poezija

Darko Šeparović: Iz zbirke 'Autopilot' (nagrada Na vrh jezika, 2015.)

Darko Šeparović (1987., Vela Luka) diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je poeziju i prozu te književne kritike i intervjue. Donosimo ciklus iz nagrađene zbirke Autopilot (Algoritam, 2015.)

Dno

priđi malo bliže, između nas su samo ljudi, pridruži se večeras

našoj brigadi sakrit ćemo se u podzemnim garažama, na armiranim

jastucima nebodera.

svi smo nabijeni poput bakrenog namota elektromotora

svi smo slabo prokuhana riža u neprobavljivom vikendu.

ti tvrdiš; ovo dno mora negdje prestati.

napokon shvaćam brzinu; to je kad kiša potamani urod pšenice dok

strašila na oranicama imaju previše rupa na šeširima, iznad

nas visi ubojita mehanika

vode.

nema revolucija, samo izleti iz kojih se djeca vraćaju sa svojom

djecom.

naše koračanje je raštimano kao i grad kojeg su pojele stolice.

ovo dno treba prestati, napokon se izliti i razvodniti

ocean ako već ledenjaci nisu uspjeli.

Mrvljenje

na najravnijem dijelu atlasa

ljudi jedu paukove, tamo nema

straha od ekologije, nevidljivih

otoka kancerogene plastike. tamo

su doplutale i pustinje, nikakvi talozi

odmor u očima arheologa. ceste do njih bile su

predozirane žile asfalta, savršeno vitki kaktusi

umjesto billboarda. balast godina koje smo vukli

bile su prosjek, prosječno veliki kreveti, prosječan

strah od mačeta revolucionara. oblaci su ljuštili koru

neba, ispod je bila ultramarin plava onda opet crna

pustinjska noć, navijači koji zapale kontejnere grada

nakon poraza, dim kroz koji prolazimo kao kroz loše

iskustvo tržnice u Bombayu. gledam te

u konačnoj verziji kako čistiš bore suhim iglicama

borova. vani isti pritisak metalnih skela, prevelike

haljine nepoznatih zgrada, nad njima

azbestni krovovi, tisuće malih strelica u

želji za slatkim snom na plućima.

oni nam ništa ne mogu, imamo imunitet

mase, serijski spojene zdjelice u šasiju tijela

spremnog za naredbu generala.

kad zagusti, mrvim te u toplo krckanje

pijeska, u pješčanu oluju koja će poharati

nasade avokada. tako ćemo lakše na

čistinu. iza nas ostat će još jedna

loša berba.

Autoceste ne vraćaju ljude

to su bila vremena tako govorimo

stvarima kojih se brzo želimo riješiti

porođajne muke utezi soba koje

mirišu na doktore

teški muk opire se padanju

kako je samo ušao koliko će ostati

pitanje je težine riječi njihove sposobnosti

lijepljenja za zidove. na to odgovaramo čekićem

ili crnom bojom rudarevih jagodica. jezik je

ideologija osim kad je teleći i dobro skuhan.

možda vrelim čajem otopimo čađu između zuba

zaboravljena slova na mjestima gdje nema karijesa.

među nama tvrdoglava šutnja modra majica kojom sam

jučer nekome mahao na kolodvoru.

trajanjem onih prostih pokreta ruke lijevo-desno

mjeri se koliko će brzo snijeg amputirati ceste

nakon toga

nema dalje.

Kiše u predgrađima

preselili smo se bliže

aerodromu gdje nema mora

plave mahovine u kojoj rastu jestivi

crvi i nejestiva kosa. zaboravili smo

plivati brodskim dnevnicima pokrivati

glave beskućnika osjetiti sreću

kad u očima izbije mokri početak svega.

svaki brod ima ime

kuće avioni oko nas sve nepotpisano

sve prepušteno nagađanjima.

strojevi zvukovima opisuju pokrete drvo je tupo

željezo hladni oblog na nogama šećeraša, plastika

je najbliže koži. često mi se čini kako ne pričamo isti

jezik ometaju nas rotacije mlaznih aviona to ulje silazi

kroz naš dimnjak upravo obrnuto od toplog ručka. vadim

bilježnicu, slovima ulazim u prostor između jezika

psa i vlati trave. opet je mokro, predgrađa oko nas

imaju okus jeftine reklame množinu pokošenih vrtova

kojima se mjeri muškost. putnici u avionima iznad

seru po nama, to je građanstvo, počinju

tople kiše

iz tvoje bijele majice izrasta mokra koža.

Kako smo postali suvremeni

što ćemo s nebom ako je gore granica, najlakše je

napustiti večer, ovaj gusti korov između šanka i prstiju

parazitno raste, gotovo je nemoguće pronaći bedro bez strija ili

konobara s glazbenim ukusom.

korice knjiga su filteri, ono u njima izgovor za rušenje neba.

ljudi su smotuljak koji se potiho zapalio u kutu kluba, uvijek u

strahu od drugog. cinizam je količina sline dovoljna za spojiti dva

papira, većina pretjera zatim ljudi sporije gore.

Bruno tvrdi kako je Zagreb lavor u kojem kapa voda iz nečije klime.

netko je trebao tu klimu upaliti, nebo zamijeniti daljinskim

upravljačem.

jesi li to ti?

pogledaj; gore ništa ne možeš isključiti, gore su granice, barem jedna

mogućnost otpora kao hidrocentrala na golemoj i bučnoj rijeci. o

brzini te

rijeke ovisi količina topline u našim stanovima, volumen vode u

onom lavoru,

trajanje večeri, i još je stotine tisuća stvari između rijeke, neba,

večeri,

i više ne možemo govoriti o granicama kad jedna SMS poruka buši

rupu u

tvojim prsima. riječi su napokon naoštrene glodalice. sve je

suvremeno,

sve je kristalno opasno.

Sezona

prilazim ti glatko kroz leđnu

rupu nasukanog kita njegovo

srce koje teži jednu tonu ispušta

otrovni bakar po glavama turista

svi će oni pocrnjeti i zašutjeti.

ovo je pjesma o krastavcima.

zapravo o sezoni kiselih krastavaca

lipanj pušta svoje ljepilo grad se

štiti bodljama suncobrana ljubav je

zgužvani prizor automobilske nesreće

ne možeš je prestati gledati.

ako se dogodi moraš biti blizu.

moj oblik mutna je tegla prepuna

elektrolita u mene umačeš prste

i ne znaš kako ih izvući suhe

noćas sam krenula skidati oštri

krov tvoje kuće miševi su se razbježali u

nešto mekše od plućne maramice.

potapam podove kuće u jednu točku.

nisi je nikada vidio ali želiš je dodirnuti

ne mene

točku na kojoj spavaju tektonske ploče

i gnijezdi se topli uran iz Japana

postajem ukočena treba mi vremena

za dosegnuti vrhunac opekotina sam koja

sporo sazrijeva moraš me čekati jer živú

od nedavno ne držimo u kućama.

toplinu mjeriš brzinom mojih dolazaka.

hladovina će nas sve podjednako sahraniti

i kako to da nikada nisi vidio spojena dva

kraja krastavca ostavila sam prostor između

za ugriz preko kojeg ti prilazim i

ta svježina cijedi se iz grla niz kukove

do one točke koju nikada nisi vidio.

na njoj ćeš podignuti tabor lagan kao juha

ljeta ja ću ući unutra istovariti svoju dužinu

i rojeve turista koje čuvam ispod pazuha.

bit ću mokro tijelo ispred električne ograde.

jedino bitno bit će s koje mi strane prilaziš. 

foto: Jure Živković