poezija

Slađana Kavarić: Uz cigarete i omče

Slađana Kavarić (1991., Podgorica) diplomirala je na Fakultetu političkih znanosti u Podgorici, piše poeziju i kratke priče, a objavila je zbirke poezije "Sjećanje" (2010.) i "Ljudi niotkuda" (Žuta kornjača, 2016).



 

 ***

 

Svi koji plaču, plaču zbog dosade ili Tarkovskog.

Truneš mnogo duže nego što si udisao vazduh,

mazao ljepljivim prstima po magli na prozoru,

držao pognutu glavu i vrištao da prepoznaš glas.

 

Ljudi te više ne traže, sad kad nedostajanje nije nikakav izgovor.

Otvoren svijet iznad mene, zapuštena budućnost zaudara na odumiranje

po sopstvenoj presudi, na svojim nogama.

 

Dešifrujem pomirljivu tupost koju emituješ iako trepćeš, posthumno.

 

Onda se sjećam velikih kesa što su se njihale na vjetru lakoćom tvojih kostiju,

ali su nestale, u crvenilu i znoju, u zaboravu, u buđenju, u nesporazumu,

dok si objašnjavao da mrziš mjuzikle jer si sazdan od drame i trilera.

 

Uvijek su te drobile nostalgije, rezao si komadiće sjećanja,

a shvatao da više nemaš uspomene, da si kip kome samo ja prepoznajem boju očiju.

Oni su te spuštali, ti si propadao mrtav, preklinjući, ali uporno ne pomjerajući ruke.

Tvoje usne su treperile, djelovi prošlosti horski su pjevali, niko nije slušao.

U REM fazi.

 

***

 

Ne nosim te u sebi, samo djelove tebe raznosim.

Treba se odreći smjernica što se naziru sa prozora samo naše tamnice,

raznoseći zastave i zavjese veselih, drečavih boja što ionako uništavaju sve.

 

Vrijeme je skup cjelina, ali nikad nije cjelovito, neujednačeno je kao ti i ja,

kao akordi Azrinih pjesama, kao slike iz različitih ciklusa, 

kao arhitektura ružnog grada, kao prizor upoznavanja,

kao pokušaj zajedničkih zamisli,

kao suština i pogrešna forma, kao voda što se prelama preko plastike,

kao prošlo vrijeme u meni, kao moja opsjednutost asocijacijama, 

jer je sve isključivo kao nikad autentično, nikad trajno.

 

Prostor me cijelu preklapa, ne znam kako da dišem i izdržavam, a traje.

Samoprecijenjeni kao par linija teksta što zauzimaju nebitne redove,

sačuvani susreti i naslov pisan crvenom bojom, bez autora,

kao kad se složi nekoliko pokušaja, a počnu da fale panorame, preda mnom.

 

Padaju slamke, trnje je zauzelo poziciju kao pred nastajanje, ali sve je prosuto,

vremenski neosnaženo, rastvoreno bljutavošću kiše, iskašljavanjem nad nama.

Sivo je u nestajanju, kao uzaludno obrazloženje, kao samrtni grčevi,

kao sve što se pruža pred nama dok žvaćemo tuđe misli, 

a moje ruke više nisu modre kao podočnjaci.

 

Svaka druga riječ je lična zamjenica, prvo lice jednine je tvorac svih ostalih,

kao svijet kad vonja na blizinu, a ti kliziš iz mog vremena,

bez povratka, bez padobrana, bez pomirljivog odustajanja,

na kraju, kad više ništa nije omogućeno kao jedno –

onda kad vrište granice, a svijest se obrće od moje vrtoglavice,

za moj pad, bez obzira na Tomasa Bernharda.

 

***

 

Glava puna sjećanja, obzira i paučine. Presjek kroz pamćenje – 

podijeljenost jedne pomisli i taktovi, pa eho pjesme.

Neprekidnost, zbijenost u krug i tačku.

Previše riječi postoji, a nemam više kombinacija.

Iskašljavam pogrešnost, dok havarisana mašta zriče,

uprazno. Prosipaš po nebu modre boje, teško dišem,

kamenje mi zapire kroz dušnike i krvotok. Sam.

 

***

 

Pozadina te čini razumljivim,

stvari kojima se diviš ili ih samo tolerišeš.

Ne pratiti sebe ni ako su svi konci maločas bili u rukama,

i osjećaj da tvoj ponos nije naročito katastrofalan, iako je suviše prazno.

Zamišljen susret, a potom stvaran, otvorene ruke i zatvorene usne,

prazne čaše, pokušaj poezije, asimetrija i ćutanje.

Trebalo je da izgovorim nešto, ali ja vičem i svima je svejedno,

niko ne zahtijeva konačan dokaz, svi ionako mijenjaju formu.

Čekam prošlo vrijeme da uhvati krug i vrati se na početnu tačku,

tu neprestano stojim. A kad zađeš malo dalje od sebe,

više nije ni važna tvoja procjena,

samo njihanje, isijavanje, Kjubrik i proljeće.

 

 

 

***

Ostavljam našu sličnost za sobom,

udišem razjedajuć, polovan vazduh,

svjetlo prethodnog jutra i tamu zagrljaja sljedećeg.

Sve što napuštam čeka me ispred,

kao podsjetnik na našu simetričnost,

dječiji osmijeh uzvišenosti i tvoj neshvatljivo loš ukus.

Hodam uspravno, pristojno postojim, ali ipak se ne snalazim

među specijalnim efektima ispodprosječnog poljupca.

Poricanje gradi okvir nespokoja i neuravnoteženosti,

formule za neizbježnu usamljenost i prastaru prazninu,

dok se saznanje i osjećanje loše rimuju, a ja gutam nebo.

Postojim samo zato što sam u stanju da ne postojim

sljedećeg trenutka kao čovjek koji šeta psa.

 

***

 

Napustila sam sve teorije i više nemam mišljenje,

ne posmatram suton, više mi nisu bliski zamišljenost i očaj,

oboje su me proždrali i ispljunuli.

Sad su u pravu svi koji su mislili da džabe pokušavam,

djelovi gomile što nijansira glupost

dok se gubi spoljašnje sjećanje na cjelinu,

a duša više nema nikakav ton,

uz tupe poglede, uzdahe, cigarete i omče

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Marija Solarević: Itinerar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Solarević (1987., Zagreb) diplomirala je pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osvajila je MetaFora nagradu u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora, u Centru za kreativno pisanje pohađa radionice i stvara kolumnu o književnosti i pop-kulturi. Trenutno piše zbirku kratkih priča "Noćne ptice".

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg