proza

Saša Stanić: Bez odraza, bez obličja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Stanić (Karlovac, 1984.), književne i filmske kritike i eseje objavljivao je u nekoliko domaćih časopisa te na Trećem programu hrvatskoga radija, kao i u zbornicima s međunarodnih skupova. Trenutno je pri dovršetku doktorskog studija pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a radi na Filozofskom fakultetu u Rijeci. 2012. godine u koautorstvu s Borisom Ružićem objavio je knjigu 'Fragmenti slike svijeta: Kritička analiza suvremene filmske i medijske produkcije'.



 

Bez odraza, bez obličja

 

Priznajem, gledao sam je zaljubljeno. I ne kažem to samo zato jer volim lagati. Ne. Bilo je tu i istine. Ipak, nikad se ne bih odvažio priključiti na detektor laži. Vjerujem da bih izdao samoga sebe u roku sekunde. Jer ne treba se precjenjivati, pogotovo kad znamo da su najopasnije one laži koje sami sebi pričamo i bez prestanka ponavljamo.

Imati ljubavnicu u 57. godini života također je jedna takva priča. Za sve u životu dođe vrijeme. Za studij, za posao, za auto, za obitelj… Dobro, uopćavam. Možda sve to nekome nije bitno, ali meni je bilo. I to upravo tim redom. U životu sam uvijek znao postavljati listu prioriteta i stavke na njoj rješavati prema planiranom rasporedu. Ljubavnice nisu bile u prvotnom planu. Došle su naknadno. S iskustvom. Sa svojih pedesetak godina shvatio sam da je i ta stavka tek opće mjesto vremena i običaja te da se ne treba konfrontirati s nečim što je prema definiciji simbioza ugodnog i korisnog. Većina mojih prijatelja i poslovnih partnera izvanbračne je izlete započela u vrijeme krize srednjih godina. Dok su oni uživali u svojim ludorijama i meni se podsmjehivali zbog čednosti i vjere u zavjetne ideale, ja sam ih s prezirom promatrao kao nakupinu klišeja. Ti ljudi u meni su izazivali osjećaje koji su ekvilibrirali između gađenja i dosade. Gađenje sam upražnjavao privatno, a potencirala ga je sama pomisao na te ljige koje me okružuju, dok sam dosadu neskriveno pokazivao javno, za vrijeme dok su mi se ti ljudski lišajevi hvalili ljubavničkim podvizima iza leđa svojih supruga. Zanimljivo je kako moji sarkastični komentari niti jednom od njih nisu nimalo smetali. Dok sam ih ja podjebavao, oni su mene nazivali papučarom. Ha, kasnije mi je svaki od njih zavidio.

Na pragu šezdesetih imati ljubavnicu koja nije navršila niti trideset, podvig je kojeg se ne bi postidjela ni neka holivudska zvijezda. A možete onda tek zamisliti što pomisao na to čini mojim otromboljenim prijateljima odvjetnicima. Dobro, moram priznati da sam oduvijek držao do sebe i da što se tiče izgleda, bez lažne skromnosti, više nalikujem dobrodržećim filmskim glumcima, nego užegnutim uredskim krticama. Tjelesna i duhovna higijena od najranijega su doba u mojoj svijesti bile pri vrhu liste prioriteta, a kao što rekoh, do prioriteta držim. Dobar izgled zasigurno je doprinio da u zreloj dobi s lakoćom osvajam ljepši spol. Ali nisu samo bicepsi i preplanuli ten, da o solventnosti i ne govorim, ključ uspjeha. O, ne. Prvo i osnovno je nastup, osobnost, verbalni aparat, lucidnost, duhovitost… Sve to ionako ulazi u opis moje profesije. Zato uostalom i jesam jedan od najboljih parničara u našoj zemlji.

Osnovna razlika između mene i mojih kolega je što sam ja vrlo rano razumio da se na druge najlakše djeluje posredstvom citata, aluzija, vještim manipuliranjem informacijama iz medija, povijesti, kulture uopće. Dobra informiranost i upućenost u recentna zbivanja u zemlji i svijetu od najranijih početaka karijere priskrbljivale su mi auru „onoga tko zna više“. U mlađoj dobi stariji su prema meni pokazivali poštovanje, a s vremenom, kako sam i sam postajao stariji, u meni su drugi sve više vidjeli osobu od autoriteta. Slatka perfidija moje osobnosti bila je u tome što nikada nisam pokazivao da u tome uživam. Štoviše, smisao za samoironiju učinio je da taj status dodatno učvrstim, a da pritom ne izgledam kao samozadovoljni karijerist. Sve to nakon svjesno iniciranog bračnog brodoloma prenio sam i u sferu privatnog života. Svaki razgovor, svaki pogled u oči, svaka gesta, uvijek je odmjeravanje snaga. Borba za supremaciju. Ali u sudnici, baš kao ni u konverzaciji s drugom osobom, to ne podrazumijeva sirovo nametanje dominacije. Ne, moć nad drugom osobom postiže se zavođenjem, očaravanjem, plesom riječi, mrežom nagovještaja. Neću vas lagati, iako to neopisivo volim, u svemu tome sam beskrajno dobar. Dobru jurilicu, stan i slične trice korisno je imati, naravno da one olakšavaju, ubrzavaju stvari, ali pravi podvizi uvijek se postižu riječima. Kod mene tu postoji već uhodan asortiman prikladnih fraza za otvaranje raznih vrata. Od Bretonove: „Ljepota će biti grčevita ili je neće biti“, kao zgodne dosjetke u fazi predigre, do Batailleovih dražesnosti kao praktičnih uvodnika u čari analnog seksa. Eh, a kad poželim biti melodramatičan i podignuti patos, izvalim nešto u stilu da je čovjek „samosvjesno ništa“. Nedavno sam čak naletio na jednu mudricu koja je tu tako dojmljivu i snažnu floskuletinu povezala sa serijom u kojoj se ona mogla čuti. Naravno da sam samo frknuo na trivijalnost Pravog detektiva, njezinog scenarista Nica Pizzolatta okarakterizirao kao jeftinog plagijatora Thomasa Ligottija i Émila Ciorana te tako dobio još koji bod na račun upućenosti u uistinu bitna pitanja. Ponekad je zadivljujuće koliko je lako ostaviti dobar dojam.

Čudno zvuči da je netko život otkrio u pedesetima, ali jebiga, taj sam. Valjda je to doba kada čovjek raskrsti sa svim onim što može, što zna i što želi. To je doba podvlačenja crte. Zajebi krizu srednjih godina, to je za mekušce i nerealizirane skorojeviće. Život počinje kada vidiš da tvoji vršnjaci počinju umirati kao puškom odneseni. Onda krene kurčevitost. Iz prkosa i pakosti. Ha, svijete popuši mi. Pogledaj mi u oči i reci da mi ne zavidiš.

Kad smo kod očiju, možda je vrijeme da krenem na stvar. Rekoh, gledao sam je zaljubljeno. Valjda. Istina. Možda. U svakom slučaju, nije važno. Da. Tko jebe. Ako ćemo o detaljima, jebao sam ja. I nakon jebanja, gledao sam je. Zaljubljeno. Bila je prekrasna. Njezina je ljepota isijavala magijom. Teško je riječima opisati nešto što se tako rijetko može doživjeti. Ali, kao što obećah, neću vas obmanjivati – ja sam to doživio. Pušio sam valjda sedmu cigaretu za redom i ispijao viski za viskijem i uživao u pogledu na uspavano tijelo na krevetu. Laktom naslonjen na njezin stolić za šminkanje, opijao sam se njezinom svježinom. Istovremeno kao da me hranila i pomlađivala. Nikad se nisam smatrao sentimentalnim, štoviše, sentimentalcima sam se oduvijek izrugivao, ali baš tad, osjetio sam da nad ljepotom i sam popuštam. Je li bilo riječ o opijenosti, umoru, malaksalosti, ne znam. A nije ni važno. Ipak, znam da je jedan od posljednjih osjećaja koji je prostrujao mojim, tad još uvijek živim tijelom, bila upravo svjesnost da pred sobom imam biće koje sam spreman do svoga kraja obožavati.

Da, gutao sam je pogledom. Neprestano. I, što sam vidio? U jednom sam trenutku primijetio da je osoba preda mnom postala potpuno nepomična. Zamrznuta. Okamenjena. Da ne diše. Prišao sam joj i nisam mogao vjerovati onome što vidim. Njezina smeđa kosa porazbacana na jastuku posijedila je. Kad? Ne znam. Nisam primijetio preobrazbu. Kako? Nemam pojma. Transformacija je morala trajati barem neko vrijeme. I morala se odvijati pred mojim očima. Možda joj je pak kosa oduvijek bila srebrna?! I dok smo vodili ljubav? Zar sam ženu koju volim mogao gledati – a da je pritom ne vidim? Ta su pitanja tek prostrujala kroz moj polusvjesni um. Ali, um je možda lako prevariti, zbuniti, izbezumiti, tijelo baš i ne. Moje oči gledale su lice koje je do prije koji čas bilo slika moga ideala ljepote, a koje je sad naočigled počelo gubiti boju i formu. To lice koje sam smatrao čudom prirode, pred mojim je očima postajalo sve tamnije i tamnije, upalih obraza i usnica koje su se počele povlačiti, ogoljujući tako bijele zube.

Svjedočio sam preobrazbi svoje mlade ljubavnice u tijelo mumije stare nekoliko stotina, možda i tisuće godina. Nježno sam za ramena uhvatio tu usahnulu kreaturu i počeo plakati. Suze koje su mi tekle niz obraze padale su na nemilosrdnu travestiju moje ljubavi. Kapljice su poput metaka probijale obličje žene od pepela. Poželio sam dotaknuti njezino lice, i da, znao sam što će se pritom dogoditi. U trenutku kad sam prislonio svoju ruku na njezinu glavu, to bezizražajno lice pretvorilo se u prah. Bez iznenađenja zgrabio sam taj fini prah i pustio ga da se prospe kroz moje prste. Tad sam primijetio da to ne činim svojom rukom, već rukom kostura. Kroz šaku ogoljelih kostiju prosipali su se njezini ostaci, a ja sam gledao u vlastitu ruku i potpuno miran napokon počeo shvaćati što se događa. Spokojno sam okrenuo glavu u smjeru stolića za šminkanje i u odrazu ugledao ono što sam i očekivao – lik kostura nagnut nad hrpom prašine i kose na krevetu. Pitao sam se kako sam ikad išta uopće i mogao vidjeti kada u mojim očnim dupljama nije bilo očiju.

Ustao sam s kreveta i prišao zrcalu. Gledao sam odraz kostura u ogledalu i rukom posegnuo za njim. Da se uvjerim da ne haluciniram. Moja je ruka prošla kroz zrcalo. Nisam bio iznenađen. Takve su stvari sasvim normalne kada baš sve krene u krivom smjeru. Mirno sam se uspeo na stolić za šminkanje i pognut zakoračio kroz zrcalo. Našavši se na drugoj strani, najednom sam se suočio sa slikom nepreglednog ništavila.

Izjedajuća bjelina bila je jedino što se u dimenziji iza ogledala moglo vidjeti. Nisam mogao ugledati čak ni vlastite ekstremitete, pa makar i kosturske. Kao da sam ulaskom u zrcalo ušao u samoga sebe. I tamo pronašao beskrajno ništa. Jedino što ovdje postoji su nepregledna bjelina i nepodnošljiva tišina. Tišina u kojoj nema ni otkucaja vlastita srca. Samo svijest pluta u prostoru bez granica, koji svojim besmislom izjeda um.

Je li to konačna slika praznine, u kojoj mogu postojati još samo kao nesigurni glas pripovjedača? Ne osjećam čak ni protok vremena. Ovdje vrijeme vjerojatno i ne postoji. Ne znam treba li to biti utjeha. U svakom slučaju, biti prognan u sebe na vječnost, koje zapravo nema, biti u vakuumu ničega, koji sam zapravo ja, nije ništa drugo nego vid pakla. Valjda. Pritom, rekao bih da sam potpuno priseban. Čudno da se moj um nije okrenuo protiv mene i otjerao me u ludilo. Slutim da sam preracionalan da bih se odao strastima histerije. Ionako znam, kada bih i vrištao, ne bi me imao tko čuti.  

U ovakvom stanju bilo bi utješno vjerovati u bogove, čak i demone. Ako bi ih se moglo razlikovati. Vjera da će se u jednom trenutku, samo ako se nastavi hodati, ugledati nešto nalik bogu, bila bi umirujuća. Ali što kad čak i ne znam hodam li. Bilo bi baš lijepo imati nešto od čega bih se mogao otisnuti. Da kojom srećom ugledam Cthulhua, zatrčao bih mu se ususret kao starom prijatelju. Bolje biti i živ pojeden, nego progutan u ništavilu. Prizivam sliku rizoma kao konačnu viziju užasa vlastite besciljnosti. Put bez smjera veseli samo onu dušu koja se nije našla na njegovu mjestu. S rizikom da zazvučim narcisoidno, usudit ću se pretpostaviti da se u ovom zvjeranju bez staze i cilja okrećem oko vlastite točke. Eto, sunovraćen u samoga sebe, barem mogu reći da ću si vječno ostati aktualan. Još samo kad bih nešto u svemu tome mogao i vidjeti. 

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg