proza

Martin Majcenović: Poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) apsolvent je kroatistike i lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše kratku prozu i članke za portal Ziher.hr. Nekoliko priča objavljeno mi je u domaćim časopisima i na portalima (Zarez, Booksa). Finalist je natječaja za kratku priču Broda knjižare 2013. i FEKP-a 2014.



  

POLJUBAC

 

Poneki su bili ponijeli sa sobom jastuke i gurnuli ih između stropa i glave da se ne naribaju. (F. Kafka, Proces)

 

Znaš ono kad osjetiš ženski poljubac u noćnom klubu, u znojnoj gomili, u vrtlogu hormona, nakon što te alkohol preuzme i unese traljavost u tvoje plesne pokrete, kad niotkud bane ona, svojim te tanašnim ali odlučnim ručicama uhvati za glavu, prisloni svoje usne o tvoje usne, jezičcem prodre u prednji dio tvoje usne šupljine, a ti se jadan ni ne snađeš, pa ti jezičina ostane lelujati u alkoholnoj pari tvoje unutrašnjosti (ruke ti u svom tom bunilu tek blago napipaju njezine bokove), a ona odleprša tko zna kamo ostavivši ti vlagu oko usana i miris šampona od vanilije u nozdrvama, i ti ostaješ tako nekako očajan, izgubljen, malodušan stajati na istome mjestu sretan što je odabrala baš tebe, znaš li taj osjećaj i podsjeća li te na ovo sada, osjećaš li se sada kao da si doživio takvo što, kao da si doživio poljubac žene nakon godinu i nešto provedenih iza rešetaka, ali ne, nisi doživio poljubac žene, doživio si jedan potpuno novi poljubac, toliko drugačiji od svih poljubaca koje si ikada primio, i sasvim je razumljivo da si sretan, jer tko je ikada primio poljubac  u sudnici, i to nakon što je proglašen krivim unatoč tome što je mukotrpno uvjeravao sud da je zapravo prosvijećen, nakon što je principijelno odbio advokata koji bi ga pokušao „izvući na ludost“, poljubac od oca tvoje žrtve ili, kako bi ti rekao, tvoje izbavljenice, poljubac pun razumijevanja baš u ovome trenutku kada te nitko ne razumije, kada bliješte lešinarski fotoaparati i rade senzaciju od tvoje nesreće, kada se portali nadmeću u kreaciji što zgodnije sintaktičke konstrukcije naslova o tebi, monstrumu koji je hladnokrvno ubio troje nevinih ljudi, sve pod izlikom izbavljenja iz njihovih paćeničkih života, koji je na sudu pršteći od ideala objašnjavao zašto smatra da je za njih bolje što su umrli, jer ionako su planirali samoubojstvo no nisu bili dovoljno odvažni da to učine, koji se proglasio spasiteljem tih bijednika i pozvao cijelu javnost da slijedi njegov put, o da, taj poljubac koji si osjetio znak je da ono što si učinio ipak ima smisla, da nećeš zaludu trunuti u zatvoru do starosti, a tko zna, možda će onaj koji te poljubio nastaviti širiti tvoju ideju, možda će on i nekolicina dobrotvora nastaviti spašavati patnike diljem svijeta, pa će to proširiti na još više dobrotvora i tako će cijeli svijet biti pun dobrotvora poput tebe, koji si tako pažljivo birao koga ćeš lišiti života, koji si to učinio jednostavno, jednim hicem, nisi ih mučio i oni su ti na tome zahvalni, jer njihovi životi zaista nisu nikamo išli – pa kamo bi uopće mogao ići život jednog beskućnika koji danonoćno vegetira ispod mosta, ispišan i zasran, a najveću mu gorčinu pričinja misao da je u mladosti bio pun ideja, revolucionar i mislilac sa željom za uspostavljanjem novih društvenih poredaka, kojeg su lažni istomišljenici na kraju zgazili zbog njegove beskompromisnosti, slomili mu vjeru u ljudsku vrstu i usmjerili ga prema dnu, kamo bi uopće mogao ići život jadnice koju si na suđenju nazvao najružnijom ženom na svijetu, žene s viškom kilograma, s ispucanom kožom i dlakama na licu koja se odijeva u ružičasto i ponaša se kao prpošni curetak iako u dubini duše zna da je svi preziru i bježe od nje i da je ovaj svijet preokrutan za nju, a kamo bi uopće mogao ići život jedne propale manekenke, kojoj je požar unakazio lice i nemilosrdno je bacio s liste najpoželjnijih žena u državi, s kojom vlastiti muž nije spavao nijednom od te nesreće i s kojom komunicira jedino na ručcima s uglednicima i moralnim veličinama – nikamo, nikamo nisu išli ti životi, znao si to jako dobro, jer na kraju krajeva ni tvoj život nije imao smisla otkada si se prestao baviti slikarstvom, shvativši da nikada nećeš postići ono što si htio – ucrtavati nove umjetničke pravce, svojim slikama oplemenjivati svijet – i da te svi smatraju najobičnijim luđakom koji koristi umjetnost ne bi li opravdao svoje neuobičajeno i perverzno ponašanje (umjetnost koju smatraju liječenjem davne frustracije nevoljenog djeteta), tvoj život nije imao smisla otkada si okačio svoje platno o klin i preko ujaka se zaposlio kao bankarski činovnik, i sada, nakon ovakve presude tvoj život ima još manje smisla, pa si tako s trideset godina robije u grlu teturao pun gorčine prema vratima sudnice, tužan ali ponosan, čuvari su ti držali ruke na milimetar od ramena, čisto onako da novinska fotografija djeluje ozbiljnije i senzacionalnije, teturao si u ponor pakla koji već godinu i pol dana dijeliš s najogavnijim kriminalcima, teturao si preznojen tog ljetnog dana u zagušljivoj sudnici dok ti je u ušima odzvanjao posmrtni marš s pogreba tvojih ideala, i tako dok si teturao iznenada je odnekud banuo on – otac najružnije žene na svijetu kojeg bi mogao nazvati najružnijim muškarcem na svijetu – neugledni zdepasti čovječuljak s brčićima i zalizanim pramenovima preko ćele probio se kroz gomilu novinara i znatiželjnika, raširenih ruku poletio prema tebi na ogromno iznenađenje tebe i nesposobnih čuvara i, sa suzom zahvalnicom u oku, popeo se na prste i poljubio te posred usana, dok su mu ruke i glava drhtale od uzbuđenja, dok se topio u nekoj svojoj mahnitosti koju si i ti osjetio, doživjevši svoj trenutak spoznaje, trenutak međusobnog razumijevanja i srce ti je konačno bilo na mjestu jer otac tvoje izbavljenice zna zašto si to učinio, on te razumije i iako znaš da će novinari to prenijeti kao živčani slom oca koji je ostao bez kćeri pa nije znao što čini, svejedno ti je, prava je istina da je on spoznao ono o čemu si ti govorio, a ti si spoznao taj njegov poljubac i bjesnio si kada su ga čuvari odvlačili od tebe a on je skvičeći ispuštao riječi zahvale i psovao svoju ženu jer je upropastila njihovo jedino dijete, znao si da je ovo najvjerojatnije posljednji poljubac koji si primio u životu i on je za tebe veličanstven, veći od svih poljubaca koje si ikada primio, kratak i strastven kao poljubac atraktivne žene u noćnom klubu, žene kojoj ne bi znao ni ime, o kojoj ne bi znao baš ništa, koja bi te privlačila na najprimitivniji mogući način, koju bi kasnije, kada bi alkoholna inertnost prešla u vrtoglavu požudu, uzaludno pokušavao naći agresivno se probijajući kroz tu odvratnu gomilu, jednako odvratnu kao što je odvratna gomila u sudnici, nakon poljupca sasvim drugačijeg od ovog u sudnici jer poljubac u sudnici nešto je sasvim novo, jednako kratak a toliko vrjedniji, toliko nadnaravan i toliko prosvijećen, baš kao i ti kada si te nesretnike lišavao života, i svako tvoje ubojstvo zapravo je poljubac pun sreće i suosjećanja,  to nije ubojstvo, to je svršetak njihove agonije i zadnje što želiš jest da te se poistovjećuje sa psihopatima bez trunke empatije, sadistima koji boguju iživljavajući se nad svojim žrtvama, silovateljima koji krivima proglašavaju nevine žene, ti si spasitelj, sijač dobročinstva, onaj u kojeg bi se trebalo vjerovati, zbog kojeg će savjest izjedati one koji su te osudili, baš kao što je izjedala one koji su osudili Krista i Sokrata, kojima će kad-tad biti nužan jedan poljubojica poput tebe, a bit će potreban i tebi kada budeš robijao dijeleći ćeliju s još većim čudovištima od ovih dosad, propitujući se jesi li možda štogod krivo izložio u svojoj obrani, nešto zbog čega te se nije dobro razumjelo i kada ćeš se sjetiti ovog čovjeka – najružnijeg muškarca na svijetu, oca najružnije žene na svijetu – nadajući se da će odnekud banuti i opaliti ti metak u usta, taj novi poljubac, poljubac izbavljenja, tvoj izum, poljubac vrjedniji čak od poljupca u sudnici, onaj pravi poljubac, doista posljednji poljubac.

 

 

 

foto: Josip Rončević

poezija

Lara Mitraković: Lov na ptice pjevice

Lara Mitraković (Split, 1992.) studira kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, poezija joj je objavljena u više časopisa, zbornika i portala, a 2016. pobijedila je na natječaju za književnu nagradu Grada Karlovca "Zdravko Pucak" rukopisom "Brojanje pogrešaka". Članica je književne grupe 90+.

proza

Sven Popović: Ulomak iz romana 'Uvjerljivo drugi'

Nekada se čini: sve se obrnulo. Klinci odrastaju brže, ali sporije postaju odrasli. Svijet je vruć krumpir, tridesete su nove osamnaeste, a velike priče o odgovornosti predane su sve samo ne odgovorno – i treba plesati što dulje –ili tako barem u jednom novozagrebačkom naselju izgleda Emiru, Iliji i Fricu, a najviše onome oko koga se sve vrti, Mladome Piscu, bezimenom junaku novog romana Svena Popovića.
Nakon Neba u kaljuži (Meandar, 2015.), Popović je ove godine objavio i 'Uvjerljivo drugi' roman (Fraktura) iz kojeg donosimo dio uvodnog poglavlja.

poezija

Vigor Vukotić: Geometrija kolodvora

Vigor Vukotić (1991., Zagreb) diplomirao je antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađivan je na Goranovom proljeću u kategoriji srednje škole, a pjesme i kratke priče objavljivao je u Vijencu, Republici i UBIQ-u. Član je Književne grupe 90+.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

poezija

Maša Seničić: Nametljive oaze

Maša Seničić (1990., Beograd) je scenaristkinja, pjesnikinja i esejistkinja. Završila je master studije Teorije dramskih umjetnosti i medija, a trenutno pohađa doktorske znanstvene studije na istom. Surađivala je na različitim domaćim i međunarodnim projektima, kao autor i suradnik na filmu, a zatim u kazalištu, na radiju i brojnim festivalima. Jedan je od izbornika programa Hrabri Balkan u okviru Festivala autorskog filma, kao i jedna od osnivača i koordinatorica edukativnih programa Filmkulture. 2015. objavljena joj je zbirka poezije “Okean” (Mladi Dis). Radi kao urednica i razvija nekoliko autorskih projekata koji uporište nalaze u teoriji kulture, studijama sjećanja i promišljanju različitih aspekata internet umjetnosti.

poezija

Josip Vdović: Zračna struja

Josip Vdović rođen je 1992. u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest. Dosad svoju poeziju nigdje nije objavljivao.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg