proza

Marina Čović: Poduzeće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marina Čović (1981., Sarajevo) završila je Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu. Piše poeziju i kratke priče, a dobitnica je nagrade Ulaznica u kategoriji proze za 2014. godinu.



                       

  PODUZEĆE

 

Središnjica je izračunala da će bruto mjesečni dohodak firme porasti za dvadeset i sedam cijelih pet posto. Dvadeset i sedam cijelih pet posto nije mala stvar. Pogotovo u ovakva doba kad su sve Šume u toj nekakvoj krizi. I veće i jače od naše male, ali srčane Šume.

Uvijek smo se držali zajedno.

Nekako smo se još više stisnuli jedni uz druge kako nas je kupila ta velika firma šta je lagano širila pipke po svim okolnim šumama. Uglavnom, pukla vijest da dolazi netko da nas pouči kako ćemo dalje (eto kao nismo znali do sad), desetak dana prije nego smo ga zaista i vidjeli. Do tad su mu (u toj našoj igri pogađanja) u nekoliko navrata izrasli golemi vampirski očnjaci ili pak anđeoska krila ovisno tko bi ga se spomenuo. Što se može, Kokica- naša tajnica- nije baš od neke velike diskrecije. A potencijalne rupe u informacijama popunila bi njena osebujna mašta. Uglavnom kad je novi Direktor odvagao da je pravi čas da nam najavi tog važnog roll-modela, vodećeg lidera i coacha (volio je riječi iz druge daleke Šume, imao je osjećaj da ga čine većim) na području upravljanja i organizacije svi smo se morali praviti ozbiljni- da Koka ne najebe.

Sutradan, u utorak, započeli smo dvodnevnu sesiju ispiranja mozga. Glava mi je bila dupla kad sam došao kući. Coach je bio zajeban, objasnio nam je kako da razmišljamo, često je poentirao prstom, dizao samo onu jednu obrvu i nedajbože da ste svojim pitanjem pokazali neslaganje s „novim metodama“. Uh! Čuli smo da je Magare najebalo upravo radi toga, Coach je pojasnio Direktoru kakav to damage radi ostatku našeg malog kolektiva i ako on misli da ostanemo tako „kompaktni“, valjalo bi Magare „uputiti“ u benefite ovakvog načina organizacije, dodao je i životnog razmišljanja uopće (kaže se mindset ako niste znali). Sve nam je to Kokica prenijela, ali nije se puno ni trebala truditi, naime novi Direktor nije vjerovao u zidove pa smo od njegova „instaliranja“ na čelo našeg malog kolektiva (da instaliranje je prava riječ, čuli smo i tko ga je tu instalirao, ali to vam ne smijem reć!) bili u prozračnoj prostoriji odijeljeni nekim kartonskim zidovima šta su sezali do pupka- onako za ukras, tako da smo ključne riječi i sami čuli. Zamislite samo jezične konstrukcije- „ostanemo tako kompaktni“, e da je bar Magare znalo tako postaviti pitanje ne bi mu Direktor bio ribao uši čitava dva sata. Izišao je iz njegove kancelarije (da, zaboravio sam vam napomenuti da ona teorija o zidovima nije vrijedila za našeg Direktora- on je imao važnog posla i trebao mu je mir i tišina) sav k'o popišan, objesile mu se one rutave uši još i više. Medo ga je pokušao malo odobrovoljiti (dobar je Medo, veseljak i prijatelj), ali Magare više nije progovaralo.

Idući dan nas je dočekala ta ploča. Ono baš ploča, k'o u školi. I sad, trebalo je upotrijebiti svo ono pusto znanje koje smo stekli u zadnja dva turbulentna dana da počnemo raditi „kako treba“. Direktor je najavio svoj dolazak (inspekciju?) točno u podne. Telefoni su zvonili već od ranog jutra. To je doba godine kad jednostavno imamo najviše posla. S proplanka na drugom kraju Šume tražili su procjenu koliko bi došao novi krtičnjak. Gospođa Krtica je zvala- bila je u velikoj žurbi i sve njoj je to trebalo još jučer. Spominjala je i nekakav bazen (popizdili su svi za tim bazenima od prošle godine, navodno ne možeš više apartman iznajmiti bez njega...). Znači trebalo je izići na teren procijeniti stanje trenutnog krtičnjaka (navodno se urušava, ali nije ženama za vjerovati) zatim napraviti proračune i iscrtati projekt. Poslije je zvao Orao. Širi „preduzeće“ i malo bi da mu „nacrtamo to, ako more odma“ pa da zove radnike da mu to „poziđaju“. Srećom Lija se javila. Dugo je pričala, kimala glavom i slušala s razumijevanjem, ponavljala je Orlove riječi, na niti jedno pitanje nije odgovorila s konkretnim odgovorom, a kad je poklopila rekla nam je: „Sve u redu,“ i nasmijala se kako samo ona zna (svaki put me trnci prođu).

Dobili smo do deset sati još tri narudžbe: projektirati novu kućicu na drvetu za našu priju Vjevericu (s njom se sve možeš dogovoriti, normalan insan), iz Šume preko puta zvali su da bi oni neki mall. Tamo su imali nekog nabrijanog mladog voditelja koji je došao iz daleke Šume, e kad je Sova umal' popizdila usred razgovora s njim, kaže čuli su da: „...smo jeftini, a kvaliteta može proć.“ Sve se nekako mislim šta njoj je diglo tlak- Sova je inače naša „moralna vertikala“, ili u terminologiji one daleke Šume quality gard. Naravno zvala je i Perzijska maca, kao i svake godine u ovo doba, malo bi preuredila, „nekako joj je dosadilo“ (muž joj je na terenu u onoj dalekoj Šumi, nema ga po cijelu godinu, rinta bleso k'o pas).

Sad smo mi to sve trebali podijeliti na manje „radne jedinice“ (tako nas je Coach naučio), to jest tasko-ve, zatim svaki novi posao (projektiranje mall-a, kućice na drvetu... ) predstaviti jednim velikim A4 papirom na toj našoj novoj ploči. I tako smo došli do toga da ploča ima pet redova (jedan za svaki posao) i četiri kolone. Kolone su se zvale: proračun, iscrtavanje, revizija, napravljeno. S pet redova i četiri kolone predstavili smo posao koji radimo (u prosjeku zadnjih petnaest godina). I sad su oni taskovi na koje smo razbili poslove stajali na početku odgovarajućeg reda (tj. pripadajućeg A4 papira), a mi smo ih trebali uzimati i lijepiti svoje ime na njih. Da, imali smo samoljepljive papiriće na kojem smo imali napisana naša imena u desetke primjeraka (da možemo više posla napraviti)- to je Mrav radio cijela tri sata, gledao kome najbolje pristaje koja boja, zatim određivao font, bitno je da se ime dobro vidi na odabranoj podlozi tj. boji, pazeći pritom da boje nisu slične, jer ne bi to bilo dobro znate, ispalo bi da jedna boja ništa ne radi- pa šta bi naš Direktor na to?

Mrav je inače bio poznat po tome da svemu pristupa s jednakom ozbiljnošću i predanošću. Možda se pitate čemu sve to? Dakle Coach, a nisam vam to rekao Coach je bio Zmija (ipak su u pitanju u onoj igri nagađanja bili samo dobri zubi), je rekao da ti naši taskovi moraju letit po ploči, nema zastajkivanja i čekanja u kolonama (sad mi nešto onaj Orao odmah pade na pamet); i naravno ovako je „bolja preglednost“. Kokica je kasnije komentirala kad smo pušili ispred firme da je to sve stvar kontrole. Sad svaka budala koja prođe kraj ploče vidi šta k'o radi. Zec je potegao dim i nervozno odbrusio: „Eto k'o do sad nismo nikako radili. Jeb'la ga ploča!“ Dok se Kornjača složila glavom s njime već smo završili s cigarom i kavom. Sreća, jer je bilo jedanaest i po već, i trebalo je sad počistiti sav onaj nered koji je ostao nakon rezanja pustih papirića i lijepljenja po našoj šarenoj ploči.

Dok smo mi to sve radili naišao je Prasac da nam popravi klimu (Direktor ga poslao, ovi sa Zaštite na radu su fala Bogu brzi na kaznama). Kad je vidio ploču pogledao nas je prezrivo od glave do pete i odroknuo: „Lako ti je tako, zajebavat se na poslu, a ja odi zarađujem kruv u loju lica svog, eee jadna majko!“. Zec se krenuo opravdavati i prepirati, ali nema smisla Prasac je- hm šta reći...Prasac? Uglavnom, Medo se isprsio pokraj njega pa je požurio s tom klimom- sreća jer ne bi bilo dobro da je vidio ono šta je uslijedilo i ovako nas je cijela Šuma sutradan zajebavala da na poslu samo „šaramo po ploči“ i dijelila nam flomastere, post-ite i ine školske materijale...

I već se tad vidjelo kako se tko nosi sa stresom.

E jesam vam spomenuo da smo bili na tečaju i za to? Dobro ne mogu se sad svega odjednom sjetiti, dajte malo olabavite... Uglavnom rezime tečaja je da ne valja kad ste pod stresom, različiti ljudi različito reagiraju na njega- na netu vam ima dosta materijala o tome, ali u svakom slučaju trebate disati. Držao ga je gospodin Udav, vanjski konzultant- sve nam je ispričao o svoja tri udavčića i njihovim „mamama-zmijama“ (upravo je u potrazi za trećom ako ste zainteresirani dam vam broj?). Tako tu smo se bili baš ono fino zbližili. Gdje sam ono stao? Aha- šta je uslijedilo... Dakle inspekcija.

Šta reći! Direktor je bio vidno razočaran.

Kao prvo nije: proračun, iscrtavanje, revizija i napravljeno. Srce ga je odmah tu zaboljelo.

Treba pisati: Calculation, Drawing, Revision i Done. Treba pisati kako treba!

Dalje - ne kaže se posao nego projekt - ako treba i za to će nam organizirati tečaj da nas konačno više i jednom za svagda nauči kako se govori. Pa kako mi mislimo uopće raditi kad nemamo pojma ni šta radimo? Zamislite. Zapravo siguran sam da Mrav nikad ne bi znao da treba napraviti proračun za taj naš veliki mall projekt. Ali sad kad će pisati Calculation, e sad je naš Mrav apsolutno siguran i zna šta treba raditi. Tako je barem Direktor rekao.

Zec je nešto nervozno pocupkivao pa ga je Direktor upitao da jel mu se piša i ima li kakvih problema? Pocrvenio je k'o ris, ali nije „a“ rekao. Takav je on. Poslije smo ga slušali kako izbacuje žuč cijelih sat vremena.

Sova je mudro šutjela cijelo vrijeme i čekala da se Direktor ispuše. Mrav je slušao i pamtio šta sve treba napraviti. Dok je Kornjača na Direktorovo: „Jel jasno?“ potvrdila glavom, on je već odmarširao u svoju čibu (tako smo mu zvali kancelariju).

Kokica je doletjela do naših „kartona“ čim je Direktor nježno zatvorio vrata. Zanimalo ju je šta je bilo. Direktor ne vidi šta se događa na ploči, treba to bolje, preglednije... Magare ju je rado uputilo, no bilo je dovoljno pametno ovaj put da ne izgovori ono šta misli. Zapravo, šta svi misle. Šta treba promijeniti? Nitko nije znao. Ali do sutra su trebali to nešto promijeniti.

„Inače...“

Direktor je bio jasan. 

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg