proza

Hana Hafner: Jedna priča s odjela za pisce

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Hafner (1992., Zagreb) studira kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, piše kratke priče od kojih je jedna objavljena na Booksi, nakon što je sudjelovala u radionici kratke priče pod vodstvom Zorana Ferića.



 

JEDNA PRIČA S ODJELA ZA PISCE

 

Društvo različitih dobnih skupina se okupilo na klupicama livade blizu šume. Čitali su nešto sa svojih papira, smijali se i pričali.

„Slika govori više od tisuću riječi“ – rekao je Zoran – „i zato ćemo sada smišljati priče iz slika koje ste odabrali“.

„Ma ća? Kako?“ – prekine ga Manuela – „ća vi znate o nekim tamo ljudima sa slike? Nić. I kako ćete onda predikati o toj sliki?“

„De, dobro je“ – uplete se Dražen – „pusti čovjeka da govori“.

„Ma…pensan…vidiš 'ko su zaljubljeni, ljuti ili sritni, a ma? Ća dalje?“

„Joj evo opet nje“ – javi se Dinka mašući svojom lepezom – „kud baš po toj vrućini“.

„Vidi“ – kaže Zoran malo glasnije da prekine raspravu – „Možda je netko u trenutku kada je nastala fotografija ispričao vic, možda se spremao bakin najdraži ručak, možda…“

„E, možda, možda. Ma ća mi od toga imamo?“

„Verbalni orgazam“ – sklopi vidno iznervirana Dinka svoju lepezu i nadoda: „ili se možda učimo bontonu da pustimo ljude da kažu do kraja“.

„ILI vježbamo pričanje priča“ – ubaci se Zoran da smiri situaciju – „pričat će i vlasnici slika, tako da ćemo znati koja je prava istina iza slike“.

„E, ma tako da“. – složi se Manuela.

Dinka nastavi mahati lepezom.

„Oprostite, m..mogu li ja prva?“ – upita Helena.

„Možeš“ – kimne Zoran, a svi ostali pogledaju u nju.

Helena primakne papir bliže licu, pročisti grlo i otvori usta da počne čitati.

„A ma slika?“ – dobaci Manuela.

„Joj, da, zaboravila sam. Evo“ – podiže fotografiju držeći ju kažiprstom na sredini.

Na slici je dvoje starijih ljudi i malo dijete. Gospodin i gospođa se smiješe, a dijete izgleda kao da nešto govori.

„De, pošalji da vidimo normalno“. – kaže Dražen.

„Pažljivo primajte sliku da ju ne zamastite“ – opomene sve Dinka. Kada su pogledali i vratili sliku sa novim otiscima prstiju, Helena nastavi:

Možete pretpostaviti da slika prikazuje djeda i baku i njihovu unuku, no znate li njihovu povijest? Jesu li ti ljudi sa slike danas živi? Možda.

Godina je 1944. Oskar dolazi u svoj rodni grad iz postrojbe u Zagrebu. Hodajući gradom pored njega stane tenk iz kojeg izlaze njegovi prijatelji i pozivaju ga s njim u jednu „akciju“. Nije bio u njihovoj postrojbi, ali je svejedno otišao jer se osjećao izostavljeno što nije s njima u ratu. Imao je tu čast da vozi tenk. Kada su odmakli iz grada, neprijatelji su ih napali i morali su se braniti izvana. Izlazili su jedan po jedan kroz kišu metaka. Oskar je izišao zadnji i pokupio metak. U palac. I cijeli rodni grad je brujao o tome kako je Oskar ranjen. „Dobro je da nije u guzicu“.

Štefanija je samo čula da je ranjen. Umirala je od neizvjesnosti i straha. Kada ga je vidjela kako drži nogu u zraku i normalno priča i diše, laknulo joj je.

„Ti si stvarno vragu iz torbe ispal. Koji te Bog tjerao da ideš s njima?!“

„Daj Štefica, nemoj sad, vidiš da krvarim“.

„Da, imaš sreće“.

Godine 1951. Štefanija i Oskar su se zaručili i oženili. Uselili su se u stan Štefanijine firme u Zagrebu. Pokušavali su dobiti dijete. Nakon dvije godine uzaludnog pokušavanja, shvatili su da imaju problem. Dobivala je hormonske terapije. Nakon još 7 godina pokušavanja bili su spremni odustati. Petrova je poslala Šteficu u Daruvarske toplice na blatne kupke. Provela je dva mjeseca u zaključanome krilu za udane žene - potencijalne trudnice. U otključanome je bila prava zabava. Prije je bio cijeli kompleks otključan, ali morali su zatvoriti potencijalno trudnički odjel zbog porasta nataliteta vanbračne djece.

Dijelila je sobu sa Zlatom, dijabetičarkom koja je iza noćnog ormarića skrivala konjak, i Temidom, koja je gatala iz kave.

„Jeste čuli vi tu buku sinoć?“ – upita Zlata naginjući se prema vratima da provjeri je li sestra koja im je donijela kavu otišla.

„A kao i svaku noć. Nisam mogla zaspati.“ – prokomentira Mida uzimajući šećera.

„Ostavi malo i nama koju kockicu“. – skoči Zlata.

„Bez brige gospođo Zlata, tražit ćemo još ako će nam trebati.“ – namigne joj Štefanija.

„Danas ćemo saznati koja će od nas prva zanijeti“ – veselo prokomentira Mida naginjući džezvu“.

„Rađe ti otkrij tko je otac djeteta od Agostine prek' puta. Njen muž ili ona bitanga preko. To nas sve više zanima“.

„Nemojte tako Tereza, možda nije…“

„Ma kako nije, Štefica, jeste ju vidjeli kako je pocrvenila kada smo joj išle čestitati? Pa ja bi bila sretna na njenome mjestu, a ona se samo crvenila i kao da je imala knedlu u grlu“.

„Da, vrag pronađe put i kroz zaključana vrata kad hoće“ – doda Mida.

„A šta ćete. Nego, dajte vi meni recite Mida, koliko ću još ovdje biti?“ – kaže Štefanija pružajući šalicu svojoj gatari.

Godine 1961. blato je urodilo plodom i Štefica i Oskar su dobili sina, čija je kćer na slici s njima. No je li to sve bitno maloj da zna? Nije. Ja sam ta mala i kažem vam da nije. Za potrebe ovog druženja sam saznala sve što sam ispričala. Da nije ovog zadatka vjerojatno nikad ne bi ni saznala da mi je djed ranjen u ratu. U palac. Pamtim tu haljinu koju baka nosi na slici. Kupljena je u Maksimirskoj. Pitala sam. Nije neka ekskluziva iz Amerike ili Italije, ali za mene ta haljina ima značenje. U njoj je baka provodila najtoplije ljetne dane. Crno-bijela haljina laganog materijala, ali psihodeličnog uzorka s kopčanjem po sredini. I borosane. I bezgranična ljetna popodneva provedena sa djedom i bakom. Gledanja tv-a, jedenja slatkiša i igranja koliko želiš. Utopija u kojoj se sve tvoje želje ostvaruju. I svi oni jelovnici s puno masti i šećera koje ti roditelji ne dopuštaju. I nisi morao spremati igračke kada si završio s igrom.

Naravno da nije sve uvijek bilo tako lijepo. Pala sam jednoga ljeta tri puta na isto koljeno. I svaki me put djed nosio dok bi mi se krv cjedila niz nogu i smirivao dok sam plakala. Onda bi baka stavljala Gavezovu mast iz tube, gazu i mrežicu oko noge. „Sada izgledam kao da sam bila u ratu.“ – rekla bih dok je baka zatvarala smeđu kožnu kutiju prve pomoći, a djed bi se samo nasmijao. Danas se i ja tome smiješim kada pogledam koljeno. Ne samo zbog toga što sam saznala jednu ratnu zgodu svoga djeda, nego i zato što me podsjeća na te dane sretne dječje bezbrižnosti, kada nisam znala za politiku, gospodarstvo i obrazovanje. Kada mi je najveća briga bila da kiša ne padne baš tad kada sam se htjela igrati vani s drugom djecom. Jedan ožiljak koji u sebi nosi više od tisuću riječi.

Helena završava svoje čitanje. Čuje se samo Dinkina lepeza i šuštanje trave pod koracima jedne djevojke koja prilazi društvu pisaca: „Amo vi svi, znate da je vrime večere! Ma vidi ti…! Odakle moja slika o'de? Gospođo Helena, Vi ste ju uzeli? Jao, što ću s Vama? Idemo svi! Prati ruke i u sobe! Amoo!“

Svi se ustaju i hodaju prema zgradi.

„Joj, hvala Bogu da ste došli, mene ovi gnjave, a baš mi je vruće“ – maše lepezom Dinka.

„De, dobro je“ – odmahuje rukom Dražen.

„Ća ima za večeru?“ – upita Manuela.

„Možda su puževi“ – kaže Zoran razrogačivši oči.

„Opet on možda, možda…“ – mrmlja Manuela.

„A jebote luđaka“ – prokomentira za sebe glavna sestra odjela za pisce i pali cigaretu dok je sunce nad sanatorijem počelo zalaziti.

 

 

 

foto: Zlatko Prkačin

poezija

Lara Mitraković: Lov na ptice pjevice

Lara Mitraković (Split, 1992.) studira kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, poezija joj je objavljena u više časopisa, zbornika i portala, a 2016. pobijedila je na natječaju za književnu nagradu Grada Karlovca "Zdravko Pucak" rukopisom "Brojanje pogrešaka". Članica je književne grupe 90+.

proza

Sven Popović: Ulomak iz romana 'Uvjerljivo drugi'

Nekada se čini: sve se obrnulo. Klinci odrastaju brže, ali sporije postaju odrasli. Svijet je vruć krumpir, tridesete su nove osamnaeste, a velike priče o odgovornosti predane su sve samo ne odgovorno – i treba plesati što dulje –ili tako barem u jednom novozagrebačkom naselju izgleda Emiru, Iliji i Fricu, a najviše onome oko koga se sve vrti, Mladome Piscu, bezimenom junaku novog romana Svena Popovića.
Nakon Neba u kaljuži (Meandar, 2015.), Popović je ove godine objavio i 'Uvjerljivo drugi' roman (Fraktura) iz kojeg donosimo dio uvodnog poglavlja.

poezija

Vigor Vukotić: Geometrija kolodvora

Vigor Vukotić (1991., Zagreb) diplomirao je antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađivan je na Goranovom proljeću u kategoriji srednje škole, a pjesme i kratke priče objavljivao je u Vijencu, Republici i UBIQ-u. Član je Književne grupe 90+.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

poezija

Maša Seničić: Nametljive oaze

Maša Seničić (1990., Beograd) je scenaristkinja, pjesnikinja i esejistkinja. Završila je master studije Teorije dramskih umjetnosti i medija, a trenutno pohađa doktorske znanstvene studije na istom. Surađivala je na različitim domaćim i međunarodnim projektima, kao autor i suradnik na filmu, a zatim u kazalištu, na radiju i brojnim festivalima. Jedan je od izbornika programa Hrabri Balkan u okviru Festivala autorskog filma, kao i jedna od osnivača i koordinatorica edukativnih programa Filmkulture. 2015. objavljena joj je zbirka poezije “Okean” (Mladi Dis). Radi kao urednica i razvija nekoliko autorskih projekata koji uporište nalaze u teoriji kulture, studijama sjećanja i promišljanju različitih aspekata internet umjetnosti.

poezija

Josip Vdović: Zračna struja

Josip Vdović rođen je 1992. u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest. Dosad svoju poeziju nigdje nije objavljivao.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg