Anja Marković (1988., Beograd) objavila je zbirku pjesama 'Napolju su ljudi' za koju je 2013. dobila Brankovu nagradu. Diplomirala na Katedri za srpsku književnost i jezik s općom književnošću na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Donosimo ciklus pjesama Kowloon (O gladima).
It was a very complex place, difficult to generalize about, a place that seemed frightening but where most people continued to lead normal lives
Leung Ping Kwan, City of Darkness
●
Ovo mesto straha zove se Kowloon
i njegova dobro organizovana ljubav
ne poznaje granice.
Tesno je i stišano:
šaputanja su ispresecana
dugim tamnim linijama
i strast se nikada ne vidi,
ali na prigušenim prozorima
uvek će se sušiti
stidljiva, intimna groznica.
Noći su posebno melodične:
glave se kotrljaju ispod kreveta, dečji glasovi grebuckaju
po kori zaleđenih jajnika, niz stepeništa teku psovke
– tresak, ispod već sedmi dan iseljavaju
desetočlanu porodicu iz cipelarnika,
u lobanjama gore hartije.
Bacio si opušak kroz prozor, a trebalo je sebe
i nikada nećeš zaspati:
ekseri su uvek pravilno raspoređeni
u dušecima, a ravnodušnost −
nepodnošljiva i zaglušujuća.
Ali i ovde nešto raste:
oči po vratima cevastih hodnika,
rastu dečje strnjike na krovovima,
(a predveče tihi čistači savesti
stružu sa dna zaigrale leševe).
Rastu tesnaci i bezizlazi ulica,
kratkovidost prozora,
velike mašine unose trunje vazduha,
nema svetlosti nema smisla,
u lavirintu poštanskih sandučića
sahranjeni su milioni.
Iako su kapije uvek otvorene
odavde se ne izlazi:
pod nadzorom mlitavih dojki straha
zazidani smo u zamašćen vazduh.
I nemoj da misliš
da je grad, Kowloon.
To je ponor nagona, opsadno stanje tela.
A negde se svet natapa kišom
i iz zemlje niču hlebovi.
LAKO ZAPALJIVA PARANOJA
Na ivici si uvek između dva ponora
u tebi je veći, polako otiče
i nemilosrdno pritiska oznojene dlanove
kao da će probiti utrobu, prosuti se u noć
u reke nad krovovima u trule voćnjake neba
i smrt je tako lako dostupna
iako su ratovi tek našminkani jubileji
unutar ovih zidina koje su
svuda
periferija je centar nepravilnosti, osim kada kažeš: Kowloon,
ljuska uvijena u svetlost, ko otužne biljke suše se
tela obešenih, puste fabrike proizvode leševe jako malih životinja
i živ si dok iz tebe kulja katran − sve pokarano, sve spaljeno
proganjaju lica izobličena
strmoglavljena u praznine želudaca
redovi prinudno pripijenih njihovi kaputi predsmrtnih boja
podočnjaci o koje se sapliću, cepanje mesa, rasparčan osmeh
naprsline srca i pičke, proganja
zakon o prirodnoj smrti, rafal ravnodušnosti po
otvorenim ranama
lako zapaljiva paranoja
i zbogom vinogradi,
zbogom tople porodične grobnice, orhideje na prozoru,
fabrički radnici poezije, automati za bliskost
i čokoladice
cvetni balkoni su
uvek van domašaja oka
Ionako, na kraju dana
nemaš ništa do velikog prljavog meseca
nemaš ništa do voštanog ovalnog meseca
nemaš nikog.
Ivice su svuda,
a jutro se nikome nije dogodilo.
WATERBOY
sagoreo u vodi
za vreme ručka pijemo crnilo i znoj njegov
hlebove njegove mirisne pijemo,
alkohole,
tetive i nabrekle vratne žile,
sitne ožiljke od peroreza, pijemo
slankaste portrete iz očiju
korake što se iz dubina spuštaju
kad namirišu svetlosti
kad pobaca u peći umora
komadine nogu svojih
ruku svojih
kada sa sebe svuče smenu
navuče decu gonoreju prosečnost
pišamo njegov smrknut pogled,
rogove, njegovu snagu
pišamo u glasnim gutljajima dečje rođendane,
popodnevnu dremku uragan hrkanja
mrak i nagone i pokoricu leda
pišamo dvaput prebrojan novac, šake pune sisa
i ravnodušnosti
pišamo obilje
od usta do usta
osmehe
tela izbušenog krugovima
− podmetačima za čaše.
ZIDOVI ZATALASANIH MREŽA
Melanholija se mrcvari po nebu,
grla opet zatrpana jesenjim kostima.
Volela bih da smo narodno pozorište
a ne „6 i 400”, da su nam nagoni pitomi predeli Toskane,
a ne Kaluđerica.
Melanholija je, i nešto mnogo veće
zlokobno prilazi s leđa.
Možda je do praznih kašika, a možda se
nikada nije dogodilo. Svejedno,
gusto i neprohodno
nahvatalo se po prozorima
sve slobode sveta slile se
u jezero na grudima,
usne su zamrle na gorkom staklu,
a oči porasle od gladi
i svuda je bila
vlaga,
ali ne i voda,
vlaga,
ali ne okean.
Sanjali smo reke nad gradovima,
a krv nam se pretvorila
u margarin.
●
ali naši ponori su beskrajni slapovi svetlosti
snage natopljene zemljom što struje od vrhova prstiju,
mirni dani u kojima topla stada semena teku niz grla
i sve nam zaliči na dobar put prokrčen kroz tamne žitnice straha
u predvečerje klasje nam se povija na jeziku
milovano žeravicama kože – sve spaliti
lubenice s krvlju pomešne, taj slatki predah na putovanjima
prsti – polja jagoda za zalutale dečake, meksiko i
divljina što galopira talasima
tople pahulje uranjaju u more
igraju krošnje krvotoka
gore ponornice
koža je velika i tečna s vidljivim tragovima nasilja
koža je obla modrina šljiva po vratovima
prozračno tamna i gipka, crvena koža
lekovito blato nežne ruke bilja prepolovljene
kao žene u polju, prostranstva mekih kiša
udari prezrelog voća u letnje potoke
ptice praskaju iz grudi, sliva se niz koš
toplina semena,
ljeskaju alkoholi, dečaci okupani krvlju mojom
spavaju kao topla sirova jagnjad
lica su nam pomodrela od strasti i
samo se belina plašimo
ali
pocrnelo granje dublje je uraslo u tkivo s godinama
ovo mesto ti se nimalo ne dopada
nešto hladno uranja u tebe
poput mutne ivice noža u puter
kada kroz traku vida
sve potone i
ublediš kao smrt od praznine
kreveta, tanjira i
zidova.
●
Na dnu neće biti onoga što si očekivao –
ljudi se vekovima spuštaju u šahtove
iz govana izvlače tople i bele
oblaste vekne hleba.
Neće biti senki, naježenih talasa čula
ni raskoši apokalipse.
Iznenadiće te u tom rudniku tišina,
svetlost žudnje za običnim kiseonikom,
popodnevne gužve na ulicama i
lako njihanje mokrih krošnji.
Rogati vodonoša mirno će prodavati sladolede,
a tvoja materica nijedno dete neće
povesti niz ulicu.
jer dno je nepodnošljivo
samo dok ga ne probiješ.
Iznenadiće te
prozori, njihove ruke širom otvorene
ka ništavilu, spokojstvo mirenja, ali
pogotovo vatra
što gori između hladnih tuševa,
gori kroz korita tvojih presahlih reka
i gori i greje i gori i greje i uporno ne spaljuje
ni ovo prokleto telo, ni glad
ni horde belih miševa što odbijaju da ućute
i da se zauvek stope s krotkim
ravnicama u snegu:
●
moje telo me neće preživeti
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.