proza

Ana Rajković: Čekajući smrt

Donosimo novu priču prve dobitnice nagrade 'Sedmica & Kritična masa', Ane Rajković (1983., Slavonski Brod). Rajković je diplomirala povijest i hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a trenutno pohađa poslijediplomski doktorski studij moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.



 

ČEKAJUĆI SMRT

 

 

          Sjedi u kutu, naborana lica i savijena sjećanjima. Praznina šara njezinom utrobom, dok crijeva probavljaju još jedan poraz. Otuđena od svih promatra točku na zidu, koja proporcionalno prati aritmiju njezina srca. Moždane stanice, poput osuđenika na koktel teksaških injekcija, iščekuju armagedonsko širenje kruga na bijelom zidu.

          Nagrižena mirisom votke osjetim apsurdnost vlastitog postojanja; nalik pobunama  na praznim ulicama. Oduvijek se ježim ništavila koje baš sad kao dobro uzgojeno prokletstvo pruža korijenja u raspuklim venama.

          Ništa više nije ostalo. Ljudskost je pokopana duboko u tami osmjeha. Razum nas je ostavio na cjedilu. Naše noge zapadaju u grobove.

          Anne je pila i otpuhivala dimove cigarete dok su sa zida otpadali posljednji ostaci mašte.

          Gledajući u razlomljeno ogledalo na podu činilo mi se  kao da sam subjekt Magritteove slike. Gramofon svira u pozadini dok goli ženski leš egzistira kao truplo s glavom pastrve. Trojica voajera, blizanaca, promatraju drhtanje kapljica na mojim golim grudima.  U cijelom tom misteriju ordinarnosti, ljudi se deformiraju. Iz njihovih glava izlaze čelične konstrukcije. A sinister scene vladaju njezinom pogledom.

          Paul Nouge u fraku promatra Anne s blago ciničnim osmijehom. Ta biomorfološka pojava kida njezinu iluziju stvarnost pretvarajući je u san. Ona je zalutala u šizofrenu kontradiktornost, klopku vlastite imaginarne predodžbe.

          Tuga, nesreća i bijeda, poput lešinara započeli su svoju gozbu nad dvjema uvelim ženama. Krugovi bola su se širili, vene su postajale sve plavije.

          Krikovi. Vapaji. Opsesije. Sve se ljepilo uglovima zidova. Krv je kolala sobom. Ljepila se za vrelu smolu. Kisik se pretvorio u otrovni plin. Bile su 12 milja udaljene od razuma.

          Povijale su se na ulaštenom podu. Tama je ispunjavala njihove uši dok im je vjetar lomio rebra. Vršci kose počeli su boljeti. Vihor vitla njihovim dušama. Oslanjanju se na trnovita drveća usred jezera meduza. Gdje je okončanje? Kraj? Nema exita prema užarenim grobovima.

          Smrt je strpljivo čekala da isprazni njihov dah. Djelovale su poput demontiranih snova. Kao ptice koje oskrvnjavaju svoja krila.

          Anne povraća sva obećanja koja je ikad gutala. Gleda kroz prozor vlastitog oskvrnuća. Nema komemoracije. Još jedna žrtva. Gdje su sada obrambeni sustavi. Nema strateškog odgovara niti izvanrednih konferencija. Ona nije breaking news.

          Smrt se povila ispod radara. Nikog nije briga. Pješadija ne juri. Topništvo šuti. Samo se ponegdje čuju krikovi silovanja iz izbjegličkih kampova. Još  jedno obično jutro u Zaatariju. Na pijesku leži uvenula duša i krvari zadnjim decilitrima krvi dok joj trgovci svježim mesom vade bubreg. Bijes tutnji licima. Gnjev se nakuplja u najlon kesicama.

          Toliko smrti. Toliko nehaja. Gangerozni umovi vladaju svijetom. Krv teče niz očnjake pohlepnika, koji i dalje ispijaju bolesno zemljino tkivo. Svijet je u deliriumu tremensu. Slike su izobličene. Glasovi ušutkani. Osjećaji ukinuti. Nema strastvenog pulsiranja. Parole su odavno pale s visina. Odjela vladaju. Riječi isparavaju. Sloboda dolazi na tenku nošena elektromagnetskim valovima američkih projektila. Norman is on fire. Emily gleda. Hanoj je dobio Morrisonovu ulicu.

          Anne sjedi. Čeka. Nešto. Nekoga. Nije važno. Oči su joj pune i smeđe. Natmureno zuri. Ona je junakinja trenutka. Izbjeglica stvarnosti. Migrantica nesreće. Osjeća vrućinu pijeska pod nožnim prstima. Čezne za smrću. Traži ju u svojoj majci, u snošajskim uzdasima i novembarskoj kiši i sinu koji je izašao u njezinoj krvi.

          Gledam u nju. Buduću pokojnicu. Djelujemo poput dviju duša koje gledaju na sat bez kazaljki. U daljini nazire se purpurni hibiskus – pretvara se u paru.

          Nebo je crno. Njegove zrake probijaju zidove sobe. Bog postaje mučitelj. Opasan je plaštem. Obje gledaju u njegove svodove na kojima im se smiju iskrivljene usne i raskidana lica. Blijede oči traže spas. Smrt im se polako uvlači u lice.

          Dok sjedi, ljepljiva krila dodiruju njezina remena. Šokirani čvorci kradu posljednje nevine misli. Osjeća vatru na svome tijelu dok ležerno gleda prema napuštenim opušcima na podu.

          Cohen u daljini postavlja cvijeće za Hitlera koje je trebalo zapravo biti Sunshine for Napoleon ili Walls for Genghis Khan.

          Posljednji beatnici, ti boemi koji nemaju pojma, prolaze dok se ispražnjava Sergant Pepper's Lonley Heart Club. Vrijeme dozrijeva. Regan u maniri epifanijskog proroka viče za Janis da se odijeva kao Tarzan.  Dovraga sve, Anne diže pola decilitra votke u Joplinkinu čast.

          Netko zaziva Lenjina da se probudi jer je Brežnjev poludio dok Betty redefinira sliku žene oblačeći ih u hlače. Klarsfeld je opalila Kiesingeru šamar.

          Na zidovima hotela Chelsea promatramo komade ulice ispisane u mahnitošću izazvanoj slobodi i zabludi. To su sada ostaci mašte utopljeni u cinizam sadašnjosti i metamorfozirani u narodnu poeziju. Manje spomenika, više razmišljanja

          Ljudi mirno koračaju poput valijumom ušlagirane vojske. Svi su obučeni u tamna odjela, balonere i polucilindre. Djeluju poput vizualnih oksimorona. Neodlučnost paralizira stvarnost. Oni su krute, preskupe hladne i prazne ploče. Anne gleda kroz njih u sivoj slici svoga dima, pokušavajući im ukrasti dio letargičnog mira.

          Zrak postaje opojniji. Pretvara se u užarenu spalionicu duha. Sirovo bušenje vlastitog života traje predugo. Posljednjim udisajem sivog dima moli Maxine da joj da dovoljno apetita da utaži glad tvrdim kamenom.

          Vatra pada s neba dok zli alkemičari miješaju njezinu krv i meso; svijetlo nestaje. Vjetar ga odnosi. U daljini žuti, crni i crveni vragovi plešu karabuljin ples. Krotko pogleda prema nebu na kojemu zmije gutaju zvijezde. Nestrpljiva noćna zvijer proždire tihi grad koji se kuha u tamnoplavim bojama skorog smaknuća. Kroz sitni dah, progovori:

 

Oh starry starry night! This is how

 I want to die:

into that rushing beast of the night,

Sucked up by that great dragon, to split

 from my life with no flag,

No belly,

No cry.

 

          Eklektično obilje približilo se kraju. Anne se polako gubila u izmaglici postojanja, a smrt uspinjala tužnim vrbama. Pogledala je prema vratima i rekla: Leave the door open on its hinges!

          Ja sam ostala gledati Walking Dead.

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Lara Mitraković: Lov na ptice pjevice

Lara Mitraković (Split, 1992.) studira kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, poezija joj je objavljena u više časopisa, zbornika i portala, a 2016. pobijedila je na natječaju za književnu nagradu Grada Karlovca "Zdravko Pucak" rukopisom "Brojanje pogrešaka". Članica je književne grupe 90+.

proza

Sven Popović: Ulomak iz romana 'Uvjerljivo drugi'

Nekada se čini: sve se obrnulo. Klinci odrastaju brže, ali sporije postaju odrasli. Svijet je vruć krumpir, tridesete su nove osamnaeste, a velike priče o odgovornosti predane su sve samo ne odgovorno – i treba plesati što dulje –ili tako barem u jednom novozagrebačkom naselju izgleda Emiru, Iliji i Fricu, a najviše onome oko koga se sve vrti, Mladome Piscu, bezimenom junaku novog romana Svena Popovića.
Nakon Neba u kaljuži (Meandar, 2015.), Popović je ove godine objavio i 'Uvjerljivo drugi' roman (Fraktura) iz kojeg donosimo dio uvodnog poglavlja.

poezija

Vigor Vukotić: Geometrija kolodvora

Vigor Vukotić (1991., Zagreb) diplomirao je antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađivan je na Goranovom proljeću u kategoriji srednje škole, a pjesme i kratke priče objavljivao je u Vijencu, Republici i UBIQ-u. Član je Književne grupe 90+.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

poezija

Maša Seničić: Nametljive oaze

Maša Seničić (1990., Beograd) je scenaristkinja, pjesnikinja i esejistkinja. Završila je master studije Teorije dramskih umjetnosti i medija, a trenutno pohađa doktorske znanstvene studije na istom. Surađivala je na različitim domaćim i međunarodnim projektima, kao autor i suradnik na filmu, a zatim u kazalištu, na radiju i brojnim festivalima. Jedan je od izbornika programa Hrabri Balkan u okviru Festivala autorskog filma, kao i jedna od osnivača i koordinatorica edukativnih programa Filmkulture. 2015. objavljena joj je zbirka poezije “Okean” (Mladi Dis). Radi kao urednica i razvija nekoliko autorskih projekata koji uporište nalaze u teoriji kulture, studijama sjećanja i promišljanju različitih aspekata internet umjetnosti.

poezija

Josip Vdović: Zračna struja

Josip Vdović rođen je 1992. u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest. Dosad svoju poeziju nigdje nije objavljivao.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg