proza

Davor Ivankovac: Retrovizor

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Davor Ivankovac (Vinkovci, 1984.) studirao je na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Piše poeziju, prozu i književne kritike, a dobitnik je i nekoliko književnih nagrada. Poezija mu je prevedena na nekoliko jezika i zastupljena u nekoliko domaćih i regionalnih antologija. Objavio je zbirke poezije Rezanje magle (2012.) i Freud na Facebooku (2013.).



 

Retrovizor

 

 

Zasvijetlila je brojka 11 i vrata lifta su se otvorila. Pas je istrčao u polumračni hodnik i zbunjeno počeo tražiti izlaz; krenuo je nekoliko stepenica dolje, zatim se vratio, pa krenuo gore, njemu kraj nogu nazad u lift, a onda opet u hodnik. Isprekidani lavež odjekivao je praznim stubištem. Uspio ga je smiriti dovoljno dugo da mu supruga otključa vrata stana. Pas je protrčao kraj njenih nogu, kroz predsoblje i dnevni boravak i očito privučen danjom svjetlošću skočio kroz otvoreni prozor. Tada je sve počelo, sjetio se Ivan, više nije bilo oslonca, zaljuljao se svijet, tlo pod nogama, zgrada i bilo je samo pitanje gdje će i koliko uspješno prizemljiti.

Navečer su pokušali voditi ljubav, a onda su, svatko s vlastitom krivnjom, jednako bezuspješno pokušavali zaspati. Praveći se da spava, slušao ju je kako se nekoliko puta okreće u krevetu, kako se ustaje i navlači spavačicu preko golog tijela i odlazi u kupaonicu. Tušira se. U kuhinju. Pali televiziju. Vraća se u krevet. Gasi alarm i odlazi na posao. Ideja da nabave ljubimca bila je njegova, Snježana je odmah bila skeptična. Oboje rade, ne uvijek u istim smjenama i ljubimac bi često ostajao sam, bez nadzora, a platiti nekome bilo je ipak previše. On je smatrao da bi mu balkon bio dovoljan, dok se netko od njih ne vrati i izvede ga u šetnju. Ja mu neću po stanu skupljati govna, govorila je, sjetio se, to mi najmanje treba kad se vratim umorna i gladna ili ujutro čim progledam. Tvoj pas tvoja odgovornost, rekla je. Moj pas moja odgovornost, rekao je. Naučit će ga na kutiju s pijeskom na balkonu i neće biti nekih velikih problema, mislio je. Lavež i susjede mu nije spominjala, srećom, protiv toga ne bi ništa mogao.

Idućeg jutra stajao je na prozoru mirišući isparavanje iz šalice i gledao ju kako odlazi prema autu, na parkiralištu preko puta, pred nasuprotnom zgradom. Činio je to dosta često u tih osam godina braka, osam godina koliko žive ovdje. U početku znatno češće, pomislio je. U uskoj crnoj suknji još uvijek je zanosno njihala bokovima i mogao joj je točno zamisliti ljubavnika, oženjenog tipa iz susjednog ureda, uvijek u sličnim košuljama i cipelama, s brkovima nejasnog povoda… zapravo, izgleda otprilike kao ja, pomislio je gledajući si mutni odraz u prozorskom staklu, a njegova žena jamačno je potpuna suprotnost Snježani. Na trenutak je osjetio trnce u preponama, neku nejasnu, maglovitu želju da joj priđe straga ili se isprazni nad lavaboom i pogled mu se preko njenih bedara i leđa uspne do petoga kata nasuprotne zgrade gdje je živjela Marija.

Stan je još bio u tami, veliki balkonski prozor i vrata dnevne sobe, kao i prozorčić kupaonice. To nije bilo čudno, znao je, Marija je radila drugu, ustat će se tek za sat ili dva i onda ga pozvati. Želja u njemu se pojačala, konkretizirala, jasno je pred sobom vidio njenu spavaču sobu onako kako mu je jedino bila i poznata: gledano s kreveta, lijevo je bila starinska komoda od tamno smeđeg drveta s ovalnim ogledalom gore u sredini, prepuna šminke i donjeg rublja; nasuprot veliki ormar koji je popunjavao gotovo cijeli zid; desno prozor s uvijek spuštenim roletama. Gore luster žute boje, s jednom žaruljom. Vrata su bila s lijeva, kraj komode. Marija se nakon seksa odmah odijevala i to mu je više godilo nego da gola hoda po stanu. Govorila je da je predebela za pokazivanje, sjetio se, ali njemu se činila savršena. Promatrao ju je kako se saginje i skuplja odjeću, diže jednu po jednu nogu navlačeći gaćice pa hlače, izvija se zakopčavajući grudnjak dok joj se lijepe male grudi jedva primjetno njišu i drhte. Bio je to obrnuti striptiz, koji ga je jednako uzbuđivao.

Snježana je davno zamakla autom na kvartovskim cestama i prolazima, već je vjerojatno bila kod izlaza na glavnu cestu, nedaleko nadvožnjaka, svojim karakterističnim pokretima glavom i ramenima, koji su mu bili tako poznati i dragi, gledala promet lijevo i desno, pa se brzo, ali oprezno uključivala. Vjerojatno nije palila radio, mrzila je radio u vožnji, ta njegova navika išla joj je na živce, kao njemu one mirisne kartonske jelke i slični ukrasi od kojih mu se dizao želudac. Njene nagle pokrete glavom prilikom vožnje pratilo je i zamahivanje crnih kovrča, što mu je, uvijek kad bi bio na suvozačevom mjestu, donosilo ugodan, poznati miris šampona i parfema. U prizor Marijine postelje iza kapaka oštro mu dopru njeni mirisi, kava koju je običavala kuhati nakon seksa i hladna šalica u ruci.

Na horizontu kao da je eksplodirala atomska bomba, jutarnje sunce ga je zaslijepilo kada je otvorio oči. Ali potpuno razdanjivanje bilo je prividno, jutro je dopiralo prvo na gornje katove, među zgradama i parkiranim automobilima još je vladala polutama, radnika jedva da je bilo više negoli prije pola sata. Daleko dolje, učinilo mu se da u svitanju vidi mrlju na asfaltu, ali bila je to sjena nečega, lokva neke davno zaostale kiše, rosa, poklopac šahte. Čuo se samo klopot teretnog vlaka, potom voda u cijevima, posvuda uokolo, stanari zgrade su se budili, lupali vratima, klompama i vodokotlićima, tjerajući nuždu kroz zajedničke zidove i stropove, posvuda uokolo njega spuštala su se govna, klizila i padala, na trenutak ih je vidio, iza kupaonskog ogledala i bračnog uzglavlja, kraj TV-a i štednjaka, iznad juhe i kruha, iza frižidera i kroz špajzu, njihova i njegova, padala su govna.

 

Plan je bio da prije zore dođu u blizinu Markove vikendice, nedaleko koje je prolazio kanal za odvod i navodnjavanje okolnih njiva; uz malo sreće, njime bi mogli brzo napredovati i tijekom cijeloga dana, ukoliko voda nije preduboka. Posljednjih tjedana palo je jako malo kiše i nimalo snijega, što je Ivanu budilo nadu. Kada su se uspeli iz jaruge našli su se na opustjelom puteljku između kukuruzišta. Ravnica je ovdje bila blago valovita, što je u ovakvoj situaciji jednako pomagalo koliko i odmagalo. Odatle bi se za dana, u proljeće i zimu, vidjelo daleko naprijed i posvuda uokolo, ali sada je neobrani kukuruz zaklanjao pogled – u tami se jedva i sam taj kukuruz nazirao. Marko ga dodirne po ramenu i pokaže glavom prema iza. Ivan pogleda. S nekoliko kilometara udaljenosti vatre u stanovima mogle su se činiti kao žučkastocrvena svjetla, da nisu tako divljački titrale i palacale gore, preko okvira prozora.

Procijenio je da gori barem trećina stanova u svakom neboderu, osobito na gornjim katovima, a dimovi iz njih stapali su se u jednu golemu tamnu krestu iznad, čiji su se obrisi jasno nazirali na nekim čudom manje crnoj pozadini noći. Nije mogao odagnati osjećaj krivice. Još jučer su stambene zgrade bile teško oštećene, ali nisu gorjele, osim povremeno, sporadično, pokoja soba. No kad su se grupirali među njima, njih dvadesetak, i nastavili pružati otpor pješadiji i oklopništvu, isprovocirali su konačni artiljerijski napad.

Neprijatelji su prvo tenkovskim topovima, ručnim bacačima i protuavionskim mitraljezima s rastojanja od jedva dvjestotinjak metara pucali u niže stanove, nosive zidove i podrumske otvore, a potom jurišali s automatskim oružjem. Ivanovi suborci skidali su ih puškama, ručnim bombama i snajperima iz nekoliko zgrada, neprekidno bježeći iz stana u stan, s kata na kat, brojeći posljednje metke. Kada se sa šestoricom ljudi odlučio povući kroz izbušene limene garaže, dolje prema krivudavim uličicama romskog naselja, ispresijecanog cestama, prugama i nadvožnjacima već je bilo predvečerje. Što je bilo s ostalima? Nakon samo pola kilometra, formacija borbenih aviona obrušila se iz oblaka, ravno nad njihovim glavama, gledali su kako ispaljuju rakete dolje prema neboderima, da bi se odmah vinuli nazad gore u oblake. Bljeskovi i detonacije po gornjim katovima, jedna za drugom. Lijevo i desno od urbanog središta malo šta se moglo vidjeti s uzvisine među njivama, tek povremeni bljeskovi i kreste dima. Bolnica je bila znatno desno, na još nižem terenu blizu rijeke i odavde je nije mogao vidjeti. Nadao se da ne gori i da su ljudi tamo na sigurnom, da je Lidija na sigurnom. Kao viša medicinska sestra i voditeljica jednog odjela trebala je biti. Upoznali su se pred nepunih godinu dana na otvorenju jedne robne kuće, dolje u samom centru grada, sjećao se, u popriličnoj gužvi, kada su posegnuli za istim komadom odjeće - ona za sebe, on za ljubavnicu – nasmijali su se, pitala ga je što će mu to, za ljubavnicu rekao je, na što se ona još jednom iznenađeno nasmiješila. Popustit ću jedino ako mi dopustiš da to kupim tebi, rekao je, sjetio se, tako nešto. Naravno da nije pristala, ali nije ni on odustao, pa joj je tjedan kasnije banuo u ordinaciju s cvijećem. Dok je čekao na pultu za prijem uputnica da se napokon odluči i uzme taj buket iz njegovih ruku netko ga je dodirnuo po ramenu. Kada se okrenuo ugledao je siluetu čovjeka na rubu susjednog kukuruzišta. Nešto kao sitna kišica je počelo padati, ali nije bio siguran, mogao je to biti i znoj, ili su vatre i svitanje malo potisnule tamu, dovoljno da vidi zaobljeni rub šljema na nečijoj glavi, ali ne i lice, oči, nos i usta, možda je čovjek bio okrenut leđima ili je to bilo strašilo u njivi, nije mogao znati. Polako, veoma polako, pogledao je lijevo i desno. Marko je i dalje gledao prema gradu. Činilo se da se ne namjerava pomaknuti.

 

Kasnije mu je prijatelj veterinar pričao da se to povremeno dogodi sa psima. On je govorio kerovi. Nisu svi kerovi svjesni da se lift pomiče, pa kad se vrata otvore nađu se u malo drugačijem okružju; dolje gledaju u parkiralište i travnjake, vrata se zatvore, vrata se otvore, ugledaju mrak, stepenište, skučen prostor. Jednom je jedan dobio epileptični napadaj, kakvi su mu se nakon toga doživotno ponavljali, rekao je prijatelj, sjetio se Ivan, nisu svi kerovi jednako psihički jaki, kao ni ljudi. Mislio je o tome silazeći niz stepenice. Bio je to najsigurniji način izbjegavanje onih koje nije htio susresti, a pouzdano je znao da se penju liftom. Ima i takvih ljenčina poput Dragana, koji se na četvrti kat penje liftom, neki možda čak i na treći ili drugi. Takvi znaju što žele od života i biraju samo prečice. Uvijek znaju poprijeko, pa okasne. Jedino se u prizemlju nije moglo nikoga izbjeći, dolje uvijek žive starci, djeca i unuci kupe im stanove u prizemlju, a starci su skloni špijuniranju, blicaju špijunke, miču se zavjese, pa kad ugledaju odabranu žrtvu za taj dan, žure se otključati. Tobože idu do poštanskog sandučića. O, susjed, opet se srećemo, dočekala ga je starija gospođa iz prizemlja. Da, opet. Šta kažete na najnovije vijesti?, pitala je. Ništa, nisam gledao. Nije znao što bi rekao na automobil-bombu kraj terase nekog kafića. Bilo ih je iz dana u dan sve više i sve više mrtvih civila.

Europa se činila nemoćnom, i neodlučnom, barem zasad. O tome se nije imalo šta pričati s njom, staru su zanimale samo bračne svađe i prevare, švaleraj, kako je zasigurno govorila. Vani je zastao i pogledao u nebo, a zatim uokolo preko parkirališta. Koji tjedan kasnije našla je Marijinu stidnu dlaku na njemu. Svjetlija i ovelika, nesumnjivo nije bila njena. Nije pokušavao objasniti, opravdati se, lagati, ništa. Sve je bilo brzo gotovo, čak se i radovao, no suživot s Marijom u koji se ubrzo upustio bio je nastavak prijašnjega, produžetak, a na kraju produžetaka penali. Stativa. Svi još drže dah. Možda sam trebao nabaviti mačku, pomislio je ugledavši jednu kako se prikrada između automobila. Samostalne su, svojeglave i nadasve pametne. Mudre. Ne laju na prolaznike. Ne rade za državu. Sve slobodne sate nakon posla provodio je pred televizijom, a što je televizor više pričao, to je šutnja među njima bivala sve češća i sve duža, dok se nije pretvorila u posvemašnju. Nekakav nejasan osjećaj krivnje obuzimao ga je u svakoj prigodi, bojao se reći ili učiniti bilo što, čak i čitati, sve se činilo pogrešnim za taj trenutak. Knjige je nakon tri mjeseca ostavljao dopola pročitane, započete rečenice nije ispisivao do kraja. Najveću pomutnju unosili su ženski likovi njegovih fikcionalnih pokušaja, ali nije znao kako tome doskočiti. Snježana je u njima vidjela sve bivše ljubavnice, Marija sve buduće. Tijekom jednih ljetnih praznika na brzinu je napisao tri odulje novele bez ženskih likova, da bi izbjegao sve neugodne rasprave i sumnjičenja. Kritika ga je sasjekla. Impotentan pisac, govorili su. Kastriran, prisnažio bi sam. Tako da je digao ruke od svega i posvetio se isključivo školi, nastavi i svojim učenicima. Impotentnom maštanju pod tušem, svakoga jutra i svake večeri. Debela školska knjižničarka koju nije ni upoznao, mršava vjeroučiteljica, Snježana. Doista, bilo je nekog potisnutog uzbuđenja, neke napetosti u iščekivanju te mizerne učiteljske plaće, prvi dani u mjesecu bili su dani želje, potencije, istinskog uzbuđenja. Jedva sputavane erekcije u zbornici i učionici, u javnom prijevozu, trgovinama i bankama. Dan je bio vedar, sunce već visoko i nesumnjivo su mnoge oči gledale s balkona i prozora na parkiralište između četiriju stambenih nebodera. Nije ga bilo briga. Uočio je traženi plavi auto skroz na desnoj strani i pružio korak. Ako sam sada slobodan, pomislio je jednog od onih dana, sjetio se, zašto imam osjećaj da mi stopala tonu, kao da hodam po pijesku ili svježem vrelom asfaltu? Prišao je parkiranom autu i popišao se po vozačevim vratima, bravi i retrovizoru. A onda je nastavio polagano kroz mulj. 

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Dinko Kreho: Književna ''mladost'' je sklizak i evazivan pojam koji najčešće nosi i problematičan ideološki balast

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Dinko je u uži izbor ušao s pričom ''Zoja''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od dvojice muških natjecatelja.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg