proza

Natalija Miletić: Iz zbirke kratkih priča 'Nisam'

Zavirili smo u nedavno objavljenu zbirku priča 'Nisam' (Algoritam), već dobro nam znane autorice Natalije Miletić (Sisak, 1977.)



 

Gospođa koja se na očevu sprovodu smrtno zaljubljuje

 

Htjela sam opisati osjećaj te gospođe koja se na očevom sprovodu smrtno zaljubljuje i ne može si pomoći. Objašnjavala sam kolegi kako ulazak u značenje nije uvijek moguć, da se neka uz veliku patnju otvaraju poput 3D slika iz enigmatskih časopisa i da tada prodori u lucidno pričinjavaju povremenu uzemljenost u svijet oko mene. Govorila sam mu i o onima koji ostaju mutne dubine bez koncepcije, prezahtjevna i nerazumljiva čak i pod cijenu izopćenosti. Meni je ta neprohodnost, to mućenje značenja svakodnevna kazna. Nije mi jasno mora li tuga blokirati ljubav, zašto gospođi zamjeraju taj po svima sramni čin. Govorila sam predugo, vidjela sam mu to u naboranom čelu, u neugodi koja mu je skupljala ramena. Samo, kao i obično, nisam znala stati. A on me zbog nečeg voli, najduže sluša moje tirade. Proćelav je i malo zdepast, inače vrlo drag i izrazito mirišljav, po čistom i prirodnom, nikad kemijski i prejako.

Neki dan sam u uredu razvrstavala neotisnute stranice iz bunta otisnutih, oko tisuću njih. Ma više od tisuće, cijeli dan sam ih razvrstavala, od 8 do 17 h. Vremena su takva, uprava je donijela uredbu o posebnim načinima uštede: ako pisač izbaci prazne stranice, potrebno ih je izdvojiti i ponovno vratiti u upotrebu. Obavljajući to nisam se osjećala ni ekološki osviješteno ni lokalno iskoristivo, samo sam mehanički odrađivala zadano. Sjedila sam nasuprot fotokopirnom stroju i odvajala prazne papire u kartonsku kutiju. Ove pak ispisane odlagala sam na stolić, brižno pazeći na redoslijed. Takve zadatke izvršavam redovito, bez ijednog zašto, ambicija mi se temelji na izbjegavanju sukoba, na poziciji tihe, poslušne, one koja ne postavlja suvišna pitanja. Povremeno, kad mi besmislenosti u prevelikoj mjeri stisnu vrat, kroz niz primjera, poput ovog o nesretnoj gospođi, pokušavam izgovoriti kako se osjećam i što želim. Rijetko kad moje parabole dostižu one kojima su upućene, uglavnom me svi izbjegavaju.

Osim tog hvalevrijednog projekta razvrstavanja, pokušavala sam shvatiti značenje nedavnog događaja. Šefica Miranda Šoljić odvela me na večeru, što do sada nikada nije učinila, u neočekivanom uvijek čuči nerazumljivo i potencijalno opasno. Na večeri je pričala i pričala, toliko da sam razmišljala je li posrijedi neki poremećaj. Nije bila posebno dosadna, samo nekako teška, kao da iz sebe vadi tonu govana i nabacuje mi ih na leđa. Pričala je o djetinjstvu, odjevnim kombinacijama, alergiji na laktozu, zlobnoj susjedi, seksualnim pozama, koncu za čišćenje zuba, zaprški za sarmu, Amerikancima, djelovala je poput televizijskog programa kada ga se siluje ustrajnim prebacivanjem kanala. Zaključak i poanta su izostali. Ništa se posebno nije dogodilo osim što sam se, kad sam napokon izašla iz restorana, osjećala potrošeno, izlizano, prozirno i izrazito nemoćno. Vlastita mi se koža pričinila za dva broja manja, toliko me stisnula da sam instinktivno nazvala Eminu Radman. Ona je samo rekla „dođem“ i sve je bilo lakše.

Emina ima sitne zube, umjetničke, kao niz bisera. Isto sjaje i njene oči i male naušnice. Ona je moja. Piše pjesme. Stoički izbjegava klišej i od pisaca se razlikuje što u birtijama gdje se pije, bljuje i bulazni na šanku, gdje sve podsjeća na jedan od krugova pakla, ona plače zbog trojke iz didaktike ili zbog poderane skupe najlonke. Ona u tim izbama, gdje nema vremena ni vremenskih zona, pada u nesvijest od sreće što neki muškarac zna uredno objesiti veš i još se time hvali. Tako ću je opisati jer bih voljela da je tako. Ja ne znam kakva je ona kad je s drugim ljudima. Jednom mi je rekla:

–  Ljudi nose sa sobom čežnju bez nade, pokazuju kurac ili pičku, piju votku, padaju pod šank iz obijesti, pucaju se žutim iz štosa, govore čuda da zadive neku personu koja ih od količina svega u sebi ionako niti vidi niti čuje, devastiraju sebe i sve oko sebe u svrhu nepostojeće slobode. Neki to nazivaju zabavom. Ali ne i ja, ja destrukciju tijela izvodim puno perfidnije, na neviđeno, ja zapravo ne postojim.

To da ne postoji, ona postavlja kao jedinu istinu. Zato ja nepoznato ispunjavam slikom kakvu volim. Njene rečenice zapisujem, od njih kreiram stvarnost. Kada god ode, ja još danima ne skidam posteljinu, iz straha da ću izgubiti njen miris, da ću joj povjerovati da je izmišljena.

Njoj sam lako razložila dječji strah od skupine mršavih muškaraca u crnim mantilima i crnim dolčevitama što su kao utvare klizili niz hodnik prostrane aule fakulteta obično bučno i odlučno raspravljajući. Bili su mi kolege, trebali smo biti slični, ali oni su nosili duh sveznanja i nedostižnosti. Na seminarima su miješali jezike postavljajući pitanja profesorima, ili sebi, ili nekoj nevidljivoj sili. Moj studij filozofije obilježio je strah od nerazumljivo neprobojnog, u feminističkoj maniri označen kao društvom ugrađeni strah. Željela sam biti muškarac duboka glasa sa znanjem njemačkog poslije čijeg govora ostaje prostora samo za duboku tišinu. A postala sam filozofkinja, izraz sam po sebi smiješan, neuobičajen u živom jeziku, osoba koja zna govoriti i to joj baš ničemu ne služi. Moj osvrt na zaljubljenu gospođu samo me čini metom tračeva, moj posao razvrstavačice papira također mi ne daje neku vrijednost, moji procesi prihvaćanja mutnog nikako da se ostvare.

Očekivala sam ponudu ugovora za stalno, čežnja je to, ali ne znam zašto tako privlačna. Ustalila se kao pojam sreće pa sam na tu čežnju pristala iako i iz tog pojma konačne sigurnosti izviru nejasnoće. Kako sam, osim kao statist, u potpunosti izostala iz razgovora i večere, a s gospođom Šoljić zaista nisam imala prijateljski odnos, nisam bila na čisto što se to zapravo odigralo. Znala sam da sam propustila bitno, ali ga nisam mogla dokučiti. Emini je bila jasna cijela priča, niti se sužavala u ramenima, niti mi je postavljala potpitanja. Samo je zaključila pod jedan: da gospođi nije dobro i da to u svakom slučaju nema veze sa mnom, pod dva: da joj treba pomoć i da joj se ona može pružiti ako se za to ukaže prilika, pod tri: da želi upoznati gospodina mirišljavog. Zatim je počela kuhati juhu od vrhnja. Tako to radimo nas dvije, ona kuha, a ja govorim. Ako dovoljno puta izgovorim bitno, možda ga napokon shvatim.

Sjetila sam se zato Petra Filipovića. Moje ljubavi iz četvrtog srednje. Sve je bilo jednostavno dok on nije odustao od seksa i dobio potrebu beskrajnog ispovijedanja. Bile su to večeri moje uznapredovale nesanice i njegovih priča o ukradenom biciklu, sestri koja se nikad nije rodila, prvom seksu na zidu zamazane garaže, o Kviki kokicama s čokoladom i rupama na đonu Startas tenisice. Pričao je o svemu do tada neizgovorenom, a moje su vjeđe bile teške, slušanje isprekidano i lelujavo. Trajalo je noćima. I onda je jedan dan nestao bez traga. Pisali su o tome u novinama, po internetu, po stupovima javne rasvjete. I tada sam propustila bitno. Mutan razvoj događaja, bez jasnoće čak ni na rubovima.

Sjetila sam se i svoje majke, Marije Petrović, koja je cijeli život provela u ja-formi. Sve što se događalo, događalo se njoj i to mi je uvijek, do detalja, morala ispričati. Njoj se događao i potres u Laosu, i uragan na Jamajci i glad u Somaliji, i silovanje u Indiji. Moja majka bila je lijepa, intenzivna i nesretna jer sve, baš sve se njoj događalo. Tako joj se dogodio i moždani udar jednog jutra i to je jedino u što sam bila sigurna da joj se zaista dogodilo. I kremiranje. Ajde, barem je tu sve bilo jasno. Svejedno joj se stalno vraćam u analizama, ovdje bih voljela da ima nejasnog.

Nakon cjelonoćnog raščlanjivanja, prizivanja duhova, psiho samonapada i samoobrana, preuzela me poljuljanost i nevjerica. Bez obzira na rezoluciju u tri točke prije juhe, u novi sam dan ušla s nelagodom i dubokim podočnjacima. U svakodnevnim događajima moja se koncentracija zadržava u prvom sloju te o njima mogu reći samo ono što me dotakne, ali ne mogu reći ono ispod niti navesti stvarni razgovor. Moj dojam ili sloj koji vidim nisu dovoljni za shvaćanje događaja. Zato mi ostaju tako nedorečeni, a razgovore iz njih dovršavam tek tri dana nakon što ih vodim. Ta odgoda, ta nemogućnost da u sadašnjosti imam smislene opaske i prava pitanja, čini sve moje mrlje tako velikima.

U restoranu na vrhu zgrade, žvakala sam zelenu salatu i ponovno slušala šeficu.

– Ne mogu sa sigurnošću reći ništa o vašem ugovoru jer me jučer uznemirila svekrva, ona znate pati od zatvora. Kad je s njom to tako, ja ne znam gdje mi je dupe, a gdje glava. Dave me s tim nekim tablicama, a ne treba razbijati glavu glupostima, kad je meni stresno uvijek kupujem posteljinu. Ne volim onu krep jer me jako grebe, nego onu meku od flanela, za dupli krevet, s malim jastučnicama. Moj muž, da nije takav slabić, tukao bi me svaki put kad zinem, ali ja se time ne zamaram, još mu i poruke pišem na frižider da mu govorim i kad me nema kod kuće. On ima gluhu tetku, gluhi ljudi toliko ljepše vide od običnih ljudi. Mojem su se sinu, dok je bio mali, znale upaliti oči, konjuktivitis kakav se rijetko viđa, a sad, sad me više ni ne zove, zaposlen je i radi kao mazga, gore nego mi u našem uredu, kod nas ti je još mila majka…

Nikada nisam imala potrebu upoznati šeficu, izbaciti je iz firminog kostima i postaviti na terasu među jastučiće dok u flekavoj pidžami pije kavu. Nije mi se činilo da mi želi reći nešto posebno, umjesto mene listove salate mogao je žvakati uskršnji zec. Svejedno je izgovarala detalje iz svog života koje zaista nije trebao znati nitko do nje same. Uznemirila me blebetanjem. Posebno tim intimnim pikanterijama koje su se miješale s bezvrijednim podacima iz dnevnih novina. Osjetila sam kako me stišće teret naoko bezazlenih događaja, osjetila sam ponovno to nešto što mi ova lakonski prebacuje na pleća. Zato sam okončala taj grozni trenutak slasnom pljuskom iz punog forhenda. Gospođi Mirandi Šoljić ispala je vilica iz ruke i zalogaj iz usta. Vilica se kotrljala uz zveket po kantinskim pločicama, a zalogaj je samo pao.

U kantini je nastao muk. Vrlo kratak. Miranda Šoljić je ustala i bez riječi napustila prostoriju. Nastavila sam žvakati salatu i osjećala se kao onaj dan kada sam kao dijete, nakon višemjesečne torture, bacila remenčiće za ispravljanje kičme skupa s metalnim udlagama u kontejner na cesti i bez grižnje savjesti otišla u školu kao normalno dijete.

            Vozeći se tramvajem na drugi kraj grada, imala sam napadaj realiteta pa su mi se u glavi smjenjivali kadrovi prijašnjih poslova, otkaza bez otpremnina, odbijenih molbi za posao, šovinističkih opaski na intervjuima, sva sila nemilih slika u procesu mračnog opstanka. Mislila sam malo i o šefici, o njenim dugim trepavicama i o sažetim oporim osvrtima na napravljeno, prije nemilog događaja. Sjetila sam se i kako sam Petra prvi put zavoljela kad je u školu došao u majici ispisanoj flomasterom. Pisao je parole na bijelim višegramskim pamučnim majicama, svaki dan drugu, jedne cijele školske godine. Kad je napisao „Jebao bi, ali da ostane tajna“ profesorica iz latinskog doživjela je slom tankih živaca. U slijed misli ugurala se i majka, posebno njen talent za hodanje na visokoj peti, to banalno oružje za gaženje svijeta svisoka. Zaželjela sam imati bar nešto od tih ljudi koje sam slušala, zaželjela sam da mi se posloži cjelina koja mi neprekidno izmiče.

            Tu sam večer dobila sms od mirišljavog: „Šoljićka progutala šaku tableta. Sutra ured radi normalno, od osam.“ Spakirala sam se i otišla Emini. Odlučila sam, reći ću joj, ne želim da mi osim nje itko drugi kuha juhu.

 

 

 

Kupam ga

 

Prvo ga kupam. Smještam ga u kadu i sapunam nježno, pedalj po pedalj, naborano teško tijelo. Svakom se dijelu posvetim. Posebno njegujem stopala, ona su kvrgava i kruta. Masiram ih i utrljavam u njih ulje za bebe, koliko god mogu upiti. Tanku kožu nogu milujem dugačkim pokretima. Dlačice su sijede i rijetke. Muževnost napušta muškarca na svim poljima, samo ako se vremenu dopusti rastezanje. Ud je miran. Funkcije ponosa davna su iluzija. Ne pridajem mu posebnu pažnju. Poštujem čovjeka. Nema smisla insistirati na očitom. Ugoda je u diranju dijelova koje osjeti. Zato leđa i ramena stišćem kao da ih prvi put vidim. Moćna su, jaka, spomenik minulim vremenima. On mi se prepušta. Uzdiše tiho. Uživa, vjerujem. I zube mu četkam polako, da ga ne povrijedim. Na trbuh, okrugao poput bubnja, pada pjena zubne paste. Otklanjam je lijeno, pravim se da je važna. Igra simbola. On voli kad mu perem kosu, zabaci glavu i žmiri, a ja prilazim s leđa i dugo mu masiram tjeme. Rekao mi je, tada najviše zamišlja.

            Kad sam ga srela prvi put, u ruci je imao kartonsku kutiju i šešir. Nosio je izlizano odijelo, s ispeglanom maramicom čiji vrh viri iz džepa, kosa mu je bila rijetka i nauljena, okruživao ga je miris kamfora. Ali njegov glas, promukli bariton, valjao je riječi hipnotički, taj glas je razlog što sam bila voljna zanemariti smrad sredstva protiv moljaca i posegnuti za tijelom iza izlizanih revera.

            Nakon kupanja liježe u krevet. Voli pernate jastuke i mekane plahte. Gnijezdi se, kao neka koščata kvočka. Traži položaj u kojem ima snage za dugu priču. Ispred sebe odlaže kutiju i pomno bira. Tričarije su u neredu. Redom ih pipka, ogledava, briše o plahtu. Danas se odlučuje za crnu šnalu s tri cirkona. Kaže, sada ćeš čuti priču o bubikopf frizuri. Udiše duboko i kreće. Jednu su večer išli u kazalište. Ona je, kao i svaka o kojoj govori, bila izvanredne ljepote, i on ju je bez ustručavanja obožavao. Drama je bila recentnog pisca, izvedba pomalo ekscentrična, a ona je zapamtila jedino želju heroine da poput bečkih frajli nosi bubikopf frizuru. Ta joj je riječ predstavljala nešto pod svaku cijenu divno i, naravno, neophodno. Sljedeći dan, nakon ljubavi u svim pozama, morali su obići sve skupe frizerske salone u potrazi za majstoricom ili majstorom koji bi joj ostvario taj bubikopf. (Voli izgovarati „ljubav u svim pozama“, kao da govori nešto zločesto i perverzno, uvijek bi mu uz taj izraz usnice malo pobjegle u stranu, kao dječačiću u pubertetu kad se počne praviti važan dok govori o opasnim temama.) Za cijenu nisu pitali. Njena duga bujna kosa padala je na crno bijele pločice, hrpimice. Na glavi je ostala mala kaciga, nešto našušureno i drugačije. Kaže, ona bi njemu uvijek bila lijepa, pa i tada je bila, iako mu koncept te frizure nije bio mio. Na putu do stana bezglasno je plakala, ne skrivajući se pred ostalim ljudima, suze su curile i kapale na tlo. Iza njih je ostajao tužni sluzavi sloj. Prolaznici su se okretali, žene šibale ljutite poglede. Na štandu joj je kupio skupe ukosnice i brižno joj ukrasio kosu njima. Zataknuo ih je samo s jedne strane, tako da joj otvori čelo. Jedna je od tih šnala ostala kod njega, i jedino je što mu je od nje ostalo. Jer se nakon povratka u svoj grad, ne naučivši ni reda stenografije, udala i zaboravila svoje snove o slobodi koju bi dobila zaposlivši se.

            Takve je priče pričao. Toliko se detaljno sjećao svakog događaja i svake ljepotice da sam bila sigurna da ih je u potpunosti izmišljao. Nije mi to smetalo. Voljela sam tu njegovu strast dok govori, tu opsjednutost koja ga nije napuštala niti u jednoj fazi pripovijedanja.

            Kada sam na internetu objavila oglas da kupam odrasle osobe, nisam se nadala ovakvom čovjeku. Naime, ponekad ne mogu dočekati da se pojavi, kao što on željno iščekuje poštara s penzijom, tako ja čekam njega. Sat prije nego što dolazi ostavljam prazan. Uranjam u pjenu koju kasnije ostavljam njemu. Volim pucketanje sapunice. Volim kad tijelo odahne pod navalom topline vode. I volim nasladu koju mogu izvesti rukama ispod pjenušavog pokrova. Iako me nitko ne promatra, mogu tu igru odraditi tako da se ne vidi. Jer i to volim, naoko ostati čista. Sama sa sobom igrati predstavu nametnute moralne ispravnosti. Iako u nju ne vjerujem. Takva, topla i ponekad zajapurena, dočekujem ga. U kućnom mantilu, čvrsto svezanim. Konzervativno nepropusnim. Jer čekam gospodina koji me neće dodirivati. Njemu trebaju moje ruke i moje slušanje. Kaže, ljudi koji predugo slušaju, nemaju moć istinske spoznaje. Ruke mi uvijek hvali.

            Na oglas mi se javljaju mnogi i razni. Pomažem starima, nepokretnima, nemoćnima. Odlazim u kućne posjete. Redovito viđam svašta. Teže mi je s napuštenim tijelima, iz njih vreba bespomoćnost. Seks u kadi s neznancem i kondomom zaista nije strašan u odnosu na sjajne oči zarobljene u nepokretnim ljušturama živih mrtvaca. Ne vežem se. Vježbam distancu. Ipak nisam hladna, nije dobro za posao. Balansiram vješto. Ali ovaj starac je iz mene izvadio mnogo više mene nego što je to itko do sada uspio. To me zbunjuje. Čini mi posao kompliciranim.

Kada me ponekad preteški dani zakucaju u krevet, i uza sav umor ne dopuste spavanje, gledam u plafon nad krevetom, pratim teksturu zažbukanih pukotina, neravnina nepravilno raspoređenih skroz do rubova kockaste plohe. Postojane su u svojoj nevažnosti, te nepravilnosti. Ne mogu do njih, visoko su. Zamišljam kako ih zatvorenih očiju pratim dodirom. Kao nepoznata tijela. Naoko jednaka kao mnoga druga, na dodir sasvim drugačija od svega do tada. U ramenima, butinama i obrazima čuče svađe, svadbe, baklave, krmenadli, orgazmi, ljubavnice i zle majke. Dlanovima nešto od toga primam, nešto zaobilazim. Ne uzimam sve, uzimam onoliko koliko treba da im pomognem, a da mi se ipak vraćaju. Jedino u njega prodirem bez zadrške. I znam da mi to on radi. Da nemam izbora. Kako me dobiva pričom, kako me preuzima tonom glasa, tako me i tijelom zavodi, a ja ga samo kupam.

            Isti smo on i ja. Spremamo svijet u kartonske kutije. On onaj što skuplja posvuda, ja svoj da ga nitko ne vidi.

            Jučer je pričao o meni. Pričao je o ženi divnih bokova. Ravnog trbuha, ali širokih, divnih, mesnatih bokova. Rekao je da je to žena stvorena za ljubav. Govorio je kako godinama putuje ženskim tijelima i kosama i da uvijek nalazi mnogo u svakoj, ali nikada nema potrebu ostati ni u jednoj. Govorio je o svim tim grudima, međunožjima, ušima i nosovima, čelima i stražnjicama koje dolaze i prolaze. Bio je fin, kao i uvijek. Umotao je u svilu i moje ruke i moja bedra, sve lijepom pričom. Ta žena u njegovoj priči, imala je strašan apetit za svijetom, sve kroz jedva koju protisnutu riječ. Tišinu je koristila kao i kondome, za zaštitu od bolesti i veza. Čini mi se da se tom pričom oprostio od mene. Shvatila sam kako mi se u potpunosti pušta i ne ostavlja mi prostora, sve mi je rekao. Bit će u pravu kad kaže da mi treba iako on meni dolazi. Ali to nikada reći neće. On je gospodin. Fin. Ima izlizane revere i strašno, zaista zastrašujuće lijep glas.

 

 

foto: Mima Juračak 

 

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Marija Solarević: Itinerar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Solarević (1987., Zagreb) diplomirala je pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osvajila je MetaFora nagradu u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora, u Centru za kreativno pisanje pohađa radionice i stvara kolumnu o književnosti i pop-kulturi. Trenutno piše zbirku kratkih priča "Noćne ptice".

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg