proza

Danijel Gatarić: Ulomak iz romana 'Muškost Zorana K.'

Donosimo ulomak iz romana koji je osvojio prvu nagradu za prozu Balkanskog književnog Glasnika 2014. godine, 'Muškost Zorana K.'' Danijela Gatarića (1988., Prnjavor).



 

 

    Hari uvijek vozi poštujući propise, ali ne danas. Osjeća propast sebe i Marte, grčevito je držao volan, nije govorio, rapidno mjenja brzine, na radiju Plundered my soul nije pomagala. Izađosmo smo na glavni put nakon manastira, iza nas Detlak nestaje, vraćali smo se brzo u stvarnost, Hari je to znao. Prebrzo za sve, tako i za saobraćajnog policajca koji zamahnu crvenom palicom nakon druge okuke. Harijev izraz očaja i nestanak krvi u licu, uletješe mi u facu.

Šta da radimo Zorane, šta da radimo?

Dok mu zdepasti pozornik kuca na prozor, u panici traži dokumenta. Otvara vrata, naglo zatvara, spušta staklo.

Oooprostite, malo smo požurili.

Saobraćajnu i vozačku, molim.

Hari predade dokumente, treskajući nervozno ramenima, očekujući neku samilost.

Pusti mene, Hari, rekoh mu tiho.

Išli smo kod Vange, dobacio sam sa suvozačevog mjesta.

Pandur spusti glavu u auto, analizira nam lica, kako samo pripadnik murije zna.

Vange? Vanga danas ne ordinira, probajte prekosutra, vjerovatno će vas primiti.

Zgledasmo se nas dvojica u čudu.

No gospon policajac, hvala vam na ljubaznosti i razumijevanju zbog naših problema, znate žene.

Evo vam mali poklon, izvukao sam mesnu štrucu namijenjenu Vangi kao natura, i predadoh uz ljubazan pogled debeljku, koji čitavo vrijeme negoduje glavom.

Joj, joj, šta ću s vama. Hajde u redu i sad polako, nemoj da vas vidim da jurite opet tako.

Omirisa štrucu i naglo dobi predatorsko lice, koje mi rodi zavist i ljutnju na Harija što je prebrzo vozio i dozvolio da ostanemo bez štruce moje majke.

Sa srećom, momci. Mahnu zadovoljno slobodnom rukom, vraćajući dokumente. Hari upali mašinu, ponovo poče da diše.

Častim te pivom Zorane, ti grandiozni manipulatoru. Poče da se smije kao gej evnuh u gej haremu (?), nezadovoljan moram da ga poredim sa kastriranima, ali hajde ima još jedna štruca, svakako sam na posebnom režimu ishrane, nikako na dijeti, bokseri ne idu na dijetu, molim lijepo.

Nije trebalo dugo u ciganskom kafeu izmoliti prorok karte nakon drugog Nektara, Hari nije disao, prezriva Ciganka Ramiza je milostivo čekala okretanje karata, dok meni teška srca stavi tamnog Đoku na stol. Možda sam antipatičniji no što mislim.

Izvuče kartu i laganim tankim prstima oblivenim zlatom spusti kartu. Romskim naglaskom zahikta: Ljubavnici.

Hari se prenerazi. Šta, šta to znači milostiva ženo?

Može ukazivati da biraš između druge žene i ljubavnice, odnosno izlazi na ćisto kad neko ‘oće za drugu s kojom je do sada bio u neznanim odnosi. Može se odnosi i na one koji hoće za ženu koja je već u odnosi, ili su već oni sami u odnosi, u tom se slučaju ne treba izbjeći tu ženu i s njom odnosi.

Divno, Marta! Smijao se lupkajući rukom po koljenu.

Dosta, sad Zoranu molim.

Izvadi iz džepa desetku i gurnu po stolu. Ramiza vrati.

Ne, pivo si platio. Njemu ne gledam, ima lošu veru.

Hari se začudi.

Zašto? On je na dobroj strani.

Neću dragi, znam šta govorim, neću. Hoćeš piješ još?

Ispio sam pivo do kraja.

Idemo Hari, da ne kvarimo ugođaj u kafani.

Žao mi je, ali ne mogu. Još piješ, ostani slobodno.

Tražiću bolje vibracije, nasmijah se Ciganki, koja je uporno izbjegavala moj pogled.

Hari pljesnu rukama, magija proročanstva nestade.

Izvukli smo se iz barskih stolica.

Vozi me kući, pa na posao. Moram se presvući, mesna štruca ima vjerovatno bolje vibracije prema meni od ove konobarice proročice.

Idemo kod Vange svakako, ona će te primiti, ne brini. Hari me bespotrebno tješi.

Iza promašenog izleta, toplog piva i gadljive Ciganke, dobih grčevitu potrebu da pišem Lorejn. Fali mi kao Isusu dobrota na gorkom kraju.

Na posao sam došao težak, sjedoh da jedem za pult. Daca čisti i teško diše. Nudim je, odbija. Teško nam je oboma, mi smo moderni robovi današnjice, gradimo kule od Vavilona koje će nestati s nekoliko izdisaja vremena. Ostaće jedino kosti, identično kao kad završim s ovom štrucom, štrucu možda nađu naučnici, možda bar uvide savršen recept moje majke za pripremu mesa, a mene i Dacu otkriće jedino njen dijabetes i moj ožiljak na mumificiranoj teksturi kože.

Palata Predsjednika i hostel su tako blizu, šta li je razlikovalo nebo da onaj buco sjedi tamo, a ja ovdje? Sveti Đorđe nije o tome odlučivao, jer da jeste, sad bi Lorejn i ja grijali stopala pod debelom dekom čekajući kokice iz mikrovalne, tamo u palati, ili u Rimu, ili mom selu. Možda da se vratim početku romana, bolje da pišem njoj, roman može da sačeka.

Lorejn, grijao sam ruke bedrima plavog džinsa. Ono veče kad si pravila pitu od jabuka, mirisala si na cimet, uzeo sam te na podu Lorejn, jer jedino suvo tlo je moglo da izdrži mladu krv i tvrdu kost. Negdje je neko uzimao život, ja sam ga davao, prosipao po tebi, jecala si, nisi plakala, glumio sam Stvoritelja, a pita je bila dijelo rođenja, gutao sam te preko stola s vrelim tijestom u ustima. Stan, mirisao je na cimet, mirisao je život.

Da li da šaljem ovo sutra? Ponos pravi grčeve u glavi. Bokseri ne šalju ovakva pisma ženama koje im ne odgovaraju.

Pola tri, osjećao sam se kao da je pet, tad je najteže, tad je san prirodan kao vid otvorenim očima. Pao sam pod pult, na prljavo krzno zaboravljeno od neke noćne dame.

Probudio sam se u pola sedam, čuo sam metenje, na pultu sok od paradajza, progutah dobar gutljaj, zgrabih ispisan papir, otrčah prema pošti. Tamo je sjedila crnka, divnog struka, kukova i nogu. O, Đorđe sveti, pomozi.

Dadoh joj zapečaćeno pismo s adresom za Hamburg.

Djevojka?

Ne, sestri se javljam. Ljubomorna?

Nisam, nasmiješila se.

Imala si priliku.

Imala, znači, više nemam?

Kad završavaš?

U pet.

Dolazim po tebe.

Važi.

Važi.

Zoran.

Danka.

O, hvala ti Đoko! Mangupski sam izašao, vadeći krmelje i sok od paradajza iz kese, koji sam slistio pred vratima. Nada je bitna, ništa manje no ljubav i zdravlje. Zaplesah Alijev ples ispred, eskivirajući nevidljive udarce Šampiona pred penzionerima koji ne žure, trebaće mi to.

Obrve su joj pume u napadu, ne znam kako sam to vidio.

Sjedili smo u Kastelini, gdje kafa košta kao dvije u Pandori.

Mali princ, njemu se uvijek vraćam. Želim da putujem, znaš, još mi tako malo treba da završim fakultet…

Govori tako dosadno, dugo, nepotrebno.

Izvršni direktor Viole, koja pravi sve one papirne ubruse iz Beograda, upoznala sam ga u gradu i on misli da sam prava za mjesto izvršnog direktora marketinga...

(Prije no si legla s njim, pretpostavljam).

...Tako mi i treba, to je bilo prije dvadesetak dana, još sam uzbuđena.

Čujete se?

On je u lošem braku, znaš, zvao me da dođem u Be Ge…

(Znao sam, divne noge nisu nosile divne misli).

…I sad mi se ti desi, ništa nije savršeno, šta ću sad?

Smijala se usiljeno, teško sjedeći na mjestu. Miriše na tucanje, par starijih tipova je slinilo po prekaloričnim kolačima zijevajući pod sto, hipnotisale su ih njene konture. I dalje govori bez prestanka, počeo sam da zamišljam zvučnik od njene crne kovrdžave kose, zatim one dvije pume su izrastale u jednu veliku koja me nešto pitala.

Šta ćemo poslije, do tebe?

Osmijeh sramežljive učiteljice, skoro kao…

Račun molim!

Idemo, Lorejn.

 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg