poezija

Anja Marković: Kowloon (O gladima)

Anja Marković (1988., Beograd) objavila je zbirku pjesama 'Napolju su ljudi' za koju je 2013. dobila Brankovu nagradu. Diplomirala na Katedri za srpsku književnost i jezik s općom književnošću na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Donosimo ciklus pjesama Kowloon (O gladima).



 

It was a very complex place, difficult to generalize about, a place that seemed frightening but where most people continued to lead normal lives

 Leung Ping Kwan, City of Darkness


Ovo mesto straha zove se Kowloon

i njegova dobro organizovana ljubav

ne poznaje granice.

Tesno je i stišano:

šaputanja su ispresecana

dugim tamnim linijama

i strast se nikada ne vidi,

ali na prigušenim prozorima

uvek će se sušiti

stidljiva, intimna groznica.

 

Noći su posebno melodične:

glave se kotrljaju ispod kreveta, dečji  glasovi grebuckaju

po kori zaleđenih jajnika, niz stepeništa teku psovke

– tresak, ispod već sedmi dan iseljavaju

desetočlanu porodicu iz cipelarnika,

 

u lobanjama gore hartije.

 

Bacio si opušak kroz prozor, a trebalo je sebe

i nikada nećeš zaspati:

ekseri su uvek pravilno raspoređeni

u dušecima, a ravnodušnost −

nepodnošljiva i zaglušujuća.

 

Ali i ovde nešto raste:

oči po vratima cevastih hodnika,

rastu dečje strnjike na krovovima,

(a predveče tihi čistači savesti

stružu sa dna zaigrale leševe).

 

Rastu tesnaci i bezizlazi ulica,

kratkovidost prozora,

velike mašine unose trunje vazduha,

nema svetlosti nema smisla,

u lavirintu poštanskih sandučića

sahranjeni su milioni.

 

Iako su kapije uvek otvorene

odavde se ne izlazi:

pod nadzorom mlitavih dojki straha

zazidani smo u zamašćen vazduh.

I nemoj da misliš

da je grad, Kowloon.

To je ponor nagona, opsadno stanje tela.

A negde se svet natapa kišom

i iz zemlje niču hlebovi.

 

 

LAKO ZAPALJIVA PARANOJA

 

Na ivici si uvek između dva ponora

u tebi je veći, polako otiče

i nemilosrdno pritiska oznojene dlanove

kao da će probiti utrobu, prosuti se u noć

u reke nad krovovima u trule voćnjake neba

 

i smrt je tako lako dostupna

iako su ratovi tek našminkani jubileji

unutar ovih zidina koje su

svuda

periferija je centar nepravilnosti, osim kada kažeš: Kowloon,

ljuska uvijena u svetlost, ko otužne biljke suše se

tela obešenih, puste fabrike proizvode leševe jako malih životinja

i živ si dok iz tebe kulja katran − sve pokarano, sve spaljeno

proganjaju lica izobličena

strmoglavljena u praznine želudaca

redovi prinudno pripijenih njihovi kaputi predsmrtnih boja

podočnjaci o koje se sapliću, cepanje mesa, rasparčan osmeh

naprsline srca i pičke, proganja

zakon o prirodnoj smrti, rafal ravnodušnosti po

otvorenim ranama

 

lako zapaljiva paranoja

 

i zbogom vinogradi,

zbogom tople porodične grobnice, orhideje na prozoru,

fabrički radnici poezije, automati za bliskost

i čokoladice

cvetni balkoni su

uvek van domašaja oka

 

Ionako, na kraju dana

nemaš ništa do velikog prljavog meseca

nemaš ništa do voštanog ovalnog meseca

nemaš nikog.

 

Ivice su svuda,

a jutro se nikome nije dogodilo.

 

 

WATERBOY

 

sagoreo u vodi

 

za vreme ručka pijemo crnilo i znoj njegov

hlebove njegove mirisne pijemo,

alkohole,

tetive i  nabrekle vratne žile,

sitne ožiljke od peroreza, pijemo

slankaste portrete iz očiju

korake što se iz dubina spuštaju

kad namirišu svetlosti

kad pobaca u peći umora

komadine nogu svojih

ruku svojih

kada sa sebe svuče smenu

navuče decu gonoreju  prosečnost

 

pišamo njegov smrknut pogled,

rogove, njegovu snagu

pišamo u glasnim gutljajima dečje rođendane,

popodnevnu dremku uragan hrkanja

mrak i nagone i pokoricu leda

pišamo dvaput prebrojan novac, šake pune sisa

i ravnodušnosti

 

pišamo obilje

od usta do usta

osmehe

tela izbušenog krugovima

− podmetačima za čaše.

 

 

ZIDOVI ZATALASANIH MREŽA 

 

 Melanholija se mrcvari po nebu,

grla opet zatrpana jesenjim kostima.

Volela bih da smo narodno pozorište

a ne „6 i 400”, da su nam nagoni pitomi predeli Toskane,

a ne Kaluđerica.

Melanholija je, i nešto mnogo veće

zlokobno prilazi s leđa.

Možda je do praznih kašika, a možda se

nikada nije dogodilo. Svejedno,

gusto i neprohodno

nahvatalo se po prozorima

sve slobode sveta slile se

u jezero na grudima,

usne su zamrle na gorkom staklu,

a oči porasle od gladi

i svuda je bila

vlaga,

ali ne i voda,

vlaga,

ali ne okean.

Sanjali smo reke nad gradovima,

a krv nam se pretvorila

u margarin.

 

 

ali naši ponori su beskrajni slapovi svetlosti

snage natopljene zemljom što struje od vrhova prstiju,

mirni dani u kojima topla stada semena teku niz grla

i sve nam zaliči na dobar put prokrčen kroz tamne žitnice straha

 

u predvečerje klasje nam se povija na jeziku

milovano žeravicama kože – sve spaliti

lubenice s krvlju pomešne, taj slatki predah na putovanjima

prsti – polja jagoda za zalutale dečake, meksiko i

divljina što galopira talasima

tople pahulje uranjaju u more

igraju krošnje krvotoka

gore ponornice

 

koža je velika i tečna s vidljivim tragovima nasilja

koža je obla modrina šljiva po vratovima

prozračno tamna i gipka, crvena koža

lekovito blato nežne ruke bilja prepolovljene

kao žene u polju, prostranstva mekih kiša

udari prezrelog voća u letnje potoke

ptice praskaju iz grudi, sliva se niz koš

toplina semena,

ljeskaju alkoholi, dečaci okupani krvlju mojom

spavaju kao topla sirova jagnjad

 

lica su nam pomodrela od strasti i

samo se belina plašimo

 

ali

pocrnelo granje dublje je uraslo u tkivo s godinama

ovo mesto ti se nimalo ne dopada

 

nešto hladno uranja u tebe

poput mutne ivice noža u puter

kada kroz traku vida

sve potone i

ublediš kao smrt od praznine

kreveta, tanjira i

zidova.

 

 

Na dnu neće biti onoga što si očekivao –

ljudi se vekovima spuštaju u šahtove

iz govana izvlače tople i bele

oblaste vekne hleba.

Neće biti senki, naježenih talasa čula

ni raskoši apokalipse.

 

Iznenadiće te u tom rudniku tišina,

svetlost žudnje za običnim kiseonikom,

popodnevne gužve na ulicama i

lako njihanje mokrih krošnji.

Rogati vodonoša mirno će prodavati sladolede,

a tvoja materica nijedno dete neće

povesti niz ulicu.

 

jer dno je nepodnošljivo

samo dok ga ne probiješ.

 

Iznenadiće te

prozori, njihove ruke širom otvorene

ka ništavilu, spokojstvo mirenja, ali

pogotovo vatra

što gori između hladnih tuševa,

gori kroz korita tvojih presahlih reka

i gori i greje i gori i greje i uporno ne spaljuje

 

ni ovo prokleto telo, ni glad

ni horde belih miševa što odbijaju da ućute

i da se zauvek stope s krotkim

ravnicama u snegu:

 

 

moje telo me neće preživeti


     

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg