intervju

Ružica Aščić: Dragocjeni su svjetovi koje je netko drugi stvorio i kojima kao čitatelji imamo pristup

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica&Kritična masa

Ružica Aščić se na ovogodišnjem Natječaju predstavila pričama 'Dobri dani nasilja' i 'Rasporedili se i potukli'. 

-  Gdje i kako živiš?

Još od početka studija živim u Zagrebu. Moj dan sastoji se od 8 sati rada i književnosti koliko uspijem nagurati u one sate koji mi ostanu. Dan traje prekratko za sve ono što bih htjela.

-  Gdje izlaziš? I što je zabavno u tome?

Tamo gdje je ekipa. Najčešće na koncerte ili piće u gradu. Bitno da sam s ljudima koji su mi dragi, a sadržaj se već nađe.

-  Što je za tebe književnost?

Bolja stvarnost, utočište, prostor za izražavanje i osobnu potragu, mjesto za suzbijanje demona, nešto čime bih se željela baviti cijeli život. To su samo neke asocijacije, ali književnost (i čitanje i pisanje podjednako) puno mi znače. To je jedini interes koji imam, a čije mjesto ništa drugo nije uspjelo zauzeti sve ove godine.

-  Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično…?

Najbolja je sloboda izražavanja. Književnost je prostor nepodilaženja i mogućnost da se (bez obzira na to hoće li tvoja proza biti objavljena ili čitana) baviš pitanjima koja te dotiču ili progone. Također, dragocjeni su svjetovi koje je netko drugi stvorio i kojima kao čitatelji imamo pristup.

-  A ono najgore?

Meni osobno angažmani oko promoviranja knjige i pojavljivanje u medijima. Pogotovo kada je čovjek primoran raditi samopromociju svoje knjige po društvenim mrežama i kada preko medija mora tražiti čitatelje. To je dio književnosti koji mi je najmanje privlačan.

-  Koje su tvoje teme? Ili reci nešto na tu temu…

Meni se čini da se ja cijelo vrijeme, otkad pišem prozu, vraćam jednim te istim temama. Naravno, neke teme su me više opsjedale kada sam bila u ranim dvadesetim, bilo je tu priča o ljubavi, traženju vlastitog mjesta u svijetu i tako dalje, ali teme koje me najviše zanimaju su utjecaj prolaska vremena na čovjeka, ljudski poriv da čini ili ne čini neke stvari, instinkt da se čini zlo, nasilje koje u sebi nema dubinu ili motiv nego se svodi na puku želju da se čini loše.

Puno je stvari koje mi se vrzmaju glavom, a uglavnom me zanima ljudski karakter i ljudsko ponašanje u određenoj situaciji. Nikada se nisam bavila društveno angažiranim temama jer me oduvijek više interesirao onaj dio ljudske ličnosti koji nam je zajednički kao ljudskoj rasi neovisno o danom socijalnom kontekstu.

-  Što je motiv za pisanje za tebe?

Potreba i želja za izražavanjem upravo na taj način.

-  Što te drži?

U životu ili pisanju? Valjda ljubav prema tome što radim.

-  Postoji li mlađa književna scena u tvom gradu / okolici; ima li tu nešto što bi željela istaknuti, reći, napomenuti?

Postoji određena književna scena, no ona nije zavisna od grada jer se nitko od sudionika te scene ne okuplja fizički na nekom mjestu. Niti vjerujem da između sudionika te scene dolazi do neke dublje komunikacije vezane uz pisanje. Više se radi o ljudima čiji su radovi raspršeni po internetu (dakle, čak ne i časopisima) i čija se imena kontinuirano pojavljuju na natječajima.

Naravno, kako je scena živi entitet, neka imena s vremenom nestaju, neka druga se pojavljuju i to je normalno. Ali mislim da scenu ne čini grupacija ljudi koja zajednički djeluje i koja se međusobno podržava, nego više generacijski bliski ljudi čija se imena kontinuirano pojavljuju na nekim virtualnim mjestima vezanim uz književnost. Scena sama po sebi je vrlo klimav termin.

Prošlogodišnji festival Prvi prozak na vrh jezika je bio super upravo zbog toga što je u samo dva dana uspio povezati književnike i književnice mlađe generacije koji se možda nikada ne bi sreli, družili, izmijenili iskustva.

-  Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji - bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje...

Književnici od kojih sam najviše naučila u smislu spisateljskog zanata su Herta Muller, Samuel Beckett i Raymond Carver. Kod Herte Muller me je fascinirala profinjenost i poetičnost proze, kod Becketta pomicanje granica proze, a Carver me je naučio da je drama koju sam unosila u svaku priču bespotrebna (prije mi je u svakoj priči netko umirao, haha).

A neke od knjiga koje su me se dojmile i kojih se uz pomoć goodreadsa mogu sjetiti su: Ravnica u plamenu (Juan Rulfo), Proleterka i Blažene godine kazne (Fleur Jaeggy), Zbogom Berlinu (Christopher Isherwood), Kokoro (Natsume Soseki), Srcoder (Boris Vian), Doktor Glas (Hjalmar Soderberg), Giovannijeva soba (James Baldwin), Mladež bez boga (Odon Von Horvath), Bašta, pepeo (Danilo Kiš), Voss (Patrick White). Naravno, tu su još neizostavni Knut Hamsun, Henry Miller, Alice Munro, Tobias Wolf, John Fante, Bohumil Hrabal, Flannery O'Connor, Agota Kristof, Dubravka Ugrešić i mnogi drugi autori i autorice čija su djela utjecala na mene u određenim razdobljima života.

-  Što je ono što bi željela napisati?

Poetsku dramu.

-  Što ti znači (ako išta) da si ušla u uži izbor 7Km?

Znači mi puno, naravno. Ali više od ulaska u uži izbor znači mi postojanje ovakvog kvalitetnog natječaja koji daje prostor proznim radovima mlađih ljudi.

***

Ružica Aščić (Travnik, 1987.) studij novinarstva i povijesti završila je na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Dobitnica je nagrade Prozak za najbolji neobjavljeni prozni rukopis u 2014. godini, nagrade Ulaznica i Arteist za kratku priču, te nagrade Marin Držić za drame 'Košnice' i 'U meni raste'.  

foto: Siniša Sunara