Ivan Herceg (1970, Krapina) is a Croatian poet, prose writer and editor, majored in Croatian language and literature studies and South-Slavic philology at Zagreb Faculty of Philosophy. He is the executive editor of the Zagreb-based journal Poezija, devoted exclusively to poetry, the assistant editor of Poezija’s book publishing section, and the co-organiser, along with Poezija’s editor-in-chief Ervin Jahić, of the SUR (Stih u regiji /Poetry in the Region/) Poetry Festival. He received several awards for his poetic work, and his poetry has been widely anthologised and translated into a dozen languages. Published works: Naša druga imena (poetry, 1994), Noć na asfaltu (poetry, 1996), Snimke zemaljskih uzdaha (poetry, 1997), Anđeli u koroti (poetry, Zagreb, 2004.), Nepravilnosti (poetry, 2007), Koliko naju bo ostalo (selected poems in Slovenian, 2009), Snimke zemaljskih uzdaha (poetry, 2010), Anđeli u koroti (poetry, 2011), Goli (short stories, 2011), Naša druga imena (selected poems in Polish, 2014), Nepravilnosti (poetry in Bulgarian, 2014).
Black Scarf
You are – Lela – an abandoned black scarf,
incrusted with the thin veins of silver,
the needles you stick into your eyes nightly.
You left me with permanent vertigo,
cold breathing and a pilgrim’s chain
buried inside the thorax like a dark nymphaeum
in the corner of the room where I brush your hair sucking the white honey
dripping from the breasts of your entire female lineage.
In your new house you relentlessly gnaw at night,
a sinewy negrita one cannot tame
or snatch anything out of her embrace.
Behind this and that world we are shining,
spraying out of ourselves in separate jets
fiercely holding onto each other’s necks.
Mona Lisa at Tromostovlje
As I was kissing your body, I was kissing the whiteness
that tomorrow will be blood-filled ice,
the severed tongue and ego of the former man,
the mercy and Last Judgment, sickness and fate
on the enchanted bench in Metelkova.
As I was kissing your shadow,
your voice grew too loud and French
so I thought to myself in awe
that the Eiffel Tower must be falling down in Emona
as Mona Lisa screams at Tromostovlje.
Barbara, hop on your bike and fetch us
some croissants from Mars
and ring your bell as you're passing by,
so I can recognize you in order to never forget you
your smell within, your restlessness without,
let us together escort all those souls
who used to run along with us
free of any belief.
Dakota (the Woman Planting Soil)
All of New York’s secrets and malice are stored within you
and that's why I want to steal you and send you far beyond my gaze
We will be silent protestors at Union Square,
and in Central Park we shall swirl madly and loudly
like some deadly sinners.
I will bury you close to Lennon’s crossing
- just Imagine it – left or right, up or down.
It doesn’t really matter for you are neither Christian nor Muslim.
Your breath will be your epitaph:
“Dakota – the woman planting soil”
and I will never even try to resurrect
our crumbled bodies
forever concealing the fact
that you belong to neither of the two worlds
so vicious yet vulnerable like the last living language
wherein you cannot know thyself and others
or claim a lover or a modicum of peace.
The underworld is an open home, a lovers’ subway,
filled with the stink of gunpowder and urine, the final orgy
at the heart of the world, perfectly nauseating.
Sarajevo
They say that the Miljacka river does exist,
but I can only sense it in the distance.
You, on the other hand, who flow
through the night so swiftly, are real.
Your hair is black, your scarf invisible,
your hand firmly held by someone.
You're giving me that long piercing look
knowing there's so much that needs to be remembered.
In this city we are equally distant
from each other; halfway between Persia and Europe;
equally distant from all living and all dead.
I wish I could gently put out cigarettes on your arms.
I wish you would act the part of Satan for me
on the stage of some abandoned cultural centre.
Thus we would get rid of one life line,
one destiny, one string of love...
so that only those lines on my palms would remain.
How many cemeteries are there in Sarajevo?
How many in the entire world?
Does anyone ask himself.
Nobody asks that. Everybody steals the truth.
So, I'm begging you, miraždžika,
to please cut off my hands
with that last atom of strength.
Limbo
Birds fly around your legs and you count them
for eternity, but I can't figure out if you are above
or below, if you're calling me or not, or if you're just
seducing me with that barbed wire bra.
Positively, with nothing sacred in the vicinity
your walk is perfect because it's void of course.
My new eyesight is the balls of riddles.
Therein swarm decrepit days,
black dogs, candelabras and psalms.
While I am repeating incessantly:
"My other name is Limbo,
my other name is Limbo..."
Words and poems circle around your head.
I read them in a monotonous voice.
With eyes blindfolded by barbed wire:
"Violet is the devil's colour.
God is all honey and lead
and I am your mad namesake.
You remain my vulnerable jazz.
On the other side of the storm."
Passage towards you
"I will learn to live, we will live together",
we kept repeating inside each for himself.
We knew that was the case although we did not look at each other.
Then, as if upon an order, we entered the sea
up to our shoulders and began kissing it
all around ourselves, around the world.
I journeyed slowly towards you
watching you as a beautiful timid village woman
in a dress made by Lyon tailors, like the queen of India,
as I listened to cruel Jeanne d'Arc and the cool Sai Baba
speaking out of you.
You approached me slowly, eying me
as a quiet filigree maker of planets and suns,
surrounded with maps, rectangles and distance,
accepting me as someone who might have been
Galileo Galilei or Hieronymus Bosch.
I will learn to die, we will die together.
As if upon an order we shall enter the sea.
Inside we shall reel and drown and pray
and dream under the water, listening to each other,
keeping silent for each other, hating each other
because of that depth that will disfigure us.
The scar
How many scars you have, I can't even begin to imagine.
Again they told you your father is dead.
Is that a good or a bad news?
Not so long ago, from the caesarean cut
on your hand, a freak king was born
mourning your loneliness at night when he festers
like a rotten watermelon forgotten on the table,
like an abandoned PHD thesis
on languages that betray you
the more that you study and master them,
on everyday life that offers little and false.
"Good guys and ideals have been buried", you say.
"I am terribly uneven".
There's lime in your every word,
a deadly cream you're offering to me and the world,
the solidarity with evil that keeps you alive
incessantly returning you to the beginning,
to a new birth out of the scar.
Translated by Damir Šodan
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.