"Meni se čini da nema dobrog pisanja ako ne pišete o onome što vas duboko dira i paralizira, jer talenat, ako ga ima, u tom slučaju može dati najviše od sebe. Pri tom ne mislim da priča mora biti tragična i potresna u nekom fatalnom smislu, ali 'piši o onome što znaš' meni se uvijek ispostavilo kao najkorisniji savjet", kaže Ivana Simić Bodrožić u jednom intervjuu povodom knjige pjesama "Prijelaz za divlje životinje". Ovdje, pak, možete zaviriti u ovu živu, vibrantnu knjigu.
Osam pjesama iz "Prijelaza..." po izboru autorice.
A jesu li bedaci dedi otkinuli ruke?
Nisu.
Ali su ga ubili.
Jesu.
A jesu tebe tukli?
Nisu. Ja sam pobjegla prije nego što su došli.
A jesu ti zapalili kuću?
Jesu.
I sve haljine su ti zapalili i barbike,
Onda si imala samo jednu bebu.
Da.
I šta si im onda rekla?
Ništa, ja sam pobjegla prije nego su oni došli.
A šta su oni tebi rekli?
Otiđite odavde, ovo je naš grad.
I macu si ti ubili?
Pa maca je ostala tamo.
Jadna maca.
A jesu zakopali dedu pod zemlju?
Jesu.
A gdje?
Ne znam.
Ali on me sad gleda s neba.
Da.
A kako kad nema oči?
Pa duša nema oči, ali te svejedno može vidjeti.
Ja mrzim bedace. Ja ću njih nogom.
Nemoj mrziti.
A zašto?
To nije lijepo.
* * *
Nikada nećete saznati koliko vas volim
Koliko uživam u mirisu sjajne trake sline
Koja se rasteže između tvoje brade,
Niz vrat, do okovratnika majice,
Dok uplakan histerično vrištiš
Kako mi više nećeš biti sin,
Imaš tri godine i zgazit ćeš me biciklom.
Nikada nećete saznati koliko vas volim
Kad navečer uđem u sobu da te još jednom pokrijem,
Preplavi me strah od onih koji će ti ući u život
Uvijek si otkrivena
Nekad skineš i donji dio pidžame,
Spavaš s isturenom golom guzom
Grizla bih i ljubila to moje mekano meso,
Samo je moje.
Nikada nećete saznati koliko vas volim
Dok sjedite jedno pored drugog
Na mašini za pranje rublja, okupani i mirisni
Usred ove prljavštine,
Dok režem dvadeset noktića,
Odumrlih stanica vaših malenih tijela.
Samo prema smrti idemo.
Nikada nećete saznati koliko vas volim
Jer sam previše umorna
Od ujutro vičem
Jer predugo ulazite u auto
Jer nisam ono što ćete htjeti da budem
Jer lažem o svijetu u kojem živite
Jer lažem o sebi i drugima
Jer ne znam bolje.
Nikada nećete saznati koliko vas volim
I kako se spremam, jednoga dana
Da vam se prestanem miješati u život.
* * *
Za svoj pedeset i šesti rođendan
Moja mama je pušila travu.
Sa sedamnaest godina je počela raditi
S devetnaest se udala
S devetnaest je rodila
Prvi put
S trideset šest je ostala bez posla
S trideset šest je ostala poluudovica
S četrdeset je ostala bez oca
S četrdeset i tri me zadnji put ošamarila
S pedeset jednom je postala baka
Prvi put
S pedeset i tri je ostala siroče.
Trećinu života ne spava.
Sjedimo tako za stolom,
Pušimo svi troje, ona, moj muž i ja,
Kaže, pa ja ništa ne osjećam,
Kažem, pa ti ni ne možeš više ništa osjetiti.
A pogledaj vas dvoje, oči vam se cakle,
Cakle se i tebi, mama, samo se ne vidiš,
A to je prvi znak da te lupa.
Ja sam razvaljena, ali ne želim da ona to vidi,
Pred njom sam sabrana,
Velika i iskusna,
Meni isto trava ništa ne može,
Opaka sam i zajebana, još više nego ona.
* * *
Vučemo se cestom uz polje
Sunce je popizdilo.
Ja sam, pomalo je to već i javna stvar,
Vlasnica traume.
I voljela bih te,
Sad kad smo prijatelji,
Odvesti do rupe koju mi je brat jednom pokazao.
Međutim, trava je narasla,
Ti si Srbin
A ja nisam više sigurna gdje se nalazi,
Ali valjalo bi da se pojavi
Ispast će da sam sve izmislila
Ne želim se osramotiti.
Lažni taksist nas čeka da obiđemo
Znamenitost
Jedan kapak mu visi
Zaradio je osminu rezervoara
Znoji se i proklinje biznis
Uzima nam novce
Vozimo se.
Šutimo.
Ima boga.
* * *
Imam prijelaz za divlje životinje.
Ide od samog početka kralježnice
pa skroz, skroz do dolje.
Krenu oko ponoći,
dlaka im je tamna i mokra,
prvo jedna, dvije male,
a onda za njima, na stotine.
Više ne mogu spavati,
prevrćem se po krevetu, hoću ga porušiti.
Ili nekad,
gurnem njegovu ruku tamo,
njome premjestim žbunje, sakrijem tablu.
Ali onda opet, sljedeće noći,
vidim ih u mraku, prvo svjetlucaju dva oka,
i tad zemlja počinje podrhtavati.
Imam prijelaz za divlje životinje,
ali bojim se,
spuštaju se do grada.
* * *
Carmen i Carlos
Su se potucali po svijetu
Ganjajući književne stipendije
Izgnani sa Kube.
Carmen i Carlos
Pred nama plešu tango
U dvorištu rezidencijalne kuće u Grazu
U krilu mi je njihov trogodišnji sin
Milosh (po Miloshu Formanu)
Čije ime nije na državnom
Spisku dozvoljenih imena,
Samo jedan od njihovih grijehova
Svojom tamnoputom ručicom
Mazi me po dojci,
Uživam.
Carmen i Carlos
Se smiju, zapinju i skoro prevrću stol
S maslinama i čašama vina
Milosh žmiri, diše duboko i cucla palac.
Carmen i Carlos
Ostaju još dugo sjediti u dvorištu
Kroz otvorene prozore dopire zvuk jezika
Koji među sobom pričaju
Carmen i Carlos.
Mi se još njušimo
Bolji smo nego što jesmo
Dižemo se i odlazimo u sobu
U krevetu smo po cijeli dan.
Sjećam se da je Carmen njegovala starce po kućama u
Barceloni
Negdje sam uhvatila da je Carlos za djevojkom otišao u
Krakow
Nema šanse da Milosh pamti tu večer kad se mazio s
mojim sisama
Bio je najljepši dječak s velikim ušima kojeg sam ikada
vidjela.
Ti uvijek plešeš sam zatvorenih očiju
Ja uvijek stišavam muziku koju ti pustiš
Carmen i Carlos su razbili tango,
Gdje ćemo pobjeći mi?
* * *
Tvoja žena bi trebala imati strast za prirodu,
Za pare koje se dižu iz zemlje,
Uz hodočasnički puteljak do Santiago de Compostela
O kojima pričaš užarenih očiju,
Kamo biste vodili vašu kćer,
Jednoga dana.
Tvoja žena bi trebala čitati knjige
Duže od sto pedeset stranica
Jer je uporna, pametna i disciplinirana.
Tvoja žena,
Svakako ne bi trebala biti u depresiji
I otkazivati magnetske rezonance u zadnji tren.
Ni rasplakati se na pijaci prepunoj
Sezonskih bresaka, lubenica, i svježe ribe,
Dok kupujete pileća krilca jer ribu ne podnosi,
Kad joj kažeš da su je vidjeli s drugim.
Tvoja žena ne bi se trebala praviti da spava.
Ni krvariti toliko zbog stresa.
Ni kupovati krišom cipele.
Radost.
Tvoja žena bi trebala biti
Sve što nisam
Ja,
Tvoja žena.
* * *
Poezija ne trpi prenemaganje,
zazivanje Boga da ispuni pravdu,
uspješne,
potpune,
a jedinstvene.
Ne trpi unaprijed određen put
koridorima sigurnih riječi.
Glatke površine.
Pražnjenje crijeva
svaki dan u isto vrijeme.
Jake i nepobjedive
izvan sigurnog prostora bodljikave žice.
Utabanu stazu
dobrohotnog obiteljskog nasilja
kojom se krećemo generacijama
slijedeći miris užeglog ulja
zatvorenih očiju,
samo da dođemo do doma.
Postoji doduše i drugi put,
razumije se,
to je tek rukavac
u kojem nemaš pravo biti žrtvom.
Pustiš da ti kosti lijepo strše,
preoznačiš svaku riječ na koju naiđeš,
puna srca prigrliš priznanje
kako baš ništa nemaš
i nikada nećeš ni imati,
osim tih smiješnih riječi
koje ti iz prozirnog neba
pljušte po glavi.
Nađeš jedan mali zaklon
(ako takav uopće postoji)
e, tamo, možda te čeka Poezija
i trpi
sve
tvoje.
Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.
Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).
Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.
Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.
Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA
Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.
Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.
Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.
David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.