proza

Ivan Zrinušić: Ti ne voliš da ti je dobro

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ivan Zrinušić (Osijek, 1981.), objavljivao na internetskim stranicama te u periodici, zbornicima i fanzinima. Za nezavisnu izdavačku kuću Slušaj najglasnije! / Bratstvo duša objavio je: Netko nešto ništa (2010.), Bilirubin (2011.), Vidiš kako je lijepo (2012.), Tri mrava (2013.), Najbolje je da se ne javljaš (2014.).



 

BOJLER

 

 

U susjednoj sobi hrkanje, taj je došao večeras, nakon njega hodnik nepokolebljivo vonja po probavi crvenog luka. Marinko povuče pokrivač do vrâta, ali, predugačak za nj, kao i inače ostavi stopala nepokrivenima. Srest će ga, prije ili kasnije, bolje što kasnije. Razmišljajući o sutrašnjem danu, napusti svijest. 

Ujutro se probudi puna mjehura; uspravi se u krevetu, ali brzo mu sine kako zahod mora biti zauzet. Ustane, iziđe iz sobe pa ugleda svjetlo u mliječnom staklu ponad vrata zajedničke kupaonice. Vrati se u sobu, dohvati plastičnu bocu s poda, pomokri se u nju pa je odloži tamo gdje je bila ranije. 

Strani su gradovi uglavnom plavi, zato i jesu strani, plavilo prekriva većinu licâ i pročeljâ, uvjetujući pristup svojoj srži protekom manjih ili većih odsjeka onog što nazivamo vremenom. No u stranom gradu čovjek ne mora paziti na zvono, ne mora otvarati vrata prosjacima, agitatorima, susjedima, prodavačima, zalutalima i prijateljima; to za njega, ako se i ukaže potreba, učini gazda, vratar, recepcionar ili cimer. Strani gradovi služe svrsi dok ne postanu domaći.  

Legne u krevet pa sklopi oči. Tek što osjeti otupljivanje pred san, začuje gazdaričin glas: »O, Isuse sveti...!« Naslućujući kako to zazivanje ima veze s njezinim podstanarima, Marinko otvori oči. Ponovno ustane te otključa i otvori vrata.

»A budni ste... O, Isuse sveti, pa odletjet ćemo u zrak...!«

»Zašto to kažete?« 

»Pa netko je odvrnuo bojler tu dolje, dokraja, pogledajte. A svima sam vam lijepo rekla da je to opasno... Ja ga gore odvrnem ako se hoćete kupati, ovdje dolje ništa se ne dira!«

»Stvarno ne znam tko ga je tako odvrnuo.«

»Pogledajte... Bio je skoro na maksimumu! Na maksimumu!«

»Da, razumijem...«

»Ma razumijete vi, dajte me nemojte, molim vas... Ne kažem da ste to bili vi, ali eto... Samo da znate. A vi onda pošaljite gospodina gore, kad iziđe. Ili ću ja ponovno sići.«

Gazdarica ode hodnikom, odmahujući glavom i mrmljajući si u bradu, a Marinko se vrati u sobu. Sedam je sati i dvanaest minuta, knjige na noćnom ormariću, posustale pred vlastitom pameću, oborile su pogled. Iz ladice noćnog ormarića izvadi revolver, položi ga kraj sebe, na krevet, pa iz kartonske kutije u ladici izvadi pet metaka i položi ih kraj njega.

U koje doba dana knjige najrazgovjetnije govore? O ranom jutru, kad se zemlja iznova nudi kao lutka na napuhavanje? Od pet poslije podne do osam uvečer, u vrijeme obiteljske ljubavi? Napunivši revolver, Marinko ga vrati u ladicu. Kad začuje otvaranje vrata kupaonice, ustane i priđe ormaru. Uzme s police gaće, čarape i majicu kratkih rukava pa pogleda kroz prozor na dvorište: pas se lijevom stražnjom šapom udara po rebrima. Uši mu strše kao da se žele odvojiti od glave.  

 

 

TI NE VOLIŠ DA TI JE DOBRO

 

Odmjerio sam ustobočeni samostojeći sat i pripadnu reprodukciju Bukovčeve sjetne dame s maramom te promucao da moram u zahod. Hrc se neprirodno nakašljao, a g. Kusić kimnuo je i ispružio desni kažiprst u već poznatu smjeru.

Prsti, prsti i zapah mokraće, staračke, nefritične, samo njegove mokraće. Pustio sam vodu, ali to nikad ne pomaže. Zašto me, Bože, jednostavno ne uzmeš? Obložio sam dasku toaletnim papirom i sjeo. Nakon drugog mlaza osjetio sam kako ni želudac neće dugo; nakon trećeg mlaza nagnuo sam se nad kadu. Uzmi me, Bože, nudim ti se.

Hrc je sjedio u fotelji, nasuprot g. Kusića, i srkao kavu, držeći šalicu objema rukama. Sjeo sam na otoman, pokraj g. Kusića, i zagledao se u tepih. »Onda?« rekao je Hrc nakon nekog vremena. »Da počnemo? Mislim, ako je kolega spreman.« »Spreman je«, rekao sam.

Otišli smo u ostavu; Hrc je dohvatio usisivač, a ja sredstvo za čišćenje staklenih površina i sredstvo za čišćenje drvenih površina. »Pun mi vas je kurac«, rekao je. »I tebe i njega. Da ga više zatučemo i do kurca.« Krenuo sam van, ali uhvatio me ponad desnog lakta: »Ozbiljno ti kažem. Razmisli malo.« »Pusti me, usrat ću se.« Tog puta nisam stigao obložiti dasku.

Hrc je povlačio usisivač gore-dolje, pogledavajući prema otomanu. Kad me opazio, ugasio je usisivač i nagnuo glavu prema kuhinji. »Mali dogovor«, rekao je tako da ga čuje i g. Kusić.

»Vidi, brate, srušimo ga i to je to. Kuiš. Ko će znat. Meni je pun kurac da čistim njegova govna. I poberemo ovo sve, ko ništa«, rekao je Hrc.

»Jebo te brat, ti si idiot.«   

»Ajde, 'ko će znat? Kad si tako pametan. Nemaš ti jaja, to je.« 

»Dvije kćerke i ostatak obitelji.«

»A daaaj, pa one dođu za Božić na pola sata. Koja si ti, ustvari, pička, brate. Ti ustvari ne voliš da ti je dobro. Ti'š do kraja života samo lajat.«

»A ti si idiot, jebo te brat.«

Uhvatio me za vrat i pritisnuo uza zid.

»Šta sam ja...?«

»Khhhiddio-ot.«

Pustio mi je vrat pa sam se nakašljao.

»Ma znaš šta, ustvari, 'ajd bog. Jebo vam pas mater, obadvojici, i pašete jedan s drugim. Odi mu operi šupak, jebo ti pas mater glupu«, rekao je.

Tako je Hrc zalupio ulaznim vratima i otišao. Izišavši iz kuhinje i ugledavši tu naboranu, ispijenu podrtinu na otomanu, i sâm sam ga poželio zatući. »Ma nešto mu nije dobro«, rekao sam, pokazavši prema ulaznim vratima, i zapalio cigaretu. Tresao sam se kao žele. Popušiti pa krenuti na prozore.

 

 

 

OTPUST

 

Izišavši iz knjižare Razlog, Jasna zastane i zatvori za sobom vrata. Nakašlje se pa pogleda niz ulicu i nastavi hodati. Prošavši pokraj trgovine računalnom opremom, vrati se i stane nakratko pred njezin izlog. Potom ponovno počne hodati i nakon pedesetak metara krene se dosjećati: Verbatimov vanjski tvrdi disk, Verbatimovi DVD-R-ovi, Verbatimovi CD-R-ovi, Traxdatini DVD-R-ovi, Traxdatini CD-R-ovi, 15-iglični kabel SATA, kabel USB 2.0, Lenovova tipkovnica, Geniusova tipkovnica, Logitechov optički miš, Defenderov optički miš, Kodakova memorijska kartica (4 GB), torba za tablet, torba za laptop, dvije torbe za fotoaparat, memorijski stickovi (dva od 4 GB, dva od 16 GB, jedan od 32 GB). Ma nemoguće da je to sve. Toshibin laptop, Lenovov laptop. Da, dalje ne ide.

Da ima snijega, bilo bi i bijelog Božića – po svoj prilici, Božić će ove godine biti samo Božić. Neki ljudi s većom radošću slave Kristovo rođenje ako oko sebe vide snijeg. Tako razmišlja Jasna, ulazeći u knjižaru Pravac. Dođe do dijela sa stručnom literaturom, stane pred lingvistiku. Moćni rječnici, toliko neusiljene ljepote u njima. Žuta, crna i tamnonarančasta boja njemačko-hrvatskog i brata mu, hrvatsko-njemačkog. Potonji je obimniji, s nešto tamnijom žutom bojom; naravno, sličnih je nijansi i španjolsko-hrvatski. Jasna desnim dlanom uhvati nekoliko kapi guste sukrvice koja se cijedi iz Hrvatskog pravopisa Instituta za jezik i jezikoslovlje pa objema rukama primi njemačko-hrvatski rječnik i skine ga s police. Stabeisen, das, -s željezna šipka, željezo u šipkama; anfänglich adj. i adv. početni, početnički; u početku, isprva. Riječi su prijatelji. Osvrne se prema blagajni: žena u visokim smeđim čizmama sprema novac u novčarku, kima prodavačici pa navlači rukavice i kreće prema vratima. »Doviđenja,« kaže žena u visokim smeđim čizmama, »spasili ste me, stvarno.« »Hvala lijepa, doviđenja«, nasmiješi se prodavačica. Jasna priđe blagajni, s radija se tiho čuje: Welcome to the Hotel California...

»Dobar dan. Brehmov Život životinja, ne vidim ga na policama, imate tu knjigu?«                       

»Uh, nisam sigurna, samo da provjerim. Život životinja...«

Prodavačica zaklika mišem pa prijeđe prstima po tipkovnici. »Da, trebalo bi biti...« kaže ona i zaputi se prema policama. Jasna je ispočetka poprati pogledom, a onda ga skrene prema izlogu: snažno gestikulirajući, žena u visokim smeđim čizmama razgovara sa ženom s crnim kišobranom. »Da, evo je«, dovikne prodavačica. »Da donesem?« »Molim vas. Kupit ću je.«

Prodavačica se propne na prste i skine knjigu s police.

Određene stvari raditi temeljito, s povećanom sviješću: slavina pri sapunanju i pri pranju zuba, kompjutor kad ga nitko ne koristi, makar i na kraće vrijeme, jedna plastična vrećica više puta, zapravo papirne vrećice kad god za to postoji prilika, aditivi, pržena hrana, masna hrana i slatki sokovi, handsfree pri duljim razgovorima, mislim da bih tako trebala razmišljati. Kako se vjeruje u nešto od toga? Život životinja. Konju od kobile. Kolerik, neudana ali dečko, pretežno bijel pas, mačka, vjerojatno mačka, filozofski ali ne književnost, nedovršen, ne doručkuje, ne puši ali crna kava, s roditeljima, ono što bi se nazvalo višom srednjom klasom, da postoji srednja klasa, bicikl, role, vjerojatno uglavnom role, jede meso, išla na elektroniku, ne dugo, pasivni vjernik.

»Oprostite, hoćemo je umotati, ako je za poklon? Imamo lijepog ukrasnog papira.«

»A ne, ne treba. Samo izbrišite cijenu, molim vas.«

»Aha, dobro. Hoćemo karticom ili gotovinom?«

»Gotovinom.«

»To je sto devedeset devet kuna, popust za gotovinu deset posto... Sto sedamdeset devet kuna i deset lipa...«

Jasni zazvoni mobitel, Jasna se ne javi, Jasna iziđe iz knjižare, prethodno plativši i pozdravivši. Ljudi nervozni, užurbani i isključivi, to je također blagdansko raspoloženje, gužva, čekanje, trošenje novaca kojih nema, popucale kapilare u nosovima i psovke; prejedanje, pa ljenčarenje, pa poslijeblagdanska depresija, to se tako zove, pa vježbanje ne bi li se ljeto dočekalo u što prihvatljivijem tijelu, i tako. Priče, sve zanimljive priče, i sve dosadne priče. Riblje štapiće i kuhani krumpir, ima i načetog merlota... Ima i pite... Kristovo rođenje slavi se, između ostalog, i kršenjem Božjih zapovijedi. Naravno, to vrijedi za neke ljude – neki i ne slave Božić, a neki se jednostavno ne ponašaju tako. Ja ću se ponašati tako da ću popiti pivo.

Uđe u kavanu Skok, naruči Paulaner te iz torbe izvadi cigarete, upaljač, mobitel i kemijsku olovku. Zapali cigaretu, zahvali konobaru, otpije dva gutljaja pa iz vrećice izvadi knjigu i otvori je. Na otvoreno mjesto odloži olovku pa pogledom prođe po prostoriji: nepoznata lica, dim, drvo. »Hej. Ma nisam čula telefon, dođem do dva... Aha, može, vidimo se.« Spusti mobitel na stol, u knjigu upiše: »Konju od kobile ♥ 20. 12. 2014.« Muškarac u crnoj košulji ustane, nasmije se sebi u bradu pa posrne i osloni se o prijateljevu stolicu. Svi za tim stolom glasno se nasmiju.

 

*

 

»Jasnice, nešto si mi tiha?« kaže Anka, Jasnina svekrva, kroz zveckanje jedaćeg pribora. »Dajte vi nama jednog unuka, ili unuku, onda ćeš barem znati zašto si tiha...« Anka pogleda svojeg supruga: »Jel tako, deda?« Ankin suprug podigne obrve i otpije gutljaj vina. »Tako je, baba.« Anka se zakašlje, komadić hrane iz njezinih usta završi na kriški kruha pokraj njezina tanjura. Nakon ručka njih troje ode u dnevnu sobu, a Anka ode u kuhinju.

»Onda, kad krećete?« kaže Ankin suprug.

»Ujutro, što ranije«, kaže Krešo. »Rekao sam ti već... Da stignemo do podneva, bar pet sati vožnje.«

»Znači, sutra krećete.«

»Da, ujutro.«

»A jesi provjerio kola...?«

»Jesam, u redu su.«

»Nemoj da ti stanu negdje.«

Anka posluži kavu i kolače. »Jako je lijepo tamo, pogotovo zimi«, kaže. »Baš je neki dan bio jedan dokumentarac... O starim jelima i običajima. Ali sve je to zapravo slično...«

»Dajte napravite više neko dijete da ova zašuti«, kaže Ankin suprug, uz nepotpun osmijeh. »Uši mi je probila. 'A jel' se sjećaš kad je Krešo donio kući guštera...?' 'A jel' se sjećaš kad je Krešo rekao da učiteljica glazbenog ne zna pjevati...?' Nema više kuda sa sjećanjima.«

»Ma da. A on se naravno nikad ničeg ne sjeća. Evo, bit će vam sad prilika.«

»I neće biti neka prilika, jučer sam ovulirala.«

Jasna zapali cigaretu, zapali i Krešo.

»Šta gledate?« kaže Krešo. »Vi ste počeli tu priču. Što se mene tiče, možemo i o gustoći sperme...«

»Pa počeli smo,« kaže Anka, »ali ne moramo baš o tim stvarima.«

»Kojim stvarima?« kaže Jasna.

»Pa o tim. O ženskim stvarima.«

»A porod je muška stvar?«

»Joj, Jasnice, nemoj... Znaš ti dobro na šta mislim.«

»Znam, a vi dobro znate šta smo rekli za djecu. Ali svaki put kad dođemo spomenete djecu.«

»Mama, to je stvarno tako«, kaže Krešo.

»Moram u kupaonicu«, kaže Jasna te ugasi cigaretu u pepeljari i ustane s trosjeda.

»Ne mislimo ništa loše«, kaže Anka.

Iz kupaonice Jasna produži do Krešine momačke sobe, tiho otvori vrata, pazeći da je ne čuju u dnevnoj sobi. Priđe prozoru, otvori ga i duboko udahne hladan zrak. Na tratini ispred zgrade dva dječaka, ne starija od deset godina, dodaju se nogometnom loptom; jedan od njih ima crvenu, a drugi plavo-bijelu vunenu kapu. Jasna se obama laktovima nasloni na rub prozora. Rumena srca u malim tijelima, mali udovi koji nastoje ostvariti male misli. Njih ne zanima cijena nafte, ne zanima ih cijena plina, niti ih išta slično treba zanimati.

»Hej«, začuje Krešin glas. »Jesi gotova?«

»Aha, pusti me još malo, dođem brzo.«

Krešo joj priđe sleđa, primi je nakratko za stražnjicu pa je obgrli i položi glavu na njezino rame. Jasna vrati pogled na tratinu: dva dječaka razgovaraju, onaj s crvenom kapom drži loptu pod rukom. Potom on uđe u zgradu, a njegov prijatelj krene prema parkiralištu, šutajući kamenčić.

»Idem još malo s njima, pa možemo uskoro...« kaže Krešo i poljubi je u potiljak. »Nemoj se smrznuti tu«, nasmije se i zatvori za sobom vrata.

Klinci na ručak, tri bukve ozelenjet će za koji mjesec, danas nedjelja. Ona žena kod zatvora pjeva iste tri pjesme, možda četiri, ali uvijek gleda u tekst, i djeluje nedirnuto, kao časna sestra, možda i zaradi nešto... »Rajska djevo«, »Tempera«, koja je treća... »Vilo Velebita«. No dobro. Jasna sjedne na prozor pa oprezno, pridržavajući se jednom rukom za okno, a drugom za zid, prebaci desnu nogu preko ruba. Osjeti kako joj se metalni rub prozora urezuje u meso tek nešto kraj vulve. Držeći se i dalje za okno i zid, polako se zaokrene, prebacujući i drugu nogu. Osjeti kako joj se metalni rub prozora urezuje u meso ispod stražnjice. Potom izdahne, ustane i pusti se prema zemlji.

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Marija Solarević: Itinerar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Solarević (1987., Zagreb) diplomirala je pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osvajila je MetaFora nagradu u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora, u Centru za kreativno pisanje pohađa radionice i stvara kolumnu o književnosti i pop-kulturi. Trenutno piše zbirku kratkih priča "Noćne ptice".

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg