poezija

Anja Marković: Kowloon (O gladima)

Anja Marković (1988., Beograd) objavila je zbirku pjesama 'Napolju su ljudi' za koju je 2013. dobila Brankovu nagradu. Diplomirala na Katedri za srpsku književnost i jezik s općom književnošću na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Donosimo ciklus pjesama Kowloon (O gladima).



 

It was a very complex place, difficult to generalize about, a place that seemed frightening but where most people continued to lead normal lives

 Leung Ping Kwan, City of Darkness


Ovo mesto straha zove se Kowloon

i njegova dobro organizovana ljubav

ne poznaje granice.

Tesno je i stišano:

šaputanja su ispresecana

dugim tamnim linijama

i strast se nikada ne vidi,

ali na prigušenim prozorima

uvek će se sušiti

stidljiva, intimna groznica.

 

Noći su posebno melodične:

glave se kotrljaju ispod kreveta, dečji  glasovi grebuckaju

po kori zaleđenih jajnika, niz stepeništa teku psovke

– tresak, ispod već sedmi dan iseljavaju

desetočlanu porodicu iz cipelarnika,

 

u lobanjama gore hartije.

 

Bacio si opušak kroz prozor, a trebalo je sebe

i nikada nećeš zaspati:

ekseri su uvek pravilno raspoređeni

u dušecima, a ravnodušnost −

nepodnošljiva i zaglušujuća.

 

Ali i ovde nešto raste:

oči po vratima cevastih hodnika,

rastu dečje strnjike na krovovima,

(a predveče tihi čistači savesti

stružu sa dna zaigrale leševe).

 

Rastu tesnaci i bezizlazi ulica,

kratkovidost prozora,

velike mašine unose trunje vazduha,

nema svetlosti nema smisla,

u lavirintu poštanskih sandučića

sahranjeni su milioni.

 

Iako su kapije uvek otvorene

odavde se ne izlazi:

pod nadzorom mlitavih dojki straha

zazidani smo u zamašćen vazduh.

I nemoj da misliš

da je grad, Kowloon.

To je ponor nagona, opsadno stanje tela.

A negde se svet natapa kišom

i iz zemlje niču hlebovi.

 

 

LAKO ZAPALJIVA PARANOJA

 

Na ivici si uvek između dva ponora

u tebi je veći, polako otiče

i nemilosrdno pritiska oznojene dlanove

kao da će probiti utrobu, prosuti se u noć

u reke nad krovovima u trule voćnjake neba

 

i smrt je tako lako dostupna

iako su ratovi tek našminkani jubileji

unutar ovih zidina koje su

svuda

periferija je centar nepravilnosti, osim kada kažeš: Kowloon,

ljuska uvijena u svetlost, ko otužne biljke suše se

tela obešenih, puste fabrike proizvode leševe jako malih životinja

i živ si dok iz tebe kulja katran − sve pokarano, sve spaljeno

proganjaju lica izobličena

strmoglavljena u praznine želudaca

redovi prinudno pripijenih njihovi kaputi predsmrtnih boja

podočnjaci o koje se sapliću, cepanje mesa, rasparčan osmeh

naprsline srca i pičke, proganja

zakon o prirodnoj smrti, rafal ravnodušnosti po

otvorenim ranama

 

lako zapaljiva paranoja

 

i zbogom vinogradi,

zbogom tople porodične grobnice, orhideje na prozoru,

fabrički radnici poezije, automati za bliskost

i čokoladice

cvetni balkoni su

uvek van domašaja oka

 

Ionako, na kraju dana

nemaš ništa do velikog prljavog meseca

nemaš ništa do voštanog ovalnog meseca

nemaš nikog.

 

Ivice su svuda,

a jutro se nikome nije dogodilo.

 

 

WATERBOY

 

sagoreo u vodi

 

za vreme ručka pijemo crnilo i znoj njegov

hlebove njegove mirisne pijemo,

alkohole,

tetive i  nabrekle vratne žile,

sitne ožiljke od peroreza, pijemo

slankaste portrete iz očiju

korake što se iz dubina spuštaju

kad namirišu svetlosti

kad pobaca u peći umora

komadine nogu svojih

ruku svojih

kada sa sebe svuče smenu

navuče decu gonoreju  prosečnost

 

pišamo njegov smrknut pogled,

rogove, njegovu snagu

pišamo u glasnim gutljajima dečje rođendane,

popodnevnu dremku uragan hrkanja

mrak i nagone i pokoricu leda

pišamo dvaput prebrojan novac, šake pune sisa

i ravnodušnosti

 

pišamo obilje

od usta do usta

osmehe

tela izbušenog krugovima

− podmetačima za čaše.

 

 

ZIDOVI ZATALASANIH MREŽA 

 

 Melanholija se mrcvari po nebu,

grla opet zatrpana jesenjim kostima.

Volela bih da smo narodno pozorište

a ne „6 i 400”, da su nam nagoni pitomi predeli Toskane,

a ne Kaluđerica.

Melanholija je, i nešto mnogo veće

zlokobno prilazi s leđa.

Možda je do praznih kašika, a možda se

nikada nije dogodilo. Svejedno,

gusto i neprohodno

nahvatalo se po prozorima

sve slobode sveta slile se

u jezero na grudima,

usne su zamrle na gorkom staklu,

a oči porasle od gladi

i svuda je bila

vlaga,

ali ne i voda,

vlaga,

ali ne okean.

Sanjali smo reke nad gradovima,

a krv nam se pretvorila

u margarin.

 

 

ali naši ponori su beskrajni slapovi svetlosti

snage natopljene zemljom što struje od vrhova prstiju,

mirni dani u kojima topla stada semena teku niz grla

i sve nam zaliči na dobar put prokrčen kroz tamne žitnice straha

 

u predvečerje klasje nam se povija na jeziku

milovano žeravicama kože – sve spaliti

lubenice s krvlju pomešne, taj slatki predah na putovanjima

prsti – polja jagoda za zalutale dečake, meksiko i

divljina što galopira talasima

tople pahulje uranjaju u more

igraju krošnje krvotoka

gore ponornice

 

koža je velika i tečna s vidljivim tragovima nasilja

koža je obla modrina šljiva po vratovima

prozračno tamna i gipka, crvena koža

lekovito blato nežne ruke bilja prepolovljene

kao žene u polju, prostranstva mekih kiša

udari prezrelog voća u letnje potoke

ptice praskaju iz grudi, sliva se niz koš

toplina semena,

ljeskaju alkoholi, dečaci okupani krvlju mojom

spavaju kao topla sirova jagnjad

 

lica su nam pomodrela od strasti i

samo se belina plašimo

 

ali

pocrnelo granje dublje je uraslo u tkivo s godinama

ovo mesto ti se nimalo ne dopada

 

nešto hladno uranja u tebe

poput mutne ivice noža u puter

kada kroz traku vida

sve potone i

ublediš kao smrt od praznine

kreveta, tanjira i

zidova.

 

 

Na dnu neće biti onoga što si očekivao –

ljudi se vekovima spuštaju u šahtove

iz govana izvlače tople i bele

oblaste vekne hleba.

Neće biti senki, naježenih talasa čula

ni raskoši apokalipse.

 

Iznenadiće te u tom rudniku tišina,

svetlost žudnje za običnim kiseonikom,

popodnevne gužve na ulicama i

lako njihanje mokrih krošnji.

Rogati vodonoša mirno će prodavati sladolede,

a tvoja materica nijedno dete neće

povesti niz ulicu.

 

jer dno je nepodnošljivo

samo dok ga ne probiješ.

 

Iznenadiće te

prozori, njihove ruke širom otvorene

ka ništavilu, spokojstvo mirenja, ali

pogotovo vatra

što gori između hladnih tuševa,

gori kroz korita tvojih presahlih reka

i gori i greje i gori i greje i uporno ne spaljuje

 

ni ovo prokleto telo, ni glad

ni horde belih miševa što odbijaju da ućute

i da se zauvek stope s krotkim

ravnicama u snegu:

 

 

moje telo me neće preživeti


     

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg