proza

Jelena Osvaldić: Pričekajte još malo, možda oživi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Jelena Osvaldić (1981., Zagreb) studirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Poeziju i kratke priče objavljivala je na književnim portalima Knjigomat, Prozaonline i Radio Gornji Grad, kao i na web stranici Centra za kreativno pisanje Zagreb (CEKAPE) u sklopu deset najboljih kratkih priča. Dobitnica književne nagrade Ivan vitez Trnski 2014. za najbolji neobjavljeni rukopis autora do 35 godina koju dodjeljuje DHK.



  

PRIČEKAJTE JOŠ MALO, MOŽDA OŽIVI

 

Umro je baš na moj rođendan, na dan kad svaki čovjek može biti sretan bez nekog posebnog razloga. Kako je sreća izostala, bilo mi je čudno osjetiti zadovoljstvo u tugovanju jer sam napokon bila fokusirana na nešto konkretno.

Mama je pričala nepovezano i drhtavim glasom mehanički ponavljala da se možda samo onesvijestio, ali da joj izgleda mrtav. Jurila sam niz drvene stepenice naše kuće i još uvijek imala nade da će s njim sve biti dobro, iako niti u puno bezazlenijim situacijama u životu nisam bila optimist.

On je dio rutine i zato je važno da bude živ. To je sasvim fer, ne tražim puno. Samo da sve ostane isto. 

Utrčala sam u dnevnu sobu i ugledala žuto tjelešce kako nepomično leži na trosjedu na kojem smo skoro svaku večer gledali televiziju. Shvatila sam da prvi put u životu gledam u nešto mrtvo. Izgledao je kao da spava, nije bilo krvi, niti drugih znakova po kojima laik poput mene može sa sigurnošću ustvrditi da je nastupila smrt.  Pokojnog djeda, pokojnu baku i pokojnu prijateljicu koja se bacila pod vlak, nikad nisam vidjela mrtve. Pamtim ih samo dok su bili živi jer ih u mrtvačnici nisam poželjela vidjeti. Sad gledam smrt  i ne događa se ništa posebno, nikakvi specijalni efekti. Cijelu situaciju otežava činjenica što za mrtve životinje ne postoji procedura kao što postoji za mrtve ljude.

Protresla sam ga kao da ga želim probuditi, učinila sam to više iz dužnosti, možda i instinkta. Pri dodiru moje kože i njegovog, već hladnog tijela, osjetila sam nelagodu, čak i blago gađenje. Koncentrirano sam promatrala hoću li ipak ugledati krv, bilo mi je neobjašnjivo da je samo tako umro, bez upozorenja, a dobro je jeo, spavao, izgledao sasvim zdravo. Trbuh mu se više nije micao, jedno oko je i dalje bilo otvoreno, ali potpuno bezizražajno, očnjak mu je virio iz usta. Nazvala sam veterinara i upitala ga da li se mačka može probuditi iz besvjesnog stanja. Pitao me da li diše, odgovorila sam mu kako mislim da ne diše - ništa mi nije odgovorio osim da budem sretna što je doživio tako duboku starost od petnaest godina.

Iznenadila me vlastita hladnokrvnost tih prvih minuta. Znala sam da je moja dužnost prije svega primiriti majku – on je bio zamjena za unuče koje joj vlastita djeca nisu podarila i sad će biti još tužnija i zabrinutija nego inače.

Kad nismo znali o čemu bi pričali, pričali bi o mačku, hranili ga do iznemoglosti ostacima piletine od ručka, tepali mu kao malom djetetu. Taj je mačak , elegantno i bešumno, petnaest godina sudjelovao u svim našim svađama, veseljima, šutnjama i strahovima. Ne znam kako je on gledao na nas, vjerojatno kao na izvor hrane i topline kao i svaka normalna mačka.

Ustala sam s kauča, oborene glave pogledala prema prozoru; vani je bio predivan jesenski dan, žuti brezini listovi veselo su titrali na vjetru, djeca su vriskala na putu prema školi. Ta slika i ti zvukovi, nikako se nisu uklapali. Imala sam osjećaj da me namjerno iritiraju. Bilo mi je nepodnošljivo što je vani sunčano, toplo, što ljudi kupuju peciva, izlaze van zapaliti cigaretu, što se život i dalje odvija kao da se ništa nije dogodilo. Htjela sam da se svi ti prizori zamrznu kao na filmu, redateljski rez, promjena scenarija.

Trebamo što prije izaći iz dnevne sobe i trebamo ga što prije negdje pokopati. Da li je uvijek tako kad netko umre? Ta potreba da se udaljiš od mrtvog tijela, da ga ne gledaš i da što prije završiš s ukopom. Predložila sam majci da se premjestimo u kuhinju. Pitala sam je hoće li kamilicu, kakao, nešto toplo, govorila joj da moramo biti sretni što je dugo poživio, to je blagoslov, ne smijemo biti iznenađeni, imao je lijepu smrt – ponavljala sam sve one glupaste i sladunjave fraze u koje ni sama nisam vjerovala, ali su me začudno hrabrile.

-   Nazvat ću tatu i reći mu neka odmah dođe. Mora naći neku kartonsku kutiju.

Poput sekretarice, koncizno i kratko, objasnila sam mu što se dogodilo. Nije histerizirao, on histerizira u potpuno drugačijim situacijama - kad mu ukradem pjenu za brijanje, kad ne može naći ključeve od auta, kad vani pada kiša, kad Dinamo izgubi utakmicu ili kad nema više špeka u špajzu. Mirno me upitao kakvu kutiju treba donijeti, srednju, malu ili veliku, tonom kao da treba donijeti grincajg, a ne improvizirani mačji lijes. Odgovaralo mi je što je tako, ubirala sam plodove naše emotivne distance. Nakon desetak minuta, začula sam škripanje ulaznih vrata i njegove korake u hodniku. Mama se opet rasplakala kada ga je ugledala i sve mu potanko ispričala.

-   Našla sam ga kraj radijatora... Prvo sam pomislila da mu je zapela šapa i da se zato ne miče. Primila sam ga u naručje, a njegova glava se mlitavo objesila preko moga lakta. Mislila sam da se samo onesvijestio… Odnijela sam ga na kauč, ali ništa, ne miče se… Onda sam otišla Ani u sobu... Jadni moj Tigrić… Da sam barem bila s njim kad se to dogodilo... A još sam ga vidjela kako je ujutro išao na pijesak, normalno se najeo, sva jetrica je pojeo... Jadni moj Tigrić… Ne mogu vjerovati, kao da ga sad gledam…

Slušali smo majčin monolog, a tata je  kao ukopan stajao kraj frižidera koji je preglasno brujao. Njene riječi izazvale su drhtaj i grč na njegovom licu. Uzdahnuo je, spustio ramena i pokazao nam kutiju koju je držao u desnoj ruci kao da smo na javnoj dražbi. Kutija je bila veća nego što je bilo potrebno za tako malo tijelo od četiri kile. Na njoj je pisalo Zvijezda Omegol.

-   Zar nisi  našao neku bolju kutiju? – upitala ga je nervoznim i povišenim tonom.

-   Kakvu? – bilo je njegovo protupitanje.

-   Pa neku koja nema natpis.

-    Nema takvih bez natpisa. Pa nije Konzum pogrebno poduzeće.

Osluškivala sam hoće li tata bilo što reći kad je ušao u sobu gdje smo ostavili mačka. Sva su vrata ostala otvorena, no nije se čulo ništa osim škripanja parketa. Mama je neprestano povlačila rub svoje kućne haljine i odjednom ustala. Čula sam kako opet jeca. Govorila je tati da će ga omotati s mojim starim crvenim puloverom na kojem je volio spavati. Ostala sam potpuno sama u kuhinji. Okretala sam se kao da nekog očekujem. Otkucaji zidnog sata požurivali su bezbroj pitanja u mojoj glavi - na koji datum ću ja umrijeti, hoće li biti zima ili ljeto, proljeće ili jesen? Tko će me pokopati ako neću imati djece? Hoću li prije umrijeti brat ili ja? Hoće li prije umrijeti mama ili tata? Tko će od nas najprije umrijeti, a tko najkasnije?

-   Da sam barem bila s njim kad se to dogodilo – ponovila je mama po ne znam koji put.

-   Što si mogla učiniti? To se dogodilo u sekundi – pokušala sam je ohrabriti.

-   Ma, znam... Ali, bilo bi mi lakše, ovako je bio sam i u strahu.

-   Nitko tu ništa ne može, srce je stalo i gotovo. Pa znaš i sama da je već bio star, bolje da nije patio. Zamisli da smo ga morali eutanizirati. To bi tek bio horor.

-   Više ne znam što je bolje, a što gore. Da je bio bolestan mogli smo se pripremiti na najgore.

-   Ti stvarno misliš da se na smrt možeš pripremiti?

-   Pa ne mislim, ali možda je lakše... Ovo je šok. Razumiješ? Šok. Tigrić je bio zdrav mačak.

-   Očito nije bio tako zdrav... Bio je star petnaest godina. Kada bih mogla birati, voljela bih tako umrijeti.

-   E sad mi samo još pričaj kako bi ti voljela umrijeti… Samo mi to treba.

Naš mučni razgovor prekinuo je tata, viknuo je da je sve spremno i da možemo krenuti. Auto je bio upaljen kad sam ulazila u njega. Mama je sjedila naprijed, ja otraga, a s moje lijeve strane bila je kartonska kutija Zvijezda Omegol i Tigrić zamotan u moj pulover. Malo žute dlake virilo je na dijelu rukava. Krenuli smo, a ja sam se skoro ispovraćala od mirisa osvježivača zraka s okusom vanilije koji je visio na prašnjavom retrovizoru. Otvorila sam prozor – „Zatvori! Propuh je!“- opomenuo me tata.

-  Jesi zaključala stan?

-  Jesam.

-  Jel' ima  kruha?

-  Ima, ali samo pola.

-  Morat ćemo stati i kupiti još jedan kruh.

-  Tko će nazvati Petra? Mora i on znati što se dogodilo.

-  Mislim da je bolje da još malo pričekamo. Najbolje dok dođe s posla, da se ne uzrujava. Prvo ću mu reći da imam lošu vijest tako da ga pripremim.

-  Pa jesi ti normalan? Tek tada će zviznuti, pomislit će da je netko umro!

-  Pa netko i jest umro.

-  Znam, ali ako mu kažeš da imaš 'lošu vijest', on će pomisliti da je umro netko od nas ili da smo u bolnici.

-  Pa dobro, kako bi ti htjela da mu kažem?

-  Ne znam! Nisam jebeni psiholog. Možda da mu jednostavno kažeš da je umro i gotovo.

-  Dobro, onda ću tako...

-  Nek' bude sretan što ga nije vidio mrtvog kao ja.

-  Da, ti si uvijek žrtva.

Ostatak tog kratkog puta do imanja smo šutjeli. Čuo se samo radijski spiker koji je izvještavao o izbjeglicama koje su u velikom broju pristizale u Hrvatsku. Sklopila sam oči i pokušala zamisliti kako je tim nesretnim ljudima puno teže nego meni, no nisam uspijevala misliti ni o čemu osim o sebi i o mrtvom mačku pored mene.

Koliko je potrebno da mrtvo tijelo počne zaudarati?

Sad je pravo vrijeme da se dogodi čarolija, da pulover oživi, da se njegove vunene niti počnu rastvarati.

Željela sam da sve što prije završi, a došli smo prebrzo, čarolija je i ovaj put izostala.

Oko kutije, koju je tata ostavio na osunčanoj terasi, odmah su se našle dvije mačke koje smo znali hraniti kad bi došli vikendom. Znatiželjno su provirivale i gurale svoje njuškice, njima je kutija s mrtvim mačkom bila poput nove igračke.

-  Želim ga pokopati na najljepšem mjestu – rekla je mama, više sebi nego nama, pažljivo razgledavajući travnjak.

Iako je bio već kraj listopada, sve je još bilo u cvatu, crveno, ljubičasto, žuto, netko je u susjedstvu još uvijek kosio travu, vinogradi su se zelenili.

-  Tu ćemo - pokazala je rukom na ravan dio tratine ispod ruže penjačice.

-   Ne, tu nije dobro, ovuda ljudi prolaze, nije mirno – negodovao je tata.

Na kraju smo ga pokopali ispod Atlantskog cedra, najljepšeg stabla na imanju. Tata je štihačom iskopao rupu, a mami i meni prepustio ostali dio.

Kad je odlazio, rekao je nešto što nikad neću zaboraviti.

Rekao je – Pričekajte još malo, možda oživi.

Ni mama ni ja nismo se usudile prigovoriti koliko je to besmisleno. Štoviše, pogledale smo se kao da se slažemo s njegovim prijedlogom i stvarno pričekale još nekoliko sekundi. Znale smo, čim ga zakopamo, onda je stvarno gotovo. Kad se tata dovoljno udaljio, mama je izvadila Tigrića iz kartonske kutije i položila ga u njegov mali grob. Suze su joj lijevale niz lice, ali više nije jecala. Hladna i vlažna ilovača, koju smo usitnjavale prstima, sve više je prekrivala crveni pulover dok nije potpuno nestao u tami zemlje. Ostavile smo cvijet, upalile svijeću. On je životinja, to nije racionalno, ali svejedno smo to učinile.

Već je pao mrak kad smo se vraćali kući. Opet smo šutjeli, jedino je mama napomenula da bi usput trebalo stati i kupiti litru mlijeka za ujutro. Kad smo je čekali na parkiralištu supermarketa, razmišljala sam kako više nećemo morati trošiti novce na pijesak, hranu i veterinara i kako ćemo večeras prvi put stići kući, a on nas neće čekati u hodniku.

Ljudima nećemo previše pričati o ovome jer je to ipak samo mačak i njegova smrt se ne definira se kao tragedija već kao prirodan tijek stvari, ali kako petnaest godina života može biti duboka starost?

Neprijateljska tišina uvukla se u naš međuprostor, zauvijek je otkrhnut jedan dio koji ju je ispunjavao. Ugasili smo svjetlo, svi smo bili budni u svojim krevetima, sve je bilo na svome mjestu, ali više ništa nije bilo isto.

Morat ćemo jednostavno prihvatiti što se dogodilo i sve ono što će se tek dogoditi.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg