proza

Denis Špičić: Tri priče

Donosimo tri mikro priče iz zbirke 'Ružno o ljubavi, lijepo o mrtvima', nedavno objavljenoj u izdanju CeKaPe-a, autora Denisa Špičića (1986., Zagreb), studenta komunikacijskog menadžmenta, člana glazbenog sastava 'Detective Jones' te voditelja CeKaPe-ove radionice 'Tekst u glazbi'.



 

LAŽEM TI

 

Lažem ti o blagovaonici u planinarskom domu. O dvanaest lampiona od kojih dva svijetle. O nasumičnim fotografijama stijena i neba. O potpornom stupu i pločicama na kaminu. O crvenim stolnjacima i plastičnim figurama. O gipsanoj pepeljari, danima bez minuta, broju opušaka i boca. O svemu tome ti lažem. Lažem ti na svome jeziku. Lažem im o tvome jeziku. Lažem o ženama na liniji mjesečine u šumskim putovima, njihovim sjenama i prigušenom smijehu. Kada ti ne bih lagao, mogao bih. Sjene orgijaju u mojim lažima upućenim tebi, demoni ne plešu oko vatre ali negdje u tami čuče, čuče i krešu kamen o kamen. Lažima lašte cipele za ples. Moje laži sklopit će ti vjeđe. Lažem o dimu koji sam prosuo nervoznim nebom. Lažem u dva ujutro. Lažem da sam loš, nisam loš. Lažem o razdraganoj dobroti jutarnjeg umivanja snagom večernjih molitvi boljih ljudi. I njima lažem. Lažem ti sa udaljenosti od dvjesto kilometara. Lažem ti o malom svijetu bez opasnosti. Lažem ti o ruži koju si dobila za rođendan od oženjenog čovjeka u sakou. Lažem ti o kavama bez riječi, ukradenim žličicama i svojim prijateljima. Radim to bez predumišljaja i rasporeda, bez obrazaca. Radim to u gužvi noćnog kluba ili u redu u banci. Ne znam, želiš li to. Radim to po svome ali nesebično to radim. Lagat ću ti o stranama svijeta i kreveta prirodom lososa u struji. Lagat ću ti na uho, na usne, na žile na vratu. Lažima ću ti puniti drhtave butine. Lagat ću ti o vremenu u kojem živimo, o postojanju vremena i prostora, živim silama i mrtvim ljudima. Lagat ću ti o pepelu u tvojim rukama na sred Jadrana. Vratit ću se i lagat ti u pjeni valova na tvojim nožnim prstima. Zavući ću se u buru i lagati ti lavežima pasa koji ne mogu spavati. Lagat ću ti u nedovršenim akvarelima, tonovima raštimane gitare, crnim povisilicama na pianu, glasu iz školjke. Prazan papir ispunit ću tobom bez razmišljanja i kalkulacija. Ne lažem ti o tome.

 

 

PLACEBO ILI LIJEK

 

Tete, stričevi, kumovi, prijatelji, susjedi, tatini poslovni partneri, mamine kolegice s posla, neki ljudi koje vidim prvi i zadnji put u životu… Svi su bez iznimke gurali svoje zmazane njuškice s jedne strane lica na drugu uz prikladne riječi utjehe.

– Drži se mali. – Ako bilo što trebaš… – Jasno, jasno. Znam. – Dođi kad kod hoćeš. Na ručak, kavu, bilo što. – Ljerka će sve pripremiti.

– O, da. Jedan, vrlo vjerojatno, osrednji topli obrok i kofeinski napitak i zaboravit ću na činjenicu da sam u jednom danu izgubio oba roditelja. Rađe kupite lijepu, bijelu košulju s rukavima koje se vežu na leđima i smjestite me u lijepu, bijelu sobu s mekanim zidovima. Poklonite mi gift basket sa šampanjcem i tableticama cijanida.

– Znam da misle najbolje.

Vanessa mi čvrsto stišće znojni dlan i vodi razgovore s ljudima za koje zna da ja nemam volje ni želje. Na obiteljskim okupljanjima uglavnom bih šutio, povremeno bih potvrdio svoju prisutnost mrmljajući nešto. Pisac malih rečenica i velikih nesigurnosti izgubljen u svojoj maloj, malaksaloj galaksiji xanaxa i hašiša.

– Oh, jadnog li djeteta. Nikada nije znao posložiti svoje ego-kockice kako spada, a sad ga još i ovako nešto zadesi.

– Bačen u svijet za koji je nespreman. Razmažen, pomalo uobražen, često tražen, al' nikad nađen.

– Psiholog za siromašne, bubblegum filozof. – Crni talog društva. Beskoristan za opće dobro.

Pokušavam čitati misli prisutnih.

(…)

Rulja se razišla. Napokon doma.

Vanessa kuha čaj od kamilice. Ja radim kolute od dima.

– Hoćeš li meda? – Ne znam.

– Hoćeš deku?“ – Ne znam.

– Kako se zoveš? – Ne znam.

 

Vanessa mi pipa puls.

Vanessa mi vadi trnje iz ruku.

Vanessa mi čupka komadiće stakla iz očiju.

Vanessa partvišem tjera demone.

Vanessa mi briše pišalinu s cipela.

Vanessa mi pušta Arctic monkeyse i Pipse.

Vanessa mi ubrzava molekule krvnih zrnaca kad vidi da su lijene.

Vanessa mi priprema večeru.

Vanessa mi diže recepte i ide do apoteke.

 

Nesigurna pička, kakva jesam, nisam još siguran… – placebo ili lijek.

(…)

Zajeban dan. Zajebana noć. Sašio sam se ko haljinica. Izuo sam se iz cipela ko ispred džamije. Popio sam svu pamet svijeta i rigao sam mudrosti. Šmrkao sam dobru volju i iskašljavao optimizam. Dobro, dosta.

Negdje oko 3 ujutro me uhvatio jaki napadaj patetike.

Poslao sam Vanessi poruku.

 

Sms 1:

– from: Adrian

– to: Vanessa

Sigurno se sjećaš kad sam te pronašao u teglici s krijesnicama.

Sigurno se sjećaš sjajnog oklopa i sasušene krvi na maču.

Sigurno se sjećaš zone zanosa i vlage i magle oko dvorca.-

 

Sms 2:

– from: Adrian

– to: Vanessa

Ja sam amater-patetičar. Zamatam gorke pilule u celofan „Slatke tajne“.

Oprosti za eskapade. Samo sam se htio sviđati svim lijepim curama.

Samo sam htio biti obožavan od svih.

Samo sam tražio kolektivnu g-točku.

Nema odgovora.

Umor mi se objesio kukama za podočnjake, ali još ne idem spavati. Možda popijem jedan Xanić da mi malo izravna živce. Soba smrdi po drkanju i travi. Upotrijebio sam svoju maštu protiv sebe i sad mi misli driftaju po blatnim zavojima… vidim je na svakom kurcu u gradu. Vidim je u svakom amaterskom porniću na internetu. Vidim je kako navlači poglede preko nogu. Vidim njezinu sjenu u divljoj igri s nečijom nepoznatom sjenom.

Sviraju Arctic Monkeys – Why´d you only call me when you´re high.

 

(…)

Idućeg sam jutra skupljao djeliće noći uz šalicu kave i lijenu cigaretu na usnama.

Kroz dim u očima gledao sam smak svjetova.

Odgurnuo sam se od stola, obukao kišni kaput i krenuo prema parku. Kupio sam pola kruha. Bacio sam šaku mrvica ispred sebe i čekao. To je taj golub. Omotao sam mu pisamce oko pernate noge i pustio ga iz ruku. On će znati put.

 

– Čekam te na kolodvoru s cvijećem nataknutim o pušku i vječnom erekcijom.

 

Ne možeš zakasniti.

Ne možeš zakasniti.

Ne možeš zakasniti.

 

 

 

BOLNICA

 

Rampa se diže naglo, udara i radi udubinu u sjajnom žlijebu na krovu kućice s kojeg se vijori zastava. Golub kljuca kockicu izblijedjele čokolade pored stepenica na kojima mladić žica kunu, dvije. Pokretna vrata se otvaraju. Čekaonica je puna ljudi. Višeglasje poremećene frekvencije proziva ljude koji se dižu sa stolica i prilaze šalteru. Djevojka kojoj je nešto upalo u oko, gospodin sa stršljenom u grlu. Govore mu da će morati bušiti grlo kako bi stavili cjevčicu iz koje će stršljen izaći ukoliko pronađe put. Hrapavim, treperavim glasom pita kada mora doći na kontrolu. Stršljen maše krilima. Prekida vibracije iz glasnica do usne šupljine. Sestra glasno i nervozno objašnjava starcu da je na krivom odjelu. Dječak s rukom u gipsu pored aparata čeka svoj sok s mjehurićima.

Sestra je velika žena. Hoda polako jedva dižući stopala od poda. Pored svakih vrata pomislim da smo stigli no ipak nastavljamo dalje dugim hodnikom. Na zidovima vise apstraktne i impresionističke slike pacijenata psihijatarske bolnice na Rabu. Svijetlo je tiho i prigušeno. Stižemo do sobe. Po dva kreveta nalaze se sa svake strane. Iznad svakog nalazi se drška trokutastog oblika nalik držačima u tramvaju a sa strane, zataknuti o željeznu ogradu, nalaze se aparati za podešavanje madraca na željenu visinu i nagib.

Visina? Težina? Alergije? Tablete. Alkohol. Koliko je prošlo od zadnjeg spontanog samozapaljenja? Cigarete smanjiti prije anestezije i operacije.

Pacijent s desne strane jede koštice i baca ljuske pored noćnog ormarića. Nakon nebrojenih mikrobioloških pregleda još je nepoznato ime i porijeklo bakterije koja mu nagriza koščice zglobova i pretvara ih u kašu. Nakon trideset godina prvi put je završio u bolnici i to nakon što ga je ubola osa. Gleda domaću sapunicu na malenom tv prijemniku.

Zašto? Zašto si pobjegla? Zašto si mi oduzela dijete? Ti si šenula s uma!

Starac blagog crtovlja lica, u krevetu do prozora nosi sunčane naočale dok spava jer mu svijetla smetaju. Izgleda kao bijeli Ray Charles iako se smije manje od njega. Sestre ga obožavaju. Koriste svaku priliku da ga taknu i kažu nešto smiješno. Tepaju mu. Deda, jeste dobro? Jeste jeli? Je l' bilo dobro? Plavokosa sestra u plavoj kuti, koja jedva prikriva bujne grudi donijela mu je još jedan jogurt, iako ga nije tražio, a mlađa praktikantica hranila ga je juhom iako to može i sam. Kasnije sam saznao da se radi o legendarnom sportskom novinaru, obožavatelju zagrebačkih plavih i pogubljenog šansonjera Andrije Konca.

Kad opet svane proljeće… bila je varka, od prvog časa već… ne pitaj dal sam tvoj…

Dva policajca ušla su u sobu tražeći gospodina Burića. Starac je podigao drhtavu ruku i predstavio se kroz suhi kašalj. Pitaju ga na koje svjetlo je prošao cestu kod Branimirca. Odgovara da se ne sjeća, bila je noć. Ovo mu je drugi put u mjesec dana. Jauče u snu. Pitam se, što žele demoni od tog, preko dana, mirnog čovjeka.

(…)

Medicinski tehničar otpušta kočnice s kotača moga kreveta. Polako me gura niz hodnik. Stižemo do sale. Dižu me i premještaju na drugi krevet. Svjetlo na sredini sobe je jarko. Dva kirurga navlače rukavice a jedan sapuna ruke. Sestra gura glasna kolica s kirurškim priborom.

Ime? Visina? Težina? Godište? Aha! Černobil generacija, isto kao i moj sin.

Sestra mi lijepi ekg elektrode. Druga daje injekciju u rame, približava masku licu. Kaže da je to samo kisik. Međusobno komentiraju dlake na prsima. Smiješe se. Ponovo pita za godište. Rekli ste osamdeset i prvo? Mislim da se radi o trik pitanju. Da znaju procijeniti jeli anestezija počela djelovati. Osamdeset i šesti, ponavljam sa sigurnošću. Smiješim se. Svjetlo je predivno.

 

 

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg