esej

Ante Nenadić: Kanon budućnosti ili budućnost kanona

Donosimo esej Ante Nenadića (1995., Split), studenta antropologije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nenadić je sudjelovao na mnogobrojnim javnim čitanjima kao dio književnog kolektiva '90+' te na tribini za mlade pjesnike 'Poezija u kavezu'.



 

Od izvora do pogleda u budućnost

 

Postojanje brojnih plodonosnih rasprava o ontološkoj dimenziji kanona već dovoljno govori o važnosti tog pojma za određeni civilizacijski krug. Različite iteracije značenja riječi kanon funkcioniraju kao kolosijeci tumačenja kulturnog kapitala, kao gradbeni materijal kralježnice i okosnice temeljnih kulturnih vrijednosti. Dakle, kanon u glazbi jest višeglasna skladba u kojoj melodiju početnog glasa u određenim vremenskim razmacima ponavljaju (imitiraju) od početka do kraja svi ostali prateći glasovi, u tradiciji svetih spisa kanon predstavlja  autentični popis priznatih svetih knjiga židovske i kršćanske zajednice, iz pravne perspektive kanon podrazumijeva skup zakona koje preskribira, u ovom slučaju, institucija katoličke crkve, a koji vrijede za ukupnost vjerske zajednice; kanonizacija jest proces prepoznavanja kršćanskih svetaca.

Slojevita povijest značenja riječi kanon ukazuje na inherentnu vezu između umjetnosti i postojanja mjerila u odnosu na koja bi se procjenjivala umjetnička djela. Korijene treba tražiti u antici, među skulptorima (Poliklet), filozofima (Aristotel), književnicima (Vergilije), retoričarima (Ciceron) koji neposredno ili posredno izdaju mjerila (ili barem izrazito uzorita djela)  koja procesom baštinjenja bivaju očuvana za buduće generacije. Idealne proporcije tijela, gramatička i retorička ispravnost, postavljanje čvrstih žanrovskih odrednica i doličnosti ukazuju na želju za sustavnom kategorizacijom onoga što vrijedi i onoga što ne vrijedi tj. onoga što tako reći gravitira oko jezgre nikada ne čineći jedan njezin dio.

Popisi kanonskih djela oni su koji čine jezgru, a sakupljeni su putem različitih kriterija koje je vrlo važno odijeliti, upravo zbog prepoznavanja razlika između kanona zapadnog kulturnog kruga, kanona istočnog kulturnog kruga te personalnih ili individualnih kanona u potpunosti ovisnih o individualnim mjerilima jedne osobe koja popunjava iznimno mjesto arbitra, ali i donekle relativizira poziciju personalnog kanona naspram svih ostalih mogućih, uključujući i nacionalne kanone, primjerice kanon hrvatske književnosti.

Proces kanonizacije umjetničkih djela uglavnom sprovode stručne skupine koje minuciozno proučavaju cjelokupni proizvodni i recepcijski proces te tako rekontekstualiziraju, u slučaju primjetnog vremenskog odmaka od proizvodnog procesa, vrijednost i značenje umjetničkog djela u, za analitičare, suvremenom diskurzivnom bazenu. Kanonizacija nije nimalo jednostavan proces, ponekad dovoljno o potencijalu nekog umjetničkog djela govori već dostupnost i uspješnost na djelatnoj sceni, a ponekad su potrebne godine da bi određeno umjetničko djelo potom ušlo u neki od specifičnih kanona (nadrealisti i Lautréamont), iz faze tako reći hibernacijskog zaborava.

Od 19. stoljeća koncepcija kanona se mijenja i proporcionalno zaokretu u općem mnijenju i percepciji u kojoj središnju figuru u stvaranju umjetničkog djela predstavlja autor genijalac, jedini sposoban za uobličavanje mentaliteta suvremene mu epohe. Autor biva mistificiran, gotovo eteričan, idealiziran i apsolutan rukovoditelj u spoznaji onostranosti. Kultovi autora šire se, s vrtoglavim porastom pismenosti raste i receptivni bazen te uzročno posljedično autori imaju sve više utjecaja na društvenu zbilju i polako, ali sigurno, metaforički izbijaju na vrh društvene hijerarhije (po kriteriju mogućeg utjecaja) što se, naravno, zrcali i u samom procesu kanonizacije koji biva utoliko olakšan i prohodan. Razvoj književne kritike i komparativne književnosti omogućuje stvaranje konsenzualnog analitičkog aparata onda primijenjenog na književna djela nastala u eksperimentalnim i stilski pluralnim fazama književne povijesti (modernizmu i avangardi) tijekom kojih se između ostalog testiraju granice zbira kanonskih tekstova promatranog kao funkcionalna cjelina u kojoj se ne naziru osobine pojedinačnih elemenata. Avangardne ideje poput destrukcije kanona i stvaranja novog zanimljive su jer tobože sustavno razmatraju budućnost kanona. Što i kako dalje nakon postmodernističkog smiraja u rezignaciji s motom „Anything goes“?

Postmodernizam otvara vrata „malima“, favorizira male priče, deklamira određenu skepsu naspram „apsolutističkog“ modernizma, postavlja tezu o iscrpnoj inovaciji, potkrepljuje pluralističku narav igrom i minucioznom posvećenosti detalju, podriva temelje klasične književne kritike, iznimno upravlja s kataloškim elementima u intertekstualnoj mreži, neograničeno proizvodi značenja, propituje ontologiju čina pisanja izrazitim metatekstualnim postupcima itd. Sva navedena obilježja upućuju na dezintegraciju kriterija kanonizacije na relacijskom polju. Miješanje trivijalnog i tzv. visokog modusa pisanja također otežava proces kanonizacije iz razloga što ni uspjeh na književnoj sceni više nije usko vezan uz književnu kvalitetu. Hiperinflacija uspješnica na suvremenoj književnoj sceni ostavlja trome izmjene u zbiru kanonskih djela daleko iza sebe i stvara golemu disproporciju, potencijalno opasnu jer kanon ubrzano postaje anakron.

Prolazni uspješni tekstovi ne podliježu odmah procesu kanonizacije, to čine znatno kasnije od očekivanog (zamjetno skraćenje vremena kanonizacije za vrijeme modernizma) čime se stvara „lista čekanja“ s eksponencijalnim prirastom. Originalnost je izgubila zanos još u avangardi dok su retorička i gramatička ispravnost već arhajske kategorije. Postavlja se pitanje hoće li kanon preživjeti izmjenu epistemološke i ontološke crte jer se u postmodernizmu i mogućnost spoznaje dovodi u pitanje, a upravo spoznaja jest okosnica i temelj svakog kanona. Pouzdanje u „male“ priče pruža priliku manjim nacionalnim književnostima za stupanje na globalnu književnu scenu (južnoamerički bum, skandinavska književnost), ali pritom treba pažljivo odvojiti pojam scene (izvedbeno mjesto, podrazumijeva oblik događanja) od kanona (rigidan zbir tekstova, tvrd, okoštao).

Promjene u kanonu jesu i dalje minimalne unatoč procvatu manjih nacionalnih književnosti (barem u drugoj polovici 20. stoljeća). Književnost je, vraćajući dugove „apsolutističke“ avangarde i modernizma, postala retrogradna, vraćajući se nazorima u razdoblje mitova i parcijalnih teorija bez okvira ili uokvirujuće perspektive. Globalni kanon se rasipa ostavljajući za sobom ostatke stare slave iz dominacije „imperijalističkih“, velikih književnosti. Dakle, glokalizam, mudar spoj globalnog i lokalnog čini strukturu suvremenog kanona fluidnijom no ikad, ili primjerenije, strukture suvremenih kanona fluidnijima no ikad.

 

Suvremenost u ruhu dekadencije

 

Ulaskom u 21. stoljeće opet se zbivaju korjenite promjene, otkrićem interneta i procvatom masovnih medija mijenja se cjelokupna kulturna krvna slika. Internet kao prostor susreta različitih kulturnih vrijednosti, kao prostor ispunjen mogućnostima objave, kao najdemokratičniji oblik medijskog izražavanja omogućuje sraz amatera i profesionalaca na, tako reći, impersonalnom, neutralnom terenu. Proces selekcije na internetu gotovo da i ne postoji, a ako postoji on je „potpuno“ (podosta je proizvoljan i kada ga odradi književna kritika ili analitika) proizvoljan i ovisan je o jednom, često neupućenom, arbitru. Velik broj književnih djela zapinje u tom digitalnom prostoru, ostaje negdje na margini, nikada pročitan, a prepun potencijala.

Vrijednosno gledano, takav rasplet nije nepoželjan jer svi tekstualni dokumenti  na internetu ipak opstaju i ostaju sačuvani u ovom ili onom obliku. Sasvim sigurno će postojati mogućnost obnavljanja svega komprimiranog u digitalnoj sferi u budućnosti.  Gotovo da bismo zbog toga već mogli govoriti o kanonu nesvrstanih, o arhivu nepriznatih, o novom „salonu odbijenih“.

Mnogobrojni e – magazini (Arteist, NE-MA, Zarez, Afirmator, Moderna vremena), digitalne zbirke pjesama („Mačje pismo“), književne skupine (FAK-ovci, Eventualisti, „90 +“), već svojom pojavom rastaču i ono što je ostalo od kanona. „Tvrdi“, generalni kanon je pod kanonadom kanonâ. U tom metežu gubi mu se glas, on blijedi pod opsadom malenih i drukčije pozicioniranih kanona u sustavu moći. Internet mijenja odnose moći, Internet čini sve dostupno svima pa tako i omogućuje afirmaciju od svih. Afirmacija postaje jedina dovoljna i izolirana kategorija za procjenu vrijednosti zbog denominacije književnih natječaja ili nagrada koji su tendenciozni i uglavnom podaju interno selekcionirane poluproizvode koji loše prolaze na kapitalistički usmjerenoj književnoj sceni.

Školska lektira nameće se kao suvremeni bastion književnog kanona i čuvar ukusa. I u Hrvatskoj smo svjedočili pokušaju promjene kurikuluma obrazovanja koja bi također zahvatila i popis djela za školsku lektiru. Poticanje javne rasprave na tu temu produktivno može biti i izvan usko specijaliziranog književnog područja jer ukazuje na potrebu za zaokretom u percepciji važnosti elemenata kulturnog kapitala. Naravno da je utoliko promjena ovisna o većinskoj političkoj opciji i treba biti poimana s određenom dozom ideološke skepse. Javne rasprave svojevrsna su zamjena za rasprave polemičke naravi iz prošlog stoljeća vođene u tako reći nestručnim književnim krugovima, a koje su funkcionirale i kao književna kritika i kao poticaj za daljnji autorski rad.

Daljnja profesionalizacija književnog rada smješta autora na sam rub proizvodnog procesa kada on svoja autorska prava ostavlja po strani u nadi da će utržiti dovoljno za rješavanje egzistencijalnih pitanja. Izdavačke kuće i nakladništvo vode kolo suvremene književne afirmacije, autorska riječ sve je zagušenija, autor se pretvara u pereptuatora vlastite nemoći. Ne pomažu mu ni pozivi na brojne književne panele jer bez uspostave strogog autoriteta, ujedno i dionika književne scene (primjerice Krleža), nema ni uspostave strogog zbira kanonskih djela. Multiplikacija stručnjaka otvara mnoge polove mišljenja koji su međusobno suprotstavljeni, vuku spone kanona na svoju stranu i nesvjesno transformiraju onotološku dimenziju samog kanona koji ne može biti samo jedan, on mora biti pluralan i višedimenzionalan, mora biti polifon.

Opće mnijenje, za koje je karakteristična skepsa prema svakovrsnim autoritetima, ogleda se u afirmaciji 'drugosti' (feministička kritika, kulturalni studiji), posebice naglašenoj u globalnoj kulturnoj proizvodnji. Preostaje nam prepustiti se toku, potražiti utočište u nomadističkoj svijesti postmodernog čovjeka koji operira s mnoštvom signala i elemenata lišenih svog prvotnog značenja, ali resemantiziranih u postavljanju istih u netipične odnose te skepsom prema činjeničnoj građi.

 

Kanon budućnosti

 

Iz navedenog valja postaviti dijagnozu kanona budućnosti koja kao da dijelom dotiče i status kanona sadašnjosti. Važno je ponovno naglasiti kako konstantan tenološki napredak također konstantno mijenja proizvodni proces književnih djela, čiji se autori ubrzano moraju prilagođavati zahtjevima tržišta ne bi li osigurali mjesto na pijedestalu besmrtnosti. Demokratizacija kriterija kanonizacije upravo sada jest ili se ubrzano bliži vrhuncu te je za očekivati kako će doći vrijeme odluke (krize). Da ili ne kanonu? Postoji li mogućnost opstanka kanona u obliku bilježenja civilizacijski važnih djela (uspješnica) čiji broj eksponencijalno raste. „Mekši“ pristup kanonizaciji relativizira čvrsto utemeljenu važnost izdvojenog, ali je prijeko potreban, takav jedan evolutivni zahvat.

Razvoj interneta i nedostatak  „čuvara vrata“ (gatekeepers) tzv. filtara, omogućuje nepovratnu diseminaciju enormnih količina informacija u interesno polje, čime svrhovitost održavanja kanona postaje u najmanju ruku dubiozna. Postoje načini, suživot digitalizacije i književnosti (kanona) itekako je moguć i plodonosan, moderacija otvara vrata ka stvaranju zdravog polja proizvodnje nove simbolike i značenja u okviru tematski reakcionarnih, čak utilitarnih, djela jer stihijsko propuštanje „svega“ kristalizira i kanon kiča, nepoželjne varijante ukusa. Stoga lektira, kao eufemizam za kanon, mora postati važna okosnica očuvanja konsenzualne vrijednosti i fokus progresivne rasprave.

  

 

 

foto: Sofija Modošanov

    

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg