poezija

Slađana Kavarić: Uz cigarete i omče

Slađana Kavarić (1991., Podgorica) diplomirala je na Fakultetu političkih znanosti u Podgorici, piše poeziju i kratke priče, a objavila je zbirke poezije "Sjećanje" (2010.) i "Ljudi niotkuda" (Žuta kornjača, 2016).



 

 ***

 

Svi koji plaču, plaču zbog dosade ili Tarkovskog.

Truneš mnogo duže nego što si udisao vazduh,

mazao ljepljivim prstima po magli na prozoru,

držao pognutu glavu i vrištao da prepoznaš glas.

 

Ljudi te više ne traže, sad kad nedostajanje nije nikakav izgovor.

Otvoren svijet iznad mene, zapuštena budućnost zaudara na odumiranje

po sopstvenoj presudi, na svojim nogama.

 

Dešifrujem pomirljivu tupost koju emituješ iako trepćeš, posthumno.

 

Onda se sjećam velikih kesa što su se njihale na vjetru lakoćom tvojih kostiju,

ali su nestale, u crvenilu i znoju, u zaboravu, u buđenju, u nesporazumu,

dok si objašnjavao da mrziš mjuzikle jer si sazdan od drame i trilera.

 

Uvijek su te drobile nostalgije, rezao si komadiće sjećanja,

a shvatao da više nemaš uspomene, da si kip kome samo ja prepoznajem boju očiju.

Oni su te spuštali, ti si propadao mrtav, preklinjući, ali uporno ne pomjerajući ruke.

Tvoje usne su treperile, djelovi prošlosti horski su pjevali, niko nije slušao.

U REM fazi.

 

***

 

Ne nosim te u sebi, samo djelove tebe raznosim.

Treba se odreći smjernica što se naziru sa prozora samo naše tamnice,

raznoseći zastave i zavjese veselih, drečavih boja što ionako uništavaju sve.

 

Vrijeme je skup cjelina, ali nikad nije cjelovito, neujednačeno je kao ti i ja,

kao akordi Azrinih pjesama, kao slike iz različitih ciklusa, 

kao arhitektura ružnog grada, kao prizor upoznavanja,

kao pokušaj zajedničkih zamisli,

kao suština i pogrešna forma, kao voda što se prelama preko plastike,

kao prošlo vrijeme u meni, kao moja opsjednutost asocijacijama, 

jer je sve isključivo kao nikad autentično, nikad trajno.

 

Prostor me cijelu preklapa, ne znam kako da dišem i izdržavam, a traje.

Samoprecijenjeni kao par linija teksta što zauzimaju nebitne redove,

sačuvani susreti i naslov pisan crvenom bojom, bez autora,

kao kad se složi nekoliko pokušaja, a počnu da fale panorame, preda mnom.

 

Padaju slamke, trnje je zauzelo poziciju kao pred nastajanje, ali sve je prosuto,

vremenski neosnaženo, rastvoreno bljutavošću kiše, iskašljavanjem nad nama.

Sivo je u nestajanju, kao uzaludno obrazloženje, kao samrtni grčevi,

kao sve što se pruža pred nama dok žvaćemo tuđe misli, 

a moje ruke više nisu modre kao podočnjaci.

 

Svaka druga riječ je lična zamjenica, prvo lice jednine je tvorac svih ostalih,

kao svijet kad vonja na blizinu, a ti kliziš iz mog vremena,

bez povratka, bez padobrana, bez pomirljivog odustajanja,

na kraju, kad više ništa nije omogućeno kao jedno –

onda kad vrište granice, a svijest se obrće od moje vrtoglavice,

za moj pad, bez obzira na Tomasa Bernharda.

 

***

 

Glava puna sjećanja, obzira i paučine. Presjek kroz pamćenje – 

podijeljenost jedne pomisli i taktovi, pa eho pjesme.

Neprekidnost, zbijenost u krug i tačku.

Previše riječi postoji, a nemam više kombinacija.

Iskašljavam pogrešnost, dok havarisana mašta zriče,

uprazno. Prosipaš po nebu modre boje, teško dišem,

kamenje mi zapire kroz dušnike i krvotok. Sam.

 

***

 

Pozadina te čini razumljivim,

stvari kojima se diviš ili ih samo tolerišeš.

Ne pratiti sebe ni ako su svi konci maločas bili u rukama,

i osjećaj da tvoj ponos nije naročito katastrofalan, iako je suviše prazno.

Zamišljen susret, a potom stvaran, otvorene ruke i zatvorene usne,

prazne čaše, pokušaj poezije, asimetrija i ćutanje.

Trebalo je da izgovorim nešto, ali ja vičem i svima je svejedno,

niko ne zahtijeva konačan dokaz, svi ionako mijenjaju formu.

Čekam prošlo vrijeme da uhvati krug i vrati se na početnu tačku,

tu neprestano stojim. A kad zađeš malo dalje od sebe,

više nije ni važna tvoja procjena,

samo njihanje, isijavanje, Kjubrik i proljeće.

 

 

 

***

Ostavljam našu sličnost za sobom,

udišem razjedajuć, polovan vazduh,

svjetlo prethodnog jutra i tamu zagrljaja sljedećeg.

Sve što napuštam čeka me ispred,

kao podsjetnik na našu simetričnost,

dječiji osmijeh uzvišenosti i tvoj neshvatljivo loš ukus.

Hodam uspravno, pristojno postojim, ali ipak se ne snalazim

među specijalnim efektima ispodprosječnog poljupca.

Poricanje gradi okvir nespokoja i neuravnoteženosti,

formule za neizbježnu usamljenost i prastaru prazninu,

dok se saznanje i osjećanje loše rimuju, a ja gutam nebo.

Postojim samo zato što sam u stanju da ne postojim

sljedećeg trenutka kao čovjek koji šeta psa.

 

***

 

Napustila sam sve teorije i više nemam mišljenje,

ne posmatram suton, više mi nisu bliski zamišljenost i očaj,

oboje su me proždrali i ispljunuli.

Sad su u pravu svi koji su mislili da džabe pokušavam,

djelovi gomile što nijansira glupost

dok se gubi spoljašnje sjećanje na cjelinu,

a duša više nema nikakav ton,

uz tupe poglede, uzdahe, cigarete i omče

o nama

Nagradu Sedmica i Kritična masa za mlade pisce dobila je Marina Gudelj

Pobjednica ovogodišnje Nagrade Sedmica i Kritična masa za mlade autore je Marina Gudelj (1988.) iz Splita.
Marina Gudelj nagrađena je za priču "Lee".
U užem izboru Nagrade za 2017. bili su: Alen Brlek, Katja Grcić, Marko Gregur, Marina Gudelj, Mira Petrović, Iva Sopka i Ana Rajković.
Ovo je treća godina Nagrade koju sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Marina Gudelj: Mi smo generacija koja je dobila ostatke neke ranije i uljuljala se u pasivnost

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica&Kritična masa

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

proza

Elena Ferrante: Genijalna prijateljica

Romani Elene Ferrante s razlogom su postali svjetske uspješnice i jedan od književnih fenomena ovog desetljeća, kako po odazivu publike u različitim zemljama, tako i po sudu kritike.
"Genijalna prijateljica" – prvi je dio romaneskne tetralogije o Eleni i Lili, pronicljivim i inteligentnim djevojkama iz Napulja koje žele stvoriti život u okrilju zagušujuće, nasilne kulture.
Ovdje donosimo uvodna poglavlja romana, a knjigu u cjelini - što preporučujemo - možete pročitati u izdanju "Profila".
Roman je s talijanskog prevela Ana Badurina.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

proza

Iva Sopka: Tri priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča, od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg