esej

Ante Nenadić: Kanon budućnosti ili budućnost kanona

Donosimo esej Ante Nenadića (1995., Split), studenta antropologije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nenadić je sudjelovao na mnogobrojnim javnim čitanjima kao dio književnog kolektiva '90+' te na tribini za mlade pjesnike 'Poezija u kavezu'.



 

Od izvora do pogleda u budućnost

 

Postojanje brojnih plodonosnih rasprava o ontološkoj dimenziji kanona već dovoljno govori o važnosti tog pojma za određeni civilizacijski krug. Različite iteracije značenja riječi kanon funkcioniraju kao kolosijeci tumačenja kulturnog kapitala, kao gradbeni materijal kralježnice i okosnice temeljnih kulturnih vrijednosti. Dakle, kanon u glazbi jest višeglasna skladba u kojoj melodiju početnog glasa u određenim vremenskim razmacima ponavljaju (imitiraju) od početka do kraja svi ostali prateći glasovi, u tradiciji svetih spisa kanon predstavlja  autentični popis priznatih svetih knjiga židovske i kršćanske zajednice, iz pravne perspektive kanon podrazumijeva skup zakona koje preskribira, u ovom slučaju, institucija katoličke crkve, a koji vrijede za ukupnost vjerske zajednice; kanonizacija jest proces prepoznavanja kršćanskih svetaca.

Slojevita povijest značenja riječi kanon ukazuje na inherentnu vezu između umjetnosti i postojanja mjerila u odnosu na koja bi se procjenjivala umjetnička djela. Korijene treba tražiti u antici, među skulptorima (Poliklet), filozofima (Aristotel), književnicima (Vergilije), retoričarima (Ciceron) koji neposredno ili posredno izdaju mjerila (ili barem izrazito uzorita djela)  koja procesom baštinjenja bivaju očuvana za buduće generacije. Idealne proporcije tijela, gramatička i retorička ispravnost, postavljanje čvrstih žanrovskih odrednica i doličnosti ukazuju na želju za sustavnom kategorizacijom onoga što vrijedi i onoga što ne vrijedi tj. onoga što tako reći gravitira oko jezgre nikada ne čineći jedan njezin dio.

Popisi kanonskih djela oni su koji čine jezgru, a sakupljeni su putem različitih kriterija koje je vrlo važno odijeliti, upravo zbog prepoznavanja razlika između kanona zapadnog kulturnog kruga, kanona istočnog kulturnog kruga te personalnih ili individualnih kanona u potpunosti ovisnih o individualnim mjerilima jedne osobe koja popunjava iznimno mjesto arbitra, ali i donekle relativizira poziciju personalnog kanona naspram svih ostalih mogućih, uključujući i nacionalne kanone, primjerice kanon hrvatske književnosti.

Proces kanonizacije umjetničkih djela uglavnom sprovode stručne skupine koje minuciozno proučavaju cjelokupni proizvodni i recepcijski proces te tako rekontekstualiziraju, u slučaju primjetnog vremenskog odmaka od proizvodnog procesa, vrijednost i značenje umjetničkog djela u, za analitičare, suvremenom diskurzivnom bazenu. Kanonizacija nije nimalo jednostavan proces, ponekad dovoljno o potencijalu nekog umjetničkog djela govori već dostupnost i uspješnost na djelatnoj sceni, a ponekad su potrebne godine da bi određeno umjetničko djelo potom ušlo u neki od specifičnih kanona (nadrealisti i Lautréamont), iz faze tako reći hibernacijskog zaborava.

Od 19. stoljeća koncepcija kanona se mijenja i proporcionalno zaokretu u općem mnijenju i percepciji u kojoj središnju figuru u stvaranju umjetničkog djela predstavlja autor genijalac, jedini sposoban za uobličavanje mentaliteta suvremene mu epohe. Autor biva mistificiran, gotovo eteričan, idealiziran i apsolutan rukovoditelj u spoznaji onostranosti. Kultovi autora šire se, s vrtoglavim porastom pismenosti raste i receptivni bazen te uzročno posljedično autori imaju sve više utjecaja na društvenu zbilju i polako, ali sigurno, metaforički izbijaju na vrh društvene hijerarhije (po kriteriju mogućeg utjecaja) što se, naravno, zrcali i u samom procesu kanonizacije koji biva utoliko olakšan i prohodan. Razvoj književne kritike i komparativne književnosti omogućuje stvaranje konsenzualnog analitičkog aparata onda primijenjenog na književna djela nastala u eksperimentalnim i stilski pluralnim fazama književne povijesti (modernizmu i avangardi) tijekom kojih se između ostalog testiraju granice zbira kanonskih tekstova promatranog kao funkcionalna cjelina u kojoj se ne naziru osobine pojedinačnih elemenata. Avangardne ideje poput destrukcije kanona i stvaranja novog zanimljive su jer tobože sustavno razmatraju budućnost kanona. Što i kako dalje nakon postmodernističkog smiraja u rezignaciji s motom „Anything goes“?

Postmodernizam otvara vrata „malima“, favorizira male priče, deklamira određenu skepsu naspram „apsolutističkog“ modernizma, postavlja tezu o iscrpnoj inovaciji, potkrepljuje pluralističku narav igrom i minucioznom posvećenosti detalju, podriva temelje klasične književne kritike, iznimno upravlja s kataloškim elementima u intertekstualnoj mreži, neograničeno proizvodi značenja, propituje ontologiju čina pisanja izrazitim metatekstualnim postupcima itd. Sva navedena obilježja upućuju na dezintegraciju kriterija kanonizacije na relacijskom polju. Miješanje trivijalnog i tzv. visokog modusa pisanja također otežava proces kanonizacije iz razloga što ni uspjeh na književnoj sceni više nije usko vezan uz književnu kvalitetu. Hiperinflacija uspješnica na suvremenoj književnoj sceni ostavlja trome izmjene u zbiru kanonskih djela daleko iza sebe i stvara golemu disproporciju, potencijalno opasnu jer kanon ubrzano postaje anakron.

Prolazni uspješni tekstovi ne podliježu odmah procesu kanonizacije, to čine znatno kasnije od očekivanog (zamjetno skraćenje vremena kanonizacije za vrijeme modernizma) čime se stvara „lista čekanja“ s eksponencijalnim prirastom. Originalnost je izgubila zanos još u avangardi dok su retorička i gramatička ispravnost već arhajske kategorije. Postavlja se pitanje hoće li kanon preživjeti izmjenu epistemološke i ontološke crte jer se u postmodernizmu i mogućnost spoznaje dovodi u pitanje, a upravo spoznaja jest okosnica i temelj svakog kanona. Pouzdanje u „male“ priče pruža priliku manjim nacionalnim književnostima za stupanje na globalnu književnu scenu (južnoamerički bum, skandinavska književnost), ali pritom treba pažljivo odvojiti pojam scene (izvedbeno mjesto, podrazumijeva oblik događanja) od kanona (rigidan zbir tekstova, tvrd, okoštao).

Promjene u kanonu jesu i dalje minimalne unatoč procvatu manjih nacionalnih književnosti (barem u drugoj polovici 20. stoljeća). Književnost je, vraćajući dugove „apsolutističke“ avangarde i modernizma, postala retrogradna, vraćajući se nazorima u razdoblje mitova i parcijalnih teorija bez okvira ili uokvirujuće perspektive. Globalni kanon se rasipa ostavljajući za sobom ostatke stare slave iz dominacije „imperijalističkih“, velikih književnosti. Dakle, glokalizam, mudar spoj globalnog i lokalnog čini strukturu suvremenog kanona fluidnijom no ikad, ili primjerenije, strukture suvremenih kanona fluidnijima no ikad.

 

Suvremenost u ruhu dekadencije

 

Ulaskom u 21. stoljeće opet se zbivaju korjenite promjene, otkrićem interneta i procvatom masovnih medija mijenja se cjelokupna kulturna krvna slika. Internet kao prostor susreta različitih kulturnih vrijednosti, kao prostor ispunjen mogućnostima objave, kao najdemokratičniji oblik medijskog izražavanja omogućuje sraz amatera i profesionalaca na, tako reći, impersonalnom, neutralnom terenu. Proces selekcije na internetu gotovo da i ne postoji, a ako postoji on je „potpuno“ (podosta je proizvoljan i kada ga odradi književna kritika ili analitika) proizvoljan i ovisan je o jednom, često neupućenom, arbitru. Velik broj književnih djela zapinje u tom digitalnom prostoru, ostaje negdje na margini, nikada pročitan, a prepun potencijala.

Vrijednosno gledano, takav rasplet nije nepoželjan jer svi tekstualni dokumenti  na internetu ipak opstaju i ostaju sačuvani u ovom ili onom obliku. Sasvim sigurno će postojati mogućnost obnavljanja svega komprimiranog u digitalnoj sferi u budućnosti.  Gotovo da bismo zbog toga već mogli govoriti o kanonu nesvrstanih, o arhivu nepriznatih, o novom „salonu odbijenih“.

Mnogobrojni e – magazini (Arteist, NE-MA, Zarez, Afirmator, Moderna vremena), digitalne zbirke pjesama („Mačje pismo“), književne skupine (FAK-ovci, Eventualisti, „90 +“), već svojom pojavom rastaču i ono što je ostalo od kanona. „Tvrdi“, generalni kanon je pod kanonadom kanonâ. U tom metežu gubi mu se glas, on blijedi pod opsadom malenih i drukčije pozicioniranih kanona u sustavu moći. Internet mijenja odnose moći, Internet čini sve dostupno svima pa tako i omogućuje afirmaciju od svih. Afirmacija postaje jedina dovoljna i izolirana kategorija za procjenu vrijednosti zbog denominacije književnih natječaja ili nagrada koji su tendenciozni i uglavnom podaju interno selekcionirane poluproizvode koji loše prolaze na kapitalistički usmjerenoj književnoj sceni.

Školska lektira nameće se kao suvremeni bastion književnog kanona i čuvar ukusa. I u Hrvatskoj smo svjedočili pokušaju promjene kurikuluma obrazovanja koja bi također zahvatila i popis djela za školsku lektiru. Poticanje javne rasprave na tu temu produktivno može biti i izvan usko specijaliziranog književnog područja jer ukazuje na potrebu za zaokretom u percepciji važnosti elemenata kulturnog kapitala. Naravno da je utoliko promjena ovisna o većinskoj političkoj opciji i treba biti poimana s određenom dozom ideološke skepse. Javne rasprave svojevrsna su zamjena za rasprave polemičke naravi iz prošlog stoljeća vođene u tako reći nestručnim književnim krugovima, a koje su funkcionirale i kao književna kritika i kao poticaj za daljnji autorski rad.

Daljnja profesionalizacija književnog rada smješta autora na sam rub proizvodnog procesa kada on svoja autorska prava ostavlja po strani u nadi da će utržiti dovoljno za rješavanje egzistencijalnih pitanja. Izdavačke kuće i nakladništvo vode kolo suvremene književne afirmacije, autorska riječ sve je zagušenija, autor se pretvara u pereptuatora vlastite nemoći. Ne pomažu mu ni pozivi na brojne književne panele jer bez uspostave strogog autoriteta, ujedno i dionika književne scene (primjerice Krleža), nema ni uspostave strogog zbira kanonskih djela. Multiplikacija stručnjaka otvara mnoge polove mišljenja koji su međusobno suprotstavljeni, vuku spone kanona na svoju stranu i nesvjesno transformiraju onotološku dimenziju samog kanona koji ne može biti samo jedan, on mora biti pluralan i višedimenzionalan, mora biti polifon.

Opće mnijenje, za koje je karakteristična skepsa prema svakovrsnim autoritetima, ogleda se u afirmaciji 'drugosti' (feministička kritika, kulturalni studiji), posebice naglašenoj u globalnoj kulturnoj proizvodnji. Preostaje nam prepustiti se toku, potražiti utočište u nomadističkoj svijesti postmodernog čovjeka koji operira s mnoštvom signala i elemenata lišenih svog prvotnog značenja, ali resemantiziranih u postavljanju istih u netipične odnose te skepsom prema činjeničnoj građi.

 

Kanon budućnosti

 

Iz navedenog valja postaviti dijagnozu kanona budućnosti koja kao da dijelom dotiče i status kanona sadašnjosti. Važno je ponovno naglasiti kako konstantan tenološki napredak također konstantno mijenja proizvodni proces književnih djela, čiji se autori ubrzano moraju prilagođavati zahtjevima tržišta ne bi li osigurali mjesto na pijedestalu besmrtnosti. Demokratizacija kriterija kanonizacije upravo sada jest ili se ubrzano bliži vrhuncu te je za očekivati kako će doći vrijeme odluke (krize). Da ili ne kanonu? Postoji li mogućnost opstanka kanona u obliku bilježenja civilizacijski važnih djela (uspješnica) čiji broj eksponencijalno raste. „Mekši“ pristup kanonizaciji relativizira čvrsto utemeljenu važnost izdvojenog, ali je prijeko potreban, takav jedan evolutivni zahvat.

Razvoj interneta i nedostatak  „čuvara vrata“ (gatekeepers) tzv. filtara, omogućuje nepovratnu diseminaciju enormnih količina informacija u interesno polje, čime svrhovitost održavanja kanona postaje u najmanju ruku dubiozna. Postoje načini, suživot digitalizacije i književnosti (kanona) itekako je moguć i plodonosan, moderacija otvara vrata ka stvaranju zdravog polja proizvodnje nove simbolike i značenja u okviru tematski reakcionarnih, čak utilitarnih, djela jer stihijsko propuštanje „svega“ kristalizira i kanon kiča, nepoželjne varijante ukusa. Stoga lektira, kao eufemizam za kanon, mora postati važna okosnica očuvanja konsenzualne vrijednosti i fokus progresivne rasprave.

  

 

 

foto: Sofija Modošanov

    

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Marija Solarević: Itinerar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Solarević (1987., Zagreb) diplomirala je pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osvajila je MetaFora nagradu u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora, u Centru za kreativno pisanje pohađa radionice i stvara kolumnu o književnosti i pop-kulturi. Trenutno piše zbirku kratkih priča "Noćne ptice".

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg