proza

Ljiljana Logar: Izgubljeni redoslijedi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ljiljana Logar (Koprivnica, 1988.) diplomirala je kroatistiku i fonetiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pobjednica je prošlogodišnjeg natječaja za kratku putopisnu priču Knjižnice Vladimira Nazora u Zagrebu i članica udruge za promicanje suvremene umjetnosti Dim mašina.



 

Izgubljeni redoslijedi – fragmenti sa crno-bijelih podloga

 

(Uputa čitatelju: Svaki od odlomaka stoji sam za sebe. Odlomci nisu numerirani kako bi se među njima lakše snalazilo, odnosno kako bi se redoslijed mogao mijenjati stalno iznova. Jer mijenjat će se stalno iznova. Tko to ne može podnijeti, ne treba ni znati.)

(...)

Ljudi govore koješta na račun toga, ja klimam glavom i sve razumijem, sve mi je jasno. Tebi je valjda jasno da su srca ovdje slučajno spomenuta metafora i da se ovdje ne radi o tebi. Ali uvijek ostaje ali, i uvijek ostaje prostor za objašnjenje kojeg se ne mogu sjetiti. Jedino što znam je lagati. Lažem vrlo dobro. Izvrsno je prepotentno. I sebi i drugima. Ali što god da radim, dišem neprestano. I to me vraća i to me vodi. Duboko pod vodom bila sam sat vremena i disala sam čitavo vrijeme. Pitaš se kako. Ili se ne pitaš ništa jer te nije briga. Jer si praktičan ili pragmatičan ili štogod. Ne podnosim pragmatizam niti pragmatične ljude, oni popravljaju suze.  A ja ne radim ništa i postoji mogućnost da ne dospijem nigdje.

(...)

Gledaš stojeći do vrata, jasno je da ne znaš što da kažeš, jedan od rijetkih trenutaka kad ostaneš bez riječi, ja se pravim da ne primjećujem. Oduvijek sam koristila suprotne veznike i koristim ih vrlo dobro. Ja sam suprotni veznik. Dišeš sa suprotnim veznikom. Ne možeš poraziti suprotni veznik. Ali nekako te volim. A ne bi trebalo biti tako. Suprotni veznik opet. Rekla sam ti. Upozorila sam te na početku. Rekao si da je to nešto drugo. Rekla sam ti sve i svejedno smo završili gdje smo sad. Smišljam bijeg. Neki odlazak koji bi nam olakšao ovo. Govorim ti sve.

(...)

Rekla sam mu sve. Neke sam stvari možda i izmislila. Doslovno ga ostavljam jer putujem na ekvator. To sam ukrala iz pjesme, možda knjige. Napravila priču iz toga. Nekad idem daleko toliko koliko je potrebno da mi se glasovi počnu miješati. Izmišljotine su tu kao primjer koliko mi je bitno vjeruješ li mi.

Izmišljam priču i govorim ti, smisao ionako nije u sadržaju nego činu.

Ti si priču već pročitao pa razgovaramo o tome još danima, suprotno od očekivanog, zajednički za to kujemo planove. To je dovoljno suludo da me usrećuje. Još uvijek nisam sigurna što je sreća. To što sam možda sretna ne znači ništa. Ja svašta kažem. Kad bih se mogla rastati od tebe, bila bih zacijelo netko drugi, negdje drugdje. Ali dogodi se nešto krivo, nešto drugo. Ili pravo. Ti mi baciš sve knjige s police jer literatura je nered. Smijem se danima. 

(...)

Sjedimo jedno nasuprot drugome i razgovaramo o tko zna čemu. Neke stvari se nikad ne mijenjaju, opet smo na početku. Ali na rubu smo, znam da smo na rubu. I sljedeći korak je korak u prazno. Jer ako samo netko iskorači, past će. Ispast će iz igre. Gledamo i nitko se ne pomiče. Jer se poznamo nedugo. Predugo. Jer je 10 generacijskih jazova između nas. Jer nema razloga. Jer nisam sigurna što se događa. Jer sam možda umislila. Jer ne postojim. Jer se smijem i jer sam sretna. Jer se bojim išta mijenjati. Jer je čaša pri kraju. Jer smo tu gdje jesmo. Ali da smo negdje drugdje... možda bi bilo drugačije.

 (...)

Sjedim sama uz cigaretu, kavu i putni kofer u praznom isparavajućem gradu. Žena u blizini pored mene glasna je i unosi mi nervozu. Sljepljena sam od vrućine i visokih tonova. Krpa na meni nalikuje na potkošulju i mjestimično se trza pod udarcima pulsa. Ne mogu se sjetiti odakle sam doputovala. Odnekud s juga.

Uličarka u plavoj haljini i žutim papučama tražila je novac. Debela žena to nije odobravala, ali je pitala za što joj treba. Plava haljina i žute papuče, sve je ostalo bilo sivo. Žena u plavoj haljini otad se pojavljuje u svim mojim pričama, čak i kad ih nema. Za cvijeće, skupljala je novac za cvijeće. Cvijeće nije neophodna ljudska potreba, viknula je Debela. Nosila je cvijeće na sinov grob. Slučajni susret ne smiju se ticati takvih stvari jer ih se kasnije ne može uklopiti u razgovor. Odlučila sam da je neću više nikad spomenuti, a ako i hoću, prešutjet ću sinov grob, to mi se činilo tako neukusno. Zato nekad pripovijedam o ženi koja sakuplja kovanice za mirisne štapiće. Plava haljina i žute natikače. Bez pomaka, bez treptaja. Takva lica odavno su izgubila moć mimikrije. Uličarke odlaze nepromijena izraza lica, ostali ostaju hvatajući isprike za neizgovoreno.

(...)

Ostao sam ležati na stolu. Prolivena kava kapala je sa stola. Tko zna koliko je vremena prošlo. Lakoća s kojom su se te dvije boje udaljile još mi uvijek izaziva mučninu.

Ne znam kako sam se sad toga sjetio. Još te uvijek nema. Sjedim na balkonu i pušim. Mrak i svjetla ulične rasvjete. Živim iznad drveća i slušam udaranje vlastitog pulsa. Još te uvijek nema.

(...)

Klik na daljinskom upravljaču prebacuje mi pažnju. Ljudi cirkuliraju tračnicama. Stranci sjede pored tebe u vlaku, s nekima od njih nikad nećeš progovoriti. Točke na putu koje ti odvlače fokus i ostavljaju da gledaš za njima dok odlaze tamo za boljim. Ne razgovaraš s njima, ali jezik koji nije tvoj dovoljan je da se sjetiš da postoji svijet drugačiji od tvog. I više ne znaš na kojoj stanici trebaš sići da stigneš kući. 

(...)

Znaš da žene zapravo ne postoje, ni ovdje ni igdje drugdje? Otvori knjige, nema ih. Nema ih u povijesti, nema ih na fotografijama, nema ih u snovima. Sanjam tebe. A tebe nema. Postoje u zemljama gdje je svakih nekoliko minuta silovana jedna žena. Te zemlje su sasvim stvarne, one su stvarne i njihova se prisutnost utvrđuje na bilo kojoj zemljopisnoj karti. Žene su brojevi i ilustracije. Nomina sunt odiosa. Ukinuti kategoriju normalnog, prijeći na Drugo, jer ovo je samo tuga. Između tuge i borbe odabirem borbu i ne radim ništa. Sjednimo na balkon, zapalimo jednu, kažeš. Zapalili smo pola kutije  i nitko se nije pomaknuo. Mislim da sam ovisna, usput rečeno. Mislim da mi nedostaješ. Morao si otići, baš kad sam pomislila da sam sigurna. Korozija uma. Cijeli mi se jezični sustav raspada. Moje rečenice nisu moje, ali nisu ni ičije tuđe. Samo su se razlomile negdje po putu. Prije dvije godine pila sam kavu sama u pustom gradu, bilo je vruće i bilo je kasno ljeto, u sjećanju mi je sve zagasito žuto, znaš da sam uvijek bila slaba na kasno ljeto, na kasno ljeto i na vlakove, kao u onoj knjizi o umirućem čovjeku.  Svi umiru osim njega, trebale su mi godine da se sjetim toga. (Teže je sa stvarima koje su ispisane izvan knjige, trebaju nekad godine da se sjetiš što zaista piše - šapne mi potreba da sve dodatno pojasnim. Mrzim dodatna pojašnjavanja i pišem ih u kurzivu.).

(...)

Sjedimo u predivnom stanu, svatko zabavljen sam sa sobom, gledaš TV i sve te podsjeća na neke druge. A meni ne smeta to što radiš. Zapravo nemam što reći. Kad pokušam nešto, sav se smuljam i izbacujem nepovezano riječi koje su naštimane nekim krivim tonovima, na kraju požalim što sam išta rekao. Sreo sam nekog maloprije, na cesti, kad sam se vraćao kući. Nisam ti to rekao. Nisam ti rekao da sam to sanjao noć prije. Neke druge ljude. Druge stanove. Odlaziš na balkon i plačeš. Ja nikad nisam vidio suze. Raspoznajem ih samo po zvuku i ne reagiram na njih nikako. Kad u suzama gledaš TV, ja točim novu čašu vina jer volim vino. Ja baš volim vino.  Ti nosiš rozne papuče. Moje noge su gole. Nekad hodam gol po stanu i odlazim na balkon zapaliti cigaretu da ti  ne smeta dim. I to ti smeta ponekad. S druge strane ljudi u uredskim stolicama zure u sjajne kutije prepune titravih grafičkih prikaza. Ne okreću glave pa zaista nije bitno nosim li što na sebi. Reagiraju na svjetlo. Gledaju me samo kad postavljam svjetla za božićnu rasvjetu. U trenutku kad su svjetla zasjala na prozoru, osjetio sam desetke pogleda na sebi. Mislio sam da zure u mene, ali kad sam se maknuo, njihove glave su i dalje bile uperene u istom smjeru. Iskopčao sam kabel iz utičnice i glave su se nazad okrenule svojim kutijama, natrag u svoju poziciju. Kao da se ništa nije dogodilo. Prošetao sam još jednom gol pored prozora. Ništa, nikakve reakcije. Ljude privlači svjetlo. Zaista nije važno sve ovo. Nastavljam raditi svoj posao nastojeći ne misliti o tome.

(...)

Putnici u kupeu stranci su i međusobno si komentiraju marku tenisica. Imaju nonšalantnost djece i ljudi koje slučajno sretneš. Pored njih neka je žena utonula u sjedalo, očigledno je lokalna, odaje je prozirnost kože. Stagnacija je prešla u tijelo, lagano potom i u dušu. Poslije toga više nikad ne odeš. Ne znam završava li tako, ali tu si. Ponekad tek popiješ koju čašu previše. Momci u kupeu guraju si papir u nos.

(...)

Morala sam izmisliti vlastite narative da ovladam svojim postupcima pred drugima.

(...)

Inače sam izgubljen.

(...)

You are unique, kaže mi internetski bog preko neke internetske aplikacije.

Tvorci aplikacije ne znaju da nisam vjernik. Možda im nije ni važno. Neki ljudi ipak pišu molitve tamo, pozivajući ljude da mole za njih. Neka žena naručuje nedjeljnu misu za glavnu junakinju sapunice. Pitam se je li ikad itko platio išta za Anu Karenjinu? Barem piće? Pitam Isusa o tome, u svojoj uobičajenoj maniri on šuti.

(...)

Razmišljam da stanem.

(...)

Već je trebalo završiti. Ali onda jednom sjedneš u kavanu, učini ti se da poznaješ riječi koje slušaš, učini ti se da su o tebi, a drugi te tjeraju da lažeš dok otvaraš usta sve manje, polako si oduzimajući i tu životnu zadovoljštinu. Struganje kristalića šećera po papirnatoj podlozi nečujno je, sve je pod prstima i nastavlja strujati preplavljujući te od glave do želuca zrakom koji nije ovaj i koji sad dišu neka druga srca. Jer ljudi su srca, zar ne, to je ono što sve drži na okupu, unutarnje i vanjsko, tijelo i ono što ga čini živim. To je ono što sam odavno prestala spominjati jer je klišej. Kao pinjata u trenutku kad se razbije i iznutra eksplodiraju šareno i sjajno upakirani slatkiši. Kao zaljubljenost koja se naglo prekida kad se probudiš i shvatiš da si sanjao. Kao zaljubljenost koja se naglo prekida kad se probudiš i shvatiš da onaj koga si sanjao nije onaj tko je pored tebe. Kao ništa što diše u mraku.

(...)

Pogledaš me i ne mogu se braniti. Odvodim te na uspinjaču, nikad se nismo vozili njome, nepotrebna je. Vozimo se dok ne potrošimo sav novac. Nakon toga pješačimo kući sat  vremena.

(...)

Svira Moby dok gnječim šećer u malim jastučićima od čijih mi se ilustracija povraća. Lica se više ni ne sjećam. Kao citat iz Malog princa, sad crtića pogledanog u okruženju djece koja se dosađuju. Bitno je nevidljivo. Nedostupno. Nedostižno. Možda nisam ja ta koja traga i trči za ilustracijom. Samo sam se zbunila. Ljudi se pogube često, rasipaju se i skupljaju u vremenskim intervalima koji izmiču pravilima. Smiju se kad nije smiješno i ne smiju se kad bi trebali. Kalkulacije mi nikada nisu išle i neke sam brojeve, koliko god se trudila i koliko god odraslija bila, nikad nisam uspijevala zbrojiti. Takvi su rijetki, ali baš se oko njih okupljaju svi ostali. Pa zbrajam i dodajem okolne kako bih došla do njega. Središnji broj koji izmiče svakoj kalkulaciji. Okolo, naokolo, do njih se dolazi okolnim putevima. Neki zbrojevi nikad ne profunkcioniraju. Objašnjenja je, pak, sve manje i očekuju se stvari. Velike stvari. Pitaju i traže. A ja sam sad sposobna samo zatvoriti se u sebe još više i osjećati se dobro. I kriviti druge za očekivanja. Krivim ih za sve.

(...)

Mijenjam tuđe živote za dojam čvrstoće. Takve rečenice smišljam tako dugo dok se ne rimuju. Gledam što rade drugi i nespretno ih imitiram. Kažem „nespretno“ jer se ne uklapam. Kao puzzla koju pokušavam ugurati u neku veću sliku, ali gurnem je u krivi okvir. Uvijek je guram u jebeno krivi okvir, tako ti to voliš reći. Ipak, kao kad smo bili djeca (ja, ti ili neki drugi), nekad, ako dovoljno dugo guraš to, sabiješ je unutra, ne izgleda bog zna kako, ali nekako stoji. Slika je ili sjebana ili joj taj element neslaganja daje onaj element neočekivanosti koji joj diže vrijednost, izdiže je iznad fabričke proizvodnje. Ako ćemo iskreno, jebe mi se za puzzle, u životu sam ih složio možda dvije, tri, vjerojatno niti jednu sam.

(...)

Idem u detalje, zadirem u smijeh ljudi sa susjednih stolova, fragmentirane poglede, miris jutara kad se sivih lica vraćamo kući u ranu zoru prije sunca, kad je svjetlost ljubičasta i nedefinirana sunčevim zrakama. Sunce koje nije vatreno, nego zračno. I oprane ceste od kojih postaneš nostalgičan za domom.

Ljeta su najtužnije godišnje doba. Jesen je milostiva i na tvojoj strani. Tko je na mojoj strani? Spremam šećer u džep kao da sklapam sporazum sa samom sobom. Da pristajem na nastavak.

 (...)

Ničim izazvan šalje mi svoje nacerene fotografije. Svaka od njih slaže se u njegovu veliku životnu puzzlu. Življenje američkog sna. Ponosi se cuganjem whiskija na WC-u i jedenjem celera na važnom sastanku. Ide mu sjajno, tvrdi. Hoda po mramornim pločicama i sere u vrhunski dizajniranom interijeru. Najvažnije stvari radiš na wc-u jer je to jedino vrijeme kad si sam sa sobom. Ima prisan odnos s wc-om i razrađen filozofski pristup tomu. To  me zabavlja, neke stvari zapisujem na omot pojedene čokolade. Stavljam to u torbu gdje će stajati zajedno s istrošenim maramicama, drugim propalim čokoladama, bombonima, ukosnicama, smrvljenim keksima i puderom koji se unutra rasuo još prije nego što sam prešla na svjetliju nijansu.

(...)

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg