poezija

Anja Marković: Kowloon (O gladima)

Anja Marković (1988., Beograd) objavila je zbirku pjesama 'Napolju su ljudi' za koju je 2013. dobila Brankovu nagradu. Diplomirala na Katedri za srpsku književnost i jezik s općom književnošću na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Donosimo ciklus pjesama Kowloon (O gladima).



 

It was a very complex place, difficult to generalize about, a place that seemed frightening but where most people continued to lead normal lives

 Leung Ping Kwan, City of Darkness


Ovo mesto straha zove se Kowloon

i njegova dobro organizovana ljubav

ne poznaje granice.

Tesno je i stišano:

šaputanja su ispresecana

dugim tamnim linijama

i strast se nikada ne vidi,

ali na prigušenim prozorima

uvek će se sušiti

stidljiva, intimna groznica.

 

Noći su posebno melodične:

glave se kotrljaju ispod kreveta, dečji  glasovi grebuckaju

po kori zaleđenih jajnika, niz stepeništa teku psovke

– tresak, ispod već sedmi dan iseljavaju

desetočlanu porodicu iz cipelarnika,

 

u lobanjama gore hartije.

 

Bacio si opušak kroz prozor, a trebalo je sebe

i nikada nećeš zaspati:

ekseri su uvek pravilno raspoređeni

u dušecima, a ravnodušnost −

nepodnošljiva i zaglušujuća.

 

Ali i ovde nešto raste:

oči po vratima cevastih hodnika,

rastu dečje strnjike na krovovima,

(a predveče tihi čistači savesti

stružu sa dna zaigrale leševe).

 

Rastu tesnaci i bezizlazi ulica,

kratkovidost prozora,

velike mašine unose trunje vazduha,

nema svetlosti nema smisla,

u lavirintu poštanskih sandučića

sahranjeni su milioni.

 

Iako su kapije uvek otvorene

odavde se ne izlazi:

pod nadzorom mlitavih dojki straha

zazidani smo u zamašćen vazduh.

I nemoj da misliš

da je grad, Kowloon.

To je ponor nagona, opsadno stanje tela.

A negde se svet natapa kišom

i iz zemlje niču hlebovi.

 

 

LAKO ZAPALJIVA PARANOJA

 

Na ivici si uvek između dva ponora

u tebi je veći, polako otiče

i nemilosrdno pritiska oznojene dlanove

kao da će probiti utrobu, prosuti se u noć

u reke nad krovovima u trule voćnjake neba

 

i smrt je tako lako dostupna

iako su ratovi tek našminkani jubileji

unutar ovih zidina koje su

svuda

periferija je centar nepravilnosti, osim kada kažeš: Kowloon,

ljuska uvijena u svetlost, ko otužne biljke suše se

tela obešenih, puste fabrike proizvode leševe jako malih životinja

i živ si dok iz tebe kulja katran − sve pokarano, sve spaljeno

proganjaju lica izobličena

strmoglavljena u praznine želudaca

redovi prinudno pripijenih njihovi kaputi predsmrtnih boja

podočnjaci o koje se sapliću, cepanje mesa, rasparčan osmeh

naprsline srca i pičke, proganja

zakon o prirodnoj smrti, rafal ravnodušnosti po

otvorenim ranama

 

lako zapaljiva paranoja

 

i zbogom vinogradi,

zbogom tople porodične grobnice, orhideje na prozoru,

fabrički radnici poezije, automati za bliskost

i čokoladice

cvetni balkoni su

uvek van domašaja oka

 

Ionako, na kraju dana

nemaš ništa do velikog prljavog meseca

nemaš ništa do voštanog ovalnog meseca

nemaš nikog.

 

Ivice su svuda,

a jutro se nikome nije dogodilo.

 

 

WATERBOY

 

sagoreo u vodi

 

za vreme ručka pijemo crnilo i znoj njegov

hlebove njegove mirisne pijemo,

alkohole,

tetive i  nabrekle vratne žile,

sitne ožiljke od peroreza, pijemo

slankaste portrete iz očiju

korake što se iz dubina spuštaju

kad namirišu svetlosti

kad pobaca u peći umora

komadine nogu svojih

ruku svojih

kada sa sebe svuče smenu

navuče decu gonoreju  prosečnost

 

pišamo njegov smrknut pogled,

rogove, njegovu snagu

pišamo u glasnim gutljajima dečje rođendane,

popodnevnu dremku uragan hrkanja

mrak i nagone i pokoricu leda

pišamo dvaput prebrojan novac, šake pune sisa

i ravnodušnosti

 

pišamo obilje

od usta do usta

osmehe

tela izbušenog krugovima

− podmetačima za čaše.

 

 

ZIDOVI ZATALASANIH MREŽA 

 

 Melanholija se mrcvari po nebu,

grla opet zatrpana jesenjim kostima.

Volela bih da smo narodno pozorište

a ne „6 i 400”, da su nam nagoni pitomi predeli Toskane,

a ne Kaluđerica.

Melanholija je, i nešto mnogo veće

zlokobno prilazi s leđa.

Možda je do praznih kašika, a možda se

nikada nije dogodilo. Svejedno,

gusto i neprohodno

nahvatalo se po prozorima

sve slobode sveta slile se

u jezero na grudima,

usne su zamrle na gorkom staklu,

a oči porasle od gladi

i svuda je bila

vlaga,

ali ne i voda,

vlaga,

ali ne okean.

Sanjali smo reke nad gradovima,

a krv nam se pretvorila

u margarin.

 

 

ali naši ponori su beskrajni slapovi svetlosti

snage natopljene zemljom što struje od vrhova prstiju,

mirni dani u kojima topla stada semena teku niz grla

i sve nam zaliči na dobar put prokrčen kroz tamne žitnice straha

 

u predvečerje klasje nam se povija na jeziku

milovano žeravicama kože – sve spaliti

lubenice s krvlju pomešne, taj slatki predah na putovanjima

prsti – polja jagoda za zalutale dečake, meksiko i

divljina što galopira talasima

tople pahulje uranjaju u more

igraju krošnje krvotoka

gore ponornice

 

koža je velika i tečna s vidljivim tragovima nasilja

koža je obla modrina šljiva po vratovima

prozračno tamna i gipka, crvena koža

lekovito blato nežne ruke bilja prepolovljene

kao žene u polju, prostranstva mekih kiša

udari prezrelog voća u letnje potoke

ptice praskaju iz grudi, sliva se niz koš

toplina semena,

ljeskaju alkoholi, dečaci okupani krvlju mojom

spavaju kao topla sirova jagnjad

 

lica su nam pomodrela od strasti i

samo se belina plašimo

 

ali

pocrnelo granje dublje je uraslo u tkivo s godinama

ovo mesto ti se nimalo ne dopada

 

nešto hladno uranja u tebe

poput mutne ivice noža u puter

kada kroz traku vida

sve potone i

ublediš kao smrt od praznine

kreveta, tanjira i

zidova.

 

 

Na dnu neće biti onoga što si očekivao –

ljudi se vekovima spuštaju u šahtove

iz govana izvlače tople i bele

oblaste vekne hleba.

Neće biti senki, naježenih talasa čula

ni raskoši apokalipse.

 

Iznenadiće te u tom rudniku tišina,

svetlost žudnje za običnim kiseonikom,

popodnevne gužve na ulicama i

lako njihanje mokrih krošnji.

Rogati vodonoša mirno će prodavati sladolede,

a tvoja materica nijedno dete neće

povesti niz ulicu.

 

jer dno je nepodnošljivo

samo dok ga ne probiješ.

 

Iznenadiće te

prozori, njihove ruke širom otvorene

ka ništavilu, spokojstvo mirenja, ali

pogotovo vatra

što gori između hladnih tuševa,

gori kroz korita tvojih presahlih reka

i gori i greje i gori i greje i uporno ne spaljuje

 

ni ovo prokleto telo, ni glad

ni horde belih miševa što odbijaju da ućute

i da se zauvek stope s krotkim

ravnicama u snegu:

 

 

moje telo me neće preživeti


     

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg