proza

Ana Rajković: Čekajući smrt

Donosimo novu priču prve dobitnice nagrade 'Sedmica & Kritična masa', Ane Rajković (1983., Slavonski Brod). Rajković je diplomirala povijest i hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a trenutno pohađa poslijediplomski doktorski studij moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.



 

ČEKAJUĆI SMRT

 

 

          Sjedi u kutu, naborana lica i savijena sjećanjima. Praznina šara njezinom utrobom, dok crijeva probavljaju još jedan poraz. Otuđena od svih promatra točku na zidu, koja proporcionalno prati aritmiju njezina srca. Moždane stanice, poput osuđenika na koktel teksaških injekcija, iščekuju armagedonsko širenje kruga na bijelom zidu.

          Nagrižena mirisom votke osjetim apsurdnost vlastitog postojanja; nalik pobunama  na praznim ulicama. Oduvijek se ježim ništavila koje baš sad kao dobro uzgojeno prokletstvo pruža korijenja u raspuklim venama.

          Ništa više nije ostalo. Ljudskost je pokopana duboko u tami osmjeha. Razum nas je ostavio na cjedilu. Naše noge zapadaju u grobove.

          Anne je pila i otpuhivala dimove cigarete dok su sa zida otpadali posljednji ostaci mašte.

          Gledajući u razlomljeno ogledalo na podu činilo mi se  kao da sam subjekt Magritteove slike. Gramofon svira u pozadini dok goli ženski leš egzistira kao truplo s glavom pastrve. Trojica voajera, blizanaca, promatraju drhtanje kapljica na mojim golim grudima.  U cijelom tom misteriju ordinarnosti, ljudi se deformiraju. Iz njihovih glava izlaze čelične konstrukcije. A sinister scene vladaju njezinom pogledom.

          Paul Nouge u fraku promatra Anne s blago ciničnim osmijehom. Ta biomorfološka pojava kida njezinu iluziju stvarnost pretvarajući je u san. Ona je zalutala u šizofrenu kontradiktornost, klopku vlastite imaginarne predodžbe.

          Tuga, nesreća i bijeda, poput lešinara započeli su svoju gozbu nad dvjema uvelim ženama. Krugovi bola su se širili, vene su postajale sve plavije.

          Krikovi. Vapaji. Opsesije. Sve se ljepilo uglovima zidova. Krv je kolala sobom. Ljepila se za vrelu smolu. Kisik se pretvorio u otrovni plin. Bile su 12 milja udaljene od razuma.

          Povijale su se na ulaštenom podu. Tama je ispunjavala njihove uši dok im je vjetar lomio rebra. Vršci kose počeli su boljeti. Vihor vitla njihovim dušama. Oslanjanju se na trnovita drveća usred jezera meduza. Gdje je okončanje? Kraj? Nema exita prema užarenim grobovima.

          Smrt je strpljivo čekala da isprazni njihov dah. Djelovale su poput demontiranih snova. Kao ptice koje oskrvnjavaju svoja krila.

          Anne povraća sva obećanja koja je ikad gutala. Gleda kroz prozor vlastitog oskvrnuća. Nema komemoracije. Još jedna žrtva. Gdje su sada obrambeni sustavi. Nema strateškog odgovara niti izvanrednih konferencija. Ona nije breaking news.

          Smrt se povila ispod radara. Nikog nije briga. Pješadija ne juri. Topništvo šuti. Samo se ponegdje čuju krikovi silovanja iz izbjegličkih kampova. Još  jedno obično jutro u Zaatariju. Na pijesku leži uvenula duša i krvari zadnjim decilitrima krvi dok joj trgovci svježim mesom vade bubreg. Bijes tutnji licima. Gnjev se nakuplja u najlon kesicama.

          Toliko smrti. Toliko nehaja. Gangerozni umovi vladaju svijetom. Krv teče niz očnjake pohlepnika, koji i dalje ispijaju bolesno zemljino tkivo. Svijet je u deliriumu tremensu. Slike su izobličene. Glasovi ušutkani. Osjećaji ukinuti. Nema strastvenog pulsiranja. Parole su odavno pale s visina. Odjela vladaju. Riječi isparavaju. Sloboda dolazi na tenku nošena elektromagnetskim valovima američkih projektila. Norman is on fire. Emily gleda. Hanoj je dobio Morrisonovu ulicu.

          Anne sjedi. Čeka. Nešto. Nekoga. Nije važno. Oči su joj pune i smeđe. Natmureno zuri. Ona je junakinja trenutka. Izbjeglica stvarnosti. Migrantica nesreće. Osjeća vrućinu pijeska pod nožnim prstima. Čezne za smrću. Traži ju u svojoj majci, u snošajskim uzdasima i novembarskoj kiši i sinu koji je izašao u njezinoj krvi.

          Gledam u nju. Buduću pokojnicu. Djelujemo poput dviju duša koje gledaju na sat bez kazaljki. U daljini nazire se purpurni hibiskus – pretvara se u paru.

          Nebo je crno. Njegove zrake probijaju zidove sobe. Bog postaje mučitelj. Opasan je plaštem. Obje gledaju u njegove svodove na kojima im se smiju iskrivljene usne i raskidana lica. Blijede oči traže spas. Smrt im se polako uvlači u lice.

          Dok sjedi, ljepljiva krila dodiruju njezina remena. Šokirani čvorci kradu posljednje nevine misli. Osjeća vatru na svome tijelu dok ležerno gleda prema napuštenim opušcima na podu.

          Cohen u daljini postavlja cvijeće za Hitlera koje je trebalo zapravo biti Sunshine for Napoleon ili Walls for Genghis Khan.

          Posljednji beatnici, ti boemi koji nemaju pojma, prolaze dok se ispražnjava Sergant Pepper's Lonley Heart Club. Vrijeme dozrijeva. Regan u maniri epifanijskog proroka viče za Janis da se odijeva kao Tarzan.  Dovraga sve, Anne diže pola decilitra votke u Joplinkinu čast.

          Netko zaziva Lenjina da se probudi jer je Brežnjev poludio dok Betty redefinira sliku žene oblačeći ih u hlače. Klarsfeld je opalila Kiesingeru šamar.

          Na zidovima hotela Chelsea promatramo komade ulice ispisane u mahnitošću izazvanoj slobodi i zabludi. To su sada ostaci mašte utopljeni u cinizam sadašnjosti i metamorfozirani u narodnu poeziju. Manje spomenika, više razmišljanja

          Ljudi mirno koračaju poput valijumom ušlagirane vojske. Svi su obučeni u tamna odjela, balonere i polucilindre. Djeluju poput vizualnih oksimorona. Neodlučnost paralizira stvarnost. Oni su krute, preskupe hladne i prazne ploče. Anne gleda kroz njih u sivoj slici svoga dima, pokušavajući im ukrasti dio letargičnog mira.

          Zrak postaje opojniji. Pretvara se u užarenu spalionicu duha. Sirovo bušenje vlastitog života traje predugo. Posljednjim udisajem sivog dima moli Maxine da joj da dovoljno apetita da utaži glad tvrdim kamenom.

          Vatra pada s neba dok zli alkemičari miješaju njezinu krv i meso; svijetlo nestaje. Vjetar ga odnosi. U daljini žuti, crni i crveni vragovi plešu karabuljin ples. Krotko pogleda prema nebu na kojemu zmije gutaju zvijezde. Nestrpljiva noćna zvijer proždire tihi grad koji se kuha u tamnoplavim bojama skorog smaknuća. Kroz sitni dah, progovori:

 

Oh starry starry night! This is how

 I want to die:

into that rushing beast of the night,

Sucked up by that great dragon, to split

 from my life with no flag,

No belly,

No cry.

 

          Eklektično obilje približilo se kraju. Anne se polako gubila u izmaglici postojanja, a smrt uspinjala tužnim vrbama. Pogledala je prema vratima i rekla: Leave the door open on its hinges!

          Ja sam ostala gledati Walking Dead.

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg