proza

Danijel Gatarić: Ulomak iz romana 'Muškost Zorana K.'

Donosimo ulomak iz romana koji je osvojio prvu nagradu za prozu Balkanskog književnog Glasnika 2014. godine, 'Muškost Zorana K.'' Danijela Gatarića (1988., Prnjavor).



 

 

    Hari uvijek vozi poštujući propise, ali ne danas. Osjeća propast sebe i Marte, grčevito je držao volan, nije govorio, rapidno mjenja brzine, na radiju Plundered my soul nije pomagala. Izađosmo smo na glavni put nakon manastira, iza nas Detlak nestaje, vraćali smo se brzo u stvarnost, Hari je to znao. Prebrzo za sve, tako i za saobraćajnog policajca koji zamahnu crvenom palicom nakon druge okuke. Harijev izraz očaja i nestanak krvi u licu, uletješe mi u facu.

Šta da radimo Zorane, šta da radimo?

Dok mu zdepasti pozornik kuca na prozor, u panici traži dokumenta. Otvara vrata, naglo zatvara, spušta staklo.

Oooprostite, malo smo požurili.

Saobraćajnu i vozačku, molim.

Hari predade dokumente, treskajući nervozno ramenima, očekujući neku samilost.

Pusti mene, Hari, rekoh mu tiho.

Išli smo kod Vange, dobacio sam sa suvozačevog mjesta.

Pandur spusti glavu u auto, analizira nam lica, kako samo pripadnik murije zna.

Vange? Vanga danas ne ordinira, probajte prekosutra, vjerovatno će vas primiti.

Zgledasmo se nas dvojica u čudu.

No gospon policajac, hvala vam na ljubaznosti i razumijevanju zbog naših problema, znate žene.

Evo vam mali poklon, izvukao sam mesnu štrucu namijenjenu Vangi kao natura, i predadoh uz ljubazan pogled debeljku, koji čitavo vrijeme negoduje glavom.

Joj, joj, šta ću s vama. Hajde u redu i sad polako, nemoj da vas vidim da jurite opet tako.

Omirisa štrucu i naglo dobi predatorsko lice, koje mi rodi zavist i ljutnju na Harija što je prebrzo vozio i dozvolio da ostanemo bez štruce moje majke.

Sa srećom, momci. Mahnu zadovoljno slobodnom rukom, vraćajući dokumente. Hari upali mašinu, ponovo poče da diše.

Častim te pivom Zorane, ti grandiozni manipulatoru. Poče da se smije kao gej evnuh u gej haremu (?), nezadovoljan moram da ga poredim sa kastriranima, ali hajde ima još jedna štruca, svakako sam na posebnom režimu ishrane, nikako na dijeti, bokseri ne idu na dijetu, molim lijepo.

Nije trebalo dugo u ciganskom kafeu izmoliti prorok karte nakon drugog Nektara, Hari nije disao, prezriva Ciganka Ramiza je milostivo čekala okretanje karata, dok meni teška srca stavi tamnog Đoku na stol. Možda sam antipatičniji no što mislim.

Izvuče kartu i laganim tankim prstima oblivenim zlatom spusti kartu. Romskim naglaskom zahikta: Ljubavnici.

Hari se prenerazi. Šta, šta to znači milostiva ženo?

Može ukazivati da biraš između druge žene i ljubavnice, odnosno izlazi na ćisto kad neko ‘oće za drugu s kojom je do sada bio u neznanim odnosi. Može se odnosi i na one koji hoće za ženu koja je već u odnosi, ili su već oni sami u odnosi, u tom se slučaju ne treba izbjeći tu ženu i s njom odnosi.

Divno, Marta! Smijao se lupkajući rukom po koljenu.

Dosta, sad Zoranu molim.

Izvadi iz džepa desetku i gurnu po stolu. Ramiza vrati.

Ne, pivo si platio. Njemu ne gledam, ima lošu veru.

Hari se začudi.

Zašto? On je na dobroj strani.

Neću dragi, znam šta govorim, neću. Hoćeš piješ još?

Ispio sam pivo do kraja.

Idemo Hari, da ne kvarimo ugođaj u kafani.

Žao mi je, ali ne mogu. Još piješ, ostani slobodno.

Tražiću bolje vibracije, nasmijah se Ciganki, koja je uporno izbjegavala moj pogled.

Hari pljesnu rukama, magija proročanstva nestade.

Izvukli smo se iz barskih stolica.

Vozi me kući, pa na posao. Moram se presvući, mesna štruca ima vjerovatno bolje vibracije prema meni od ove konobarice proročice.

Idemo kod Vange svakako, ona će te primiti, ne brini. Hari me bespotrebno tješi.

Iza promašenog izleta, toplog piva i gadljive Ciganke, dobih grčevitu potrebu da pišem Lorejn. Fali mi kao Isusu dobrota na gorkom kraju.

Na posao sam došao težak, sjedoh da jedem za pult. Daca čisti i teško diše. Nudim je, odbija. Teško nam je oboma, mi smo moderni robovi današnjice, gradimo kule od Vavilona koje će nestati s nekoliko izdisaja vremena. Ostaće jedino kosti, identično kao kad završim s ovom štrucom, štrucu možda nađu naučnici, možda bar uvide savršen recept moje majke za pripremu mesa, a mene i Dacu otkriće jedino njen dijabetes i moj ožiljak na mumificiranoj teksturi kože.

Palata Predsjednika i hostel su tako blizu, šta li je razlikovalo nebo da onaj buco sjedi tamo, a ja ovdje? Sveti Đorđe nije o tome odlučivao, jer da jeste, sad bi Lorejn i ja grijali stopala pod debelom dekom čekajući kokice iz mikrovalne, tamo u palati, ili u Rimu, ili mom selu. Možda da se vratim početku romana, bolje da pišem njoj, roman može da sačeka.

Lorejn, grijao sam ruke bedrima plavog džinsa. Ono veče kad si pravila pitu od jabuka, mirisala si na cimet, uzeo sam te na podu Lorejn, jer jedino suvo tlo je moglo da izdrži mladu krv i tvrdu kost. Negdje je neko uzimao život, ja sam ga davao, prosipao po tebi, jecala si, nisi plakala, glumio sam Stvoritelja, a pita je bila dijelo rođenja, gutao sam te preko stola s vrelim tijestom u ustima. Stan, mirisao je na cimet, mirisao je život.

Da li da šaljem ovo sutra? Ponos pravi grčeve u glavi. Bokseri ne šalju ovakva pisma ženama koje im ne odgovaraju.

Pola tri, osjećao sam se kao da je pet, tad je najteže, tad je san prirodan kao vid otvorenim očima. Pao sam pod pult, na prljavo krzno zaboravljeno od neke noćne dame.

Probudio sam se u pola sedam, čuo sam metenje, na pultu sok od paradajza, progutah dobar gutljaj, zgrabih ispisan papir, otrčah prema pošti. Tamo je sjedila crnka, divnog struka, kukova i nogu. O, Đorđe sveti, pomozi.

Dadoh joj zapečaćeno pismo s adresom za Hamburg.

Djevojka?

Ne, sestri se javljam. Ljubomorna?

Nisam, nasmiješila se.

Imala si priliku.

Imala, znači, više nemam?

Kad završavaš?

U pet.

Dolazim po tebe.

Važi.

Važi.

Zoran.

Danka.

O, hvala ti Đoko! Mangupski sam izašao, vadeći krmelje i sok od paradajza iz kese, koji sam slistio pred vratima. Nada je bitna, ništa manje no ljubav i zdravlje. Zaplesah Alijev ples ispred, eskivirajući nevidljive udarce Šampiona pred penzionerima koji ne žure, trebaće mi to.

Obrve su joj pume u napadu, ne znam kako sam to vidio.

Sjedili smo u Kastelini, gdje kafa košta kao dvije u Pandori.

Mali princ, njemu se uvijek vraćam. Želim da putujem, znaš, još mi tako malo treba da završim fakultet…

Govori tako dosadno, dugo, nepotrebno.

Izvršni direktor Viole, koja pravi sve one papirne ubruse iz Beograda, upoznala sam ga u gradu i on misli da sam prava za mjesto izvršnog direktora marketinga...

(Prije no si legla s njim, pretpostavljam).

...Tako mi i treba, to je bilo prije dvadesetak dana, još sam uzbuđena.

Čujete se?

On je u lošem braku, znaš, zvao me da dođem u Be Ge…

(Znao sam, divne noge nisu nosile divne misli).

…I sad mi se ti desi, ništa nije savršeno, šta ću sad?

Smijala se usiljeno, teško sjedeći na mjestu. Miriše na tucanje, par starijih tipova je slinilo po prekaloričnim kolačima zijevajući pod sto, hipnotisale su ih njene konture. I dalje govori bez prestanka, počeo sam da zamišljam zvučnik od njene crne kovrdžave kose, zatim one dvije pume su izrastale u jednu veliku koja me nešto pitala.

Šta ćemo poslije, do tebe?

Osmijeh sramežljive učiteljice, skoro kao…

Račun molim!

Idemo, Lorejn.

 

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg