NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Hana Hafner (1992., Zagreb) studira kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, piše kratke priče od kojih je jedna objavljena na Booksi, nakon što je sudjelovala u radionici kratke priče pod vodstvom Zorana Ferića.
JEDNA PRIČA S ODJELA ZA PISCE
Društvo različitih dobnih skupina se okupilo na klupicama livade blizu šume. Čitali su nešto sa svojih papira, smijali se i pričali.
„Slika govori više od tisuću riječi“ – rekao je Zoran – „i zato ćemo sada smišljati priče iz slika koje ste odabrali“.
„Ma ća? Kako?“ – prekine ga Manuela – „ća vi znate o nekim tamo ljudima sa slike? Nić. I kako ćete onda predikati o toj sliki?“
„De, dobro je“ – uplete se Dražen – „pusti čovjeka da govori“.
„Ma…pensan…vidiš 'ko su zaljubljeni, ljuti ili sritni, a ma? Ća dalje?“
„Joj evo opet nje“ – javi se Dinka mašući svojom lepezom – „kud baš po toj vrućini“.
„Vidi“ – kaže Zoran malo glasnije da prekine raspravu – „Možda je netko u trenutku kada je nastala fotografija ispričao vic, možda se spremao bakin najdraži ručak, možda…“
„E, možda, možda. Ma ća mi od toga imamo?“
„Verbalni orgazam“ – sklopi vidno iznervirana Dinka svoju lepezu i nadoda: „ili se možda učimo bontonu da pustimo ljude da kažu do kraja“.
„ILI vježbamo pričanje priča“ – ubaci se Zoran da smiri situaciju – „pričat će i vlasnici slika, tako da ćemo znati koja je prava istina iza slike“.
„E, ma tako da“. – složi se Manuela.
Dinka nastavi mahati lepezom.
„Oprostite, m..mogu li ja prva?“ – upita Helena.
„Možeš“ – kimne Zoran, a svi ostali pogledaju u nju.
Helena primakne papir bliže licu, pročisti grlo i otvori usta da počne čitati.
„A ma slika?“ – dobaci Manuela.
„Joj, da, zaboravila sam. Evo“ – podiže fotografiju držeći ju kažiprstom na sredini.
Na slici je dvoje starijih ljudi i malo dijete. Gospodin i gospođa se smiješe, a dijete izgleda kao da nešto govori.
„De, pošalji da vidimo normalno“. – kaže Dražen.
„Pažljivo primajte sliku da ju ne zamastite“ – opomene sve Dinka. Kada su pogledali i vratili sliku sa novim otiscima prstiju, Helena nastavi:
Možete pretpostaviti da slika prikazuje djeda i baku i njihovu unuku, no znate li njihovu povijest? Jesu li ti ljudi sa slike danas živi? Možda.
Godina je 1944. Oskar dolazi u svoj rodni grad iz postrojbe u Zagrebu. Hodajući gradom pored njega stane tenk iz kojeg izlaze njegovi prijatelji i pozivaju ga s njim u jednu „akciju“. Nije bio u njihovoj postrojbi, ali je svejedno otišao jer se osjećao izostavljeno što nije s njima u ratu. Imao je tu čast da vozi tenk. Kada su odmakli iz grada, neprijatelji su ih napali i morali su se braniti izvana. Izlazili su jedan po jedan kroz kišu metaka. Oskar je izišao zadnji i pokupio metak. U palac. I cijeli rodni grad je brujao o tome kako je Oskar ranjen. „Dobro je da nije u guzicu“.
Štefanija je samo čula da je ranjen. Umirala je od neizvjesnosti i straha. Kada ga je vidjela kako drži nogu u zraku i normalno priča i diše, laknulo joj je.
„Ti si stvarno vragu iz torbe ispal. Koji te Bog tjerao da ideš s njima?!“
„Daj Štefica, nemoj sad, vidiš da krvarim“.
„Da, imaš sreće“.
Godine 1951. Štefanija i Oskar su se zaručili i oženili. Uselili su se u stan Štefanijine firme u Zagrebu. Pokušavali su dobiti dijete. Nakon dvije godine uzaludnog pokušavanja, shvatili su da imaju problem. Dobivala je hormonske terapije. Nakon još 7 godina pokušavanja bili su spremni odustati. Petrova je poslala Šteficu u Daruvarske toplice na blatne kupke. Provela je dva mjeseca u zaključanome krilu za udane žene - potencijalne trudnice. U otključanome je bila prava zabava. Prije je bio cijeli kompleks otključan, ali morali su zatvoriti potencijalno trudnički odjel zbog porasta nataliteta vanbračne djece.
Dijelila je sobu sa Zlatom, dijabetičarkom koja je iza noćnog ormarića skrivala konjak, i Temidom, koja je gatala iz kave.
„Jeste čuli vi tu buku sinoć?“ – upita Zlata naginjući se prema vratima da provjeri je li sestra koja im je donijela kavu otišla.
„A kao i svaku noć. Nisam mogla zaspati.“ – prokomentira Mida uzimajući šećera.
„Ostavi malo i nama koju kockicu“. – skoči Zlata.
„Bez brige gospođo Zlata, tražit ćemo još ako će nam trebati.“ – namigne joj Štefanija.
„Danas ćemo saznati koja će od nas prva zanijeti“ – veselo prokomentira Mida naginjući džezvu“.
„Rađe ti otkrij tko je otac djeteta od Agostine prek' puta. Njen muž ili ona bitanga preko. To nas sve više zanima“.
„Nemojte tako Tereza, možda nije…“
„Ma kako nije, Štefica, jeste ju vidjeli kako je pocrvenila kada smo joj išle čestitati? Pa ja bi bila sretna na njenome mjestu, a ona se samo crvenila i kao da je imala knedlu u grlu“.
„Da, vrag pronađe put i kroz zaključana vrata kad hoće“ – doda Mida.
„A šta ćete. Nego, dajte vi meni recite Mida, koliko ću još ovdje biti?“ – kaže Štefanija pružajući šalicu svojoj gatari.
Godine 1961. blato je urodilo plodom i Štefica i Oskar su dobili sina, čija je kćer na slici s njima. No je li to sve bitno maloj da zna? Nije. Ja sam ta mala i kažem vam da nije. Za potrebe ovog druženja sam saznala sve što sam ispričala. Da nije ovog zadatka vjerojatno nikad ne bi ni saznala da mi je djed ranjen u ratu. U palac. Pamtim tu haljinu koju baka nosi na slici. Kupljena je u Maksimirskoj. Pitala sam. Nije neka ekskluziva iz Amerike ili Italije, ali za mene ta haljina ima značenje. U njoj je baka provodila najtoplije ljetne dane. Crno-bijela haljina laganog materijala, ali psihodeličnog uzorka s kopčanjem po sredini. I borosane. I bezgranična ljetna popodneva provedena sa djedom i bakom. Gledanja tv-a, jedenja slatkiša i igranja koliko želiš. Utopija u kojoj se sve tvoje želje ostvaruju. I svi oni jelovnici s puno masti i šećera koje ti roditelji ne dopuštaju. I nisi morao spremati igračke kada si završio s igrom.
Naravno da nije sve uvijek bilo tako lijepo. Pala sam jednoga ljeta tri puta na isto koljeno. I svaki me put djed nosio dok bi mi se krv cjedila niz nogu i smirivao dok sam plakala. Onda bi baka stavljala Gavezovu mast iz tube, gazu i mrežicu oko noge. „Sada izgledam kao da sam bila u ratu.“ – rekla bih dok je baka zatvarala smeđu kožnu kutiju prve pomoći, a djed bi se samo nasmijao. Danas se i ja tome smiješim kada pogledam koljeno. Ne samo zbog toga što sam saznala jednu ratnu zgodu svoga djeda, nego i zato što me podsjeća na te dane sretne dječje bezbrižnosti, kada nisam znala za politiku, gospodarstvo i obrazovanje. Kada mi je najveća briga bila da kiša ne padne baš tad kada sam se htjela igrati vani s drugom djecom. Jedan ožiljak koji u sebi nosi više od tisuću riječi.
Helena završava svoje čitanje. Čuje se samo Dinkina lepeza i šuštanje trave pod koracima jedne djevojke koja prilazi društvu pisaca: „Amo vi svi, znate da je vrime večere! Ma vidi ti…! Odakle moja slika o'de? Gospođo Helena, Vi ste ju uzeli? Jao, što ću s Vama? Idemo svi! Prati ruke i u sobe! Amoo!“
Svi se ustaju i hodaju prema zgradi.
„Joj, hvala Bogu da ste došli, mene ovi gnjave, a baš mi je vruće“ – maše lepezom Dinka.
„De, dobro je“ – odmahuje rukom Dražen.
„Ća ima za večeru?“ – upita Manuela.
„Možda su puževi“ – kaže Zoran razrogačivši oči.
„Opet on možda, možda…“ – mrmlja Manuela.
„A jebote luđaka“ – prokomentira za sebe glavna sestra odjela za pisce i pali cigaretu dok je sunce nad sanatorijem počelo zalaziti.
foto: Zlatko Prkačin
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''
Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.