proza

Ivana Rogar: Golubovi su odletjeli

Ivana Rogar (Zagreb, 1978.) diplomirala je komparativnu književnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je potom upisala poslijediplomski studij književnosti. Suradnica je Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i urednica u nakladničkoj kući Durieux te književnim časopisima Libra Libera i Quorum. S engleskog je prevela nekoliko romana i publicističkih djela, između ostalog ''Nasljeđe gubitka'' Kiran Desai. Prvu zbirku, ''Tamno ogledalo'', iz koje donosimo priču, objavila je 2014. u nakladi Durieuxa. Drugu zbirku, ''Tumačenje snova'', objavila je 2016. u istoj nakladničkoj kući.

Golubovi su odletjeli

Kad negdje na plaži, u sjeni i usred mirisa crnogorice rješavam testove iz časopisa, one koji ti otkrivaju srž života, kazujući ti do čega ti je najviše stalo: karijere, novca, obitelji, ljubavi, redovito ispada da mi je najvažnije prijateljstvo. Prijatelji kao čuvari; prijatelji kao doušnici; prijatelji kao proroci. Takvu razbibrigu, horoskope i žute časopise, ne uzimam ozbiljno, međutim, osjetim da neminovan ishod tih testova ne griješi. Koliko god bili banalni, rezultat uvijek pokaže istinu.

Stoga nije čudno što su me to lako stvaranje veza, upoznavanje, druženje i komunikacija tijekom formativnih godina usmjerili na profesuru u školi, nešto što zahtijeva volovsku volju i upornost, idealističke koncepte na koje koji se ljudi pozivaju tvrdoglavo često, a prazno i neosnovano.

Prvi posao dobila sam prigodu odraditi ubrzo po završetku fakulteta: trebalo je zamijeniti profesoricu engleskog jezika koja je bila na porodiljskom. Nakon početne euforije kako ću klincima otkriti Ameriku obuzela me potpuna panika da ću sve upropastiti. Mahnito sam mrmljala da ću osramotiti obitelj za nekoliko naraštaja unaprijed i da ću ulicom hodati sa škarniclom na glavi. Hrabrenja mame i tate čula sam kao šumove u komunikacijskom kanalu. Škola u Gornjoj Dubravi; razred treći srednje škole. Da je tko htio, nije mogao smisliti goru pokoru. Zamišljala sam kako me razularena masa gađa zgužvanim papirima i dreči neka se gubim podučavati mamine sinove odakle sam došla. Protivno tome, predavanja su krenula bez otpora. Bila su poput zabavnog programa u kojem trebam animirati djecu da zaigraju odbojku na plaži. Bilo je dovoljno postaviti pitanje i oni su davali neobično domišljata rješenja i međusobno se nadopunjavali.

Važno mi je napomenuti da izuzetno volim ljude. Pristupam im s najboljom voljom i ne želim da u mojem društvu budu opterećeni, da se nelagodno meškolje u mjestu ne znajući bi li se maknuli u stranu ili mi štogod rekli. Tako je moj prvotni pristup Nini bio srdačan, nezahtjevan. Doista vjerujem da protiv nje nitko ne bi zucnuo da je bila imalo drukčija. Da je imala koju vidljivu manu, poput zaboravljivosti, nespretnog hoda ili nezrelog sarkazma. Da je bila neprimjetna, ne bismo uopće posumnjali. Ostavili bismo je na miru, prijateljska kolotečina nastavila bi se uz novog člana. Dakako, nije posrijedi bilo ni to što ju je Marko krajem svibnja doveo na rođendansku zabavu kod Ante Zadre, a da nikome nije prethodno rekao za nju; što se mjesec dana pretvarao da je sâm i da ne izlazi ni s kim. Doveo nas je sve na gotovo: cijelo svoje društvo. Prilično nas je zbunio kad se nagnuo iz stolca prema njoj, koja je sjedila u uskom grimiznom naslonjaču, kao da će potražiti trepavicu u njezinu oku, i poljubio je. Gotovo da sam ga pitala što mu pada na pamet. Pitala sam Zadru tko je ona, ali nije znao. Htjela sam upitati Mateja i Goranu, ali vidjela sam da zijevaju od čuđenja. Kad ju je predstavio na početku večeri, mislili smo da mu je kolegica s posla, znanstvena novakinja na FER–u ili jedna od studentica koje bi sve dale da iziđu s nastavnikom pa bio on i sredovječni ćelavac. No ispalo je da ju je upoznao na izletu u Beč, kamo je išao prošli mjesec s ocem vidjeti izložbu Emila Noldea koja je bila postavljena u Muzeju Liechtenstein. Ona je putovala u istom aranžmanu pa su putem pričali o Noldeovim bojama, o snazi njegovih portreta naspram pejzaža i slika cvijeća. Ona je držala da u njegovim ljudskim likovima ima nešto groteskno pa bili oni i iz Biblije dok su pejzaži mnogo spokojnije opisivali narav prirode kakvom je inače zamišljamo, bez zemljotresa i oluja. Zbog toga su joj draži bili Noldeovi prikazi ljudi. Nije mu bila kolegica, bila mu je cura.

Marko je bio, uz Mateja, moj najbliži prijatelj. Znala sam ga od srednje škole, matematičke 11. gimnazije gdje smo sjedili zajedno u trećoj klupi slijeva. Da je dobričina osjetio bi na prvi susret; uvijek je bio spreman pomoći: ne mogu se ni prisjetiti koliko mi je ispita iz matematike pomogao riješiti, kolike zadaće sa sinusima i kosinusima, ortogonalnim projekcijama i logaritmima. Iz čistog prijateljstva satima je sjedio sa mnom kod kuće u mojoj sobici, velikoj dva puta dva metra, jedva uspijevajući ugurati stopala pod radni stolić, da bi mi prispodobio besmislene račune volumena rotirajućih likova. Pritom nije tražio pomoć oko engleskih kondicionala ni latinskih deklinacija, konjugacija, imperativa, konjunktiva, futura, perfekta… koji su mu se kaleidoskopski miješali u glavi. Međutim, koliko je bio posebna osoba, toliko je bio i posebna pojava. Imao je golemo, nezgrapno tijelo koje je pri hodu nespretno udaralo o školske klupe i stolove u kafićima, ponekad ih i rušeći i praveći scene. Glava mu je izrastala iz jednako širokog vrata i izgledala je kao nastavak šije. Bio je sav obrastao čekinjastom dlakom, koja mu je prekrivala glomazne ruke što su se besposleno ljuljale oko bokova. Prekrivala mu je i leđa te se nastavljala uz vrat gdje se spajala s oštrom, tvrdom smeđom kosom. Jednom je sâm rekao da sliči debelom crnogoričnom stablu, što je, nažalost, izazvalo salvu smijeha i ovacije muškog dijela razreda. Čelo mu je bilo nisko i istureno, a završavalo je gustim, čupavim obrvama. Zbog izgleda i neusklađenih pokreta medvjeda koji se obreo u stanu s bidermajerskim namještajem bio je toliko neprivlačan da su cure na školskom hodniku iz daljine bježale od njega. No kao da se odavno naviknuo na ulogu aseksualnog momka iz susjedstva, nije se ni trudio zadobiti čiju pozornost, a kamoli se kome svidjeti.

U trećem razredu pokušali smo ga spojiti s jednom neuglednom štrebericom iz C razreda koja je jednako dobro baratala matematikom kao i on pa smo pretpostavili da bi ih to moglo zbližiti. Međutim, naslutila je da bi na planiranom izlasku u šestero mogla biti Markov par. Sjetila se da mora učiti o difraktičkom maksimumu iz kemije, a izlazak u Jabuku održao se u petero.

Sljedeći moj pokušaj da mu priskrbim djevojku dogodio se kad smo već studirali. Marko je briljirao na Fakultetu elektrotehnike i računarstva i na drugoj godini već se pričalo da će ga Lovrenčić, profesor iz elektroakustike uzeti za znanstvenog novaka. Ja sam uredno polagala ispite iz Engleskog jezika i književnosti, neprimjetno se uspinjući kroz godine poput mušice na prozorskom staklu. Upoznala sam ga s Andrijanom, kolegicom s jezičnih vježbi, također nezgrapnom i pretilom, koja se odijevala kao hipijevka, vječito opremljena suknjama i majicama u raznim bojama. Iz tog golemog tijela svako malo izbio bi grohotan smijeh pri čemu su poskočile ljubičaste lokne na glavi. Andrijana se bila zagrijala za Marka pri prvom susretu i primijetila da je »pametan i jako drag«. No Marko se toliko uplašio zamisli da će netko pomisliti da se udvara da nije ni došao na zakazanu večer. Kasnije se izgovarao prehladom koju je iskombinirao s neodređenim bolovima u nozi koji su pri svakom prepričavanju mijenjali lokaciju. Andrijana i ja odsjedile smo sat vremena u Tkalčićevoj i potom se uputile kući pri čemu je Andrijana tješila mene umjesto da je bilo obratno.

Bilo je još sporadičnih pokušaja da ga spojimo s ovom ili onom djevojkom, koji su redovito vodili u nedvosmislen fijasko. Kad bismo plesali u Jabuci na rok–hitove iz 80–ih, Marko je neprekidno, iako nenamjerno, tjerao ljude od sebe. Premda je bio bezopasan, u samoj mu je pojavi bilo nešto odbojno, neugodno, zbog čega je običan boravak u njegovoj blizini neznancima bio nepoželjan. Često bi završio u kutu, gegajući se u društvu pivske boce i tupavo gledajući u pod. Kad bismo sami hodali ulicom, mladići koji bi nam dolazili ususret, nakon što bi vidjeli njega, često bi odmjerili mene i ja bi im u očima vidjela čuđenje. To je jednom u Jabuci otišlo u potpunu krajnost kad je neki pijani klaun Goranu i mene upitao što uopće radimo u njegovu društvu. Pretpostavljala sam da je sad, u tridesetprvoj, Marko još djevac.

Moj dečko Tin i ja rado smo izlazili s njim. Bilo mi je neopisivo drago što se Marko ne osjeća suvišno kad bismo u troje otišli u kino ili na kavu te prepričavali tračeve s posla. Tin i ja radili smo kao profesori u istoj srednjoj školi, gdje smo se i upoznali. Tin je bio profesor informatike pa je s Markom imao o čemu razgovarati. Često bi se zapričali o kakvu računalnom konceptu, poput »čarolije polimorfizma u klasama objektnog programiranja«, a ja sam u razgovoru sudjelovala kolutanjem očiju.

Nitko ne bi bio sretniji od mene da si je Marko napokon našao djevojku i bio sretan. Zamišljala sam kako bismo u četvero odlazili na večere i uspoređivali tjesteninu talijanske i japanske kuhinje, na kazališne komedije, špicu i šoping po trgovačkim centrima. Maštanje se nehotice miješalo sa sjetom, poput apriornog znanja da se to neće dogoditi.

Sad kad ju je napokon našao, umjesto da budemo, kao njegovi najbliži prijatelji, zadovoljni, nitko nije mogao smireno reći: »Hvala Bogu!« Grizla sam se zbog nedostatka radosti, ali promatrajući Ninu, osjećala sam da s tom djevojkom nešto nije u redu. Iz nje je izbijala neka blaga nesigurnost, tjeskoba koja je tiho ukazivala na zatomljene komplekse: način na koji nas je pogledavala kad bismo joj se obratili, pretjerano zainteresirana, a zapravo nevična slušanju. Bila je nešto mlađa od Marka, duge plave kose koja je ležala u prijevojima savršene punđe. Izgledala je kao glumica. Catherine Deneuve u Zagrebu. Na Zadrinoj zabavi nitko nije izrekao ono što nam se svima nejasno pomaljalo po svijesti, što se iskristaliziralo tek sljedećih dana putem telefonskih razgovora. Zadro je rastumačio Mateju, Matej je upitao Goranu, Gorana je odgraktala meni. Nina je jednostavno bila prelijepa. Bila je previše lijepa za Marka. Nije riječ bila o tome da nije zaslužio takvu djevojku, nego što jednostavno nije bilo vjerojatno da će se takva ljepotica, koja može imati koga god poželi, bogatog sportaša, političara u usponu, uspješnog poduzetnika, vezati za čovjeka poput Marka. Zajedno su izgledali posve suludo, kao da su se dogovorili da izvode kazališnu predstavu života u kojem je sve moguće. Isprva su mi se moje pomisli činile neumjesne, jalne; posramila sam ih se. No čuvši kako Gorana govori bez zadrške, dala sam si za pravo slobodno razmisliti.

»Nije moguće da je s njim radi novca«, rekla sam.

»Izgleda kao da se odijeva u skupe stvari«, napomenula je Gorana.

Ipak, novac nije bio posrijedi. Marko nije bio ni bogat niti je kao asistent na FER–u zarađivao mnogo.

»Ti novci koje Marko zarađuje jedva pokrivaju stanarinu. Čini mi se da je ona ta koja plaća pića kad iziđu«, rekla sam.

Kako se kasnije ispostavilo, Nina je doista bila ta koja je imala novca. Roditelji su joj bili poduzetnici i vlasnici velike zagrebačke građevinske tvrtke Protehna u Buzinu koja je po Hrvatskoj i inozemstvu gradila umirovljeničke domove i škole. Nina je novcem mogla činiti gotovo što ju je volja. Mogla je partijati na Mallorci, zimovati u Risconeu i ići u šoping u London. Dočuvši to, Gorana je počela proučavati traperice i čizme na Nini ne bi li uočila njihov brend. Na kavama se naginjala preko naslona njezina stolca jer joj je bila ispala maramica, promatrajući zapravo Ninine torbice.

Mjesec dana nakon Zadrinog rođendana Gorana, Matej, Marko, Nina, Tin i ja otišli smo u kino gledati najnoviji nastavak Batmana: Vitez tame. Unatoč mojem prosvjedu, Marko i Tin zaluđeno su brundali da se to jednostavno mora pogledati. Gorana inače ne bi ni u ludilu išla gledati takvo što, još bi se i sprdala s nama. Mateju je bilo svejedno koji se film gleda ili je barem tako glumio. Imala sam predosjećaj da je Gorana pripremila pitanja za Ninu, kao za modni časopis: naizgled bezazlena i lepršava, a ustvari podmukla. Sjedili smo u podrumu Centra Branimir i ispijali bijelu kavu iz velikih krem šalica. Kombinacija tehna i housea svrdlala je zrak.

»I, Nina, čime se baviš?« upitala je Gorana.

»Radim kao znanstvena novakinja na Institutu za povijest umjetnosti«, odgovorila je ona. Nastao je muk. Gorana je složila izraz kao da ju je tko pljusnuo. Vidjevši joj lice, svjestan što je očekivala, Matej je prasnuo u smijeh. Gorana ga je ošinula pogledom, a zatim se kiselo osmjehnula. »Kako si dobila mjesto ondje?«

»Oduvijek sam pikirala na znanstveni rad. Prije Instituta radila sam dvije godine po galerijama kao vodič, tu sam se dosta naradila. Bila sam u Klovićevima i u Muzeju za umjetnost i obrt, a onda su mi rekli da Institut raspisuje natječaj pa sam se javila.« Marko je ponosno zagrlio Ninu, a ona se naizgled zadovoljna privinula uz njega.

Prema Goraninu izrazu lica vidjela sam da joj ne vjeruje ni riječi. »Aha«, rekla je kao da duboko promišlja Nininu izjavu.

Dok je Nina pričala, konobar je došao odnijeti prazne šalice i u tom međučinu zadržao nekoliko sekunda pogled na Nini. Ona je pričajući graciozno gestikulirala, a jedan jedini, sitan prsten od bijelog zlata zabljesnuo bi povremeno na svjetlu stropnih svjetiljki.

»Bavim se ikonografijom renesansnih crkvenih portala.« Radi toga morala je često na dulja razdoblja putovati u Italiju, ali to joj nije teško padalo. Gorana je zakolutala očima. Najljepše bi bilo da se može preseliti onamo i svaki dan uživati obilazeći umjetnine.

Kad smo se dignuli, svi smo obratili pozornost na to tko od njih dvoje plaća piće. Bio je to Marko i Gorana je munula Mateja u rebra koji se iznenađeno trgnuo. No teorija urote pala je u vodu samo deset minuta kasnije kad smo vidjeli da ona daje novac za karte. Gorana je tad, međutim, raširila oči i rekla: »Nina, super su ti te hlače, gdje si ih kupila?« Odgovor joj je ponovno odletio ravno u lice: »Na Hreliću. Platila sam ih dvadeset kuna.« Ninin smijeh zazvonio je zajedno s blagajnama koje su izdavale račune za karte.

Po završetku filma Gorana je srdito zaključila da je film »jednostavno debilan« i da ne želi »ni znati čija je idiotska ideja bila ići ga gledati.«

Sljedeći dan rezimirali smo saznanja kod Zadre. Premda ga nikad to nismo izričito zatražili, njegov je stan blizu Džamije bio odavno postao redovito sastajalište ekipe.

»Ne mogu vjerovati!« pjenila se Gorana. »Pa ona je doktorant iz povijesti umjetnosti!«

»Dobro, zbog čega ti toliko smeta?« upitao ju je Matej.

»Ne smeta mi uopće. Naprotiv. Cura djeluje skroz okej, ali kad bi barem stvari bile tako jednostavne. Pogledaj ih zajedno, je li moguće da takav komad hoda s Markom?«

Matej ju je pogledao ispod oka. Gorana se ispravila: »Znam da nije lijepo to što kažem, ali govorim za njegovo dobro. Ta je cura s njim iz koristi i ne želim stajati po strani i čekati da ga povrijedi.« Osjetila sam ispravnost njezinih riječi; i sama sam željela prijatelju najbolje.

»Socijalno angažirani rad ti je udario u glavu«, rekao joj je Matej gledajući je podozrivo. Gorana se rasrdila. Radila je u Udruzi za prava djece te je bila žestoki borac za prava životinja i vegetarijanka koja je često otvoreno pokazivala prezir prema ljudima koji su uživali u kotletima na žaru.

»Bez mojeg angažiranja ti nikad ne bi dobio posao na televiziji!«

»To je istina«, pogladio ju je Matej po glavi. Bio je kamerman na HTV–u i mnogo manje agilan od svoje djevojke po pitanju bilo kakva angažmana.

»Ti bi bio sa curom koja je dobra i pametna, ali izuzetno neprivlačne vanjštine?« upitala sam ga ja.

Matej je odmahnuo glavom. »Stvarno pretjerujete.« Nije mu bilo važno tko tu koga iskorištava. Učinio mi se toliko nezainteresiran da mu ne bi smetalo ni da Gorana njega iskorištava.

»Budimo realni, izgled je svima donekle bitan. Nije istina da je potpuno nevažan i da se zaljubljuješ isključivo u osobnost«, rekla sam. Ostali su se složili. Na pamet su mi pali moji bivši dečki: nitko od njih nije bio maneken, ali nije bio ni rugoba.

»Da, zaljubiš se u osobnost, ali je ona povezana s izgledom. Uostalom, nikad mi se nije dogodilo da mi se svidi neki gabor bez obzira na osobnost«, rekao je Zadro.

»Dakle, Marko je gabor?« upitao je Matej. Podrugljiv podsmijeh titrao mu je na licu. Potom je pogledao Goranu i osmijeha je nestalo.

»Pa gle, nije baš najzgodniji tip na ulici«, odgovorio je Zadro s nelagodom u glasu, a da je prikrije otpio je poveći gutljaj piva. Zatim se dosjetio: »A stvarno ne bih htio da ga netko iskorištava, on je dobričina samo takva.«

»Nesrazmjer u izgledu zaista je prevelik«, dodala sam. »Marko godinama nije mogao privući ni najružniju curu na faksu.« Prisjetila sam se kako se svaka djevojka na Filozofskom zgražavala na pomisao da prohoda s njim i da su ga zvale »Hrast« (mislim da su aludirale na

Brezu).

»Ukusi se razlikuju, moja draga«, odgovorio je Matej. Gorana ga je ljutito pogledala i rekla da bi ponekad ipak trebao upotrijebiti moždane vijuge.

»Istina je da se razlikuju«, rekla sam, »ali kad bi on barem imao nešto osim svoje dobroćudnosti što bi mu išlo u prilog. On nije frajer, nije tip koji privlači pozornost spikom, nije zabavan, nije ni posebno duhovit da bih mogla zaključiti: okej, time ju je očarao.«

Zadro je ispijao pivo i zamišljeno kimao. »Ozbiljno, izgleda grozno. Kad on i ja odemo van, imam dojam kao da komadi bježe k meni.«

»Budalo«, rekla mu je Gorana, a zatim dodala: »Mislim da žena glumi.« Okrenula se meni: »Jesi vidjela kako se hladno osmjehivala jučer?« Nisam bila sigurna jesu li joj osmjesi bili hladni. Moguće da jesu. »I njega je pogledavala nekako s visoka«, dodala je ona.

Pomisao da mi netko iskorištava prijatelja radi svojih neodraslih ili izopačenih potreba punila me gorčinom. Pokušala sam tijekom sljedećih druženja doprijeti do Ninine nutrine, osjetiti što ona osjeća, razumjeti motivaciju, ali nisam dolazila ni do kakva zaključka. Nisam je mogla uhvatiti u laži, nisam primijetila da se nasilu smije kad je pokraj Marka premda je Gorana govorila da joj njezin sladunjav smijeh ide na živce. Naizgled nije novčano iskorištavala Marka niti mu nametala svoje ideje i odluke. Međutim, osjećala sam da je negdje duboko ispod skrivena tajna, pravi razlog, kompleks zašto je našla čovjeka koji izgledom, društvenim statusom i ponašanjem debelo zaostaje za njom.

Ninina prijetvorna dobrodušnost privlačila nas je poput švarcvaldice. Gorana, Zadro i ja nismo mogli prestati čeprkati po njezinu životu. Provjeravali smo u kojim trgovinama kupuje odjeću, s kim se druži, kakvu hranu voli. Naposljetku smo primijetili da Marko mnogo češće posjećuje galerije i muzeje nego prije, da odlazi s Ninom na organizirane izlete u Budimpeštu, Firenzu i Rim kako bi pogledao Rubense i El Grecoe. Marko je sve češće spominjao tehniku i motive ne samo poznatih, nego i nekih slikara za koje nisam čula, kao što su Jacques–Louis David i Nicolas Poussin. Gorana je bila prva koja je zaključila da je Nina preobratila Marka na »svoju stranu«, da ga prisiljava baviti se umjetnošću, što je zapravo bio njezin posao. U nastojanjima da pomognemo prijatelju nismo primijetili kad smo prešli granicu dobrog ukusa i kad su to točno naši pokusi i ispitivanja otišli predaleko. Znam samo da su u jednom trenutku druženja postala neugodna i usiljena. Na jednoj od prigoda Gorana je pitala Ninu pred Markom što je dobila od Marka za rođendan, koliko košta noćenje u firentinskom hotelu kamo su išli pogledati Galeriju Uffizi, što je kupila na posljednjem putu u Italiju i tko uopće financira ta putovanja. Zadro i ja pritom smo promatrali Ninu poput mikroskopskog uzorka. Na jednom drugom osobito neugodnom druženju kod Zadre, na kojem je Zadro inzistirao da se napokon u njegovu vlastitu stanu pusti Bijelo dugme, Gorana se napila od dvije čaše bijelog vina i počela otvoreno provocirati Ninu. Rekla joj je da joj ne vjeruje da odjeću kupuje na Hreliću i da Nina ne želi priznati pred nama da je zapravo skupo plaća jer zna da mi nismo materijalisti. »U krivom društvu si se našla«, zaključila je Gorana. Marko ju je tad presjekao: »Sad je bilo dosta.«

Dan nakon toga Marko me pozvao na samostalan sastanak kako bismo »nešto raspravili«. Sjedili smo na Cvjetnom trgu s kavom na stolu. Rujansko sunce udaralo je sa zapada i za našim je stolom bilo toplo. Halapljivo sam gutala šlag iz šalice kad je Marko počeo ozbiljnim tonom: »Gledaj… primijetio sam da… baš ne volite Ninu.« Znala sam da ta tema mora kad–tad iskrsnuti, ali mi je njegova izjava svejedno legla kao pljuska. Šutjela sam. Nisam imala obraza braniti se. »Primijetio sam da se… odnosite ružno prema njoj… Neugodno, neljubazno.« Uzdahnuo je tražeći riječi. Cvjetni trg iznenada je zastrlo jato prljavih golubova. Dolijetali su i odlijetali na mahove. »Vi ste mi najdraži prijatelji, vi ste ljudi za koje bih učinio sve! No moram ti reći, a to mislim reći i ostalima, da želim da se prestanete tako ponašati prema njoj.« Zaustila sam nešto, ali on me presjekao: »Nitko ne traži da vam se Nina sviđa, ali to ne znači da je u redu biti bezobrazan.« Stisnulo me u prsima.

»Oprosti, Marko. Nisam te htjela povrijediti. Znaš da te ja nikad ne bih povrijedila.« Pogledao me u oči, koje su počele suziti.

»Znam, zato mi je čudno vaše ponašanje. Već me strah voditi Ninu sa sobom da slučajno ti ili Gorana ne biste postavili kakvo neumjesno pitanje.«

»Ali, Marko, vjeruj da smo se tako ponašali radi tebe. Bila mi je tvoja dobrobit na prvom mjestu«, govorila sam što sam usrdnije mogla.

On se namrštio: »Kako misliš, moja dobrobit?« Uske obrve još su se više približile.

»Pa Nina je… ona je… jako je lijepa«, procijedila sam kao da pazim da mi žlica ne ispadne iz usta.

Cvjetni je bio pun, kafići su brujali različitim tonovima. Kad bi malo bolje pogledao, čovjek bi vidio da su napučeni čudnim personama, ljudima koji pričaju o svakodnevnim stvarima, ali su ružni i pretjerano našminkani ili prepuni bora, s golemim crnim očima, nezgrapni i neujednačenih udova, zlokobni, širokih, punih i tamnih usana…

Marko se grleno nasmijao. »Da, znam da joj ne pariram izgledom.« Osjetila sam čuh olakšanja.

Nastavila sam: »Nije samo lijepa, nego je inteligentna, bogata, ima stila u odijevanju, zanimljiva je, duhovita… ona je baš ono, prava frajerica.«

»I uz sve to nije vam se uspjela svidjeti«, gledao me, osmjehujući se. Bilo mi je i previše neugodno. Suze su mi se jedva primjetno spuštale niz obje strane. Golubovi su se raspršili po sjevernom dijelu trga na kojem je jedna starica bacala vlažne komadiće kruha. Gladno su gutali.

»Ma… bojim se da će te povrijediti.«

»Već sam veliki dečko, znaš«, nacerio se.

»Bojim se da je s tobom iz koristi.« Ta mi je izjava odzvonila u glavi kao mukli, teški zvon crkvenog zvona. Bila je bezobrazna, a nije se mogla opozvati.

Markov je glas bio blag: »Okej. Mogu razumjeti da se bojiš za mene, ali kao što ste vidjeli, Nina je sasvim u redu. Ni na koji mi način ne čini zlo. Naprotiv, kad god trebam pomoć, ona je tu, kad god trebam podršku, ona je tu.« Zasmetalo mi je što me ne sluša; išlo mi je na živce i što uopće ne vidi golubove koji su oblijetali iznad gostiju s vlažnim plijenom u kljunu koji bi tu i tamo kapnuo na stol ili tlo.

»Ali kako znaš da je u redu? Tek ste na početku«, nisam popuštala. Morala sam mu objasniti što doista mislim.

»Da, upoznajemo se. Za sad je sve u redu, zašto bih unaprijed stvarao dramu?« Marko nije skretao pogled s mene i u tom pogledu vidjela sam da mu nisam jasna.

»Razmisli, možda nešto želi od tebe. Nešto što od drugih ne može dobiti.« Željela sam zvučati prijazno, pristojno, povrijediti ga što manje.

»Ne traži me ništa«, odmahnuo je glavom. Nije me shvaćao ozbiljno. Nije me uopće doživljavao. Bio je tvrdoglav poput tog goluba pokraj našeg stola koji je kljucao mrvice ne osvrćući se na nas. Mahnula sam rukom, ali nije ni mrdnuo.

»Možda te ne traži izravno, ali posredno…«

»Ne traži ništa od mene osim mojeg društva.«

Na pamet su mi pali Noldeovi portreti grotesknih likova koje sam na Markov nagovor proučila u njegovoj monografiji. Naizgled izopačena lica koja muči teška tjeskoba. »Već se priča odavno kako si se pod njezinim utjecajem odjednom počeo zanimati za likovnu umjetnost.«

»Ona je samo raspirila zanimaciju koja je već prije postojala.«

»Ali da se samo čuješ, zvučiš kao profesor likovnog!« Zvučao je zaista poput starog profesora iz srednje škole čijeg se imena nisam sjećala, a koji je svaku sliku iz udžbenika znao analizirati mehanički, napamet.

»Zašto bi mi se život morao svoditi na računarstvo? Zašto bi trebao biti jednodimenzionalan kakav je dosad bio?«

»Marko, doći će vrijeme kad će htjeti više od tebe, a ne samo tvoje društvo... mnogo više... a onda će biti kasno.«

Nestao je zbunjeni izraz na njegovu licu. Zamijenila ga je ljutnja. »Ma što ti je, sad predviđaš budućnost?«

»Htjet će da se novčano brineš za nju ili će te imati samo kao paravan za ljubavne afere…«

»Imaš sulude ideje«, u očima sam mu vidjela da ne može vjerovati što govorim, da mu se pogled krivi.

»Nisu sulude. Počeo si se mijenjati u nekog drugog Marka. Vrati nam se. Budi kao prije.« Suze više nisu bile suptilne.

»Ali ja jesam kao prije, čovječe, sve je isto. Samo što imam curu i sretan sam. Zašto i vi ne možete biti sretni radi mene?«

Više nisam mogla izdržati. Prasnula sam: »Ali ona je previše lijepa za tebe, ne može te voljeti, kako ne razumiješ! Ona te jednostavno ne može voljeti!« Ljudi za susjednim stolom osvrnuli su se. »Ti jednostavno ne možeš biti dovoljno dobar za nju!«

Marko me pogledao otvorenih usta. U raširenim sam mu očima vidjela zatečenost nalik sječivu. Poigravala mu je u smeđim šarenicama i prijetila da će ga rezati dalje.

»Aha«, izustio je. »Pa dobro onda… Hvala ti na brizi.«

»Marko…«

»Ne, ne, uredu je«, rekao je on, a potom je ustao. »Bilo bi dobro da krenemo.«

»Marko, oprosti…«

»Sve je u redu.«

Hodali smo Varšavskom šuteći i onda se rastali na raskršću s Gundulićevom. Odrezak sivog neba između zgrada punio se oblacima. Golubova više nije bilo. Marko je promumljao nešto nalik pozdravu i otišao prema Ilici.

Bio je to posljednji put da sam ga vidjela. Nakon tog razgovora maknuo se od čitavog društva i pronašao druge putove socijalizacije. Ostavio je Goranu i Mateja bez objašnjenja, nije se javio ni Zadri ni meni. Jednostavno se izgubio. Kad smo ga sljedećih tjedana, mjeseci pozivali van telefonom, nalazio je izlike da se ne pridruži. S vremenom se pretvorio u uspomenu. Nakon nekoliko godina zajednička poznanica rekla mi je da su se on i Nina vjenčali i da imaju kćer. Zaboravila sam kako se zove. Žive negdje blizu Borongaja.

foto: Anita Ferko