proza

Saša Stanić: Bez odraza, bez obličja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Stanić (Karlovac, 1984.), književne i filmske kritike i eseje objavljivao je u nekoliko domaćih časopisa te na Trećem programu hrvatskoga radija, kao i u zbornicima s međunarodnih skupova. Trenutno je pri dovršetku doktorskog studija pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a radi na Filozofskom fakultetu u Rijeci. 2012. godine u koautorstvu s Borisom Ružićem objavio je knjigu 'Fragmenti slike svijeta: Kritička analiza suvremene filmske i medijske produkcije'.



 

Bez odraza, bez obličja

 

Priznajem, gledao sam je zaljubljeno. I ne kažem to samo zato jer volim lagati. Ne. Bilo je tu i istine. Ipak, nikad se ne bih odvažio priključiti na detektor laži. Vjerujem da bih izdao samoga sebe u roku sekunde. Jer ne treba se precjenjivati, pogotovo kad znamo da su najopasnije one laži koje sami sebi pričamo i bez prestanka ponavljamo.

Imati ljubavnicu u 57. godini života također je jedna takva priča. Za sve u životu dođe vrijeme. Za studij, za posao, za auto, za obitelj… Dobro, uopćavam. Možda sve to nekome nije bitno, ali meni je bilo. I to upravo tim redom. U životu sam uvijek znao postavljati listu prioriteta i stavke na njoj rješavati prema planiranom rasporedu. Ljubavnice nisu bile u prvotnom planu. Došle su naknadno. S iskustvom. Sa svojih pedesetak godina shvatio sam da je i ta stavka tek opće mjesto vremena i običaja te da se ne treba konfrontirati s nečim što je prema definiciji simbioza ugodnog i korisnog. Većina mojih prijatelja i poslovnih partnera izvanbračne je izlete započela u vrijeme krize srednjih godina. Dok su oni uživali u svojim ludorijama i meni se podsmjehivali zbog čednosti i vjere u zavjetne ideale, ja sam ih s prezirom promatrao kao nakupinu klišeja. Ti ljudi u meni su izazivali osjećaje koji su ekvilibrirali između gađenja i dosade. Gađenje sam upražnjavao privatno, a potencirala ga je sama pomisao na te ljige koje me okružuju, dok sam dosadu neskriveno pokazivao javno, za vrijeme dok su mi se ti ljudski lišajevi hvalili ljubavničkim podvizima iza leđa svojih supruga. Zanimljivo je kako moji sarkastični komentari niti jednom od njih nisu nimalo smetali. Dok sam ih ja podjebavao, oni su mene nazivali papučarom. Ha, kasnije mi je svaki od njih zavidio.

Na pragu šezdesetih imati ljubavnicu koja nije navršila niti trideset, podvig je kojeg se ne bi postidjela ni neka holivudska zvijezda. A možete onda tek zamisliti što pomisao na to čini mojim otromboljenim prijateljima odvjetnicima. Dobro, moram priznati da sam oduvijek držao do sebe i da što se tiče izgleda, bez lažne skromnosti, više nalikujem dobrodržećim filmskim glumcima, nego užegnutim uredskim krticama. Tjelesna i duhovna higijena od najranijega su doba u mojoj svijesti bile pri vrhu liste prioriteta, a kao što rekoh, do prioriteta držim. Dobar izgled zasigurno je doprinio da u zreloj dobi s lakoćom osvajam ljepši spol. Ali nisu samo bicepsi i preplanuli ten, da o solventnosti i ne govorim, ključ uspjeha. O, ne. Prvo i osnovno je nastup, osobnost, verbalni aparat, lucidnost, duhovitost… Sve to ionako ulazi u opis moje profesije. Zato uostalom i jesam jedan od najboljih parničara u našoj zemlji.

Osnovna razlika između mene i mojih kolega je što sam ja vrlo rano razumio da se na druge najlakše djeluje posredstvom citata, aluzija, vještim manipuliranjem informacijama iz medija, povijesti, kulture uopće. Dobra informiranost i upućenost u recentna zbivanja u zemlji i svijetu od najranijih početaka karijere priskrbljivale su mi auru „onoga tko zna više“. U mlađoj dobi stariji su prema meni pokazivali poštovanje, a s vremenom, kako sam i sam postajao stariji, u meni su drugi sve više vidjeli osobu od autoriteta. Slatka perfidija moje osobnosti bila je u tome što nikada nisam pokazivao da u tome uživam. Štoviše, smisao za samoironiju učinio je da taj status dodatno učvrstim, a da pritom ne izgledam kao samozadovoljni karijerist. Sve to nakon svjesno iniciranog bračnog brodoloma prenio sam i u sferu privatnog života. Svaki razgovor, svaki pogled u oči, svaka gesta, uvijek je odmjeravanje snaga. Borba za supremaciju. Ali u sudnici, baš kao ni u konverzaciji s drugom osobom, to ne podrazumijeva sirovo nametanje dominacije. Ne, moć nad drugom osobom postiže se zavođenjem, očaravanjem, plesom riječi, mrežom nagovještaja. Neću vas lagati, iako to neopisivo volim, u svemu tome sam beskrajno dobar. Dobru jurilicu, stan i slične trice korisno je imati, naravno da one olakšavaju, ubrzavaju stvari, ali pravi podvizi uvijek se postižu riječima. Kod mene tu postoji već uhodan asortiman prikladnih fraza za otvaranje raznih vrata. Od Bretonove: „Ljepota će biti grčevita ili je neće biti“, kao zgodne dosjetke u fazi predigre, do Batailleovih dražesnosti kao praktičnih uvodnika u čari analnog seksa. Eh, a kad poželim biti melodramatičan i podignuti patos, izvalim nešto u stilu da je čovjek „samosvjesno ništa“. Nedavno sam čak naletio na jednu mudricu koja je tu tako dojmljivu i snažnu floskuletinu povezala sa serijom u kojoj se ona mogla čuti. Naravno da sam samo frknuo na trivijalnost Pravog detektiva, njezinog scenarista Nica Pizzolatta okarakterizirao kao jeftinog plagijatora Thomasa Ligottija i Émila Ciorana te tako dobio još koji bod na račun upućenosti u uistinu bitna pitanja. Ponekad je zadivljujuće koliko je lako ostaviti dobar dojam.

Čudno zvuči da je netko život otkrio u pedesetima, ali jebiga, taj sam. Valjda je to doba kada čovjek raskrsti sa svim onim što može, što zna i što želi. To je doba podvlačenja crte. Zajebi krizu srednjih godina, to je za mekušce i nerealizirane skorojeviće. Život počinje kada vidiš da tvoji vršnjaci počinju umirati kao puškom odneseni. Onda krene kurčevitost. Iz prkosa i pakosti. Ha, svijete popuši mi. Pogledaj mi u oči i reci da mi ne zavidiš.

Kad smo kod očiju, možda je vrijeme da krenem na stvar. Rekoh, gledao sam je zaljubljeno. Valjda. Istina. Možda. U svakom slučaju, nije važno. Da. Tko jebe. Ako ćemo o detaljima, jebao sam ja. I nakon jebanja, gledao sam je. Zaljubljeno. Bila je prekrasna. Njezina je ljepota isijavala magijom. Teško je riječima opisati nešto što se tako rijetko može doživjeti. Ali, kao što obećah, neću vas obmanjivati – ja sam to doživio. Pušio sam valjda sedmu cigaretu za redom i ispijao viski za viskijem i uživao u pogledu na uspavano tijelo na krevetu. Laktom naslonjen na njezin stolić za šminkanje, opijao sam se njezinom svježinom. Istovremeno kao da me hranila i pomlađivala. Nikad se nisam smatrao sentimentalnim, štoviše, sentimentalcima sam se oduvijek izrugivao, ali baš tad, osjetio sam da nad ljepotom i sam popuštam. Je li bilo riječ o opijenosti, umoru, malaksalosti, ne znam. A nije ni važno. Ipak, znam da je jedan od posljednjih osjećaja koji je prostrujao mojim, tad još uvijek živim tijelom, bila upravo svjesnost da pred sobom imam biće koje sam spreman do svoga kraja obožavati.

Da, gutao sam je pogledom. Neprestano. I, što sam vidio? U jednom sam trenutku primijetio da je osoba preda mnom postala potpuno nepomična. Zamrznuta. Okamenjena. Da ne diše. Prišao sam joj i nisam mogao vjerovati onome što vidim. Njezina smeđa kosa porazbacana na jastuku posijedila je. Kad? Ne znam. Nisam primijetio preobrazbu. Kako? Nemam pojma. Transformacija je morala trajati barem neko vrijeme. I morala se odvijati pred mojim očima. Možda joj je pak kosa oduvijek bila srebrna?! I dok smo vodili ljubav? Zar sam ženu koju volim mogao gledati – a da je pritom ne vidim? Ta su pitanja tek prostrujala kroz moj polusvjesni um. Ali, um je možda lako prevariti, zbuniti, izbezumiti, tijelo baš i ne. Moje oči gledale su lice koje je do prije koji čas bilo slika moga ideala ljepote, a koje je sad naočigled počelo gubiti boju i formu. To lice koje sam smatrao čudom prirode, pred mojim je očima postajalo sve tamnije i tamnije, upalih obraza i usnica koje su se počele povlačiti, ogoljujući tako bijele zube.

Svjedočio sam preobrazbi svoje mlade ljubavnice u tijelo mumije stare nekoliko stotina, možda i tisuće godina. Nježno sam za ramena uhvatio tu usahnulu kreaturu i počeo plakati. Suze koje su mi tekle niz obraze padale su na nemilosrdnu travestiju moje ljubavi. Kapljice su poput metaka probijale obličje žene od pepela. Poželio sam dotaknuti njezino lice, i da, znao sam što će se pritom dogoditi. U trenutku kad sam prislonio svoju ruku na njezinu glavu, to bezizražajno lice pretvorilo se u prah. Bez iznenađenja zgrabio sam taj fini prah i pustio ga da se prospe kroz moje prste. Tad sam primijetio da to ne činim svojom rukom, već rukom kostura. Kroz šaku ogoljelih kostiju prosipali su se njezini ostaci, a ja sam gledao u vlastitu ruku i potpuno miran napokon počeo shvaćati što se događa. Spokojno sam okrenuo glavu u smjeru stolića za šminkanje i u odrazu ugledao ono što sam i očekivao – lik kostura nagnut nad hrpom prašine i kose na krevetu. Pitao sam se kako sam ikad išta uopće i mogao vidjeti kada u mojim očnim dupljama nije bilo očiju.

Ustao sam s kreveta i prišao zrcalu. Gledao sam odraz kostura u ogledalu i rukom posegnuo za njim. Da se uvjerim da ne haluciniram. Moja je ruka prošla kroz zrcalo. Nisam bio iznenađen. Takve su stvari sasvim normalne kada baš sve krene u krivom smjeru. Mirno sam se uspeo na stolić za šminkanje i pognut zakoračio kroz zrcalo. Našavši se na drugoj strani, najednom sam se suočio sa slikom nepreglednog ništavila.

Izjedajuća bjelina bila je jedino što se u dimenziji iza ogledala moglo vidjeti. Nisam mogao ugledati čak ni vlastite ekstremitete, pa makar i kosturske. Kao da sam ulaskom u zrcalo ušao u samoga sebe. I tamo pronašao beskrajno ništa. Jedino što ovdje postoji su nepregledna bjelina i nepodnošljiva tišina. Tišina u kojoj nema ni otkucaja vlastita srca. Samo svijest pluta u prostoru bez granica, koji svojim besmislom izjeda um.

Je li to konačna slika praznine, u kojoj mogu postojati još samo kao nesigurni glas pripovjedača? Ne osjećam čak ni protok vremena. Ovdje vrijeme vjerojatno i ne postoji. Ne znam treba li to biti utjeha. U svakom slučaju, biti prognan u sebe na vječnost, koje zapravo nema, biti u vakuumu ničega, koji sam zapravo ja, nije ništa drugo nego vid pakla. Valjda. Pritom, rekao bih da sam potpuno priseban. Čudno da se moj um nije okrenuo protiv mene i otjerao me u ludilo. Slutim da sam preracionalan da bih se odao strastima histerije. Ionako znam, kada bih i vrištao, ne bi me imao tko čuti.  

U ovakvom stanju bilo bi utješno vjerovati u bogove, čak i demone. Ako bi ih se moglo razlikovati. Vjera da će se u jednom trenutku, samo ako se nastavi hodati, ugledati nešto nalik bogu, bila bi umirujuća. Ali što kad čak i ne znam hodam li. Bilo bi baš lijepo imati nešto od čega bih se mogao otisnuti. Da kojom srećom ugledam Cthulhua, zatrčao bih mu se ususret kao starom prijatelju. Bolje biti i živ pojeden, nego progutan u ništavilu. Prizivam sliku rizoma kao konačnu viziju užasa vlastite besciljnosti. Put bez smjera veseli samo onu dušu koja se nije našla na njegovu mjestu. S rizikom da zazvučim narcisoidno, usudit ću se pretpostaviti da se u ovom zvjeranju bez staze i cilja okrećem oko vlastite točke. Eto, sunovraćen u samoga sebe, barem mogu reći da ću si vječno ostati aktualan. Još samo kad bih nešto u svemu tome mogao i vidjeti. 

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg