proza

Denis Špičić: Tri priče

Donosimo tri mikro priče iz zbirke 'Ružno o ljubavi, lijepo o mrtvima', nedavno objavljenoj u izdanju CeKaPe-a, autora Denisa Špičića (1986., Zagreb), studenta komunikacijskog menadžmenta, člana glazbenog sastava 'Detective Jones' te voditelja CeKaPe-ove radionice 'Tekst u glazbi'.



 

LAŽEM TI

 

Lažem ti o blagovaonici u planinarskom domu. O dvanaest lampiona od kojih dva svijetle. O nasumičnim fotografijama stijena i neba. O potpornom stupu i pločicama na kaminu. O crvenim stolnjacima i plastičnim figurama. O gipsanoj pepeljari, danima bez minuta, broju opušaka i boca. O svemu tome ti lažem. Lažem ti na svome jeziku. Lažem im o tvome jeziku. Lažem o ženama na liniji mjesečine u šumskim putovima, njihovim sjenama i prigušenom smijehu. Kada ti ne bih lagao, mogao bih. Sjene orgijaju u mojim lažima upućenim tebi, demoni ne plešu oko vatre ali negdje u tami čuče, čuče i krešu kamen o kamen. Lažima lašte cipele za ples. Moje laži sklopit će ti vjeđe. Lažem o dimu koji sam prosuo nervoznim nebom. Lažem u dva ujutro. Lažem da sam loš, nisam loš. Lažem o razdraganoj dobroti jutarnjeg umivanja snagom večernjih molitvi boljih ljudi. I njima lažem. Lažem ti sa udaljenosti od dvjesto kilometara. Lažem ti o malom svijetu bez opasnosti. Lažem ti o ruži koju si dobila za rođendan od oženjenog čovjeka u sakou. Lažem ti o kavama bez riječi, ukradenim žličicama i svojim prijateljima. Radim to bez predumišljaja i rasporeda, bez obrazaca. Radim to u gužvi noćnog kluba ili u redu u banci. Ne znam, želiš li to. Radim to po svome ali nesebično to radim. Lagat ću ti o stranama svijeta i kreveta prirodom lososa u struji. Lagat ću ti na uho, na usne, na žile na vratu. Lažima ću ti puniti drhtave butine. Lagat ću ti o vremenu u kojem živimo, o postojanju vremena i prostora, živim silama i mrtvim ljudima. Lagat ću ti o pepelu u tvojim rukama na sred Jadrana. Vratit ću se i lagat ti u pjeni valova na tvojim nožnim prstima. Zavući ću se u buru i lagati ti lavežima pasa koji ne mogu spavati. Lagat ću ti u nedovršenim akvarelima, tonovima raštimane gitare, crnim povisilicama na pianu, glasu iz školjke. Prazan papir ispunit ću tobom bez razmišljanja i kalkulacija. Ne lažem ti o tome.

 

 

PLACEBO ILI LIJEK

 

Tete, stričevi, kumovi, prijatelji, susjedi, tatini poslovni partneri, mamine kolegice s posla, neki ljudi koje vidim prvi i zadnji put u životu… Svi su bez iznimke gurali svoje zmazane njuškice s jedne strane lica na drugu uz prikladne riječi utjehe.

– Drži se mali. – Ako bilo što trebaš… – Jasno, jasno. Znam. – Dođi kad kod hoćeš. Na ručak, kavu, bilo što. – Ljerka će sve pripremiti.

– O, da. Jedan, vrlo vjerojatno, osrednji topli obrok i kofeinski napitak i zaboravit ću na činjenicu da sam u jednom danu izgubio oba roditelja. Rađe kupite lijepu, bijelu košulju s rukavima koje se vežu na leđima i smjestite me u lijepu, bijelu sobu s mekanim zidovima. Poklonite mi gift basket sa šampanjcem i tableticama cijanida.

– Znam da misle najbolje.

Vanessa mi čvrsto stišće znojni dlan i vodi razgovore s ljudima za koje zna da ja nemam volje ni želje. Na obiteljskim okupljanjima uglavnom bih šutio, povremeno bih potvrdio svoju prisutnost mrmljajući nešto. Pisac malih rečenica i velikih nesigurnosti izgubljen u svojoj maloj, malaksaloj galaksiji xanaxa i hašiša.

– Oh, jadnog li djeteta. Nikada nije znao posložiti svoje ego-kockice kako spada, a sad ga još i ovako nešto zadesi.

– Bačen u svijet za koji je nespreman. Razmažen, pomalo uobražen, često tražen, al' nikad nađen.

– Psiholog za siromašne, bubblegum filozof. – Crni talog društva. Beskoristan za opće dobro.

Pokušavam čitati misli prisutnih.

(…)

Rulja se razišla. Napokon doma.

Vanessa kuha čaj od kamilice. Ja radim kolute od dima.

– Hoćeš li meda? – Ne znam.

– Hoćeš deku?“ – Ne znam.

– Kako se zoveš? – Ne znam.

 

Vanessa mi pipa puls.

Vanessa mi vadi trnje iz ruku.

Vanessa mi čupka komadiće stakla iz očiju.

Vanessa partvišem tjera demone.

Vanessa mi briše pišalinu s cipela.

Vanessa mi pušta Arctic monkeyse i Pipse.

Vanessa mi ubrzava molekule krvnih zrnaca kad vidi da su lijene.

Vanessa mi priprema večeru.

Vanessa mi diže recepte i ide do apoteke.

 

Nesigurna pička, kakva jesam, nisam još siguran… – placebo ili lijek.

(…)

Zajeban dan. Zajebana noć. Sašio sam se ko haljinica. Izuo sam se iz cipela ko ispred džamije. Popio sam svu pamet svijeta i rigao sam mudrosti. Šmrkao sam dobru volju i iskašljavao optimizam. Dobro, dosta.

Negdje oko 3 ujutro me uhvatio jaki napadaj patetike.

Poslao sam Vanessi poruku.

 

Sms 1:

– from: Adrian

– to: Vanessa

Sigurno se sjećaš kad sam te pronašao u teglici s krijesnicama.

Sigurno se sjećaš sjajnog oklopa i sasušene krvi na maču.

Sigurno se sjećaš zone zanosa i vlage i magle oko dvorca.-

 

Sms 2:

– from: Adrian

– to: Vanessa

Ja sam amater-patetičar. Zamatam gorke pilule u celofan „Slatke tajne“.

Oprosti za eskapade. Samo sam se htio sviđati svim lijepim curama.

Samo sam htio biti obožavan od svih.

Samo sam tražio kolektivnu g-točku.

Nema odgovora.

Umor mi se objesio kukama za podočnjake, ali još ne idem spavati. Možda popijem jedan Xanić da mi malo izravna živce. Soba smrdi po drkanju i travi. Upotrijebio sam svoju maštu protiv sebe i sad mi misli driftaju po blatnim zavojima… vidim je na svakom kurcu u gradu. Vidim je u svakom amaterskom porniću na internetu. Vidim je kako navlači poglede preko nogu. Vidim njezinu sjenu u divljoj igri s nečijom nepoznatom sjenom.

Sviraju Arctic Monkeys – Why´d you only call me when you´re high.

 

(…)

Idućeg sam jutra skupljao djeliće noći uz šalicu kave i lijenu cigaretu na usnama.

Kroz dim u očima gledao sam smak svjetova.

Odgurnuo sam se od stola, obukao kišni kaput i krenuo prema parku. Kupio sam pola kruha. Bacio sam šaku mrvica ispred sebe i čekao. To je taj golub. Omotao sam mu pisamce oko pernate noge i pustio ga iz ruku. On će znati put.

 

– Čekam te na kolodvoru s cvijećem nataknutim o pušku i vječnom erekcijom.

 

Ne možeš zakasniti.

Ne možeš zakasniti.

Ne možeš zakasniti.

 

 

 

BOLNICA

 

Rampa se diže naglo, udara i radi udubinu u sjajnom žlijebu na krovu kućice s kojeg se vijori zastava. Golub kljuca kockicu izblijedjele čokolade pored stepenica na kojima mladić žica kunu, dvije. Pokretna vrata se otvaraju. Čekaonica je puna ljudi. Višeglasje poremećene frekvencije proziva ljude koji se dižu sa stolica i prilaze šalteru. Djevojka kojoj je nešto upalo u oko, gospodin sa stršljenom u grlu. Govore mu da će morati bušiti grlo kako bi stavili cjevčicu iz koje će stršljen izaći ukoliko pronađe put. Hrapavim, treperavim glasom pita kada mora doći na kontrolu. Stršljen maše krilima. Prekida vibracije iz glasnica do usne šupljine. Sestra glasno i nervozno objašnjava starcu da je na krivom odjelu. Dječak s rukom u gipsu pored aparata čeka svoj sok s mjehurićima.

Sestra je velika žena. Hoda polako jedva dižući stopala od poda. Pored svakih vrata pomislim da smo stigli no ipak nastavljamo dalje dugim hodnikom. Na zidovima vise apstraktne i impresionističke slike pacijenata psihijatarske bolnice na Rabu. Svijetlo je tiho i prigušeno. Stižemo do sobe. Po dva kreveta nalaze se sa svake strane. Iznad svakog nalazi se drška trokutastog oblika nalik držačima u tramvaju a sa strane, zataknuti o željeznu ogradu, nalaze se aparati za podešavanje madraca na željenu visinu i nagib.

Visina? Težina? Alergije? Tablete. Alkohol. Koliko je prošlo od zadnjeg spontanog samozapaljenja? Cigarete smanjiti prije anestezije i operacije.

Pacijent s desne strane jede koštice i baca ljuske pored noćnog ormarića. Nakon nebrojenih mikrobioloških pregleda još je nepoznato ime i porijeklo bakterije koja mu nagriza koščice zglobova i pretvara ih u kašu. Nakon trideset godina prvi put je završio u bolnici i to nakon što ga je ubola osa. Gleda domaću sapunicu na malenom tv prijemniku.

Zašto? Zašto si pobjegla? Zašto si mi oduzela dijete? Ti si šenula s uma!

Starac blagog crtovlja lica, u krevetu do prozora nosi sunčane naočale dok spava jer mu svijetla smetaju. Izgleda kao bijeli Ray Charles iako se smije manje od njega. Sestre ga obožavaju. Koriste svaku priliku da ga taknu i kažu nešto smiješno. Tepaju mu. Deda, jeste dobro? Jeste jeli? Je l' bilo dobro? Plavokosa sestra u plavoj kuti, koja jedva prikriva bujne grudi donijela mu je još jedan jogurt, iako ga nije tražio, a mlađa praktikantica hranila ga je juhom iako to može i sam. Kasnije sam saznao da se radi o legendarnom sportskom novinaru, obožavatelju zagrebačkih plavih i pogubljenog šansonjera Andrije Konca.

Kad opet svane proljeće… bila je varka, od prvog časa već… ne pitaj dal sam tvoj…

Dva policajca ušla su u sobu tražeći gospodina Burića. Starac je podigao drhtavu ruku i predstavio se kroz suhi kašalj. Pitaju ga na koje svjetlo je prošao cestu kod Branimirca. Odgovara da se ne sjeća, bila je noć. Ovo mu je drugi put u mjesec dana. Jauče u snu. Pitam se, što žele demoni od tog, preko dana, mirnog čovjeka.

(…)

Medicinski tehničar otpušta kočnice s kotača moga kreveta. Polako me gura niz hodnik. Stižemo do sale. Dižu me i premještaju na drugi krevet. Svjetlo na sredini sobe je jarko. Dva kirurga navlače rukavice a jedan sapuna ruke. Sestra gura glasna kolica s kirurškim priborom.

Ime? Visina? Težina? Godište? Aha! Černobil generacija, isto kao i moj sin.

Sestra mi lijepi ekg elektrode. Druga daje injekciju u rame, približava masku licu. Kaže da je to samo kisik. Međusobno komentiraju dlake na prsima. Smiješe se. Ponovo pita za godište. Rekli ste osamdeset i prvo? Mislim da se radi o trik pitanju. Da znaju procijeniti jeli anestezija počela djelovati. Osamdeset i šesti, ponavljam sa sigurnošću. Smiješim se. Svjetlo je predivno.

 

 

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg