proza

Vlatka Planina: Jegulja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Vlatka Planina (Zagreb, 1984.) diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost. Objavila je zbirke poezije: "A nekad si mi kupovao lizalice" (2010.) i "Ovo nebo je tvoje" (2014.). Sprema i roman za djecu.



 

Jegulja

 


Znači napokon se saznalo. Dolaze. Pripalila je cigaretu, uvukla duboki dim i spustila je u pepeljaru kraj druge upaljene cigarete. Trebala je slušati baku kad ju je još kao djevojčicu tjerala da nauči pravila – sreća se vraća srećom a nesreća duplo. Nikad ne spavaj uz otvoren prozor. Za mladog mjeseca hoće biti svađe, i među ljudima i među biljem, treba se pritajiti i čekati zoru. Ljubav ne treba miješati čak ni s prahom crvenog maka, a pogotovo s crnim kimom ili crnim paprom ili crnom zemljom koja miriše na katran. Ljubav ne oprašta, nema kod nje druge prilike i popravaka i jutrojepametnijeodvečeri. S ljubavi se ne treba igrati kao ni sa smrću, dvije sestre ne tako različite kao što se u narodu misli, pogrešno izgovorena riječ, naglasak na krivom slogu, prežustri pokret rukom prema vjetru i onaj kojeg voliš neće biti u srcu nego dva metra pod zemljom. Al kasno je sad za kajanje, što je tu je, i valja se spremiti za dugu i tešku noć. Koliko još imam, pitala se Kira, i virnula kroz prozor. Bili su kod vodomlina, sedmorica, i onaj bradati je s njima, i onaj monsinjor s crvenom kukuljicom. Potrčala je u kuhinju ne mareći ovaj put da izbjegne drugu dasku s lijeva i pokuca triput o stari drveni kredenc iza vrata. Sreća joj sad ne može pomoći. U kuhinju pa iza zavjese pa malim stepenicama dolje, pa kroz zelena vrata desno, pa kroz vrata od hrastovine, za njih je trebao ključ, onaj najveći, pa u tajni sobičak pun paučine gdje je čuvala svoje blago i na najvišu policu, po maleni zavežljaj u lanenoj krpici, sve je ona to davno pripremila, još dok je baka bila živa, neka se nađe govorila je baka Kiri, treba uvijek biti spreman, crni prah i zeleni prah i već suho pero i latice s kojih je odavno izblijedila boja a nekada su bile tamno grimizne, i na požutjelom papiriću neki zapisi i čudni simboli, i nešto latinskog i engleskog (s latinskim nikad nije bila na ti, unatoč bakinim naporima i silnim knjigama, čak i privatnim učiteljima, dok se na kraju nije odustalo i prevelo što se prevesti treba). Uzela je zavežljaj, protrljala platno rukama, pomirisala, da, sve je unutra, miriši kako bi trebalo, i spremila ga na jedino mjesto gdje ga nitko neće tražiti. Natrag kroz sobičak, hrastova vrata, ključ neka sada bude ispod praga, kroz zelena vrata, uz stepenice i najzad u kuhinju. Ispred zavjese je naslagala kutije s narom i crvenim grejpovima pa neka ih skidaju takve teške ako im je baš po volji ići pretraživati kuću.

Došli su nakon sutona, kad se Danica već jasno vidjela na nebu. Mjesec nije bilo mlađak nego skoro puni krug, bit će pun dvije noći iza ove. Pitala se hoće li ga uspjeti vidjeti. Šestero u crnom i sedmi u bijeloj halji i crvenoj kukuljici. Čekala ih je na trijemu, cigareta joj je odavno već ponestalo i počelo ju je zebsti u rukama i ispod koljena, nije bila topla noć, ali nije sad bilo mjesta zebnji i treskavicama, glas će joj biti miran i čvrst kao onaj visoki visoki bor na kraju ulice koji se nikad nije savijao, ni na vjetru ni pod ledom, čak ni kad ga je poklopila bandera i polovicu korijenja izvukla iz zemlje.

''Kira?'', upitao je crni bradati.

Kimnula je i krenula prema njima. Što manje otpora, što manje priče, treba čuvati snagu. Krenuli su šutke prema samostanu. Službena je procedura nalagala da se svakog ispitanika (tako su ih zvali) obavijesti o razlozima ispitivanja, ali i Kira je znala i oni su znali da ona zna zašto su došli.

Do samostana ima možda deset minuta hoda, ako trčiš za crvendaćima onda pet, ali Kiri se sad činilo da su došli čim su skrenuli iza ugla. Nije ni englesku verziju stigla ponoviti u glavi a kamoli latinsku. Uveli su je u malu sobu puni kat ispod samostana. Zvučna izolacija je ključna, pomislila je Kira, ali se iskreno poveselila kada je kroz rešetke na sjevernom zidu ugledala mjesečinu. Ovo će toliko olakšati stvari.

''Imate do zore pripremiti iskaz'', promrmljao je bradati kroz brk, ''dobro razmislite kakav će biti''.

Zatvorili su vrata, ista onakva hrastova kakva ima na ulazu u sobičak, i dvaput zaključali. Kira je čekala da utihnu koraci po stepenicama, zatim je izvukla zavežljaj, skinula haljinu i sjela u kut sobe, ravno ispod mjeseca. Crni prah u zeleni (nikako obrnuto, rekla bi baka, uvijek tama ide u svijetlo), pa sve to u latice, prosuti po kamenom podu, skinuti potom s pera dlačice dok ne ostane samo hrskavica, triput u smjeru obrnutom od kazaljke na satu ali paziti da se dobro promiješa, nacrtati kažiprstom mjesec pa zvijezdu sedmokraku (zašto baš sedam krakova to ni baka nije znala a bilo je zaista malo stvari koje baka nije znala) pa sjesti u to, točno na sredinu, kamen je bilo leden na dodir ali glas ne smije drhtati Kira, ne sad, ti i tvoja glupa zimogrožljivost, i onda riječi, nikakav latinski, nije ovo ni vrijeme ni mjesto za latinski showandtell; triput u istom tonu, ne diži glas Kira, i pazi na naglasak i ritam sticksandstonesmaybreakmybonessoboneswillbe no more i jednom i dvaput i triput, kod trećeg puta joj se već gadno počelo vrtjeti u glavi ali uspjela je, i sada samo treba čekati.


Prenula se kad je nebo već postalo modro. Još malo i svanut će, nema mnogo vremena. Vitka kao jegulja, pričala joj je baka i vidje sad Kira da je baka bila u pravu, mada joj nikad nije u potpunosti vjerovala da se može biti baš kao jegulja. Okomito uza zid, klizila je preko grubih kamenih ploča, oštar kamen ostavit će tragove na trbuhu, to sigurno, ali brže će se popeti, do željezne rešetke, kroz rešetku kao da je od maslaca, na ulicu, bešumno uz rubove kuća, klizila je i uvijala se oko uglova, pa kroz gustu travu, kako je hladna, ledena rosa noću, znači još uvijek je zimogrozna, do vodomlina i potoka i u potok duboko, sve do dna, voda je bila mutna i gusta ali mulj je bio mekan, i topliji od rose i kamena i trave, kako može disati pod vodom, pitala se, ali to ju je ustvari najmanje zanimalo, počelo ju je boljeti na mjestu gdje bi trebalo biti lijevo rame, kosti bole kada rastu, upozorila ju je baka, ima još sat-dva dok ne postane preteška za mulj, al do tada će biti daleko daleko, tko zna kuda vodi potok, možda u rijeku, možda čak u more. Ako dođe do mora lako je, na prvi brod, dobrih kuhara uvijek fali, pa negdje gdje je toplo i sunce i gdje nema ledene rose i vodomlina. I zatim Gavranu. Tko zna kako je Gavran... Ne brzaj Kira, jedno po jedno, prvo treba doći do mora jer dani se i sunce je počelo grijati vodu i da mi je sad vidjeti izraz lica onog bradatog, iskesila se, i kukuljičavog, da mi ih je vidjeti kako zazivaju onog gore…


Sedmero muškaraca spustilo se u zoru u podrum samostana. Vrijeme je. Bradati je koračao naprijed, s velikim željeznim ključem oko vrata. Jedan okret, drugi okret i teška hrastova vrata zaškripila su bolno i pustila miris užeglog ulja. Na podu tamnice ležala je plava haljina, lanena krpica i hrpica crnih zagorjelih kostiju. Sedam krikova, pa sedam nijemih uzdaha i sedam pari izbečenih očiju.

''Znači ipak je bila vještica'', bradati je promrmljao, ''i mislio sam da će je mjesec spržiti. Ili sunce. Nešto od tog dvoje zasigurno. Uzmite kosti i zakopajte ih k ostalima'', rekao je jednom od petorice u crnom, ''a vi ostali imate slobodno jutro, i zahvalite svevišnjem na tom daru i što se pobrinuo za nju umjesto nas''.

Žustro se okrenuo na peti i krenuo uz stepenice. Možda još stigne na doručak, nije od sinoć ništa jeo i krulilo mu je u želucu. Danas časne peku kobasice s jajima, i palačinke, a mogao bi svratiti i do podruma po pintu piva. Treba propovijed do podneva napisati, a kakva li je bila noć!

 

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg