poezija

Anja Marković: Kowloon (O gladima)

Anja Marković (1988., Beograd) objavila je zbirku pjesama 'Napolju su ljudi' za koju je 2013. dobila Brankovu nagradu. Diplomirala na Katedri za srpsku književnost i jezik s općom književnošću na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Donosimo ciklus pjesama Kowloon (O gladima).



 

It was a very complex place, difficult to generalize about, a place that seemed frightening but where most people continued to lead normal lives

 Leung Ping Kwan, City of Darkness


Ovo mesto straha zove se Kowloon

i njegova dobro organizovana ljubav

ne poznaje granice.

Tesno je i stišano:

šaputanja su ispresecana

dugim tamnim linijama

i strast se nikada ne vidi,

ali na prigušenim prozorima

uvek će se sušiti

stidljiva, intimna groznica.

 

Noći su posebno melodične:

glave se kotrljaju ispod kreveta, dečji  glasovi grebuckaju

po kori zaleđenih jajnika, niz stepeništa teku psovke

– tresak, ispod već sedmi dan iseljavaju

desetočlanu porodicu iz cipelarnika,

 

u lobanjama gore hartije.

 

Bacio si opušak kroz prozor, a trebalo je sebe

i nikada nećeš zaspati:

ekseri su uvek pravilno raspoređeni

u dušecima, a ravnodušnost −

nepodnošljiva i zaglušujuća.

 

Ali i ovde nešto raste:

oči po vratima cevastih hodnika,

rastu dečje strnjike na krovovima,

(a predveče tihi čistači savesti

stružu sa dna zaigrale leševe).

 

Rastu tesnaci i bezizlazi ulica,

kratkovidost prozora,

velike mašine unose trunje vazduha,

nema svetlosti nema smisla,

u lavirintu poštanskih sandučića

sahranjeni su milioni.

 

Iako su kapije uvek otvorene

odavde se ne izlazi:

pod nadzorom mlitavih dojki straha

zazidani smo u zamašćen vazduh.

I nemoj da misliš

da je grad, Kowloon.

To je ponor nagona, opsadno stanje tela.

A negde se svet natapa kišom

i iz zemlje niču hlebovi.

 

 

LAKO ZAPALJIVA PARANOJA

 

Na ivici si uvek između dva ponora

u tebi je veći, polako otiče

i nemilosrdno pritiska oznojene dlanove

kao da će probiti utrobu, prosuti se u noć

u reke nad krovovima u trule voćnjake neba

 

i smrt je tako lako dostupna

iako su ratovi tek našminkani jubileji

unutar ovih zidina koje su

svuda

periferija je centar nepravilnosti, osim kada kažeš: Kowloon,

ljuska uvijena u svetlost, ko otužne biljke suše se

tela obešenih, puste fabrike proizvode leševe jako malih životinja

i živ si dok iz tebe kulja katran − sve pokarano, sve spaljeno

proganjaju lica izobličena

strmoglavljena u praznine želudaca

redovi prinudno pripijenih njihovi kaputi predsmrtnih boja

podočnjaci o koje se sapliću, cepanje mesa, rasparčan osmeh

naprsline srca i pičke, proganja

zakon o prirodnoj smrti, rafal ravnodušnosti po

otvorenim ranama

 

lako zapaljiva paranoja

 

i zbogom vinogradi,

zbogom tople porodične grobnice, orhideje na prozoru,

fabrički radnici poezije, automati za bliskost

i čokoladice

cvetni balkoni su

uvek van domašaja oka

 

Ionako, na kraju dana

nemaš ništa do velikog prljavog meseca

nemaš ništa do voštanog ovalnog meseca

nemaš nikog.

 

Ivice su svuda,

a jutro se nikome nije dogodilo.

 

 

WATERBOY

 

sagoreo u vodi

 

za vreme ručka pijemo crnilo i znoj njegov

hlebove njegove mirisne pijemo,

alkohole,

tetive i  nabrekle vratne žile,

sitne ožiljke od peroreza, pijemo

slankaste portrete iz očiju

korake što se iz dubina spuštaju

kad namirišu svetlosti

kad pobaca u peći umora

komadine nogu svojih

ruku svojih

kada sa sebe svuče smenu

navuče decu gonoreju  prosečnost

 

pišamo njegov smrknut pogled,

rogove, njegovu snagu

pišamo u glasnim gutljajima dečje rođendane,

popodnevnu dremku uragan hrkanja

mrak i nagone i pokoricu leda

pišamo dvaput prebrojan novac, šake pune sisa

i ravnodušnosti

 

pišamo obilje

od usta do usta

osmehe

tela izbušenog krugovima

− podmetačima za čaše.

 

 

ZIDOVI ZATALASANIH MREŽA 

 

 Melanholija se mrcvari po nebu,

grla opet zatrpana jesenjim kostima.

Volela bih da smo narodno pozorište

a ne „6 i 400”, da su nam nagoni pitomi predeli Toskane,

a ne Kaluđerica.

Melanholija je, i nešto mnogo veće

zlokobno prilazi s leđa.

Možda je do praznih kašika, a možda se

nikada nije dogodilo. Svejedno,

gusto i neprohodno

nahvatalo se po prozorima

sve slobode sveta slile se

u jezero na grudima,

usne su zamrle na gorkom staklu,

a oči porasle od gladi

i svuda je bila

vlaga,

ali ne i voda,

vlaga,

ali ne okean.

Sanjali smo reke nad gradovima,

a krv nam se pretvorila

u margarin.

 

 

ali naši ponori su beskrajni slapovi svetlosti

snage natopljene zemljom što struje od vrhova prstiju,

mirni dani u kojima topla stada semena teku niz grla

i sve nam zaliči na dobar put prokrčen kroz tamne žitnice straha

 

u predvečerje klasje nam se povija na jeziku

milovano žeravicama kože – sve spaliti

lubenice s krvlju pomešne, taj slatki predah na putovanjima

prsti – polja jagoda za zalutale dečake, meksiko i

divljina što galopira talasima

tople pahulje uranjaju u more

igraju krošnje krvotoka

gore ponornice

 

koža je velika i tečna s vidljivim tragovima nasilja

koža je obla modrina šljiva po vratovima

prozračno tamna i gipka, crvena koža

lekovito blato nežne ruke bilja prepolovljene

kao žene u polju, prostranstva mekih kiša

udari prezrelog voća u letnje potoke

ptice praskaju iz grudi, sliva se niz koš

toplina semena,

ljeskaju alkoholi, dečaci okupani krvlju mojom

spavaju kao topla sirova jagnjad

 

lica su nam pomodrela od strasti i

samo se belina plašimo

 

ali

pocrnelo granje dublje je uraslo u tkivo s godinama

ovo mesto ti se nimalo ne dopada

 

nešto hladno uranja u tebe

poput mutne ivice noža u puter

kada kroz traku vida

sve potone i

ublediš kao smrt od praznine

kreveta, tanjira i

zidova.

 

 

Na dnu neće biti onoga što si očekivao –

ljudi se vekovima spuštaju u šahtove

iz govana izvlače tople i bele

oblaste vekne hleba.

Neće biti senki, naježenih talasa čula

ni raskoši apokalipse.

 

Iznenadiće te u tom rudniku tišina,

svetlost žudnje za običnim kiseonikom,

popodnevne gužve na ulicama i

lako njihanje mokrih krošnji.

Rogati vodonoša mirno će prodavati sladolede,

a tvoja materica nijedno dete neće

povesti niz ulicu.

 

jer dno je nepodnošljivo

samo dok ga ne probiješ.

 

Iznenadiće te

prozori, njihove ruke širom otvorene

ka ništavilu, spokojstvo mirenja, ali

pogotovo vatra

što gori između hladnih tuševa,

gori kroz korita tvojih presahlih reka

i gori i greje i gori i greje i uporno ne spaljuje

 

ni ovo prokleto telo, ni glad

ni horde belih miševa što odbijaju da ućute

i da se zauvek stope s krotkim

ravnicama u snegu:

 

 

moje telo me neće preživeti


     

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg