proza

Iva Sopka: Priča prema istinitom događaju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Kratke priče Ive Sopke (1987., Vrbas) ulazile su u izbor za književnu nagradu Ranko Marinković za najbolju kratku priču Večernjeg lista 2011. godine te Zarezovog i Algoritmovog natječaja Prozak za neobjavljene prozne rukopise 2015. godine. Radi kao knjižničarka.



 

Priča prema istinitom događaju

 

Znala sam da ću se jednog dana ubiti.

Znala sam to od prvog dana kad sam ga vidjela, iako to nije bio prvi dan kad sam ga vidjela. Vidjela sam ga nekoliko godina ranije, ali ga se nikad nisam sjetila. Tako se ni on nije sjećao mene. Osim što imam lice koje se zaboravlja, tada sam drukčije izgledala. Ili jednostavno imam lice koje se zaboravlja. Znam da imam bapsko donje rublje koje se ne zaboravlja. Iako sam znala da ću se jednog dana ubiti od prvog dana kad sam ga opet vidjela, među nama se nikad nije dogodio nijedan pogled osim pogleda koji upućuješ bilo kome (ako si ja, a ne ako si on). S velikim nosom, a ja volim velike noseve, nekim stvarima me je nasmijavao više od onoga što je pričao da nasmije. Njegov smisao za humor mi nije bio smiješan i to mi je bilo smiješno.

Sreli smo se jedne večeri kada mi ništa nije bilo smiješno, ali sam se smijala. Nisam ni znala hoće li biti alkohola, ali sam znala da ću piti. Bila sam razočarana kada sam shvatila da se pića plaćaju. Nadala sam se da će naručiti bocu nečega i da mi čaša ni u jednom trenutku neće biti prazna, a da ću do kraja večeri ljubiti taj nos. Iako se do tada među nama nije dogodio nijedan pogled osim pogleda koji upućuješ bilo kome (ako si ja, a ne on), nisam mu mogla dugo gledati u oči. Nisam htjela da u mojim očima vidi da nisam žedna. Ne sjećam se jesmo li se poševili te večeri ili nismo. Ako smo se poševili, onda sam se cijeli život pitala je li mislio da sam drolja zbog toga. Ako se nismo, zamišljala sam da jesmo. Ne sjećam se više ničega vezano uz tu večer, dosta sam popila.

On je jedan od onih ljudi koji izgledaju pomalo ružno neko vrijeme nakon šišanja, baš kao i ja. Ne znam zašto, ali nastavili smo se nalaziti i to samo u to vrijeme kad smo izgledali pomalo ružno. A onda je prošlo već dosta vremena od posljednjeg šišanja, a mi se nismo vidjeli.

Zadnji put smo se vidjeli kod mene, kad je pojeo sav kandirani đumbir koji sam dobila za rođendan. Volim đumbir, ali ne taj kandirani. Ipak, nije znao da ga ne volim i smatrala sam pomalo nepristojnim što je sve pojeo. Nije znao ništa o meni, zapravo. Iako je to najčešće imalo svojih nedostataka, ponekad je imalo i svojih prednosti. Ne sjećam se kojih, ali znam da ih je bilo. Zadnji put smo se vidjeli kod mene, istog dana kad sam odlučila da se više neću viđati s njim. Došao je i grubo me uštipnuo za bradavice, koje se nisu oporavile od njegovog prethodnog grubog štipanja. Činilo se da nije znao drukčije. Nebrojeno puta mi je i grickanjem ozlijedio uho, kada bi me i moja mala naušnica ranjavala pod njegovim zubima. Prestala sam nositi naušnice. Podnica mog jeftinog kreveta je opet pukla pod nama, zbog čega smo madrac stavili na pod. Tog puta se nismo mnogo ljubili. Nije mi bilo krivo zbog toga, u zadnje vrijeme mi se nije sviđalo kako se ljubi. Otišao je, a iza njega je ostala puknuta podnica. Strpljivo mi je objasnio upute za popravljanje i otišao. Nije mi mogao pomoći, dobro sam razumjela. Nalazio se s još par žena istovremeno i zaista, kuda bi stigao kada bi svakoj popravio nešto u kući?

Sada hodam okolo i nadam se da ću ga vidjeti negdje. Bilo gdje. Čak i u Konzumu, dok stojim kraj police s onim stvarima za pravljenje kolača. Vjerujem da sam jedina osoba koja stoji kraj te police s namjerom da ismijava žene koje prave kolače. Aroma ruma. Zar nije bolje kupiti pravi rum? Zar nije bolje popiti ga, umjesto staviti u kolače? Glupe žene. Hodam okolo s knjigama u rukama i pravim se da me zanimaju više od svega. Sasvim slučajno, te knjige su napisali veliki depresivci i samoubojice. Još neko vrijeme ih nakon čitanja zadržavam kod sebe, pažljivo postavljene na vidljiva mjesta u kući. Kad dođe, da vidi kakve knjige čitam. Da vidi da ne spava s glupom ženom.

Nadam se da ću ga vidjeti čak i kad gledam kroz prozor kupatila. Vidim neko drvo, ali ne znam kako se zove. Ne znam mnoge stvari koje su dio opće kulture. Godinama sam sanjala travu na kojoj sam znala ležati kao dijete. Više nijednom nisam legla na nju otkad sam se počela groziti kukaca, ali sam sanjala da ležim s njim. On je toliko pametan. Imenovao je sve što se nalazilo u mojoj travi iz djetinjstva, samo na temelju opisa. Uljana repica, prava rusomača, streličasta grbica, zvončika, jednogodišnja krasolika, poljski slak, gomoljasta kukavičica, crvena djetelina… A kad bi trebao reći nešto o nama, šutio bi. Puzava djetelina, mak turčinak, puzava pirika, prstasti troskot, čvorasta oštrica, trska, divlja mrkva, mjehurnjača… Pozorno sam ga slušala, u nadi da možda nešto i zapamtim.

Moja mama nije mogla shvatiti šta vidim u njemu, a ja nisam mogla shvatiti kako je mogao pojesti sav kandirani đumbir, a da ne pomisli da bih ga i ja možda htjela jesti. Bila bih nesretna zbog toga samo do trenutka kad bi mi se učinilo da sam ga napokon ugledala negdje. Kao što je nekad bilo dovoljno samo da me uštipne za bolne bradavice, ili da me grubo zgrabi za dupe. Došla bih kući i sve bi me boljelo, ali ja bih jela usrana jela koja mi je mama poslala i svejedno bih bila sretna.

Jednog dana sam upoznala nekog drugog. A onda sam ga jučer napokon vidjela. Samo jednom i na samo par minuta, prije nego što sam se ubila.

Rekla sam mu da se ne javlja bez buketa cvijeća i da moju novu adresu može pronaći na internetu. Dakle, više se nećemo vidjeti.

 

 

Neljubavna priča

 

Došla sam na tu književnu večer za vrijeme oluje. Najviše sam voljela oluje u jesen. Tada bi vjetar raznio lišće po zraku i imala bih osjećaj kao da sam u snježnoj kugli. Naravno, s lišćem, a ne snijegom. Volim i zimu, iako me uvijek podsjeti na zahlađenje odnosa. Pogledala sam u list koji se zalijepio za jednu od mojih cipela. Kolege s posla su mi često govorili da volim nevrijeme samo zato što mi je sve blizu pa ni cipele ne uprljam. A nisu znali da u torbi uvijek nosim sredstvo za čišćenje cipela. Doduše, pretpostavljam da nisu znali za još štošta što nosim u torbi. Iako pretpostavljam da su pretpostavljali.

Prišao mi je nekad moj prijatelj, a sada moj poznanik. U ruci je držao šalicu kave i veselo pjevušio "Što si u kavu stavila". Tu pjesmu slušam kad sam vesela. I nešto si u kavu stavljam. Očito sam došla na neku književnu večer gdje se mogla piti samo kava. – "Kavu bez mlijeka i šećera, s dva vinobrana, molim." Osoba koja je bila zadužena za kavu nije shvatila šalu, a ja nisam shvaćala kako ću izdržati tu večer. Posvuda žene koje čak i na književnoj večeri pričaju o svojim kulinarskim umijećima. Nisam znala praviti zimnicu. Nisam ni željela znati. Sjetila sam se Alena. Često je znao oduševljeno pričati o tome kako njegova žena pravi najbolje kolače na svijetu. Kladim se da pravi i najbolju zimnicu. Oprosti što ne znam praviti zimnicu. Neka ti ona pravi, ja tegle nosim samo kod liječnika. Voljela sam ga unatoč svemu tome. Ili baš zbog toga, tko će ga znati. Žene su čudna bića. A najčudnije su one koje prave zimnicu za muževe koji spavaju s onima koje je ne znaju praviti.

Zaboravila sam reći da sam došla na vlastitu književnu večer. Nisam bila sigurna jesam li dobila osip po skoro cijelom tijelu zato što sam se vratila kući ili zbog malo agresivnijeg tuširanja. U svakom slučaju, trebalo je odraditi to. Samo sam trebala predstaviti svoju knjigu koja nije kuharica. U čemu je onda bio problem?

U mom djetinjstvu? Ne, čak se rado sjećam maminog čudnog odgoja. Recimo, već smo u 18 sati morali biti u krevetu. Osim dnevne svjetlosti, smetali su nam i glasovi naših vršnjaka koji su se veselo igrali na ulici. Rano bismo se probudili, ali nismo smjeli izaći iz kreveta jer bi se mama ljutila što smo se digli u zoru. Nekad mi se čini da smo se kao djeca družili samo s Freddyjem Kruegerom. A eto nas, svi na mojoj književnoj večeri. Osim Kruegera. Razmišljala sam o tome kako nije loše nekad ipak ostati kod kuće. Samo, znala sam da sutra neću znati ni samoj sebi objasniti tko je popio pivo za majstore. Počeli su renovirati zgradu u kojoj sam živjela, inače poznatiju kao zgradu punu luđaka i isfrustriranih stanara. Zamijećeno je da neki kao da namjerno žele ubijanjem kukaca uništiti svježe okrečene zidove. Ništa zato, jedan od susjeda se pametno dosjetio staviti kutije od čajeva kao kamere. Otišla sam do onih par članova obitelji s kojima još uvijek razgovaram. Odnosno, koji još uvijek razgovaraju sa mnom. Čula sam da razgovaraju o izradi obiteljskog stabla, što će se na kraju pretvoriti u knjigu. "Bit će to jedna jako lijepa knjiga…" – mama je oduševljeno prokomentirala. "A s nama i završava naša loza." Nitko se nije nasmijao na moj komentar. Mogu vjerovati da se nekome ne sviđa kako se ljubim, ali ne mogu vjerovati da se nekome ne sviđa moj smisao za humor.

Ugledala sam prijateljsko lice. Lijepo je znati da imaš kolegicu koja će unatoč vremenskim neprilikama i tvom karakteru doći na tvoju književnu večer, iako ti ne bi učinio isto za nju. S njom je bio neki njen prijatelj. "Zdravo. Ja sam Vinko." – rekao mi je Vinko. "Zapamtit ću zbog onog vina. A ja sam Iva i zapamtit ćeš zbog piva." Par piva prije književne večeri nije bila dobra ideja. Imala sam i lošijih, ali mnogi se ne bi složili s time. Ne znam. Ne mislimo svi isto. I ne mislimo svi na isto. Iako smo se tek upoznali, Vinko mi je odmah rekao nešto o svom problemu. Požalio mi se kako je uvijek dobivao ono što želi pa mu je čudno što ga u posljednje vrijeme sve žene odbijaju. Sumnja da je problem u tome što stari, odnosno u tome što izgleda u skladu s godinama. Priznala sam mu da ne znam kakav je osjećaj biti razočaran zbog odbijanja. "Razočaram se samo kad dobijem ono što želim. Srećom, to se ne događa često." – rekla sam mu, ali nije izgledao kao da shvaća. I tu je prestao razgovor s Vinkom. Zauvijek.

Ugledala sam još jedno prijateljsko lice, starog komšiju koji mi je ponekad slao povrće koje je uzgajao na svojoj vikendici. "Vidi tebe… Sad bih te toliko izgrlio i istiskao ovim rukama. Ali vidiš kakve su strašne, izrabljene..." – rekao je sretan što me vidi i u tom trenutku mi se učinilo da je jedino on sretan što me vidi. "Kod muškaraca se više bojim njihovih stopala." – rekla sam mu i zagrlila ga. "Tako si odrasla. Znaš da odrastaš kad se žališ što u kući nikad nema piva, a ne povrća. Kad ne staneš u staru odjeću, to samo pivski trbuh odrasta." Osjetio se po pivu i prvi put sam se zapitala jede li on uopće povrće.

Izašla sam van, na svjež olujni zrak. Vani je bilo par pušača. "Imaš li upaljač?" – pitao me je netko. "Nemam." – "A šibicu?" – "Nemam." – "Kako nemaš?!" – "Ja sam samozapaljiva." Samo jednom u životu sam zapalila cigaretu. Nakon toga sam poželjela zapaliti zavjese. Pa cijelu kuću. Pa cijelu ulicu. Pa cijeli grad. Odmah sam shvatila da pušenje nije za mene. Zamišljala sam šta bih rekla ako bi netko preživio. Da sam samo htjela upaliti mirisnu svijeću? "Pa ne pušite baš puno." – prokomentirao je netko. "Ali zato pijemo puno." – i ja sam prokomentirala.

Vratila sam se unutra. Osjećala sam se kao da imam groznicu, ali ne groznicu subotnje večeri. Gorjela sam, ali ne od ljubavi nego od upale mjehura. Za razliku od nepoznatih pisaca i onih koji to žele (p)ostati, uvijek me je samo par koraka dijelilo od trenutka kada sam strahovala od prihvaćanja, a ne od odbijanja. To nije bila ta večer, ali mi je vrućina topila šminku i počela otkrivati moje pravo lice. Lice tužnog klauna s upalom mjehura.

Još par desetaka minuta i književna večer je mogla početi. Moje prijateljice nisu bile uz mene. Na njihovom mjestu ne bih bila ni ja, ali sam pomislila da samo kasne. Nisam se mogla sjetiti jesam li im poslala poruku. Osim toga, imala sam naviku brisanja povijesti razgovora. Ne zato što sam ažurna ili diskretna, nego zato što se sramim svojih poruka. I onih poslanih u pijanom, i onih poslanih u trijeznom stanju. Stvarno ne znam koje su sramotnije. Tek što sam krenula na toalet, vidjela sam ih na vratima. "Sorry što kasnimo, bile smo na otvorenju onog novog kafića i naših novčanika. Zaboravile smo donijeti, ali idemo ti sad po piće. Reci šta želiš." – rekla mi je jedna od njih. "Želim umrijeti. Ali ako nemaju to, može i najjeftinije pivo koje imaju." Više nisam bila sigurna jesam li to ja rekla, ili netko drugi. Odmah su otišle, a meni je bilo drago što ih vidim.

Otišla sam na toalet, obaviti nuždu i još jednom napraviti konačan odabir priča prema istinitom događaju koje ću pročitati. To se zove ubiti dvije muhe jednim udarcem. Nikad nisam govorila "ubiti dvije muhe jednim udarcem", ali s vremena na vrijeme sam znala ubiti dva lavova jednim udarcem. Dakle, koje priče prema istinitom događaju pročitati? S obzirom na to da Alen nije došao, odlučila sam ne pročitati "Prohujali s Vigorom". Mislim, znala sam da neće doći sve i da zna za moju književnu večer, ali oduvijek sam vjerovala u filmski razvoj situacije. Malo patetike nije još nikoga ubilo. Odlučila sam ne pročitati ni "Izgled vara kao muškarac", ali ni "Šta je bilo prije? Muškarac ili laž?". Kad ne gledaju, još uvijek crtam penise po bilježnicama svojih kolega. Na toaletu sam shvatila da sam zabunom nacrtala par i po svojoj. Kad ću odrasti? Odlučila sam da ću pročitati samo "A slatko, nisam ni znala da postoji i malo pivo", "Nadam se da u ovom koktelu nema voća" i "Moja najdraža životinja je lavov". Smatrala sam da je to dovoljno priča prema istinitom događaju za jednu večer. Ako budu tražili još, onda i "Ova djevojka voli kad joj drugi plate piće", za podizanje nemorala. Jer su "U laži su kratki kurci" i "Ni ku(r)četa ni mačeta" priče koje su zadnji put poprilično pokvarile raspoloženje publike.

Izašla sam iz toaleta, a mama me je čekala vani. "Molim te, nemoj čitati samo ljubavne priče. Zar nemaš neke neljubavne?" – pitala me je. S obzirom na to da nikad nije pročitala ništa što sam napisala, nisam bila sigurna hoće li joj se svidjeti. "Pa… Pretpostavljam da bih mogla pročitati i neke neljubavne." – rekla sam pomirljivo, ozbiljno razmišljajući o tome da pročitam "Za neke ljude bi bilo (naj)bolje da me nikad nisu upoznali" i "Osjećajte se kao kod kuće, osim ako se osjećate kao ja kod kuće". Zašto ne?

Samo, uopće nisam bila sigurna gdje sam došla te večeri. Ali sam sigurna da ipak nije bila nikakva književna večer. Nema ničeg goreg od pijane djevojke. Osim trijezne djevojke.

 

    

proza

Marko Gregur: Dan za izlazak

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u mnogim domaćim časopisima i novinama, kao i u inozemnim časopisima.Dobitnik je nagrade Ulaznica i Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti iz Republike Hrvatske. Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Naklada Ceres, 2011.), zbirke priča Peglica u prosincu (DHK, 2012.) i Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, 2014.) te roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, 2017.) Uvršten je u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.).

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Josip Razum: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Josip Razum (1991., Zagreb) apsolvent je psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u "Fantomu slobode", osvojio nagradu na KSET-ovom natječaju za kratku priču, član je i suosnivač Književne grupe 90+.


proza

Marta Glowatzky Novosel: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

U širi izbor ušla je i Marta Glowatzky Novosel (Čakovec, 1983.), profesorica flaute, prevoditelj i sudski tumač za njemački jezik.
Glowatzky je uz glazbenu akademiju u Münchenu završila i poslijediplomski interdisciplinarni studij konferencijskog prevođenja u sklopu Sveučilišta grada Zagreba. Objavljivala je u nekoliko zbornika i portala.

proza

Zoran Hercigonja: Kolotečina: Testiranje stvarnosti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Zoran Hercigonja (1990.) rođen je u Varaždinu gdje je diplomirao na Fakultetu organizacije i informatike. Radi kao profesor i objavljuje na portalu Poezija Online. Bavi se i likovnom umjetnošću.

proza

Stephanie Stelko: Ružica putuje u Maroko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Stephanie Stelko (1992., Rijeka) svježe je ime na sceni s obzirom da se pisanju vratila nakon što je prije dvije godine diplomirala medicinsku antropologiju i sociologiju u Amsterdamu. Teme koje obrađuje u antropološko-sociološkom i novinarskom radu tiču se marginaliziranih skupina, nejednakosti, feminizma, seksualnosti, tijela i zdravlja.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Dunja Matić: Večera

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dunja Matić (1988., Rijeka) je magistra kulturologije, urednica, recenzentica i književna kritičarka. Prozu, poeziju i osvrte objavljuje na stranicama Gradske knjižnice Rijeka i Književnosti uživo, dio čijeg je uredništva od 2013. godine. Roman „Troslojne posteljine“ izlazi u izdanju Studia TiM ove godine, a u pripremi je zbirka kratkih priča „Kozmofilije“.

proza

Sara Kopeczky: Atomi različitih zvijezda

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sara Kopeczky (1992., Zagreb) diplomirala je anglistiku i talijanistiku, prozu i poeziju objavljivala je u časopisima, zbornicima i na portalima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Pobijedila je na natječaju knjižnice Daruvar za najljepše ljubavno pismo. Članica je Novog Književnog Vala, književne skupine nastale iz škole kreativnog pisanja pod vodstvom Irene Delonge Nešić. Urednica je Split Minda, časopisa za književnost i kulturu studenata Filozofskog fakulteta u Splitu.

proza

Alen Brlek: Mjehur

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Alen Brlek (1988., Zagreb) dobitnik je nagrade Na vrh jezika 2013. godine za zbirku poezije Metakmorfoze. Objavljivan je između ostalog i u e-časopisu Književnost uživo, Zarezu, Fantomu slobode, zborniku Tko čita?, internet portalu Strane. Sudionik je nekoliko regionalnih i međunarodnih književnih festivala, a priprema i drugu zbirku poezije 'Pratišina'.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg