poezija

Darko Šeparović: Iz rukopisa 'Proces gorenja'

Donosimo ciklus pjesama prošlogodišnjeg dobitnika nagrade 'Na vrh jezika' ('Autopilot', Algoritam, 2015.), Darka Šeparovića.



 

KORIJENJE

 

bile su žile na rukama

ljubičaste i zelene nerazvrstane

ceste. po njima su prsti vozili

jednosmjerno prema vratu i

dlake su bile bodlje

onog kaktusa na prozoru.

 

bila je noć, motor s unutrašnjim

izgaranjem, ono najtoplije ostajalo

je nevidljivo.

 

magla je siguran znak gorenja

noći, plašt koji se savija oko naših tijela

poput dobro smotanog bureka u

predgrađu.

 

morao je biti grad, basevi

su udarali tupi ritam kucanja

po vratima. ništa iza njih

nismo čuli.

 

korijenje je širilo zemlju

grlilo kamenje, moje ruke tebe

i trnci su se širili tijelom

kao da netko u gumenim čizmama

stišće papučicu gasa.

 

tako smo jurili prema jutru.

korijenje je bešumno raslo prema

dolje, iako je rast zapravo

uspinjanje prema gore.

 

mi se nikada nismo tako probijali.

ostali smo zalijepljeni za ovo tlo.

 

 

POŽARI

 

počinjemo od sredine.

radimo veliki rez u zemljinoj kori.

voda je igla s kojom će te sigurno

zašiti rane koje ostaju poslije nas.

suze ne pomažu.

savijamo metal, aluminijsku foliju i

zrak između prstiju. temeljiti smo u

procesu gorenja. kemikalije nas uništavaju

ali ponovno se dižemo, kao Francuska.

u špilji Lascaux su nacrtani bikovi koji bježe od nas.

cepelini su prestali voziti jer smo bili uporni.

mi smo požari, zvuk grana koje uništava

prevelika količina topline, ono suho lomljenje zraka

u zglobovima grada. nakon nas kamenje ostaje

netaknuto. gramatika je presušeno korito rijeke

njega preskačemo i dolazimo na čišću obalu.

tamo su brda preko kojih ljeta sporije stižu.

jednom ste nas zbunjeni zalili alkoholom, postali

smo veći; zapravo nezaustavljivo smo

rušili drveće.

slušajte Saru i držite razmak. ne zovite kišu.

kada dođemo stvari koje vas okružuju izgubit

će se u vlastitoj zgrčenosti. po nama će

večeras kanaderi sipati majčino mlijeko.

mi ćemo prestati i nitko nam neće vjerovati.

 

 

MAHOVINA

 

krenuli smo prema sjeveru, utorak je ulazio u

meko brašno veljače. napušta nas miris slikovnice,

nema debelog kartona koji se lijepio za jabučice prstiju.

kraj je večeri i čačkalice su na stolu. to su posječena

stabla na kojima nema mahovine.

 

mi smo ipak krenuli prema sjeveru.

ispod svakog kamena je bila zmija, ispod

kuće su temelji, betonska zubala koja grizu

stijene. zato su vrata škripala kada smo izlazili.

naša putovanja imaju

asfaltnu kralježnicu, masu tuđe glazbe koja

pokreće čekiće u ušima. oni razbijaju

svakodnevno brbljanje u žutu sluz koju

vadiš štapićem.

 

vozimo dalje i rušimo znakove opasnosti.

životinje sigurno prelaze cestu kao da sigurni

prelasci postoje.

 

nekako moramo doći do sjevera.

mahovine nema, a netko nam treba

obasjati put. u žaruljama ne nalazimo žarne

niti, neki plinovi se unutra miješaju u bespomoćnoj

vrtoglavici, baš poput nas, čekaju dodir prsta koji će ih

zapaliti.

 

mi moramo doći do sjevera, sjesti na oštar rub

s ljudima prije nas, maknuti pokidane zastave,

izbrisati tuđa imena, jednoznačno osvojiti

nešto kao da zgrčeni i prestrašeni po

prvi put ulazimo u nju.

 

 

GRAVITACIJSKI VALOVI

 

jučer su otkrili gravitacijske valove

odozgo nas pritišće nečije drugo crno more.

sada postoje neoborivi dokazi.

postoji i gutanje, mišići grkljana koji

neovisno o položaju tijela guraju tekućine kroz

nas. Albert je izgleda oduvijek bio u pravu i

jeo je puno riže, stajao na glavi, svakim gutljajem

otkrivao tkivo svemira.

počelo je vrijeme komaraca.

Albertovi brkovi su šuma prema kojoj uspravni

večeras idemo. naše tijelo je svemir, ali samo

mislimo o komarcima. netko stalno viče:

moraš imati mirne ruke za nacrtati oštar kut

jedino tako možeš ubiti medvjeda.

lakšeg načina nema.

tlakovi su negativni, geometrija ne poznaje nulu

i srce je nemoguće nacrtati šestarom. napredujemo

sporo kroz šumu, kroz Albertove tamne brkove,

brkamo putokaze, pogled je upućen vodiču, ne tebi.

Albert se smije jer jebeno je bio u pravu.

bilo je dana kad uopće nisam ubijao ribu.

 

 

UZGOJ ALGI

 

Reljef je povijest interneta

sir probušen s milijunima kilometara

optičkih kablova. kroz njih nam dolaze

zelene alge iz Kineskog mora, jednokratno

probijaju naše vlažne zidove. zatim se gnijezde

u razvodnim kutijama stana dok ona istresa

juhu iz vrećice i shvaća taj posao vrlo ozbiljno.

 

Mjehurići tople vode pucaju, zubi su

stisnuti od vrelih ručica aluminija,

u zidovima je debeli privid. uporne alge

stižu s pokvarenim svinjskim polovicama,

bacaju jajašca po tipkovnicama, novosti

o tečaju jena i gustoći nafte na našim plažama.

 

Idemo u pravcu minskog polja vikenda.

hvatamo loš wi-fi signal i još lošije

naslove o bombardiranju istoka.

tamo reljefa praktički više i nema, sniježe

samo oštri geleri, udovi su razbacani po ekranu

mobitela, ali alge neumorno stižu do nas.

imaju oči japanke koja proviruje duboko u naše

želuce.

 

I uvijek će biti brojčano nadmoćne

te male alge sa svježim vijestima.

trebali bi kupiti akvarij, započeti

s njima napredni uzgoj,

čvrsto i njemački ograničiti im

kretanje, razvedeni reljef pretvoriti

u plošnu plohu veste Angele Merkel,

ali prije svega pojesti juhu.

stvari držati pod kontrolom. 

poezija

Lara Mitraković: Lov na ptice pjevice

Lara Mitraković (Split, 1992.) studira kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, poezija joj je objavljena u više časopisa, zbornika i portala, a 2016. pobijedila je na natječaju za književnu nagradu Grada Karlovca "Zdravko Pucak" rukopisom "Brojanje pogrešaka". Članica je književne grupe 90+.

proza

Sven Popović: Ulomak iz romana 'Uvjerljivo drugi'

Nekada se čini: sve se obrnulo. Klinci odrastaju brže, ali sporije postaju odrasli. Svijet je vruć krumpir, tridesete su nove osamnaeste, a velike priče o odgovornosti predane su sve samo ne odgovorno – i treba plesati što dulje –ili tako barem u jednom novozagrebačkom naselju izgleda Emiru, Iliji i Fricu, a najviše onome oko koga se sve vrti, Mladome Piscu, bezimenom junaku novog romana Svena Popovića.
Nakon Neba u kaljuži (Meandar, 2015.), Popović je ove godine objavio i 'Uvjerljivo drugi' roman (Fraktura) iz kojeg donosimo dio uvodnog poglavlja.

poezija

Vigor Vukotić: Geometrija kolodvora

Vigor Vukotić (1991., Zagreb) diplomirao je antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađivan je na Goranovom proljeću u kategoriji srednje škole, a pjesme i kratke priče objavljivao je u Vijencu, Republici i UBIQ-u. Član je Književne grupe 90+.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

poezija

Maša Seničić: Nametljive oaze

Maša Seničić (1990., Beograd) je scenaristkinja, pjesnikinja i esejistkinja. Završila je master studije Teorije dramskih umjetnosti i medija, a trenutno pohađa doktorske znanstvene studije na istom. Surađivala je na različitim domaćim i međunarodnim projektima, kao autor i suradnik na filmu, a zatim u kazalištu, na radiju i brojnim festivalima. Jedan je od izbornika programa Hrabri Balkan u okviru Festivala autorskog filma, kao i jedna od osnivača i koordinatorica edukativnih programa Filmkulture. 2015. objavljena joj je zbirka poezije “Okean” (Mladi Dis). Radi kao urednica i razvija nekoliko autorskih projekata koji uporište nalaze u teoriji kulture, studijama sjećanja i promišljanju različitih aspekata internet umjetnosti.

poezija

Josip Vdović: Zračna struja

Josip Vdović rođen je 1992. u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest. Dosad svoju poeziju nigdje nije objavljivao.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg