poezija

Slađana Kavarić: Uz cigarete i omče

Slađana Kavarić (1991., Podgorica) diplomirala je na Fakultetu političkih znanosti u Podgorici, piše poeziju i kratke priče, a objavila je zbirke poezije "Sjećanje" (2010.) i "Ljudi niotkuda" (Žuta kornjača, 2016).



 

 ***

 

Svi koji plaču, plaču zbog dosade ili Tarkovskog.

Truneš mnogo duže nego što si udisao vazduh,

mazao ljepljivim prstima po magli na prozoru,

držao pognutu glavu i vrištao da prepoznaš glas.

 

Ljudi te više ne traže, sad kad nedostajanje nije nikakav izgovor.

Otvoren svijet iznad mene, zapuštena budućnost zaudara na odumiranje

po sopstvenoj presudi, na svojim nogama.

 

Dešifrujem pomirljivu tupost koju emituješ iako trepćeš, posthumno.

 

Onda se sjećam velikih kesa što su se njihale na vjetru lakoćom tvojih kostiju,

ali su nestale, u crvenilu i znoju, u zaboravu, u buđenju, u nesporazumu,

dok si objašnjavao da mrziš mjuzikle jer si sazdan od drame i trilera.

 

Uvijek su te drobile nostalgije, rezao si komadiće sjećanja,

a shvatao da više nemaš uspomene, da si kip kome samo ja prepoznajem boju očiju.

Oni su te spuštali, ti si propadao mrtav, preklinjući, ali uporno ne pomjerajući ruke.

Tvoje usne su treperile, djelovi prošlosti horski su pjevali, niko nije slušao.

U REM fazi.

 

***

 

Ne nosim te u sebi, samo djelove tebe raznosim.

Treba se odreći smjernica što se naziru sa prozora samo naše tamnice,

raznoseći zastave i zavjese veselih, drečavih boja što ionako uništavaju sve.

 

Vrijeme je skup cjelina, ali nikad nije cjelovito, neujednačeno je kao ti i ja,

kao akordi Azrinih pjesama, kao slike iz različitih ciklusa, 

kao arhitektura ružnog grada, kao prizor upoznavanja,

kao pokušaj zajedničkih zamisli,

kao suština i pogrešna forma, kao voda što se prelama preko plastike,

kao prošlo vrijeme u meni, kao moja opsjednutost asocijacijama, 

jer je sve isključivo kao nikad autentično, nikad trajno.

 

Prostor me cijelu preklapa, ne znam kako da dišem i izdržavam, a traje.

Samoprecijenjeni kao par linija teksta što zauzimaju nebitne redove,

sačuvani susreti i naslov pisan crvenom bojom, bez autora,

kao kad se složi nekoliko pokušaja, a počnu da fale panorame, preda mnom.

 

Padaju slamke, trnje je zauzelo poziciju kao pred nastajanje, ali sve je prosuto,

vremenski neosnaženo, rastvoreno bljutavošću kiše, iskašljavanjem nad nama.

Sivo je u nestajanju, kao uzaludno obrazloženje, kao samrtni grčevi,

kao sve što se pruža pred nama dok žvaćemo tuđe misli, 

a moje ruke više nisu modre kao podočnjaci.

 

Svaka druga riječ je lična zamjenica, prvo lice jednine je tvorac svih ostalih,

kao svijet kad vonja na blizinu, a ti kliziš iz mog vremena,

bez povratka, bez padobrana, bez pomirljivog odustajanja,

na kraju, kad više ništa nije omogućeno kao jedno –

onda kad vrište granice, a svijest se obrće od moje vrtoglavice,

za moj pad, bez obzira na Tomasa Bernharda.

 

***

 

Glava puna sjećanja, obzira i paučine. Presjek kroz pamćenje – 

podijeljenost jedne pomisli i taktovi, pa eho pjesme.

Neprekidnost, zbijenost u krug i tačku.

Previše riječi postoji, a nemam više kombinacija.

Iskašljavam pogrešnost, dok havarisana mašta zriče,

uprazno. Prosipaš po nebu modre boje, teško dišem,

kamenje mi zapire kroz dušnike i krvotok. Sam.

 

***

 

Pozadina te čini razumljivim,

stvari kojima se diviš ili ih samo tolerišeš.

Ne pratiti sebe ni ako su svi konci maločas bili u rukama,

i osjećaj da tvoj ponos nije naročito katastrofalan, iako je suviše prazno.

Zamišljen susret, a potom stvaran, otvorene ruke i zatvorene usne,

prazne čaše, pokušaj poezije, asimetrija i ćutanje.

Trebalo je da izgovorim nešto, ali ja vičem i svima je svejedno,

niko ne zahtijeva konačan dokaz, svi ionako mijenjaju formu.

Čekam prošlo vrijeme da uhvati krug i vrati se na početnu tačku,

tu neprestano stojim. A kad zađeš malo dalje od sebe,

više nije ni važna tvoja procjena,

samo njihanje, isijavanje, Kjubrik i proljeće.

 

 

 

***

Ostavljam našu sličnost za sobom,

udišem razjedajuć, polovan vazduh,

svjetlo prethodnog jutra i tamu zagrljaja sljedećeg.

Sve što napuštam čeka me ispred,

kao podsjetnik na našu simetričnost,

dječiji osmijeh uzvišenosti i tvoj neshvatljivo loš ukus.

Hodam uspravno, pristojno postojim, ali ipak se ne snalazim

među specijalnim efektima ispodprosječnog poljupca.

Poricanje gradi okvir nespokoja i neuravnoteženosti,

formule za neizbježnu usamljenost i prastaru prazninu,

dok se saznanje i osjećanje loše rimuju, a ja gutam nebo.

Postojim samo zato što sam u stanju da ne postojim

sljedećeg trenutka kao čovjek koji šeta psa.

 

***

 

Napustila sam sve teorije i više nemam mišljenje,

ne posmatram suton, više mi nisu bliski zamišljenost i očaj,

oboje su me proždrali i ispljunuli.

Sad su u pravu svi koji su mislili da džabe pokušavam,

djelovi gomile što nijansira glupost

dok se gubi spoljašnje sjećanje na cjelinu,

a duša više nema nikakav ton,

uz tupe poglede, uzdahe, cigarete i omče

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg