proza

Antonio Timko: We're in Kalambur

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Antonio Timko rođen je u Zagrebu 1988. godine. Apsolvent je polonistike i fonetike.



 

*

Kasnim na posao.

Čekam drugi tramvaj i spazim te na stanici jer preglasno komentiraš. Nešto glasno dobaciš i ulazimo na ista vrata. Nastavljaš u preglasnom tonu i upitaš me što čitam, taman nakon što pomislim da bi mogla. Odgovorim kao što sam i zamislio na što daješ vjerojatno već pripremljenu repliku koja bi savršeno pristajala uz bilo koji odgovor, na koju nisam računao. Pristojno se osmjehnem i pomislim kako je to posljedica iskustva i godina između nas. Okreneš se a ja se vraćam knjizi iako više ne razmišljam o njoj nego o tvojoj zainteresiranosti njome. Par minuta se nasumično pogledavamo, ti knjigu pa mene, ja glumim da provjeravam na kojoj smo stanici. Oslobađa se mjesto i sjedaš preko puta mene. Igra se nastavlja, roza slova na žutoj pozadini. I otvorena knjiga u koju upisujemo naše poglede. I dalje se pravim da čitam, iako mi treba nekoliko stanica da okrenem list jer sam prespor. Zastanem na svakoj točci, svakom slovu dodjeljujem tvoj lik i zamišljam kako izgovaraš riječi zajedno sa mnom. Čitaš mi s usana i strpljivo oblikuješ svaku riječ, repliciraš svaki zarez i s veseljem očekuješ sljedeću stranicu. Znaš bolje od mene što sam pročitao, jer čitaš s razumijevanjem. Ja samo razmišljam o tebi kako razmišljaš o meni i nadam se da je ta slika vjerna replika pravoga mene, stoga namještam naočale da ne odmaraju ukoso na mom nosu i prođem prstima kroz kosu. Onako usput. Vjerojatno više razmišljaš o knjizi nego o meni, ali to nije bitno jer mi više nismo odvojeni subjekti u tramvaju. Stopili smo se i uživamo dok nas pokreće i spaja tvoja mašta. Knjiga je postala produženi dio mene i ujedno jedina veza s tobom. Pomislim kako bih mogao ovako satima, a da zapravo ne pročitam ni slova. Neprestano igramo ovu malu igru i okrećem stranicu kad pretpostavim da smo ju oboje pročitali, iako ti malo brže čitaš od mene. Uzeo sam to u obzir. Ne brini. Vjerojatno bi mi mogla biti majka. Zabavlja me razlika u godinama i način na koji me pokrećeš. Zaboravio sam mobitel i to me čini nervoznim jer nemam razloga prekinuti ovu sponu između nas. Još samo dvije stanice i izlazim. Što će se dogoditi nakon toga? Pritisnuti ću tipku prerano, što je potpuno netipično za mene, kako bih ti dao vremena da odlučiš. Odbrojavam sekunde, okrećem stranicu i oprezno stavljam marker, da zapamtim broj stranice koju nismo pročitali. Polako se približavam, uvježbanim pokretom stavljam knjigu u ruksak i njišem se u ritmu tramvaja. Još samo par sekundi i vrata će se otvoriti. Tipka treperi poput mene. Zakoračio sam i izlazim iz tramvaja. Ne krećem u uobičajenom smjeru. Zapravo samo stojim, čekam da tramvaj krene dalje. Sada je na tebi red. Zamišljam kako izlaziš iz tramvaja i krećeš prema meni, iako ne znam kako se priča nastavlja. Pričekam još sekundu i odbijam pogledati ulijevo. Sada je na tebi red.

 

Lišće.

Ubrzan i na trenutke kaotičan ritam bio je sastavni dio ovog mladića. Vječito rastrgan između obaveza koje je zaista imao i onih koje je negdje u prikrajku sanjao. Otkada pamti studeni, ovako sunčanog dana nije bilo te ga je iskoristio za ugodnu vožnju biciklom. Na povratku kući, rutinskim odlaganjem ključeva pogledao je kroz prozor, što nije bilo toliko neobično koliko bi isticanje te radnje dalo naslutiti. Zagledavši se u jesenske boje lišća koje je polagano plesalo na suncu u silaznoj putanji, pogled mu je zastao na starčiću koji je pretrpan vrećicama sjeo na klupu da odmori. Klupu na koju je on toliko puta sjeo kao dječak, klupu na kojoj je provodio vrijeme s prijateljima i izmjenjivao djetinjaste priče i maštarije, klupu koja je služila kao gol ili pik za vrijeme igre, klupu na kojoj je provjeravao stanje uvijek krvavih koljena i predviđao reakcije roditelja kada se napokon vrati kući, klupu na kojoj bi sada eventualno zastao nakon izlaska, klupu na kojoj i dalje sjedi starac i spremno bi žrtvovao koreografiju lišća za saznanje o čemu razmišlja. Misli su mu obojane lišćem, sjetne i duboke, zamišlja kako starac uživa u istom plesu, polako zatvara oči i uživa u toplini sunca i veseloj buci razigrane djece na škripavim ljuljačkama. Zamišlja nasmijana lica svojih unuka i izmišlja kolač koji će im napraviti od kupljenih namirnica dok miris cimeta i naranče ispunjava kuhinju u njegovim mislima. Uto ga nešto prene i na trenutak zaboravi na starčića na klupici, starčića koji je s druge strane prozora i zamišljen sjedi na klupi. Starčića koji je par trenutaka ranije po stoti put proklinjao prenatrpan i brižno sastavljen popis namirnica koji je povijao njegova vremešna leđa te je usred svoje nemoći spazio klupu na kojoj nije bilo svakodnevnih bučnih nametnika te je malo zastao kako bi se uvjerio da nije umislio ovu drvenu oazu. Otpustivši teret sa svojih ramena sklopi oči kako bi pokušao izolirati nesnosnu buku i dosadnu radost škripavih ljuljački. Tako gunđajući primijeti kako u ulici preko puta pored prozora stoji neki mladić i gleda u njegovom smjeru te pomisli što je zadržalo pozornost tog mladića u tako nezanimljivom prizoru. Pokušavajući otkriti uzrok mladićevog fokusa, spazi ples lišća i potpuno ga očara. Prisjeti se kako je kao dječak uvijek lovio lišće i bacao se u brižno sastavljene hrpice lišća bez razmišljanja o prljavim koljenima. Uvijek je volio sposobnost lista da obuhvati razne boje te ih je često koristio kao platno za svoje pothvate. Sakupljao ih je raznih veličina, oblika i boja, opsjednut svim nijansama navedenih parametara. Marljivo ih je zapisivao i pokušavao naći brojčanu reprezentaciju njegove opsesije. Mislio je da brojke mogu spasiti svijet. Ne svijet svijet. Glasan i uređen po pravilima nesigurnih školaraca. Svoj malen i lijepo uređen svijet. Logičan i bez prašine. Gdje je  svaki pokret odmjeren i smislen. Točno je poznat broj koraka do kuhinje, sekunde potrebne da jaje bude dovoljno kuhano, u kojem trenutku će reklame prekinuti film, koliko se ubrzaju grupirane kapljice kiše na prozoru i koliko je teže mokro lišće od suhog. I najvažnije, je li razlika između navedenog statistički značajna. Brojke su opteretile i njegove vrećice, jer je sve kupovao u paru, podjednako opsjednut akcijama i brojem dva. Binarne stranputice su ga i dovele do ovog parka, ove klupice i konačno do ovog mladića. Mladića na kojeg je potpuno zaboravio opčinjen lišćem. Lišćem koje odavno nije bilo na tom mjestu. Nitko više ni ne pamti kada su stabla prestala rasti. Ogoljena i nijema, često su poprimala oblik strahova uz rub ceste ili u parkovima. Postali su tihi podsjetnici na dan kada je sve započelo. A ipak, u ovom trenutku, lišće je odisalo besprijekornom lakoćom i savršenim osjećajem za ritam. Iako ga odavno nema, svejedno to zamišljamo, on i ja, ni ne znajući jedan za drugoga.

 

Krećem na put.

Mašem.

Nervoza zbog odlaska me obuzima te prestajem mahati, razvlačim smiješak i nadam se da je izgledao uvjerljivo.

Dok avion polijeće mislim samo na Mladena. Da nije njegove ljubavi prema meni nedokučivim spravama za izravan udarac u želudac i šokiranje mog uvijek nespremnog vestibularnog osjetila teže bi mi palo polijetanje. Osjećam kao da ni minuta nije prošla otkada je rekao p * * * *, magičnu riječ koja je znala zatomiti sve moje instinkte i predati me nekom izazovu koji ne bi petogodišnjaka fascinirao.

Nakon brojnih presjedanja i nervoznog iščekivanja, napokon dolazim na odredište. Sve što pamtim od prvih dana (uz male varijacije) stane u par savjesno zapisanih stavki na kraju dana.

8,80zł za gradski prijevoz, 33,30zł za ručak, 6zł za piće, 3zł bilet tramwajowy, 18zł ostalo.

Tražim kafić u kojem ću redovno ispijati kave, tražim nove restorane, knjižare, antikvarijate koji će smrditi na vlagu i stare knjige, parkove u kojima mogu na miru zapisivati ove riječi, rute koje ću često posjećivati, kazališta u koja redovito neću odlaziti, zgrade kojima ću se diviti.

Nazvali su me iz Kręte, dobio sam sobicu od desetak kvadrata u ciganskoj četvrti samo par minuta pješice od centra. Vremenom otkrivam kako je taj kvart umjetnička kolonija. Svaka ulica krije malu radnju posvećenu keramici, sitotisku, rukotvorinama, dizajnu, savršenoj kavi ili piercingu.

Bio sam na buvljaku jutros uvjeren kako ću tako najbolje doživjeti duh grada i njegove nijanse. Usred svog tog organiziranog kaosa i naizmjeničnih povika na lošem poljskom jeziku s ciljem prodaje tragično neukusnih i estetski neshvatljivih fijaska, na nekom džepnom radiju svirala je Dance me to the end of love, čime si je značajno povećao šanse za prodaju. Pored svih zanimljivih pinova i knjiga, starih poljskih šlagera i zlatnih lampi, cilindara i veprove glave, Sophie je kupila šaku čavala. Nakon uspješne kupovine išli smo na kavu i poredali se kao gušteri na trenutno nefunkcionalnu fontanu pored grandioznog Kazališta lutaka, nimalo nalik na naše. Prelijep nedjeljni dan u kojem sam otkrio da ne znam peći krumpire.

Idućih par dana obilježila je katastrofalna procjena vremena s moje strane i nimalo ugodne šetnje uz Odru. I to je dio ovog iskustva, pomislih.

Obaveze polako upisuju istu rutu na đon mojih cipela, komadić po komadić, upisujem W r o c ł a w u svoje stvari i svijest. Polako osvajam grad, zapisujem ga u svoje biće, bilježim pukotine i brojim zalaske uz rijeku. Početak jednog prelijepog prijateljstva ispunjenog stranputicama.

Ujutro je u tramvaju uvijek gužva i polako se osjećam kao dio te još napola pospane i trome gomile beskompromisno odvojene od svojih sanjarenja i fantomske topline. Pored mene često sjedne neki starčić te mi pravi društvo na brojnim stanicama koje bezuspješno pokušavam zapamtiti. Vozeći se jutarnjim tramvajem volim smišljati kratke filmove ukoliko svemirski zakoni ipoda odluče tako. Uvijek su minimalistički i prikazuju neposredne trenutke. Detalje neovisne o naciji ili gradu. Fokusirani na dijelove tijela, uhvaćen pogled u prolazu, premještanje s noge na nogu, gubitak ravnoteže u zavoju, kimanje glavom i slične kurtoazije, odvagivanje i selekcija "najboljeg mjesta" u tramvaju. Detalji tako jednostavni i svakodnevni da nemaju nikakvo značenje, a opet tako svojsteni i specifični. Ovdje izlazim.

We're in Kalambur.

Rečenica koja opisuje većinu vremena provedenog u Wrocławu. Svaki izlazak bi počeo ili završio s Kalamburom. Brojna nova lica, kratkotrajna poznanstva, nasumični balkanski tulumi ili jednostavno gomilanje praznih čaša na stolu uz prepiranje umiru li stvarno mornari dok palimo cigarete na svijeće koje su polako dogorijevale.

Dok mamuran pješačim prema starom židovskom groblju na drugom kraju grada shvaćam koliko volim prolaziti istim putem. U trenutku u kojem mi određena ruta dosadi imam lažan osjećaj da poznajem mjesto, ali to je ujedno i vrijeme da nađem novu rutu. Poticaj da stalno otkrivam nova lica grada. Na povratku kući grupa pijanih momaka na trgu pjeva Gold od Spandau Balleta. Savršen kraj dana, hvala ti Wrocławe.

Soir de fête.

Bliži se kraj mom boravku. Preselio sam se.

Nisam mogao ni naslutiti da će život kod Sophie biti toliko drugačiji. Stara kuća na kraju grada pored klinike za odvikavanje ne zvuči kao dobitna kombinacija, ali s druge strane ne može ni razočarati. Put do grada popločan je neizmjerno lijepim tramvajskim stanicama usred parka i ulicom ispunjenom stablima koja niti tren nisu htjela provesti sama, te se svako drvo u potpunosti savinulo prema susjednome tvoreći tako neprobojan hlad i predivno prijateljstvo koje je s godinama poprimilo isprepleten odnos. Riječi iz mojih prstiju ne mogu ni približno dočarati tu neraskidivu vezu, tako prirodnu i jednostavnu.

Dok se vozim tramvajem sklapam oči kako bih prizvao ljepotu tog prizora iako već odavno nisam tamo. Jutro je predivno, ali ne zamišljam kratke filmiće, detalji mi nisu toliko bitni u ovom gradu. Sunce je prelijepo i moram zakloniti pogled kako bih mogao prepoznati gdje sam. Prije par mjeseci zapisao bih kako je jutro okupano suncem ublažavalo nemilosrdan vjetar dok prelazim most prema Sveučilištu. Međutim, ovdje nema mosta kojeg bih mogao preći, nema ni želje za ostavljanjem tragova.

 4,99kn za pecivo u pekari pored stanice, 12kn za kavu ispijenu na brzinu, 20kn za usputni ručak i želja za jednosmjernom kartom.

 

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Marija Solarević: Itinerar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Solarević (1987., Zagreb) diplomirala je pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osvajila je MetaFora nagradu u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora, u Centru za kreativno pisanje pohađa radionice i stvara kolumnu o književnosti i pop-kulturi. Trenutno piše zbirku kratkih priča "Noćne ptice".

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg