kritika

Zen i hipermarketi

Miroslav Kirin, ‘Hipernovalis’ (Vuković & Runjić, Zagreb 2015): Zaigranost i polisemantičnost ostaju Kirinovom konstantom
piše: Marko Pogačar

Dvije godine nakon ‘Zenzancija’, knjige, kako joj naslov upućuje, oslonjene na više ili manje vrckavo poigravanje prividnom jednostavnošću proizašlom iz istočnjačkih pjesničkih i filozofskih tradicija, njihovom simbiozom sa širokom plejadom zapadnog nasljeđa te – da parafraziramo praktični termin iz teorije prozodije – duhom forme, Miroslav Kirin javlja se novim naslovom.



 

Novim naslovom koji dosljedno nastavlja započeti projekt dovodeći ga, čini mi se s od prethodnika snažnijim estetskim učinkom, u ‘Hipernovalisu’ do krajnjih konzekvenci. 

Grafičko i tehničko oblikovanje ove formatom i opsegom teksta nevelike knjižice nije nevažno, te zaslužuje da ga se nešto podrobnije opiše. Crni, tvrdo ukoričeni svezak koji izgledom podsjeća na notes ili molitvenik, bez imena autora i oznake izdavača na naslovnici obilježenoj isključivo pomalo nekonvencionalno prelomljenim naslovom (što spada u prepoznatljive zahvate dizajnera Borisa Runjića, i vjerojatno ne podrazumijeva autorsku intervenciju), skriva dva različita knjiška bloka, već s obzirom na to koji dio tiraža vam dopadne ruku. U jednom riječ je o klasičnom uvezu knjiških araka, dok je u drugom slučaju u pitanju jedinstvena papirna traka presavijena na format knjige ‘harmonika-metodom’, te je stranice iz njenih korica moguće izvući, njima fizički ući u prostor, razviti ih ili objesiti na zid poput kalendara ili molitvenih mlinaca, kombinacije kojom bi se i njezin sadržaj na neki način metaforički mogao opisati.

Naslov, za razliku od neologizama i složenica Jaloga, Zbiljke i Zenzancija te arhaizma Zukve, koji su redom obilježili autorove prethodne knjige, predstavlja ovaj put ready-made artefakt: Hiper Novalis ime je, naime, supermarketa u Novalji na otoku Pagu. Zaigranost i polisemantičnost, podvlači duhovita kooptacija jedne od ikoničkih figura ranoga njemačkog romantizma, ostaju Kirinovom konstantom. Pozicioniranje niskokvalitetne kolor-fotografije spomenutog objekta na nultom arku koja nas, umjesto slovnoga sloga, zaskače čim knjigu otvorimo, upućuje također na intermedijalne, kompleksne postupke oslonjene na fotografiju kao pseudo-dokumentarni medij, koje je Kirin razvijao u svojim proznim knjigama, izvrsnom ‘Albumu’ iz 2001. te još više u zanimljivom, recentnijem žanrovski hibridnom izdanju ‘Iskopano’.

Devedesetak nenumeriranih stranica donosi oko sto pedeset tekstova, koje žanrovski tek (ne)treba odrediti. Ti one-lineri, distisi, trostisi, iznimno četverostisi (katrene i terceti sasvim su u ovom slučaju neprikladni termini), pisani bez velikih početnih slova i uz minimum interpunkcije, prelomljeni su različito: neki na svojoj stranici, neki po dva ili tri u nizu, pa ponekad prevlada poriv da se one donesene u grupama percipira kao cjelinu, a one izdvojene bjelinom zasebne stranice promatra kao povlaštene, nameće im se, dijelom svjesno, a dijelom sasvim praktičnom logikom nedostatka prostora, neka vrsta hijerarhizacije, moguće neželjene čvrstine autorske ruke pri trasiranju recepcije. Ti ‘ispražnjeni aforizmi’, ‘lake gnome’, ‘destrofizirani slobodni haikui’, kako god da ih se odlučimo zvati, djeluju katkad kao skice za pjesmu, ponekad kao odbjegli stihovi, nekad kao kondenzat – najčešće su ipak upravo samodovoljni, čisti tako u zraku, stabilno potpuni u svojoj nepotpunosti, kako su u riječ, u logos i ušli. Njihova je lakoća prividna, a kratkoća zarazna: većini njih, kao svakoj dobroj pjesmi, imamo se potrebu barem još jednom nakon čitanja vratiti.

Bez jednog dijela je ‘Hipernovalis’ također mogao, no pretjerana redukcija bi se jednako tako protivila njegovoj hipermarketskoj ‘prirodi’. Kazivale nešto poput, živio je među povrćem ne znajući što da kaže životinjama, ili čega se ne stidimo otišlo je druge učiti pjevati, ili niz brdo se kotrljaju prazni džepovi ali kamo, ili puhali smo si u vlastite kosti / ne bismo li se od zemlje odigli, Kirinove pjesme-čestice do nas uglavnom dopiru. A ako dopire kroz zid, onda nije zid.

 

 

Teskt preuzet iz Novosti uz dozvolu autora

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg