poezija

Darko Šeparović: Iz zbirke 'Autopilot' (nagrada Na vrh jezika, 2015.)

Darko Šeparović (1987., Vela Luka) diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je poeziju i prozu te književne kritike i intervjue. Donosimo ciklus iz nagrađene zbirke Autopilot (Algoritam, 2015.)



 

Dno

 

priđi malo bliže, između nas su samo ljudi, pridruži se večeras

našoj brigadi sakrit ćemo se u podzemnim garažama, na armiranim

jastucima nebodera.

 

svi smo nabijeni poput bakrenog namota elektromotora

svi smo slabo prokuhana riža u neprobavljivom vikendu.

 

ti tvrdiš; ovo dno mora negdje prestati.

 

napokon shvaćam brzinu; to je kad kiša potamani urod pšenice dok

strašila na oranicama imaju previše rupa na šeširima, iznad

nas visi ubojita mehanika

vode.

 

nema revolucija, samo izleti iz kojih se djeca vraćaju sa svojom

djecom.

naše koračanje je raštimano kao i grad kojeg su pojele stolice.

 

ovo dno treba prestati, napokon se izliti i razvodniti

ocean ako već ledenjaci nisu uspjeli.

 

 

Mrvljenje

 

na najravnijem dijelu atlasa

ljudi jedu paukove, tamo nema

straha od ekologije, nevidljivih

otoka kancerogene plastike. tamo

su doplutale i pustinje, nikakvi talozi

odmor u očima arheologa. ceste do njih bile su

predozirane žile asfalta, savršeno vitki kaktusi

umjesto billboarda. balast godina koje smo vukli

bile su prosjek, prosječno veliki kreveti, prosječan

strah od mačeta revolucionara. oblaci su ljuštili koru

neba, ispod je bila ultramarin plava onda opet crna

pustinjska noć, navijači koji zapale kontejnere grada

nakon poraza, dim kroz koji prolazimo kao kroz loše

iskustvo tržnice u Bombayu. gledam te

u konačnoj verziji kako čistiš bore suhim iglicama

borova. vani isti pritisak metalnih skela, prevelike

haljine nepoznatih zgrada, nad njima

azbestni krovovi, tisuće malih strelica u

želji za slatkim snom na plućima.

oni nam ništa ne mogu, imamo imunitet

mase, serijski spojene zdjelice u šasiju tijela

spremnog za naredbu generala.

kad zagusti, mrvim te u toplo krckanje

pijeska, u pješčanu oluju koja će poharati

nasade avokada. tako ćemo lakše na

čistinu. iza nas ostat će još jedna

loša berba.

 

 

Autoceste ne vraćaju ljude

 

to su bila vremena tako govorimo

stvarima kojih se brzo želimo riješiti

porođajne muke utezi soba koje

mirišu na doktore

teški muk opire se padanju

kako je samo ušao koliko će ostati

pitanje je težine riječi njihove sposobnosti

lijepljenja za zidove. na to odgovaramo čekićem

ili crnom bojom rudarevih jagodica. jezik je

ideologija osim kad je teleći i dobro skuhan.

možda vrelim čajem otopimo čađu između zuba

zaboravljena slova na mjestima gdje nema karijesa.

među nama tvrdoglava šutnja modra majica kojom sam

jučer nekome mahao na kolodvoru.

trajanjem onih prostih pokreta ruke lijevo-desno

mjeri se koliko će brzo snijeg amputirati ceste

nakon toga

nema dalje.

 

 

Kiše u predgrađima

 

preselili smo se bliže

aerodromu gdje nema mora

plave mahovine u kojoj rastu jestivi

crvi i nejestiva kosa. zaboravili smo

plivati brodskim dnevnicima pokrivati

glave beskućnika osjetiti sreću

kad u očima izbije mokri početak svega.

svaki brod ima ime

kuće avioni oko nas sve nepotpisano

sve prepušteno nagađanjima.

strojevi zvukovima opisuju pokrete drvo je tupo

željezo hladni oblog na nogama šećeraša, plastika

je najbliže koži. često mi se čini kako ne pričamo isti

jezik ometaju nas rotacije mlaznih aviona to ulje silazi

kroz naš dimnjak upravo obrnuto od toplog ručka. vadim

bilježnicu, slovima ulazim u prostor između jezika

psa i vlati trave. opet je mokro, predgrađa oko nas

imaju okus jeftine reklame množinu pokošenih vrtova

kojima se mjeri muškost. putnici u avionima iznad

seru po nama, to je građanstvo, počinju

tople kiše

iz tvoje bijele majice izrasta mokra koža.

 

 

Kako smo postali suvremeni

 

što ćemo s nebom ako je gore granica, najlakše je

napustiti večer, ovaj gusti korov između šanka i prstiju

parazitno raste, gotovo je nemoguće pronaći bedro bez strija ili

konobara s glazbenim ukusom.

 

korice knjiga su filteri, ono u njima izgovor za rušenje neba.

ljudi su smotuljak koji se potiho zapalio u kutu kluba, uvijek u

strahu od drugog. cinizam je količina sline dovoljna za spojiti dva

papira, većina pretjera zatim ljudi sporije gore.

 

Bruno tvrdi kako je Zagreb lavor u kojem kapa voda iz nečije klime.

netko je trebao tu klimu upaliti, nebo zamijeniti daljinskim

upravljačem.

 

jesi li to ti?

 

pogledaj; gore ništa ne možeš isključiti, gore su granice, barem jedna

mogućnost otpora kao hidrocentrala na golemoj i bučnoj rijeci. o

brzini te

rijeke ovisi količina topline u našim stanovima, volumen vode u

onom lavoru,

trajanje večeri, i još je stotine tisuća stvari između rijeke, neba,

večeri,

 

i više ne možemo govoriti o granicama kad jedna SMS poruka buši

rupu u

tvojim prsima. riječi su napokon naoštrene glodalice. sve je

suvremeno,

sve je kristalno opasno.

 

 

Sezona

 

prilazim ti glatko kroz leđnu

rupu nasukanog kita njegovo

srce koje teži jednu tonu ispušta

otrovni bakar po glavama turista

svi će oni pocrnjeti i zašutjeti.

 

ovo je pjesma o krastavcima.

 

zapravo o sezoni kiselih krastavaca

lipanj pušta svoje ljepilo grad se

štiti bodljama suncobrana ljubav je

zgužvani prizor automobilske nesreće

ne možeš je prestati gledati.

 

ako se dogodi moraš biti blizu.

 

moj oblik mutna je tegla prepuna

elektrolita u mene umačeš prste

i ne znaš kako ih izvući suhe

noćas sam krenula skidati oštri

krov tvoje kuće miševi su se razbježali u

nešto mekše od plućne maramice.

 

potapam podove kuće u jednu točku.

 

nisi je nikada vidio ali želiš je dodirnuti

ne mene

točku na kojoj spavaju tektonske ploče

i gnijezdi se topli uran iz Japana

postajem ukočena treba mi vremena

za dosegnuti vrhunac opekotina sam koja

sporo sazrijeva moraš me čekati jer živú

od nedavno ne držimo u kućama.

 

 

toplinu mjeriš brzinom mojih dolazaka.

 

hladovina će nas sve podjednako sahraniti

i kako to da nikada nisi vidio spojena dva

kraja krastavca ostavila sam prostor između

za ugriz preko kojeg ti prilazim i

ta svježina cijedi se iz grla niz kukove

do one točke koju nikada nisi vidio.

na njoj ćeš podignuti tabor lagan kao juha

ljeta ja ću ući unutra istovariti svoju dužinu

i rojeve turista koje čuvam ispod pazuha.

bit ću mokro tijelo ispred električne ograde.

 

jedino bitno bit će s koje mi strane prilaziš. 

 

 

 

 

foto: Jure Živković

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg