NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Dora Šustić (1991., Rijeka) diplomirala je političke znanosti u Ljubljani, i scenaristiku na jednogodišnjem studiju u Pragu. Režirala je dva filma koja je sama i napisala: Ženy/Ladies (2015) i Before Breakfast (2015). Piše poeziju, filmske recenzije i kratke priče od kojih su dvije objavljene u kanadskom časopisu GUTS Magazine.
SJEDINJENJA PRVI DIO
Možda ako čovjek tek protrči kroz život, bez pitanja i sumnje, smrt zauzme neki viši smisao. Kao da odjednom udari zid zazidan grižnjom savjesti i uspomenama na pokušaje besmrtnosti. Smrt je posve smislena ako se čovjek ne zamara razlogom njezinoga postojanja, ako ne provodi sate i sate pokušavajući odgonetnuti zašto je tako bolna i ljudima strašna. Mia je sjedila na klupici kraj mora, zureći u pijane ljude na zabavi. Odjeveni u bijelu lanenu odjeću što reflektira Sunce i pripadnost višoj građanskoj klasi, ljudi su izvikivali radosne pjesme s iskrenim nastojanjem da zaborave na svoje svakodnevne žalosti. Gledala je u tu paradu fasada i razmišljala o lešu raspadajućega ribara.
Početkom tjedna, Mia se vratila kući iz Praga. S torbom punom češkog alkohola, žudeći za soli. Sunce užeglo na praškom kamenu upalilo joj je moždane stanice i isušilo samotno srce. Jedva je čekala vidjeti more, nakon godine provedene u gradu suhih koža i natečenih očiju, u gradu gdje jedino alkohol smekšava brige ljudi izgubljenih u gotičkim noćima. Sol će zaliječiti teškoće mladenačkog tijela. Morska sol, slani pomidori s maslinovim uljem za večeru nakon dana provedenog na plaži, znoj od trčanja pod srpanjskim suncem i suze od smijanja s prijateljima.
Nedostajali su joj i razgovori s Tomašem, njezinim ocem. Tomaš je 18. srpnja pripremao veliko slavlje povodom svojega pedesetog rođendana, što je bio i povod za Mijin raniji dolazak kući. Proslava polovice stoljeća s pedeset ljudi i duplo više litara vina bila je planirana za vikend: vožnja brodom iz gradske luke do restorana u mjestašcu na obali Krka i cjelodnevno odavanje luksuzu neumjerenosti u jelu i piću. Mia je Tomašev um poznavala bolje od vlastitog. Muškarac okruglih crnih očiju, obješenih zbog tereta znanja, smračenih zbog sjene sveprisutne smrti, smekšanih zbog velike ljubavi. Upravo je o ljubavi Mia jedva čekala pričati s Tomašem. Podijeliti s njim nova otkrića srca koje je treperilo za čovjekom na daljini. Revelacije duše koje je Tomaš davno predvidio. Ali budući da je bila tvrdoglava i plašljiva Djevica, sramežljiva i prikriveno romantična, Mia se morala sama uvjeriti u postojanje boli nakon ljubavi, da bi mogla povjerovati u davne Tomaševe monologe o veličini te najljepše praiskonske bolesti. Jasno se sjećala njihovoga posljednjeg razgovora, kad joj je Tomaš rekao da će kad dođe, prava ljubav potpuno razvaliti njezin svijet. Romanse su često bile subjekt Mijine sprdnje. Htjela je sabotirati ljubav, pronaći svoju emancipaciju u sferama gdje nije potrebno dvoje. Onda se i sama zaljubila, a Ali, objekt njezinog uzdisanja, preselio se daleko, ostavivši je samu da se valja u samosažaljenju i sumnji. Nakon ciklusa prisnoga druženja nastupa ciklus dubokoga sranja, i Mia se nastojala izdići nad vlastitim jadom te ponovno naučiti kako je to ljubiti se s drugima. Jedina osoba koja Miji može dati pametan uvid u um drugoga muškarca je Tomaš, čija je duša ponekad bila bizarno sličnog antičkoga podrijetla kao i Alijina. Mia je očekivala da će Tomaš svojim preciznim riječima i racionalnom utjehom razriješiti misterij Alijinog nestanka. Dolazak kući bio je tajni sastojak koji je nedostajao za završetak njezinog iscjeljenja. Mia je došla po potvrdu da je ljubav gotova. Da to nije poraz, da je to normalno, i da može nastaviti sama.
Nakon što je upoznala Alija, Mia je Tomaša razumjela više. Nekako iskrenije, dublje. Naročito njegovu posvećenost romantici i zaluđenost Vandom, Mijinom majkom. Ono što joj je, međutim, još uvijek bilo teško shvatiti nije bilo srce njezinoga oca, već svijet u kojem je živio. Nije shvaćala teret njegovoga postojanja, njegove dnevne intervencije u božje planove, njegov život liječnika intenzivne medicine, neprospavanih noći i nepovratne odgovornosti. Konstantna izloženost smrti učinila je Tomaša uznemirujuće tužnim, dalekim, s komadićima razbijene sreće zabijenim u njegovom nježnom dječačkom srcu. Mora da je nešto u tim dušama što salijeću tek umrlo meso što prisili čovjeka da se slomi pod teretom besmisla. Eliminirati patnju bio je Tomašev posao. Ukrotiti patnju, tako da smrt ne dođe kao vrisak već kao topli lahor, vodeći čovjeka dalje na put – Tomaš je bio anesteziolog, i njegov je svijet medikamenata i kompleksne terminologije Mijinom boemskom balonu bio stran. Istovremeno, Tomaš je bio pijanac, što je Mia u potpunosti razumjela. Njih su dvoje dijelili podjednaku emocionalnu navezanost na sve stvari, mjesta i ljude s kojima se susretnu, što ih je često lišavalo mogućnosti da sabrano žive u postojećoj realnosti. Piti je dvosjekli mač. Isprva percipirano kao čisto opijena kontemplacija ili kreativni pothvat u podzemne prostorije psihe, opijanje se na kraju svede tek na delirij patetičnoga debila; prividno šarmantna noćna aktivnost u kratkom se vremenu ispostavi kao bijedan pokušaj bijega od buke prijatelja, a prijateljima je bježanje teško prihvatljivo. Svi imaju rok trajanja u toleriranju pijanaca, čak i pijance konačno smori vlastito opijanje. Usprkos tomu, Mia i Tomaš bili su meki ljudi, oboje oslijepljeni fatalnom ljubavi, oboje intoksinirani besmrtnošću i višim smislom.
Rođendanska proslava započela je u subotu ujutro. Najvrući vikend u godini. U podne, ljudi u bijelom lanu skupili su se oko broda u gradskoj lučici, čekajući na službeni početak slavlja, odnosno što skorije otupljivanje začepljenih čula rashlađenom cugom. Prvih sat vremena, Tomaš, sretan što je okružen najbližim prijateljima, u društvu Vande, pristojno je cupkao od jednoga do drugog gosta. Neke je od njih poznavao još otkad je bio tih i nespretan klinac čupave crne kose i živahne imaginacije, penjući se po krovovima i razbijajući kosti u različitim pokušajima letenja. S nekima se sprijateljio u srednjoj školi, gdje su svjedočili prvim krhotinama njegove nevinosti i alkoholizmu u svojim ranim formacijama. Svi su gosti došli u paru; žene su bile Vandine prijateljice, muškarci društvo od Tomaša, te su tako razdijeljeni i sjedili na gornjoj palubi broda. Marek, Mijin mlađi brat, student medicine i mirni bodhisattva tihog pogleda i obrva gustih kao šume koje je u samoći volio obilaziti, zajedno je s Mijom bio jedina osoba na brodu bez verice ili želučanog čira od ekscesivnog stresa i svinjarenja. Marek i Mia promatrali su ekipu svojih roditelja, razdragani njihovom srećom, povremeno kradući cigarete Vandi.
Brod je bio na pola puta od gradske luke do pristaništa kad su muškarci počeli skakati u more. Pijani momci u krizi srednjih godina uživali su u rijetkim trenucima slobodnog vremena, istinski sretni jer skaču u vodu i mogu makar na jedan sat osloboditi tinejdžera u sebi. Njihove su žene pristojno pile bevandu, ne pomičući se, skrivajući višak kila ispod odjeće koju niti ne vole više, ali svejedno nose zbog konvencije, jer paše uz njihove godine. Gorko breme menopauze pomračilo je njihove duše i natjeralo ih da ostare brzo te postanu ponovno majke, samo ovoga puta majke odraslih muškaraca koje i dalje hrabro nazivaju muževima. Mora da je bolno biti pod teretom tolike samokontrole, mislila je Mia. Nije čudo da sve imaju autoimune bolesti, osipe, alergije i crne oblake ispod umornih očiju. Te su žene, kao i sve žene, zarobljene u kategorije i uloge njima prepisane prije njihovoga rođenja, i na dan kad su rekle «uzimam», tu riječ što rijetko rezonira bezuvjetnom ljubavi, privezale su se za riječ «supruga», bez da više ikada zaista čuju svoje vlastito ime ili vapaje divlje žene iz kolektivne podsvijesti. Te nježne, pametne, dobre žene postale su zaštitnice prošlosti, vremena kad je ljubav možda i bila živahni plamen. Danas, kad im muževi plutaju u moru samosažaljenja i grižnje savjesti, žene su te koje ih drže iznad površine jer su naučile utopiti vlastitu tugu i savladale umjetnost šutnje.
Proslava se preselila u lučicu na sjevernoj strani Krka. Pitoreskni riblji restoran u minuti se prerušio u dress code diskoteku na otvorenom. Pomalo kičasto, mislila je Mia, ali zabavno. Piće dobrodošlice bilo je servirano gostima odmah na ulazu u restoran, podsjećajući ih da zabava tek počinje, iako je većina Tomaševih prijatelja već bila pokorena nepodnošljivom vrućinom i vinskom vrtoglavicom. Gosti su sjeli za okomite stolove rezervirane na Tomašovo ime, jedino su dva njegova prijatelja nestala i u trenu organizirala improviziranu koncertnu pozornicu ispred stolova. Oformio se bend, i zasvirale nostalgične melodije, iz vremena kada je Tomaš smatrao glazbu svojom glavnom strašću i glazbenike ozbiljnom sortom ljudi. Iako ga je vlastita tendencija da sklizne u deluzijski konzervativizam i preuranjenu starost udaljila od njegovog mladenačkog sebe, u stanju kompletne opijenosti, Tomaš je pjevao kao da je na stadionu. Povremeno bi Miju pogledom pozvao da mu se pridruži u njegovom solo nastupu, ali Mia ne samo da je bila previše uštogljena da bude zabavna, već i preudobna na strani promatračice. Uvijek, u svim situacijama, koje bi se mogle preliti u zanimljiviju epizodu života da se barem na trenutak uključila, Mia bi se zadržala izvan vatre, nježno ugrijana plamenom, ali ipak izvana, nikada zaista dio onoga što se pred njom događalo. Pasivna komponenta događaja, ali aktivna oblikovateljica priče koju kasnije poput svoje prepričava. Promatrati ljude kako plešu za Miju bilo je senzualnije od samoga plesa; slušati ljude dok pričaju vrjednije od samog pričanja; proučavati ljude kako jedu zasitnije od samog jedenja. Razdragana spontanošću ljudskoga smijeha i zaintrigirana repetitivnom naravi čovjeka, Mia je satima mogla sjediti na mjestu bez jednog pokreta, i u tišini promatrati svijet.
Večera je poslužila kao kratka pauza od pijančevanja. Gosti su bili ispunjeni užarenom energijom i proslava se nastavila divlje. Tri Tomaševa prijatelja raskopčali su košulje natopljene znojem i u toplesu plašili stare turistkinje. Ljudi su se zaustavljali oko pozornice da vide otkuda dolazi glazba i tko je sretna osoba koja slavi rođendan u tako vrelom društvu. Mia i Marek uživali su u prizoru, kladeći se ispod stola tko će se od gostiju prvi onesvijestiti.
Mijine su misli bježale kao turistkinje od raspojasanih muškaraca. Vraćale je u Prag, koji je prije par dana napustila na neodređeno vrijeme. Voljela je mijenjati mjesta i putovati. Osjetiti drugačiji zrak, vidjeti drugačije crte lica na prolaznicima. Do nedavno je sjedila u kontinentalnoj klimi bez kapi zraka, u samonametnutom zatvoru podstanarske garsonijere, a sada ju je svojom svježinom škakljalo more. Razmišljala je o vožnji iz Praga. O dugom putovanju vlakom, koje inače traje oko dvanaest sati, ali se ovoga puta još i rastegnulo. Tek što je vlak bio napustio praški obruč, dogodila se nesreća na prugi. Vlak je četiri sata stajao na mjestu dok nisu očistili tračnice i oslobodili put. Nesreća – ali nesreće su promašeni kozmički eksperimenti, i samoubojstvo staroga čovjeka je sve samo ne nesreća. Starac se bacio pod vlak, odbacivši teret teškog života, u stilu Karenjine, lagan kao vjetar. Odlučiti prestati živjeti zahtjeva jezivu hrabrost i odlučnost vrijednu divljenja. Ili je čovjek prihvatio poraz fizičke egzistencije i prihvatio svoju smrtnost, ili je žedna pohlepa za besmrtnim visinama bila njegov ultimativni poticaj da skoči. Mia se naježila na pomisao da je bila dio nečijega smrtnog plana; putnica u vlaku što vozi čovjeka do raja. U bljesku njegove smrti, Mia je osjetila snažni déjà vu. Znala je da se netko ubio i prije nego je kondukter pokucao na vrata kupea i izbezumljeno se ispričao za incident. Ne samo da je znala, već se osjećala i odgovorno. Sjedeći na zabavi, usred slavlja rođenja oca, sjetila se da joj je omen smrti bio otkriven i prije nego što je sjela u vlak. Ostavljen na njezinom mekanom vratu, u obliku ljubavnog ugriza čovjeka koji tvrdi da vidi mrtve.
NAR
Previše kofeina i Mia ponovno juri ulicama otvorene svijesti, povremeno se spotičući i propadajući u crne rupe u središtu glave, živci se trzaju poput struna violine neurotičnog svirača, a oči su širom rastvorene. Osluškuje susjedove korake. Nečije golo tijelo i mlazove vode u tušu. Zveckanje čaša u kuhinji stare Indijke. Miris zagorene palačinke podsjeća njezin želudac da se danas siromašno nahranila. Dva krumpira i žlica svježega kozjeg sira uneseni u želudac ranjen alkoholom prijašnje noći, na dan što traje čitavu vječnost. Vječiti dan, vječita glad, samostalno nametnuta, kontrolirana, destruktivna. U potpunoj tišini kasnonoćnih sati, Mia osluškuje vlastita crijeva, vapaje srca što gladno krulji, misli što kao zečevi opće u samoći – da je barem on kraj nje i da se igraju tijelima, možda bi misli postale tihe kao duhovi i um bi se odmorio, dok bi vagina slavila. Dva mjeseca bez seksa odvela su je do šupljeg bluda, sumnje u postojanje samo-nametnute čednosti, njezin trenutni eksperiment – obećala si je da neće spavati ni sa kime dok se ponovno ne susretne s njim. Mora postati svjesna da život drži u vlastitim rukama te da sudbinu ne kroje anđeli, već njezina svijest i posljedični postupci. Ako želi s nekim spavati, jedan telefonski poziv omogućio bi ispunjenje želje, jedan pogled preko šanka dok polako ispija pivu i oblizuje usne pune pjene. Željela mu je biti vjerna. Biti njegova, iako ju to on nije tražio.
Kad bi se barem materijalizirao tu ispred nje, na njezinom jastuku, sa smotanim duhanom među prstima, nikada se više ni na šta ne bi žalila niti govorila ružne riječi drugima. Htjela je da ju oženi kada budu spremni manje piti. Htjela je da se sav bijes ovoga svijeta pretvori u zlato, topeći se po djeci zaglavljenoj na granicama i tako ih grijući u mrklim noćima. Htjela je živjeti život bez kiše, ponovno okusiti slanu kosu. Htjela ga je pretvoriti u duha i zadržati u boci tako da svaki put kad je usamljena pomiriše njegov miris. Htjela je otkriti nešto više, bilo što.
(...)
Gledala je u otiske čarapa na zidu. Točke i linije koje je šarala kad ne bi mogla spavati. Njezin privatni rastegnuti prostor prenesen u kaos praznoga zida. Planeti su točke u rastegnutom prostoru, a nose značenje pripisano od ljudi, bića od krvi povezanih nevidljivim nitima koje se nazivaju feromoni. Rastegnuti prostor je svijet i svatko je za nekoga Miss svijeta barem jednom u životu, nakon eksplozije feromona, ako uspije preživjeti prva plakanja u kadi i mokre jastuke zbog prve ljubavi. Krv je nevjerojatan sok, tekućina života, plazma koju ljudi dijele i žene ju čak i gube, čisteći tijela jednom mjesečno s ciljem odrješenja od potencijalne bebe – potencijal za život ne znači život, već samo rezonira istim. Sve što postoji samo su potencijali; buljeći u ništavilo, Mia je razmišljala o potencijalima i njihovom beskonačnom broju. Mogla bi skočiti kroz prozor. Pokucati susjedu na vrata i predložiti jebadu. Spakirati putne torbe, otići kasnije u banku, podignuti svu lovu koju ima na računu, sjesti u kafić na dupli espresso, vjerojatno u Liberal, budući da je taman iza ugla, rezervirati online avionsku kartu za Gvatemalu, i više se nikada ne vratiti. Bila bi prestrašena do koštane srži, ali makar bi udahnula život novome potencijalu. Mogla bi nazvati Vandu i priznati joj sve prljave tajne iz srednjoškolske ili pretpubertetske faze, najgore dobi; u trinaestoj je godini mislila da će umrijeti od bujanja hormona. Gledala je kroz prozor, i povremeno bacila oko na svoj odraz u ogledalu, provjeravajući izgleda li još uvijek podbuhlo i nezadovoljno kao tada, u toj mekoj dobi – da se barem ego može stvoriti ispred nje u obliku novog ženskog tijela, njezine zle blizanke, pa da ga može šakama lupati (ogledala su prekrhka, inače bi se udarila po obrazima svojih refleksija). Zgrčena ljepota, nadrealističke scene, njezine su vene žice napravljene od krvi i kisika. Prerezati žile je isto kao razbiti instrument, violina ne svira i nitko ju više ne može uštimati –
(...)
Jutro. U bijelu zdjelicu usula je zob i prelila je vrućim sojinim mlijekom. Posula sa cimetom te dodala razlomljeni nar i maline, tako da je kaša postala roza. Sjela je za stol kraj otvorenog prozora i puhala u vruću zdjelu. Maline su se topile po zobi.
Maline su bradavice boginja. Žene postanu ljepše kada pate zbog ljubavi, nešto se u očima izmijeni i postanu ranjive, tjerajući muškarce na rub pameti. Vidjeti ženu kako plače svojevrsna je prečica do erekcije; ranjivost, vrelina i vlažnost obraza snažno asocira na ružičastu dolinu ostavljene žene, koju muškarac želi učiniti svojom, polizati suze. Samo oni što su već voljeli znaju da suze zbog ljubavi ostavljaju nevidljive ožiljke na licu, i da se po njima ljubavnici zauvijek prepoznaju. Kad umre, oči će joj iscuriti iz glave kao dva sluzava ličija, njegovo najdraže voće, i duša neće moći preći preko rijeke, oslobađajući se grijeha, jer umrijet će slijepa, bez kovanica na očima da plati put. Slijepa, ali ne i gluha, jer zvuk njegovih crijeva ostaje u zemlji, a ona je zemlja.
Kad umre, voće će rasti umjesto cvijeća na njezinom grobu.
Kaša se ohladila, skorila u bljutavu ciglu. Mia je bezvoljno ustala od stola.
Bacila je doručak u smeće i vratila se u krevet.
(...)
Ležala je na crvenoj posteljini znajući da je opet nepovratno sjebala popodne.
Osjećala kao da joj netko onom žličicom za virusne bradavice struže po jajnicima i urinira po hipofizi. Nije znala što da radi. Htjela je biti sama, ali teško se podnosila. Sjedila je i dirala si tijelo, ne erotično, (erotika je patetična u samoći) već zabrinuto, opipavajući limfne čvorove i madeže i dlake i pregibe i kosti i salo kojim se omotala tijekom proteklih par mjeseci. Dirala se konstruirajući moguće anamneze, konstanto otkrivajući nove bolesti. Ne osjeća se dobro, vlastito joj je tijelo bilo strano. Bolesna je. Ovako se ne osjeća zdrav čovjek. Maternica i jajovodi iscurit će joj na pod i skončat će u lokvi krvi dok je svi blijedo i skeptično gledaju misleći da pretjeruje. Neki ljudi trpe i onda dobiju rak. Propast njihovih unutarnjih organa posljedica je predaje tišini i poslušnosti, samozatajnosti i muke. Njihova je skladna i dugogodišnja šutnja sadržana u izraslinama na tijelu koje iz njih polako crpe njihovu dobrotu i beskonačnu nesebičnost – oni pate od maligne dobrote, ili od crnila kojega su konstantno i s vremenom podsvjesno naučili gutati i skrivati duboko u sebi, negdje iza nekog određenog organa. Mia nije znala patiti, trpiti, tako zaštićena i mala. Patio je njezin um. Umrijet će od davljenja u zakržljaloj svijesti jer si od straha ne dopušta da ponovno ljubi. Nije znala skrivati bolove. Tijelo joj nije upijalo svu tu količinu osjećaja i impulsa što ih na dnevnoj bazi osjeća. Oči joj iznutra bode prodorna tupa bol migrene. Bole je crijeva i želudac. Strahovi su kao bakterije kote u crijevima. Bole je jajnici jer skriva u sebi tajnu velike ženskosti koju nikako da pomiri s prostim činom seksa. Raskol u glavi između podcijenjene samoće i precijenjenoga orgazma ili precijenjene samoće i podcijenjenoga orgazma bio je očit na njezinim ranjavanim i uspavanim jajnicima. Nije htjela trpiti sve boli sama. Premala je da se bori sama protiv same sebe.
(...)
foto: Elena Dorn
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.