proza

Mirana Rogić: Autobusni kolodvor

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mirana Rogić (1993., Jablanica) studira anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavila je knjigu poezije 'Odricatelji duha' 2011. u Mostaru. Dobitnica je nagrade Rijek iz kamena 2014. u sklopu istoimene manifestacije.



 

AUTOBUSNI KOLODVOR

(odlomak iz romana 'Ne vidim te, velverine')

 

Koka je bio ubijen prije pet dana. Nitko ne zna tko ga je ubio i teško da će se ikada moći odgovoriti na to pitanje. Mostarska policija nije sposobna razotkriti ubojstvo, nitko od susjeda nije vidio počinitelja, a Koka je bio mrtav i nije se mogao izjasniti. Stanari zgrade pristali su se naći i razgovarati jer Igor je imao mišljenje i htio ga je podijeliti. Našli su se u Milanovom stanu. Tamo će najmanje smetati jer tamo ne živi nitko.

Sjedilo ih je devetero u jednom dnevnom boravku. Ena je pokušavala prestati pušiti i malo je plakala svako jutro. Helena je mislila na Koku i pitala se kako je njena želja za pivom drukčija od Kokine. Je li i ona alkoholičar ako svaku večer hoće iskapiti sve iz svake limenke u frižideru? Pokraj Helene sjedio je Igor, svakim danom sve gori i gori, kao da ga guta živo blato. Milan je bio u kuhinji, a došao je čak i Jovan, jer i njemu smeta nered koji se desio u zgradi prošli tjedan. Došao je jer je tu Ena, inače ne bi trpio sve ostale. Došli su i Toni i Vjeko. Toni je bio izbezumljeniji od svih ostalih u prostoriji. On jasno razumije da jedno ljudsko biće može ubiti drugo ljudsko biće, ali se teško nosi s činjenicom da je čovjek stvarno sposoban ubiti čovjeka. Toni je iznerviran i zbog droge koja je upletena u čitavu situaciju i svih opijata od kojih mu se povraća. Njemu je vjera u čovječanstvo poljuljana i gleda oko sebe razrogačenih očiju i ne može vjerovati kako su svi prokleto mirni!

„Majke mi moje iduće godine nećemo ovdje živit. Vidi ih, vidi ovo, vidi ovog Goce. K'o da gledam njega će ova Anita roknut' dogodine. Nitko ovdje nije dobar.“

Šaptao je Vjeki, ali svi su ga čuli jer Toni ne zna šaptati. On misli da je dovoljno prekriti usta rukom. Anita je izbacila cigaru iz usta i pogledala Gocu značajno, onako kako glupe žene koje misle da su pametne gledaju muškarce i očekuju da riješe situaciju. Kao da o njoj neki balavac može tako govoriti i kao da on zna što je ona sve prošla. Ako treba ubit će njega prvo pa onda Gocu, samo da im pokaže s kim se petljaju. Vjeki je bilo jasno u kakvoj se situaciji našao i  drmnuo je Tonija u rebra dok je ovaj još nabrajao razloge zbog kojih su svi prisutni u prostoriji provjereni luđaci. Vjeko se nasmijao svima oko sebe i nije mogao smisliti ništa prikladno za reći. Sve se po prostoriji promeškoljilo. Nitko ustvari nije htio biti tu, nikoga nije bilo briga što se desilo s Kokom. Toni je bio u pravu. Sve je to bilo pomalo nenormalno.

Igor je odlučio preuzeti inicijativu. Ta on ih je i sazvao i on je jedini koji želi nešto reći na ovu temu.

„Ja sam vidio Manu i Koku kako ulaze u njega u stan tu večer.“

Rečenica je prohujala kroz prostoriju. Svi su ušutjeli i gledali u Igora očekujući još koji detalj. Igor nije imao više detalja. Valjda je mislio da će šokirati okolinu ovom činjenicom i da će se razgovor sam od sebe nastaviti pa će i ostali početi ispovijedati svoja mišljenja ili iskustva s izvjesnim Manom koji je po Igorovom mišljenju bio zaslužan krivac i propalitet par exellance.  Nitko nije imao ništa dodati. Igor je ludio.

„Pa šta mislite je li Mana kriv?!“

Anita je ubacila svoje uvaženo mišljenje: „Ne bi se čudila brate i da jest, nikad nije bio dobar.“

Anitin komentar je bio primljen i zaista uvažen, ali nitko ga nije ozbiljno doživio. Helena i Ena su se kiselo nasmijale Aniti u znak razumijevanja, ali se zapravo nisu slagale s njom. Što god da je Anita rekla u onoj poziciji i onakvim načinom one se ne bi slagale s njom, a sjedila je u crnim tajicama, s nogama prebačenim jedna preko druge i pušeći cigaru najodvratnije što je mogla, baleći filter od početka do kraja. Kao da si spojio tri lavice u isti teritorij, a one jednostavno prođu jedna pokraj druge pristojno klimajući glavom kako bi izbjegle konflikt. Tako su Helena i Ena klimale Aniti, a ona je jadna mislila da je stekla dvije prijateljice.

„Čovjek je ubijen dva metra od mene. Vama to nije zabrinjavajuće?“ Igor je ponovno gledao po Milanovom dnevnom boravku.

Vjeko mu je jedini odgovorio. „Ma jest, normalno da jest. Ali evo šta ćemo sad, ne zna se tko je ni zašto. Svi znamo da je Koka uvijek bio s čudnim ljudima i da je sam bio čudan. Boga pitaj hoće li i biti sprovoda. Gdje mu je obitelj, gdje je išta, kad mu se stan zapalio opet je isto bilo. Gdje Koka, a gdje normalan svijet. Nećemo valjda mi voditi potragu?“

„Lako mi je za tebe mali, ti se samo preseliš u drugi stan. Šta bi mi trebali koji živimo ovdje, samo gledat kako nam se rokaju po zgradi?“ Goca se napokon oglasio iskolačenih očiju.

„Ja mislim da bi trebalo malo ono počistit oko zgrade, posadit nekog cvijeća, da vide ljudi da ima ovdje i normalnih ljudi“ Anita je govorila Heleni. Nije bilo primjereno.

Sada se napokon začuo i Jovan koji se našao na domaćem teritoriju u razgovoru s Gocom i Anitom. „Koka je bio dobar, jadničak. A ovo mi se nije nikad desilo dok ovdje živim, da je netko ubijen u mojoj zgradi.“

„Zar se nije Vlaja ovdje isto ubio?“ Odjednom je ispao Milan iz kuhinje s velikim ovalom pršuta i sira.

„Jebo ja mater ako su oni  dobri.“ Toni je opet šaptao Vjeki, ali je ovaj put dobio još veću šaku u rebra i poslije toga nije više nikome ništa govorio.

„Šta ti bogati!? Šta ti!? Eto nek si ti dobar! Mogo bi ti popit degeneka! Pu!“ Goca se naglo ustao i gurnuo Milanov mali stolić pola metra ispred sebe. Prijetnje je usmjerio Toniju. Ostali su šutjeli, ali ih je većina  mislila da je Goca u pravu samo što nitko od njih nije navikao na izravne fizičke sukobe.

„Toni stvarno. Čujemo te svi. Prekini kenjat. Ako ti se ne bude ovdje idi kući.“ Igor mu je rekao, a Toniju se svaki komadić kože koji je imao na sebi zacrvenio. Ena ga je gledala i mislila u što točno se ona na tome čovjeku zaljubila?

„Bit će on dobar. Neka, neka, neka ga.“ Vjeko im se svima smijao od uha do uha i u svima se odjednom probudilo suosjećanje. To je samo Vjeki polazilo za rukom.

„Šta se bola Vlaja ubio ovdje? Ne znam za to.“ Igor je pitao Milana.

„Jest, jest, ima deset godina od toga. Ne znam kako se ti Jokica ne sjećaš?

„Vjerojatno jer sam htio zaboraviti.“

Svi su ušutjeli, samo je Anita uzimala komad pršuta sa pladnja. „Šta je nisam jela od jutros“, sada je ona pokušala šaptati, ali Milanov stan to jednostavno nije dopuštao. Nema tajni među stanarima Vukovarske 35, bili oni svjesni toga ili ne. Mikael bi im prenio sve ono što su trebali znati jedni o drugima. To je bio njegov zadatak koji Gabrijel nikada nije znao niti mogao spriječiti.

„Znači niko ništa nije vidio? Niko da ulazi, niko da izlazi?“ Igor je inzistirao.

Svi su šutjeli.

„Samo su roknuli Koku i to je sve'“

„To ti je sve.“ Napokon je progovorila Helena, a Igor ju je samo mogao vidjeli kako je ležala gola to popodne na krevetu.

„Dobro. Mislio sam da je netko nešto još vidio. Dobro. Ništa. Jebiga.“ Igor je nabrajao.

Bilo ih je briga. Zašto ne? Zašto netko ne bi bio ubijen? A pogotovo zašto ne Koka koji je bio jedan od neobičnijih stanara te zgrade? Koka je živio na prvom katu, zajedno s Helenom, Igorom i Milanom. Jovan bi govorio da je Kokin stan odraz njegove šuplje i bezvrijedne egzistencije. Naime, stan je bio žrtva požara jednim nesretnim slučajem i ostali su u njemu samo spaljeni štokovi od vrata („Kao i Koki, jedan spaljeni mozak“), ali on se nije bunio i nastavio je obitavati u tom čudnom prostoru.

Na klupi ispod zgrade su Koka i njegovo cijenjeno društvo uspjeli popoditi dva kvadratna metra zemlje čepovima od pive. On je nekada bio ugledan Mostarac, poučavao je djecu sviranju gitare, a i do smrti je uvijek nosio trzalicu u džepu, izlizane crvene starke i podvrnute prastare leviske. Često bi se čulo po gradu kako je Koka strašno talentiran muzičar. „Da je samo otišao malo dalje bilo bi nešto od njega.“ „Da Gibonni nije otišao iz Splita ne bi nikad uspio.“ „Isto ti je to, Mostar – Split.“ U vezi Koke, sumnjalo se na supstance. I bilo se u pravu. Mogao se kriviti rat za ono što je Koka danas. Žuto glavom i bradom hoda avenijom svaki dan u potrazi sa spasom. A mogao se naprosto kriviti i Kokin karakter. Bio je to čovjek koji je najviše doprinosio lošem ugledu zgrade. Taj je vječito dovodio svoje kolege zaražene sifilisom u stan ili pio s  njima ispred zgrade. Devedeset posto vremena oni su bili tu. Kada god netko prođe ispred zgrade, oni su bili tu i uvijek su radili isto. Ili su se svađali između sebe zbog najneinteligentnije gluposti ili su držali ogorčene monologe o tome kako ih društvo ne podržava.

Nisu oni bili ti koji su opasni. Njih se moglo otjerati s par uzvika. Mogao si ih pogoditi bilo čime s balkona i oni bi napustili. Eventualno bi brbljali svakojake gluposti i psovali na tebe, ali bi na kraju otišli. Nisu nanosili štetu, samo su zaudarali i smetuckali prolaznicima, ali prave štete od njih nije bilo. Onaj tko se bojao Koke i njegovog apsurdnog društva nije znao ništa o ljudima i stvarima grada Mostara. Nisu oni više imali ni para, ni droge, ni para za droge. To bi se zadovoljilo MB dvolitrom i pijuckalo po čitave dane. Kad se napiju, ispadala bi im guzica iz hlača i to bi bilo sve. A lako bi se i napili jer nijedan od njih nije imao preko pedeset kila.

Zato je svima bilo žao Koke kada su ga našli mrtvog u stanu. Svi su ga potajno voljeli iako su lajali na njega na sve strane. Koka je bio karikatura. Mala, slatka karikatura avenije. To je bilo sve. Zašto bi itko njega želio mrtvog?

 

*

 

Toliko mu je nedostajala da je nesvjesno bacio ruku na kauč i počeo maziti prekrivač. Noge je digao na stol, piljio u televiziju i lijevom rukom mazio po nozi svoju pokojnu ženu.

Jovan je živio sam i kupovao je 20 deka janjetine za ručak. Najčešće nije govorio ni s kim, ali nekim sretnim danima uspio bi izgovoriti čak dvije rečenice. „Goca, bogamu, ne deri se više!“ Tako bi Jovan govorio moralnom kretenu iz stana pored njegovog. Goca se svaki dan udarao sa svojom djevojkom Anitom, a njihovoj ubožnoj i nakaradnoj zajednici, u stanu pokraj Jovanovog, pridružila se i Gocina polusestra, Dijana. Nekada davno, dok je Jovan mogao maziti živu nogu svoje žene, Goca je živio i sa svojom majkom, mostarskom prostitutkom koja je preminula u jednoj hladnoj božićnoj večeri, s cigarom u ustima i djetetom koje se treslo od šoka i jeze. To dijete bila je Dijana, curica koja više nije imala ni oca ni majke. Nikoga, doli lude snahe Anite i neurotičnog brata Goce, a sudeći po tangama koje su joj se ocrtavale na predebeloj guzici, vjerojatno će uskoro krenuti majčinim stopama. Jovan je žalio jadno dijete sve dok je nije vidio kako razvaljuje antene na autima ispod zgrade. Poslije toga, počeo je psovati i Gocu i Anitu i Dijanu i čitavu zgradu u kojoj je bio osuđen na život.

Tako bi se njih troje ili dvoje navlačilo po čitave dane i remetilo Jovanov spokoj. Goca bi prijetio Aniti da će je ubaciti u kontejner, Anita bi njega pljunula u lice i krenula bježati po stanu. Goca, naravno, ne bi dopuštao da se njegova sopstvena žena odnosi prema njemu na takav način pa bi joj morao očitati svoje veliko i široko mišljenje o tim stvarima i kako zapravo muško-ženski odnosi valja da funkcioniraju, pa bi joj psovao i ćaću i braću samo padne li joj na pamet opet to napraviti i da će sad dobit šamar da upamti, a drugi put će požaliti što se rodila. E tu bi se negdje priključio i Jovan, da se ne deru više i da to stvarno nema smisla, bogamu Goca.

Druga Jovanova rečenica ticala se njegove pretjerane usamljenosti. On je kuhao ručak sam za samoga sebe, pa je taj isti ručak sam jeo i preživao i buljio u tišinu po stanu i kasnije prao suđe u toj istoj odvratnoj tišini i pio kavu bez progovorene riječi i sam je zalijevao cvijeće na balkonu i nije imao kome reći da je oslabilo i izlazio je iz stana sam i sam bacao svoje jadno smeće. Trzao se u međuprostoru tog osamljeničkog ludila pa bi, kada shvati da je otišao predaleko, nakon ručka, suđa, kave, cigare i cvijeća, rekao naglas: „Ti ćeš Jovane početi da govoriš sam sa sobom“. I tim putem išao je neumorno, iz dana u dan, svaki dan jednako: Goca, Anita, Dijana i Jovanova klimava ličnost.

Većinu je vremena znao da, na bilo koji način, ne pripada zgradi u kojoj živi, ali opet mu se po glavi vrzmala misao da možda i nije bez ikakvog razloga smješten pokraj Goce i Anite. Možda su svi koji žive u toj zgradi bolesne prikaze nesposobne za život? Kada bi Anka, njegova najmilija žena, bila tu, rekla bi mu da ne priča gluposti i da treba sutra tepih odnijeti na pranje. Dakako da bi ga Anka vratila u realnost.

Bilo je tih pomalo čudnih Jovanovih susjeda puna zgrada. Tako se zadesilo i što sad da se radi? Stan je kupljen prije četrdeset godina. Što da se radi? Da zove policiju?

Jovan nije imao puno posjetitelja, ali je zato imao jednog i najdražeg zbog kojeg mu nije falio nitko drugi. I sutra mu dolazi baš ona, unuka, Ena, dedino zlato, a on se samo nada da je Koka neće gađati čepovima od pive kao prošli put. Opet se razbjesnio na samu pomisao o tome i počeo nabrajati slike u glavi: Ogavan spolni odnos između njihovih prljavih i znojnih, crnih tjelesa pa proklinjanje dana kada Anita ostane trudna! Oni pojma nemaju o svetosti! Oni ne znaju da se kroz njih đavo ceri u uho svim moralistima planete!

Smirio bi se tek nakon što shvati kako i sam postaje odvratan misleći na njih.

Dan se odmotavao u Vukovarskoj 35, a velika većina stanova u zgradi bila je puna ljudi koji se nisu željeli buditi. Jovan je živio na drugom i zadnjem katu. Bila je to mala zgrada i svaki kat imao je samo tri stana. Osim Goce, Anite i Dijane, drugi kat s Jovanom dijelila je čudna baba s kojom nitko nikada nije komunicirao. Nitko se ne sjeća otkada točno su svi u svađi s njom niti zašto, ali nju se jednostavno nije pozdravljalo u stubištu niti je ona pozdravljala ikoga. U posjetu joj je dolazio samo sin izbačenih zubi i bolesne sličnosti sa njom, svojom majkom. Nitko joj nije znao ime pa su je zvali samo Cica.

Na prvom katu, točno ispod Jovana živjeli su Igor i Helena. Pokraj njih, u izgorenom stanom u kojem su ostali samo štokovi od vrata, živio je Koka, a pokraj Koke nije bilo nikoga niti je itko želio živjeti pokraj narkomana.

U Heleninom i Igorovom stanu prozori su bili zamračeni iako je bilo podne. Helena se probudila kada je Igor došao s prve smjene i legla na kauč u dnevnom boravku.

„Šta radiš ti Helena? Evo života ti šta radiš?“ Igor je sjeo za stol.

„Nećeš valjda plakati Igore?“

„Nemoj mi se obraćat!“

„Ne volim se budit“, rekla mu je i zapalila cigaru.  „Sva sam natekla, treba mi kave.“

On je mrzi. Gleda u nju i osjeti samo koliko je mrzi.

 „Oprosti što te živciram. Tamo ti je Milan, idi njemu.“ Izdiktirala mu je žena i pregrnula se dekom.

„Ti si NENORMALNA!“

Nije se obazirala na njegov komentar.

„Ja ne znam hoću li moći ići s vama.“

Odjednom je kazala kako ne želi ići na krizmu Igorovog nećaka. On je šutio. Igor je bio na rubu živčanog sloma. Znao je da je sam kriv za brak s ovom luđakinjom. Vjerojatno ne postoji niti jedna osoba u gradu Mostaru koja bi pozitivno znala odgovoriti na pitanje o tome što je ovo dvoje ljudi mislilo kada su se odlučili vjenčati. Da je dovoljno što su oboje mladi i lijepi i što on ima posao? Što znaju kuhati? Biti će super, jedva čeka vidjeti ju kako u naručju drži njihovo dijete.

Od svega isplaniranog ostao im je kredit za auto. Novca za trećeg člana obitelji nemaju, a čini se i da su ga prestali željeti.

Igor i Helena tako su životarili pokušavajući ne poludjeti dok čekaju nove i bolje prilike. Ali Helena je odlijepila. Prije par dana putovala je na selo. Padala je kiša pa nije vidjela par rupa koje su bile prepune vode i izravnate sa ostatkom asfalta. Udarala je u rupe i pepala autom po cesti bez pretjeranog uzbuđivanja. Pepanje je oštetilo lafete i na idućoj velikoj krivini potpuno je izgubila kontrolu nad autom koje je počelo, samo od sebe, skretati u lijevo, u, Bogu hvala, prazan prostor, a ne u brdo ili provaliju kao što se vrlo lako moglo dogoditi. Kada je došla kući rekla je Igoru da se tada malo prepala, ali budući da ne zna niti kako dignuti haubu, a ne kako uraditi bilo što drugo na autu nakon što je ta hauba podignuta, jednostavno je sama sebi rekla „ako ćemo ginut', ginut' ćemo“, upalila auto i nastavila voziti dalje. Na putu do Mostara mogla je poginuti nebrojeno mnogo puta, posebno zato što je pogoršavala stanje auta vozeći čitavim putem u razmaku od 90 do 100 km/h. Treba li govoriti da kočnice nisu dobro radile?

„Šta pričaš ti meni? Helena -“

Nadlaktio se na koljena i uhvatio za glavu. Nije dovršio rečenicu jer se bojao da neće biti povratka nakon što je izusti.

„Helena, ti nisi normalna.“ - „Ja ovo više ne mogu.“

„A ja mogu!?“

Rečenica je bila kobna. Helena se ustala sa kreveta i počela derati. Stajala je nad njim i mahala rukama kao kakva seljačka majka koja, nakon što je izrodila desetero djece i namirila živinu, čuje da joj se zamjera što ručak, koji je uspjela napraviti ni od čega za pola sata, nije dovoljno slan. „Nije kakav!? Nije slan!?“

Čuli su se njih dvoje po čitavoj zgradi i nitko se nije obazirao na njihove svađe. Ipak, Igor i Helena bili su akademski obrazovani ljudi s pravom da puknu s vremena na vrijeme i iz dana u dan. S druge strane, Goca i Anita su samo dva izvanbračna djeteta kojima treba zvati policiju. Jovan je pak mislio da su sve četvero majmuni koji ne znaju za što ni s kim se bore.

Ali na drugom katu, u Jovanovom stanu, bilo je nešto čega on nije bio svjestan, a nisu bili ni ostali žitelji Vukovarske 35.  S Jovanom je živio Mikael, u ćošku, pokraj ormara, u dnevnom boravku. Mikael nije uvijek znao o čemu Jovan razmišlja, ali je toliko godina proveo u službi njegove obitelji da je po kretnjama ruku i češkanjima po glavi, po lažnim osmijesima i grimasama lica mogao raspoznati u kakvim su raspoloženjima. Možda su tjeskobni zbog južine, zbog dreke u susjedstvu, zbog straha od smrti? Mikael je zapravo čitavo pokoljenje Jovanovića karakterizirao kao anksiozno, a zasluge za njihovu anksioznost pripisivao je dijelom njihovim genetskim predispozicijama, dijelom samome sebi, ali većinu zapravo gradu u kojemu žive, Mostaru njihovom, gradu maničnog zraka.

Kada se počne češati po zadnjem dijelu glave, pri dnu, gdje se kralježnica spaja s vratom, između dvije tanke kosti, tada je Jovan bio najosjetljiviji. Mikael mu je mogao šapnuti što je htio i svaka riječ pala bi na plodno tlo i rasula se u još plodnije hrastove uplašene zlobe u Jovanovoj staroj, samačkoj, povodljivoj glavi. Kada je imao namjeru usaditi misao, pomno planiranu, Mikael bi se gibao jako sporo i ne bi uzrokovao skoro nikakvo kretanje zraka dok prolazi pokraj njega. Skoro.

Tako se gibao i sada, pokraj Jovana koji je pušio svoju jedinu cigaru uz popodnevnu kavu, ostavljajući u njoj svu svoju usamljenost i ispuhujući dimove s trenutnim olakšanjem, češkajući se po vratu, između dvije tanke kosti.

„Ona nema tvoje krvi.“

Šapnuo je Mikael mahnuvši špicastim jezikom točno pokraj njegova uha da je Jovan gotovo osjetio prisustvo nečega. Pročačkao je uho i nastavio piti kavu. Nije upalio televiziju, samo je u miru razmišljao o Eni i kako jedva čeka da je vidi, da je zagrli, unuče svoje, didova lipojka, ljubi je deda. Nasmijao se krajičkom usne, ponovno povukao dim, ali ovaj put s više olakšanja jer sutra već neće biti sam. Dolazi mu Ena.

Doduše, Ena dolazi pozajmiti novce od njega.  

(...)

proza

Marko Gregur: Dan za izlazak

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u mnogim domaćim časopisima i novinama, kao i u inozemnim časopisima.Dobitnik je nagrade Ulaznica i Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti iz Republike Hrvatske. Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Naklada Ceres, 2011.), zbirke priča Peglica u prosincu (DHK, 2012.) i Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, 2014.) te roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, 2017.) Uvršten je u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.).

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Josip Razum: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Josip Razum (1991., Zagreb) apsolvent je psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u "Fantomu slobode", osvojio nagradu na KSET-ovom natječaju za kratku priču, član je i suosnivač Književne grupe 90+.


proza

Marta Glowatzky Novosel: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

U širi izbor ušla je i Marta Glowatzky Novosel (Čakovec, 1983.), profesorica flaute, prevoditelj i sudski tumač za njemački jezik.
Glowatzky je uz glazbenu akademiju u Münchenu završila i poslijediplomski interdisciplinarni studij konferencijskog prevođenja u sklopu Sveučilišta grada Zagreba. Objavljivala je u nekoliko zbornika i portala.

proza

Zoran Hercigonja: Kolotečina: Testiranje stvarnosti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Zoran Hercigonja (1990.) rođen je u Varaždinu gdje je diplomirao na Fakultetu organizacije i informatike. Radi kao profesor i objavljuje na portalu Poezija Online. Bavi se i likovnom umjetnošću.

proza

Stephanie Stelko: Ružica putuje u Maroko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Stephanie Stelko (1992., Rijeka) svježe je ime na sceni s obzirom da se pisanju vratila nakon što je prije dvije godine diplomirala medicinsku antropologiju i sociologiju u Amsterdamu. Teme koje obrađuje u antropološko-sociološkom i novinarskom radu tiču se marginaliziranih skupina, nejednakosti, feminizma, seksualnosti, tijela i zdravlja.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Dunja Matić: Večera

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dunja Matić (1988., Rijeka) je magistra kulturologije, urednica, recenzentica i književna kritičarka. Prozu, poeziju i osvrte objavljuje na stranicama Gradske knjižnice Rijeka i Književnosti uživo, dio čijeg je uredništva od 2013. godine. Roman „Troslojne posteljine“ izlazi u izdanju Studia TiM ove godine, a u pripremi je zbirka kratkih priča „Kozmofilije“.

proza

Sara Kopeczky: Atomi različitih zvijezda

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sara Kopeczky (1992., Zagreb) diplomirala je anglistiku i talijanistiku, prozu i poeziju objavljivala je u časopisima, zbornicima i na portalima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Pobijedila je na natječaju knjižnice Daruvar za najljepše ljubavno pismo. Članica je Novog Književnog Vala, književne skupine nastale iz škole kreativnog pisanja pod vodstvom Irene Delonge Nešić. Urednica je Split Minda, časopisa za književnost i kulturu studenata Filozofskog fakulteta u Splitu.

proza

Alen Brlek: Mjehur

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Alen Brlek (1988., Zagreb) dobitnik je nagrade Na vrh jezika 2013. godine za zbirku poezije Metakmorfoze. Objavljivan je između ostalog i u e-časopisu Književnost uživo, Zarezu, Fantomu slobode, zborniku Tko čita?, internet portalu Strane. Sudionik je nekoliko regionalnih i međunarodnih književnih festivala, a priprema i drugu zbirku poezije 'Pratišina'.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg