proza

Vlatka Planina: Jegulja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Vlatka Planina (Zagreb, 1984.) diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost. Objavila je zbirke poezije: "A nekad si mi kupovao lizalice" (2010.) i "Ovo nebo je tvoje" (2014.). Sprema i roman za djecu.

Jegulja

Znači napokon se saznalo. Dolaze. Pripalila je cigaretu, uvukla duboki dim i spustila je u pepeljaru kraj druge upaljene cigarete. Trebala je slušati baku kad ju je još kao djevojčicu tjerala da nauči pravila – sreća se vraća srećom a nesreća duplo. Nikad ne spavaj uz otvoren prozor. Za mladog mjeseca hoće biti svađe, i među ljudima i među biljem, treba se pritajiti i čekati zoru. Ljubav ne treba miješati čak ni s prahom crvenog maka, a pogotovo s crnim kimom ili crnim paprom ili crnom zemljom koja miriše na katran. Ljubav ne oprašta, nema kod nje druge prilike i popravaka i jutrojepametnijeodvečeri. S ljubavi se ne treba igrati kao ni sa smrću, dvije sestre ne tako različite kao što se u narodu misli, pogrešno izgovorena riječ, naglasak na krivom slogu, prežustri pokret rukom prema vjetru i onaj kojeg voliš neće biti u srcu nego dva metra pod zemljom. Al kasno je sad za kajanje, što je tu je, i valja se spremiti za dugu i tešku noć. Koliko još imam, pitala se Kira, i virnula kroz prozor. Bili su kod vodomlina, sedmorica, i onaj bradati je s njima, i onaj monsinjor s crvenom kukuljicom. Potrčala je u kuhinju ne mareći ovaj put da izbjegne drugu dasku s lijeva i pokuca triput o stari drveni kredenc iza vrata. Sreća joj sad ne može pomoći. U kuhinju pa iza zavjese pa malim stepenicama dolje, pa kroz zelena vrata desno, pa kroz vrata od hrastovine, za njih je trebao ključ, onaj najveći, pa u tajni sobičak pun paučine gdje je čuvala svoje blago i na najvišu policu, po maleni zavežljaj u lanenoj krpici, sve je ona to davno pripremila, još dok je baka bila živa, neka se nađe govorila je baka Kiri, treba uvijek biti spreman, crni prah i zeleni prah i već suho pero i latice s kojih je odavno izblijedila boja a nekada su bile tamno grimizne, i na požutjelom papiriću neki zapisi i čudni simboli, i nešto latinskog i engleskog (s latinskim nikad nije bila na ti, unatoč bakinim naporima i silnim knjigama, čak i privatnim učiteljima, dok se na kraju nije odustalo i prevelo što se prevesti treba). Uzela je zavežljaj, protrljala platno rukama, pomirisala, da, sve je unutra, miriši kako bi trebalo, i spremila ga na jedino mjesto gdje ga nitko neće tražiti. Natrag kroz sobičak, hrastova vrata, ključ neka sada bude ispod praga, kroz zelena vrata, uz stepenice i najzad u kuhinju. Ispred zavjese je naslagala kutije s narom i crvenim grejpovima pa neka ih skidaju takve teške ako im je baš po volji ići pretraživati kuću.

Došli su nakon sutona, kad se Danica već jasno vidjela na nebu. Mjesec nije bilo mlađak nego skoro puni krug, bit će pun dvije noći iza ove. Pitala se hoće li ga uspjeti vidjeti. Šestero u crnom i sedmi u bijeloj halji i crvenoj kukuljici. Čekala ih je na trijemu, cigareta joj je odavno već ponestalo i počelo ju je zebsti u rukama i ispod koljena, nije bila topla noć, ali nije sad bilo mjesta zebnji i treskavicama, glas će joj biti miran i čvrst kao onaj visoki visoki bor na kraju ulice koji se nikad nije savijao, ni na vjetru ni pod ledom, čak ni kad ga je poklopila bandera i polovicu korijenja izvukla iz zemlje.

''Kira?'', upitao je crni bradati.

Kimnula je i krenula prema njima. Što manje otpora, što manje priče, treba čuvati snagu. Krenuli su šutke prema samostanu. Službena je procedura nalagala da se svakog ispitanika (tako su ih zvali) obavijesti o razlozima ispitivanja, ali i Kira je znala i oni su znali da ona zna zašto su došli.

Do samostana ima možda deset minuta hoda, ako trčiš za crvendaćima onda pet, ali Kiri se sad činilo da su došli čim su skrenuli iza ugla. Nije ni englesku verziju stigla ponoviti u glavi a kamoli latinsku. Uveli su je u malu sobu puni kat ispod samostana. Zvučna izolacija je ključna, pomislila je Kira, ali se iskreno poveselila kada je kroz rešetke na sjevernom zidu ugledala mjesečinu. Ovo će toliko olakšati stvari.

''Imate do zore pripremiti iskaz'', promrmljao je bradati kroz brk, ''dobro razmislite kakav će biti''.

Zatvorili su vrata, ista onakva hrastova kakva ima na ulazu u sobičak, i dvaput zaključali. Kira je čekala da utihnu koraci po stepenicama, zatim je izvukla zavežljaj, skinula haljinu i sjela u kut sobe, ravno ispod mjeseca. Crni prah u zeleni (nikako obrnuto, rekla bi baka, uvijek tama ide u svijetlo), pa sve to u latice, prosuti po kamenom podu, skinuti potom s pera dlačice dok ne ostane samo hrskavica, triput u smjeru obrnutom od kazaljke na satu ali paziti da se dobro promiješa, nacrtati kažiprstom mjesec pa zvijezdu sedmokraku (zašto baš sedam krakova to ni baka nije znala a bilo je zaista malo stvari koje baka nije znala) pa sjesti u to, točno na sredinu, kamen je bilo leden na dodir ali glas ne smije drhtati Kira, ne sad, ti i tvoja glupa zimogrožljivost, i onda riječi, nikakav latinski, nije ovo ni vrijeme ni mjesto za latinski showandtell; triput u istom tonu, ne diži glas Kira, i pazi na naglasak i ritam sticksandstonesmaybreakmybonessoboneswillbe no more i jednom i dvaput i triput, kod trećeg puta joj se već gadno počelo vrtjeti u glavi ali uspjela je, i sada samo treba čekati.

Prenula se kad je nebo već postalo modro. Još malo i svanut će, nema mnogo vremena. Vitka kao jegulja, pričala joj je baka i vidje sad Kira da je baka bila u pravu, mada joj nikad nije u potpunosti vjerovala da se može biti baš kao jegulja. Okomito uza zid, klizila je preko grubih kamenih ploča, oštar kamen ostavit će tragove na trbuhu, to sigurno, ali brže će se popeti, do željezne rešetke, kroz rešetku kao da je od maslaca, na ulicu, bešumno uz rubove kuća, klizila je i uvijala se oko uglova, pa kroz gustu travu, kako je hladna, ledena rosa noću, znači još uvijek je zimogrozna, do vodomlina i potoka i u potok duboko, sve do dna, voda je bila mutna i gusta ali mulj je bio mekan, i topliji od rose i kamena i trave, kako može disati pod vodom, pitala se, ali to ju je ustvari najmanje zanimalo, počelo ju je boljeti na mjestu gdje bi trebalo biti lijevo rame, kosti bole kada rastu, upozorila ju je baka, ima još sat-dva dok ne postane preteška za mulj, al do tada će biti daleko daleko, tko zna kuda vodi potok, možda u rijeku, možda čak u more. Ako dođe do mora lako je, na prvi brod, dobrih kuhara uvijek fali, pa negdje gdje je toplo i sunce i gdje nema ledene rose i vodomlina. I zatim Gavranu. Tko zna kako je Gavran... Ne brzaj Kira, jedno po jedno, prvo treba doći do mora jer dani se i sunce je počelo grijati vodu i da mi je sad vidjeti izraz lica onog bradatog, iskesila se, i kukuljičavog, da mi ih je vidjeti kako zazivaju onog gore…

Sedmero muškaraca spustilo se u zoru u podrum samostana. Vrijeme je. Bradati je koračao naprijed, s velikim željeznim ključem oko vrata. Jedan okret, drugi okret i teška hrastova vrata zaškripila su bolno i pustila miris užeglog ulja. Na podu tamnice ležala je plava haljina, lanena krpica i hrpica crnih zagorjelih kostiju. Sedam krikova, pa sedam nijemih uzdaha i sedam pari izbečenih očiju.

''Znači ipak je bila vještica'', bradati je promrmljao, ''i mislio sam da će je mjesec spržiti. Ili sunce. Nešto od tog dvoje zasigurno. Uzmite kosti i zakopajte ih k ostalima'', rekao je jednom od petorice u crnom, ''a vi ostali imate slobodno jutro, i zahvalite svevišnjem na tom daru i što se pobrinuo za nju umjesto nas''.

Žustro se okrenuo na peti i krenuo uz stepenice. Možda još stigne na doručak, nije od sinoć ništa jeo i krulilo mu je u želucu. Danas časne peku kobasice s jajima, i palačinke, a mogao bi svratiti i do podruma po pintu piva. Treba propovijed do podneva napisati, a kakva li je bila noć!