proza

Ksenija Kušec: Tri priče

Ksenija Kušec (Zagreb, 1965.) diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a dosad je objavila: Priče iz Sunčeva sustava (2010.), Reci mi sve (2013.), Janko i stroj za vrijeme (2013.), Sobe (2014.) i Prozirna Lili (2015.)

      DA STISNEM 'OFF'?

Da stisnem ''Off'' ili nek' bude na ''On'' još neko vrijeme? Čudno kako mu funkcionira sve to. Isključen je dio centralnog procesora, onaj za obradu podataka. Onaj koji kontrolira vanjske jedinice, taj radi.

Rekao mi je da ga isključim. Čim bude ovako. Da isključim. Ne mogu sad, radije bih čekala da mu se organi brzo potroše. Kao auto na beskrajnoj cesti, ravnoj, nigdje ničega, sigurno će jednom stati, barem zbog benzina. On baš ovo nije htio. Rekao mi je:

- Ako mi se isključi mozak, nemoj me održavat na aparatima. Ako mi se ne isključi, a moram bit na aparatima, ti me opet isključi, Bog nije znao da ćemo mi izmislit aparate, ako mi oni trebaju da živim, znači da me pozvao, a ja ga ne slušam i ne želim doći. Zato me obavezno isključi. Hoćeš? Obećaj.

- Hoću, obećavam - rekla sam s figom u džepu.

- Neću da mi peru guzicu i da me hrane na cjevčicu, ako mi to sve treba, isključi me. Jesi čula?

- Jesam.

Da je bilo po njegovu, sigurno bi već ležao u lijesu i čekao spaljivanje. Neće ni da ga crvi jedu, hoće vatru. To je lakše obećati, za isključivanje sam morala držat fige. Zato mi je i rekao da ovo drugo obećanje vrijedi i za prvo. Kao da je znao.

Uglavnom, čekić i kliješta su stalno bili u njegovim rukama. Živio je u svojoj kućici blizu Zagreba, sam, već deset godina otkako je mama umrla. Blago njoj, govorio je, samo je zaspala na suncu.

- Mene isključi. Jesi čula?

Kad god bih došla do njega, morala bih ga voziti u obližnje mjesto u prodavaonicu svega. Tamo bi kupovao čavle, borere, žice, šelne, hranu za zečeve, kolomast, kudjelju, tinol žicu za švasanje, razrjeđivač. Tako natovaren objašnjavao mi je što će s ovim, što s onim. Nikad mira, stalno je nešto morao stegnut, okopat, priheftat, premazat, podmazat. Kad bih došla, morala bih uvijek nešto držati i dodavati.

Oluk je kriv. Odvalio se na uglu kuće, on je donio dugačke ljestve, popeo se i počeo popravljati. U jednom času izgubio je ravnotežu i pao na leđa. U zraku se malo zakrenuo tako da je udario kukom i glavom u beton. Kad sam došla, ležao je u nesvijesti već dan i pol. Sreća što je bilo ljeto. Smrznuo bi se inače. Taj udarac u glavu. Važniji je od slomljenog kuka. Mozak je natekao, pa i kad splasne, nema pomoći, sve je već uništeno. Cjevčice, nepokretnost, rane od ležanja. To je za isključivanje.

Ovakav, isti je kao i moj kompjutor koji se pokvario prošli mjesec. Čuješ hard kako se vrti, čuješ ventilator, tipkovnicina lampica svijetli, mišja isto. Samo je ekran crn, ispisan jednom te istom porukom. System failure, system failure.

Da pogledam pod kapke, možda isto piše? Kutija pored njega koja pumpa zrak ima na dlaku isti gumb kao i moj komp. Geek u servisu mi je rekao da ga treba formatirati. Slikovito, preorati mu brazde u mozgu da može krenuti ispočetka. Jer su se stare brazde toliko ukopale da kompjutor više ne zna izaći iz njih. Zašto to isto još nisu izmislili za ljudski mozak? Da ga fino formatiramo kad splasne.

On tu leži, ravnomjerno diše zbog te kutije, kosa poludjela. Raste još brže nego prije. Umjesto da ćelavi, on je sve kosatiji. Jest bijela, ali je divlja. Počinjem mu govoriti.

- Gledaj, stvarno ne mogu, to je ubojstvo. Nema tog advokata koji će me obraniti. Ne mogu, znam da sam obećala, ali kako ću. Osim toga, možda još ima šanse, vidjela sam u jednom filmu. Čovjek bio u komi, svi ga prekrižili, žena našla novog muža, a on se probudio. Sav svjež i spreman na život. Nitko nije vjerovao. Dobro, poslije je bio tužan jer je sve propustio i izgubio, bilo mu je žao što nije umro, ali znam još jedan film. O ženi. Isto se probudila, a njoj je bilo drago da nije umrla. Vidiš.

Što bi on sad meni rekao? Znam, rekao bi da ne davim, i da ga isključim. Ruke mu mirno leže, tanka se koža objesila pa se žile vide bolje nego prije. Srce dobro obavlja svoje, vidi se kako pulsira krv. Ali pluća ne. To mora na aparat. I bubrezi su dobri, vidi se po urinu u vrećici koja visi sa strane. Ubio bi me da zna za tu vrećicu.

- Ako moram pišat u vrećicu, isključi me.

Prije nekih mjesec, dva to mi je rekao i tražio da odemo kod bilježnika. Imao je pripremljen papir s tekstom. Bilježnik nas je gledao kao da smo ludi, ali je šutio i ovjerio. Šta ga briga, dobio je dvjesto kuna.

Gore, dolje. Tako ide to disanje. Nekakva harmonika diše umjesto njega. Kako bi izgledalo da isključim? Bi li se batrgao? Ipak je to neka vrsta gušenja. Ako bi, katastrofa. Moram se raspitat.

I nokti su mu narasli u ovih par dana. Koliko još da čekam? To mi nije odredio. Nije. Da stavim gumene rukavice tako da na gumbu ne bude mojih otisaka? Svi znaju da sam stalno tu, otisci ne bi bili ključni dokaz. Stalno sam tu. Do ponoći i od sedam ujutro.

Imam otvoreno bolovanje. Šef me još nije nazvao, ali morat ću ga zatvoriti, to bolovanje. Kada? Doći ću i sutra, i prekosutra i još tjedan dana. Dva tjedna je u redu? Ulazi doktor i čita s one ploče. Zove sestru i uvode mu kroz nos cjevčice u grlo. Sada će ga hraniti na sondu, kaže, jer je prošlo toliko i toliko. Zovu drugu sestru koja ga mora oprati. Možete li to gledati, pitaju me.

- Mogu - kažem.

Pranje. Soba smrdi na govno, sestra vješto čisti smežurano tijelo starca s puno kose. Odvraćam pogled, već me pere krivnja, evo, ovo nije htio. Da ga peru, skidaju, da smrdi. Da mu stavljaju pelene. Pitam doktora ima li nade za buđenje. Nema, kaže. Pitam, boli li ga slomljeni kuk kad ga sestra tako prevrće. Ne, kaže, u komi je. Ali bi ga boljelo da nije, pitam. Bi, kaže doktor i ode.

Zuji mi u glavi, sad smo opet sami u sobi. Tresu mi se ruke, prilazim respiratoru. A da odem s njim u Luksemburg ili, gdje ono, Belgiju? Tamo je to dopušteno. Ma, svašta. A da isključim, pričekam da umre, pa opet uključim? Imaju li oni pametne istražitelje koji će sve shvatiti?

Odlazim u hodnik. Tamo je sestra za pultom. Debela i simpatična. Daje mi maramicu, šapćem joj pola sata o svemu. Da nisam tužna za njim nego zbog toga što on ovo nije htio, a ne mogu mu pomoći, a potrudio se da mi utuvi što točno neće.

- Ima načina. Onaj tvoj dio o isključivanju i uključivanju je jedan dio priče. Drugi je da moraš još prije toga isključiti program koji nama javlja da nešto nije u redu. To ti je onaj gumb desno. Tada sve prođe u tišini, ne dođemo reanimirati, a poslije sve uključiš. Alarm nam tad javi da je pacijent umro i to ti je to. Sve po peesu.

Isuse, razmišljam, s koliko lakoće je ona to meni objasnila! Kao da to stalno rade.

Isključi, obećaj, isključi. Kao da je znao, gnjavio me s tim baš zadnji mjesec. Ako isključim, sigurna sam da ću moći živjeti s tim. Pitanje je hoću li moći živjeti s tim što ga već peru i hrane na cjevčicu, i što je to već počelo trajati. Kakva je uopće ta hrana? Izmiksana piletina s mrkvom? Piletinu on ne jede, samo špek i čvarke.

Vraćam se u sobu, vrećica je puna urina, stišćem alarm. Dolazi ona. Mijenja vrećicu i šutke mi pokazuje redoslijed. Čvrsto me drži za nadlakticu. Prst joj pokazuje jedan, pa drugi gumb. Pravi se da čeka neko vrijeme, pokazuje drugi pa opet prvi. Prekriži se i ode. Sjednem na stolac i pričam s njim. On kao da ne mari za moje riječi, po sobi samo odjekuje: isključi me, isključi.

Priđem aparatima i ponavljam sestrine pokrete po gumbima. Isključi me, buči mi krv u ušima kao da je neka nabujala planinska rijeka krvava, evo sad ću, kažem mu i stisnem prvi pa drugi. On se ne batrga. Samo mu se pluća spuste kao da je netko skinuo teret s njih. Odahne, lakne mu. Usta mu se opuste zadovoljno. Mir i tišina. Poljubim ga. Pričekam još malo i stisnem drugi pa prvi. Alarm se oglasi, ali on je miran. Sestra polako došeta, pogleda sve ekrane i pročita vrijeme smrti. Zagrli me i ja nju.

Nisam nesretna, nisam nemirna.

Sad još zajedno protiv crva. I to je htio. 

48 MINUTA

Nemoj, dušice, to pospremati. Kad odeš, ja ću ih gledati i uživati u tome da je netko bio tu. Isuse dragi, što mi to govoriš? Jesi luda?

Ostavit će te jadne šalice za kavu, filđane kako ih ona zove, ostavit će i džezvu i cukerdozu i vrčić s mlijekom na stolu. Cukerdozu i džezvu, kakav jezični bućkuriš! A ona će ih poslije mene gledati cijelo poslijepodne i uživati kako je netko bio tu.

Jer, teta Fanika nikud ne može. Jedva prijeđe udaljenost od kuhinjice do kupaone. Za to joj treba dvije i pol minute. A meni treba puno više da dođem k njoj. Hajde, sad moraš... ma ne idem, prvo ću ovo, a sutra k njoj.

Jedva sam se i danas prisilila, kao i svaki put. Ulica je strma, stan u prizemlju taman je i tmuran. Baš za čekanje smrti. Što ona zapravo i čini zatvorena u tih tridesetak kvadrata. Sitno, i ne bi bilo bolje drugačije. Jer da je veće, koliko bi minuta trebala za put od hodnika do sobe?

A ja bih joj trebala dolaziti svaki dan, no zbog lijenosti prorijedim na svaki drugi, a ustvari dođem jednom tjedno. Ma, dobro je njoj, šta joj fali, idi rađe sutra. Uvijek moram donijeti jedno Cekinovo pile, pa kutiju Domaćice, mlijeko i kilu jabuka. Ponekad mi tutne papirić s popisom dodatnih stvari, u kojem je nekoliko puta presavinuta novčanica od sto kuna. Popis kao da je pisala trudnica željna neočekivanih okusa i suludih kombinacija. Jagode, krastavci i bajadere, na primjer. I šlag, a može i mileram.

Trebala sam doći u srijedu, a došla sam u petak. Pala je točno pola sata prije mog dolaska, onog obećanog. Nije računala na moja sigurna odgađanja. Žurila se da pripremi filđane i kavu za mene. Slomljenog kuka, ležala je na podu svo to vrijeme. Slabašan glas star osamdeset i nešto godina ni susjeda nije čula. Obje te večeri umorila se i zaspala. Preko dana bi dozivala. Tek kad sam stala pred vrata, čula sam taj glasić bolesne mačke. Nisam imala ključ kod sebe, morala sam otrčati kući po njega. Trči, Lola, trči. Neka ti je.

Poslije toga sve je bilo brzo. Hitna, liječnici, nosila, infuzija, soba. I taj miris bolnice. Zadržao se i u sobi, osjetila sam ga čim sam ušla poslije svega. A samo su došli po nju.

Znam da bi slomila kuk i da sam bila redovitija. Znam da to nema veze s mojim nedolaženjem. Ali dva dana!

Dosadno mi je bilo kod nje. Uvijek bi plakala za sinom kojeg je pokopala, za jednim pa za drugim mužem. Isuse, koji mrak, koja dosada, evo još malo pa je 48. To je skoro sat, pristojna posjeta. Jel? Onda bi se prisjećala vječno istih trenutaka iz mladosti koje sam znala napamet. Nije voljela paliti svjetlo pa bismo jedva vidjele jedna drugu. Oči su mi htjele spavati. I glava. Već ideš, pitala bi. Da, idem van na svjetlo, među žive, nisam rekla. Doći ću sutra, dala sam to isprazno obećanje.

Pad, lom, bol, neizvjesnost, samoća, čekanje, previše je to bilo za nju. Izmiješali su joj se podaci u memoriji, izbrisale petlje i algoritmi. Već me drugi dan u bolnici nije prepoznala, više nije znala u kojem vremenu živi, zaboravila je i sina i muževe, bila je izgubljena kao kit u galaksiji. Umrla je brzo, kažu da je od ležanja dobila upalu pluća.

U stanu na stolu još stoje nepospremljeni filđani i cukerdoza. Natočena kava je isparila, sve se skorilo, nemam snage da ih operem i složim u vitrinu, niti spakiram u kutiju. Gledam sat koji nije stao. I dalje odbrojava 48 po 48 minuta.

REVOLUCIJA

Penjem se praznim stubištem i jasno mi je: zakasnila sam. Bankari su ispraznili bakin stan do čistoga kraja. Na ulaznim vratima umjesto brave je rupa, a vrata su odškrinuta. To je valjda ono neko međuvrijeme, kad im više nije važno hoće li netko ući i ukrasti nešto. Ionako su već postali vlasnici, sve je crno na bijelo.

Ulazim, miris njezinih običaja još je u zraku. Mrlje na parketima pokazuju mi otisak kalijeve peći, komode, vitrine, fikusa. Na mjestu te biljke, parket izgleda kao drveni mjehur. Uvijek je previše zalijevala, a ja sam to od nje naslijedila.

Stan izgleda puno veći ovako prazan. Ništa nisu ostavili, a ja sam zakasnila. U pismu koje su mi poslali bilo je puno odurnih riječi i fraza, na primjer, suglasnost, naše pravo, vaša  obaveza, ovrha, vlasništvo, sudska odluka, otkup. Te riječi čovjek preskače. Mislila sam da ću doći prije nego sve maknu. Htjela sam uzeti fotografiju, bluzu, neki supntopf, cukerdozu, ašnbeher, ili nešto što bih mogla gledati i prisjećati se nje i njezinih zen-ideja.

Jedna od njih: kao srednjoškolka posjećujem je ponekad poslije nastave, pričam joj o crnokosom dečku, o curi s ogromnim sisama kraj koje ja nemam šanse, a ona mi kaže da je strašno važno ujutro imati čisto lice.

- Trebaš se umiti u hladnoj vodi, koristiti običan sapun i staviti običnu kremu, najbolje Niveu. Tako ćeš imati čist pogled na svijet.

Bijelo je gledam, ali sada mi je možda i jasno. Da sam imala čist pogled, ne bi mi se taj mamlaz niti sviđao.

U maloj kuhinji sa strane miris je još jači. Zaklela bih se da je zadnje što je kuhala bio ajngemahtes. Ali ni tu nema ničeg za uzeti. Niti pipe. I to su ovršili. Nekad su ljudi morali ovršiti pšenicu.

Dok sam s njenom smrtovnicom obilazila urede, stalno su mi govorili da je sve po zakonu. Kao da su se opravdavali za nešto. Pa ne ponavljaš nekom da nisi kriv, ako stvarno nisi kriv. Sve je po zakonu, i uzimanje stana, i uzimanje stvari. Ipak, mislila sam da ću stići prije ovog drugog uzimanja. Samo mi treba nekoliko sitnica, ništa drugo.

Vraćam se u dnevnu sobu, zumiram očima po podu. Možda im je promakao kakav gumbić ili žličica? Ma kakvi. Pogledam balkon. I cvijeće su pokupili, čovječe! Pa što će im biljke? Kako sam je samo gnjavila kad sam bila mala! Sjećam se, dok me čuvala, izmislila sam da baš moram prati taj balkon. Prala sam ga cijelo jutro. Kanta, četka, voda. Puno vode.

- Nemoj prolijevati toliko vode, neću da Pepa dolje ima poplavu! Onda će doć i neću je se moći riješiti.

- Neću, baka!

Još vode. Bjesomučno sam ribala pod, četkom gurala vodu prema rubu, uživala u zvuku vodopada. Nek Pepi curi, nek trpi. Biljke su plivale. Da me nije upozorila, možda bih manje zalijevala. Drugi put sam pak zabijala čavle u štok. Svakih pet centimetara jedan veliki čavao. Ostavljala sam ih da vire, kako bi ih moja baka mogla poslije vaditi. Sve je to ona dozvoljavala, pravila se da ne vidi, puštala me da radim što hoću. Jesam li je zato više voljela? Možda. Djeca su zdravo sebična.

Oko podneva bi me pozvala za stol koji je uvijek bio složen po svim austrougarskim pravilima. Zahtijevala je od mene da sjedim pristojno, da radim pokrete kao dama, da jedem suzdržano, da uzimam male zalogaje, da ne pitam za još, da ne gutam glasno, da držim laktove uz tijelo, da ne škripim stolcem. Kad bih širila laktove, stavljala bi mi pod svaki pazuh jednu knjigu.

- Jesi bila na zadnjoj operi u HNK?

- Kaj? Kakvoj operi?

I tad bi opet došla zen-misao: kad je vrijeme loše, iskoristi ga za to da budeš sama sa sobom. To je zdravo za dušu.

Izlazim na balkon i gledam dolje u betonsko dvorište. Niti Pepe više nema, a tako sam je se bojala! Izgledala je kao bacačica kladiva, imala je i brkove! Sad je sve mirno, nema domaćih zvukova, više nitko ne kuha, ne viče, ne doziva, ne popravlja, ne igra se. Kuću preuzima banka i već je počela radove. To će biti poslovnica na tri kata. U njoj će raditi utegnute cure i zalizani dečki koji znaju matematiku i bankarski jezik, pa će računati neke iznose i izmišljati im strašne nazive kojih ćemo se mi bojati, pa ćemo ih zato plaćati. I sve će biti po zakonu.

Ulazim u spavaću sobu, dok hodam, osjećam da drobim šećer. Otkud on tu? Čučnem da vidim. Njega ne mogu uzeti, kakva bi to bila uspomena? Možda bi i bila, jer je baka na nahkaslu kraj kreveta uvijek imala šećer u cukerdozi i čašu vode, za slučaj da joj bude slabo.

Pogledam prema vratima i na starom parketu ugledam jedno pero. To je pero iz njenog jastuka, sigurna sam. Uvijek mi je govorila da jastuk i tuhica moraju biti punjeni perjem. Nije me mogla uvjeriti da ih i ja počnem koristiti, a trudila se, baš se trudila. Nagovaranje na perje bilo je čak i dio zen-savjeta. Na primjer: navikni se na spavanje na perju, tako se slično spava u raju. To bi, naravno, rekla u trenutku dok bih se ja dovikivala s djecom preko balkona ili izlazila iz zahoda. Jednom me čak nazvala telefonom samo da mi kaže nešto o perju. Nisam stigla ništa pitati, odmah nakon teorije o jastucima i neophodnosti perja, poklopila je slušalicu.

Ovo pero je njeno. Pažljivo ga uzimam i gledam prema svjetlu. Sad bi oni neki energetičari rekli da je pero puno moje bake. Spavala je na njemu, disala kroz njega, sanjala uz njega. Da bar imam one vrećice koje imaju forenzičari iz serija, pa da ga mogu spremiti. Stavljam ga u džep, zatvaram patent. Tako neće ispasti, a doma ću naći neku bolju zaštitu. Grije me. Baka mi je doslovno u džepu, imam nešto njeno, to je to.

Čitala mi je jednu priču, često, dok sam bila mala. O cirkuskom sloniću koji je imao prevelike uši, pa su ga učili letjeti da ih iskoristi kad su već takve. Kako se bojao, dali su mu pero i rekli da je čarobno. Da će s njim moći sve. Možda je i ovo pero takvo. Jer, još uvijek ne razumijem to oduzimanje. Njihove su riječi bile riječi optužbe, bili smo krivi jer nam je umrla baka. I da, po zakonu je, a kazna za smrt je oduzimanje stana. Nekako mi se čini da moram nešto napraviti. S tim perom u džepu bit ću kao slonić.

Idem tamo pa ću ih pitati. Stavljam slušalice na uši, jer ako ne slušam muziku, onda slušam probleme i ne mogu se zaustaviti. Tako je bilo prošli put. Svaki čekač u redu imao je neku tragediju, a za svaku tragediju bila je kriva banka. Kad je na red došao tip sa svojim problemom, nisam više mogla. Posudio je sto eura od nekog. Dobro, nije vratio na vrijeme, pa ga je ovaj tužio. Na sudu je zapisničar, koji je valjda imao poklonjenu dvojku iz hrvatskog, napisao rečenicu bez zareza. Zarez je trebao odvojiti kućni broj od novaca. I tako je jadnik koji živi na broju 42, zarez, 100 eura trebao vratiti. A bez zareza je novac narastao do nemoguće svote. Pogotovo ako ne radiš, šepaš, mumljaš dok govoriš i nemaš lister odijelo, nego trenirku i kariranu flanel košulju. Jednostavno sam morala urlati na šaltersku rugobu. Ona se uljudno i posprdno smješkala i stisnula gumb ispod pulta, pa su došli zaštitari u tvrdim oklopima. Primili su me i vukli, dvojica nabildanih kretena vukli su mene čije su ruke  grančice. Psovala sam im majku bankarsku. To me skroz zadovoljilo, čak me ni kazna nije uništila. Jedino, moram to prestati raditi.

Eto, zato imam slušalice, bit će dosta samo moja pitanja. Znam što bi baka rekla: čuvaj to pero u džepu, bez njega si ništa. To bi rekla, na primjer, dok bih ja u ovoj kuhinji pokušavala skuhati tursku kavu. Onu pravu, koja se pije preko kockice šećera. A moja pitanja za banku sve su samo ne zen. Pitanja su toliko nevjerojatno tupa, da mi nije jasno kako ih uopće postaviti. Zašto ste mi uzeli ono što je moje? Mislim, u parku sam uvijek morala vratiti tuđu kanticu. I zadnje pitanje: gdje su bakine stvari, gdje?

Pokušavam nogom oguliti crni otisak fotelje koja je uvijek stajala u kutu sobe. Spodobe to ne smiju vidjeti. To je bakina intima, što je nekoga briga gdje je ona sjedila poslijepodne, s dekicom na nogama čekajući Dinastiju? Na ulazu, u hodniku, imala je zalijepljena dva postera. Iščupala ih je iz Studija. Na jednoj je bio Kerington. Tako ga je ona zvala, bio je to glumac, glavni lik u Dinastiji. Značajno je gledao u desnu stranu. Kad bi dolazila izvana, on bi je pogledom dočekao. Drugi je bio Šerbedžija. Iako je imala već blizu osamdeset, čuvala je taj Radetov poster na kojem je bio toliko mlad da je jedva sličio na sebe. Sjećam se špičaste kragne, bijele, koja mu je stršala prema licu. On je gledao u lijevu stranu i ispraćao bi je pogledom kad bi izlazila.

Da su bar te postere ostavili! Pažljivo bih ih skinula i presavinute čuvala. Imala bih barem nešto. Ovako su navukli moj bijes. Stan sam još i mogla razumjeti, banke trebaju stanove, navikli smo na to. Ali stvari! Ofucani i polupani porculan, rupičaste haljine koje su izbušili moljci, ispucano ogledalo, heklani podmetači za čaše, potamnjele i bezvrijedne slike, ljepljivi tanjuri, knjige iz neke prethistorijske lektire, nazubljene fotografije umrlih rođaka, ortopedske cipele sa šnalom… to im isto treba?

Da su ostavili  postere ne bih odlučila ići u borbu. Ali nisu. Revoluciju netko mora početi. Želim sve. Stan. Stvari. Do posljednjeg tanjurića za kekse koje bismo grickale uz popodnevnu kavu. Mislim da bi njezin zen-savjet za danas bio: kad sije sunce, nemoj zaliti cvijeće i čuvaj svoj džep u kojem je moje pero.