine, na radiju Plundered my soul nije pomagala. Izađosmo smo na glavni put nakon manastira, iza nas Detlak nestaje, vraćali smo se brzo u stvarnost, Hari je to znao. Prebrzo za sve, tako i za saobraćajnog policajca koji zamahnu crvenom palicom nakon druge okuke. Harijev izraz očaja i nestanak krvi u licu, uletješe mi u facu.

Šta da radimo Zorane, šta da radimo?

Dok mu zdepasti pozornik kuca na prozor, u panici traži dokumenta. Otvara vrata, naglo zatvara, spušta staklo.

Oooprostite, malo smo požurili.

Saobraćajnu i vozačku, molim.

Hari predade dokumente, treskajući nervozno ramenima, očekujući neku samilost.

Pusti mene, Hari, rekoh mu tiho.

Išli smo kod Vange, dobacio sam sa suvozačevog mjesta.

Pandur spusti glavu u auto, analizira nam lica, kako samo pripadnik murije zna.

Vange? Vanga danas ne ordinira, probajte prekosutra, vjerovatno će vas primiti.

Zgledasmo se nas dvojica u čudu.

No gospon policajac, hvala vam na ljubaznosti i razumijevanju zbog naših problema, znate žene.

Evo vam mali poklon, izvukao sam mesnu štrucu namijenjenu Vangi kao natura, i predadoh uz ljubazan pogled debeljku, koji čitavo vrijeme negoduje glavom.

Joj, joj, šta ću s vama. Hajde u redu i sad polako, nemoj da vas vidim da jurite opet tako.

Omirisa štrucu i naglo dobi predatorsko lice, koje mi rodi zavist i ljutnju na Harija što je prebrzo vozio i dozvolio da ostanemo bez štruce moje majke.

Sa srećom, momci. Mahnu zadovoljno slobodnom rukom, vraćajući dokumente. Hari upali mašinu, ponovo poče da diše.

Častim te pivom Zorane, ti grandiozni manipulatoru. Poče da se smije kao gej evnuh u gej haremu (?), nezadovoljan moram da ga poredim sa kastriranima, ali hajde ima još jedna štruca, svakako sam na posebnom režimu ishrane, nikako na dijeti, bokseri ne idu na dijetu, molim lijepo.

Nije trebalo dugo u ciganskom kafeu izmoliti prorok karte nakon drugog Nektara, Hari nije disao, prezriva Ciganka Ramiza je milostivo čekala okretanje karata, dok meni teška srca stavi tamnog Đoku na stol. Možda sam antipatičniji no što mislim.

Izvuče kartu i laganim tankim prstima oblivenim zlatom spusti kartu. Romskim naglaskom zahikta: Ljubavnici.

Hari se prenerazi. Šta, šta to znači milostiva ženo?

Može ukazivati da biraš između druge žene i ljubavnice, odnosno izlazi na ćisto kad neko ‘oće za drugu s kojom je do sada bio u neznanim odnosi. Može se odnosi i na one koji hoće za ženu koja je već u odnosi, ili su već oni sami u odnosi, u tom se slučaju ne treba izbjeći tu ženu i s njom odnosi.

Divno, Marta! Smijao se lupkajući rukom po koljenu.

Dosta, sad Zoranu molim.

Izvadi iz džepa desetku i gurnu po stolu. Ramiza vrati.

Ne, pivo si platio. Njemu ne gledam, ima lošu veru.

Hari se začudi.

Zašto? On je na dobroj strani.

Neću dragi, znam šta govorim, neću. Hoćeš piješ još?

Ispio sam pivo do kraja.

Idemo Hari, da ne kvarimo ugođaj u kafani.

Žao mi je, ali ne mogu. Još piješ, ostani slobodno.

Tražiću bolje vibracije, nasmijah se Ciganki, koja je uporno izbjegavala moj pogled.

Hari pljesnu rukama, magija proročanstva nestade.

Izvukli smo se iz barskih stolica.

Vozi me kući, pa na posao. Moram se presvući, mesna štruca ima vjerovatno bolje vibracije prema meni od ove konobarice proročice.

Idemo kod Vange svakako, ona će te primiti, ne brini. Hari me bespotrebno tješi.

Iza promašenog izleta, toplog piva i gadljive Ciganke, dobih grčevitu potrebu da pišem Lorejn. Fali mi kao Isusu dobrota na gorkom kraju.

Na posao sam došao težak, sjedoh da jedem za pult. Daca čisti i teško diše. Nudim je, odbija. Teško nam je oboma, mi smo moderni robovi današnjice, gradimo kule od Vavilona koje će nestati s nekoliko izdisaja vremena. Ostaće jedino kosti, identično kao kad završim s ovom štrucom, štrucu možda nađu naučnici, možda bar uvide savršen recept moje majke za pripremu mesa, a mene i Dacu otkriće jedino njen dijabetes i moj ožiljak na mumificiranoj teksturi kože.

Palata Predsjednika i hostel su tako blizu, šta li je razlikovalo nebo da onaj buco sjedi tamo, a ja ovdje? Sveti Đorđe nije o tome odlučivao, jer da jeste, sad bi Lorejn i ja grijali stopala pod debelom dekom čekajući kokice iz mikrovalne, tamo u palati, ili u Rimu, ili mom selu. Možda da se vratim početku romana, bolje da pišem njoj, roman može da sačeka.

Lorejn, grijao sam ruke bedrima plavog džinsa. Ono veče kad si pravila pitu od jabuka, mirisala si na cimet, uzeo sam te na podu Lorejn, jer jedino suvo tlo je moglo da izdrži mladu krv i tvrdu kost. Negdje je neko uzimao život, ja sam ga davao, prosipao po tebi, jecala si, nisi plakala, glumio sam Stvoritelja, a pita je bila dijelo rođenja, gutao sam te preko stola s vrelim tijestom u ustima. Stan, mirisao je na cimet, mirisao je život.

Da li da šaljem ovo sutra? Ponos pravi grčeve u glavi. Bokseri ne šalju ovakva pisma ženama koje im ne odgovaraju.

Pola tri, osjećao sam se kao da je pet, tad je najteže, tad je san prirodan kao vid otvorenim očima. Pao sam pod pult, na prljavo krzno zaboravljeno od neke noćne dame.

Probudio sam se u pola sedam, čuo sam metenje, na pultu sok od paradajza, progutah dobar gutljaj, zgrabih ispisan papir, otrčah prema pošti. Tamo je sjedila crnka, divnog struka, kukova i nogu. O, Đorđe sveti, pomozi.

Dadoh joj zapečaćeno pismo s adresom za Hamburg.

Djevojka?

Ne, sestri se javljam. Ljubomorna?

Nisam, nasmiješila se.

Imala si priliku.

Imala, znači, više nemam?

Kad završavaš?

U pet.

Dolazim po tebe.

Važi.

Važi.

Zoran.

Danka.

O, hvala ti Đoko! Mangupski sam izašao, vadeći krmelje i sok od paradajza iz kese, koji sam slistio pred vratima. Nada je bitna, ništa manje no ljubav i zdravlje. Zaplesah Alijev ples ispred, eskivirajući nevidljive udarce Šampiona pred penzionerima koji ne žure, trebaće mi to.

Obrve su joj pume u napadu, ne znam kako sam to vidio.

Sjedili smo u Kastelini, gdje kafa košta kao dvije u Pandori.

Mali princ, njemu se uvijek vraćam. Želim da putujem, znaš, još mi tako malo treba da završim fakultet…

Govori tako dosadno, dugo, nepotrebno.

Izvršni direktor Viole, koja pravi sve one papirne ubruse iz Beograda, upoznala sam ga u gradu i on misli da sam prava za mjesto izvršnog direktora marketinga...

(Prije no si legla s njim, pretpostavljam).

...Tako mi i treba, to je bilo prije dvadesetak dana, još sam uzbuđena.

Čujete se?

On je u lošem braku, znaš, zvao me da dođem u Be Ge…

(Znao sam, divne noge nisu nosile divne misli).

…I sad mi se ti desi, ništa nije savršeno, šta ću sad?

Smijala se usiljeno, teško sjedeći na mjestu. Miriše na tucanje, par starijih tipova je slinilo po prekaloričnim kolačima zijevajući pod sto, hipnotisale su ih njene konture. I dalje govori bez prestanka, počeo sam da zamišljam zvučnik od njene crne kovrdžave kose, zatim one dvije pume su izrastale u jednu veliku koja me nešto pitala.

Šta ćemo poslije, do tebe?

Osmijeh sramežljive učiteljice, skoro kao…

Račun molim!

Idemo, Lorejn.

 

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Marija Solarević: Itinerar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Solarević (1987., Zagreb) diplomirala je pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osvajila je MetaFora nagradu u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora, u Centru za kreativno pisanje pohađa radionice i stvara kolumnu o književnosti i pop-kulturi. Trenutno piše zbirku kratkih priča "Noćne ptice".

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg