poezija

Slađana Kavarić: Uz cigarete i omče

Slađana Kavarić (1991., Podgorica) diplomirala je na Fakultetu političkih znanosti u Podgorici, piše poeziju i kratke priče, a objavila je zbirke poezije "Sjećanje" (2010.) i "Ljudi niotkuda" (Žuta kornjača, 2016).



 

 ***

 

Svi koji plaču, plaču zbog dosade ili Tarkovskog.

Truneš mnogo duže nego što si udisao vazduh,

mazao ljepljivim prstima po magli na prozoru,

držao pognutu glavu i vrištao da prepoznaš glas.

 

Ljudi te više ne traže, sad kad nedostajanje nije nikakav izgovor.

Otvoren svijet iznad mene, zapuštena budućnost zaudara na odumiranje

po sopstvenoj presudi, na svojim nogama.

 

Dešifrujem pomirljivu tupost koju emituješ iako trepćeš, posthumno.

 

Onda se sjećam velikih kesa što su se njihale na vjetru lakoćom tvojih kostiju,

ali su nestale, u crvenilu i znoju, u zaboravu, u buđenju, u nesporazumu,

dok si objašnjavao da mrziš mjuzikle jer si sazdan od drame i trilera.

 

Uvijek su te drobile nostalgije, rezao si komadiće sjećanja,

a shvatao da više nemaš uspomene, da si kip kome samo ja prepoznajem boju očiju.

Oni su te spuštali, ti si propadao mrtav, preklinjući, ali uporno ne pomjerajući ruke.

Tvoje usne su treperile, djelovi prošlosti horski su pjevali, niko nije slušao.

U REM fazi.

 

***

 

Ne nosim te u sebi, samo djelove tebe raznosim.

Treba se odreći smjernica što se naziru sa prozora samo naše tamnice,

raznoseći zastave i zavjese veselih, drečavih boja što ionako uništavaju sve.

 

Vrijeme je skup cjelina, ali nikad nije cjelovito, neujednačeno je kao ti i ja,

kao akordi Azrinih pjesama, kao slike iz različitih ciklusa, 

kao arhitektura ružnog grada, kao prizor upoznavanja,

kao pokušaj zajedničkih zamisli,

kao suština i pogrešna forma, kao voda što se prelama preko plastike,

kao prošlo vrijeme u meni, kao moja opsjednutost asocijacijama, 

jer je sve isključivo kao nikad autentično, nikad trajno.

 

Prostor me cijelu preklapa, ne znam kako da dišem i izdržavam, a traje.

Samoprecijenjeni kao par linija teksta što zauzimaju nebitne redove,

sačuvani susreti i naslov pisan crvenom bojom, bez autora,

kao kad se složi nekoliko pokušaja, a počnu da fale panorame, preda mnom.

 

Padaju slamke, trnje je zauzelo poziciju kao pred nastajanje, ali sve je prosuto,

vremenski neosnaženo, rastvoreno bljutavošću kiše, iskašljavanjem nad nama.

Sivo je u nestajanju, kao uzaludno obrazloženje, kao samrtni grčevi,

kao sve što se pruža pred nama dok žvaćemo tuđe misli, 

a moje ruke više nisu modre kao podočnjaci.

 

Svaka druga riječ je lična zamjenica, prvo lice jednine je tvorac svih ostalih,

kao svijet kad vonja na blizinu, a ti kliziš iz mog vremena,

bez povratka, bez padobrana, bez pomirljivog odustajanja,

na kraju, kad više ništa nije omogućeno kao jedno –

onda kad vrište granice, a svijest se obrće od moje vrtoglavice,

za moj pad, bez obzira na Tomasa Bernharda.

 

***

 

Glava puna sjećanja, obzira i paučine. Presjek kroz pamćenje – 

podijeljenost jedne pomisli i taktovi, pa eho pjesme.

Neprekidnost, zbijenost u krug i tačku.

Previše riječi postoji, a nemam više kombinacija.

Iskašljavam pogrešnost, dok havarisana mašta zriče,

uprazno. Prosipaš po nebu modre boje, teško dišem,

kamenje mi zapire kroz dušnike i krvotok. Sam.

 

***

 

Pozadina te čini razumljivim,

stvari kojima se diviš ili ih samo tolerišeš.

Ne pratiti sebe ni ako su svi konci maločas bili u rukama,

i osjećaj da tvoj ponos nije naročito katastrofalan, iako je suviše prazno.

Zamišljen susret, a potom stvaran, otvorene ruke i zatvorene usne,

prazne čaše, pokušaj poezije, asimetrija i ćutanje.

Trebalo je da izgovorim nešto, ali ja vičem i svima je svejedno,

niko ne zahtijeva konačan dokaz, svi ionako mijenjaju formu.

Čekam prošlo vrijeme da uhvati krug i vrati se na početnu tačku,

tu neprestano stojim. A kad zađeš malo dalje od sebe,

više nije ni važna tvoja procjena,

samo njihanje, isijavanje, Kjubrik i proljeće.

 

 

 

***

Ostavljam našu sličnost za sobom,

udišem razjedajuć, polovan vazduh,

svjetlo prethodnog jutra i tamu zagrljaja sljedećeg.

Sve što napuštam čeka me ispred,

kao podsjetnik na našu simetričnost,

dječiji osmijeh uzvišenosti i tvoj neshvatljivo loš ukus.

Hodam uspravno, pristojno postojim, ali ipak se ne snalazim

među specijalnim efektima ispodprosječnog poljupca.

Poricanje gradi okvir nespokoja i neuravnoteženosti,

formule za neizbježnu usamljenost i prastaru prazninu,

dok se saznanje i osjećanje loše rimuju, a ja gutam nebo.

Postojim samo zato što sam u stanju da ne postojim

sljedećeg trenutka kao čovjek koji šeta psa.

 

***

 

Napustila sam sve teorije i više nemam mišljenje,

ne posmatram suton, više mi nisu bliski zamišljenost i očaj,

oboje su me proždrali i ispljunuli.

Sad su u pravu svi koji su mislili da džabe pokušavam,

djelovi gomile što nijansira glupost

dok se gubi spoljašnje sjećanje na cjelinu,

a duša više nema nikakav ton,

uz tupe poglede, uzdahe, cigarete i omče

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg