poezija

Tihana Gambiraža: Pitko doba gluhoće

Tihana Gambiraža rođena je 1985. u Zadru gdje je završila studij kulture i turizma. Objavljivala je poeziju, prozu i filmsku kritiku u Riječima, Zarezu, RE, Knjigomatu. Članica je zadarskog društva pisaca ZaPis. Živi i radi u Zagrebu.



 

Svi moji stanovi

 

 

Svi moji stanovi

nesmiljene rupe

u srcima

ostavim ti svaki put jedno srce

nemaš ti toliko soba

ali nek se nađe

U prvome ne palim plin jer štednjak je tu od valjda sedamdeset i treće

bojim se da ću eksplodirati prije nego dočekam tvoju ljubav

a to ne želimo

uvjeravam se da nije tako loše 

kažem "baš je simpatičan taj moj prvi stan" 

kažem to da zaboravim da sam morala s jednim koferom iseliti u bespuće tuge

a ti si me požurivao,

da što prije odu nizvodno svi naši planovi, da odem dovraga

I otišla sam

dovraga

u stan bez veš mašine

bez ruku da me ne grle, bez hladnih večeri dobrodošlice

s jednom crnom mačkom i cigaretom u 23h u bespomoćno nebo

a ti si negdje ulazio u toplinu mog odsustva

 bilo ti je lijepo, znam, bilo ti je opet "doma"

svi moji stanovi nakon tebe

nemaju toliko hladnoće da sastave taj naš bivši dom

oronuli zidovi, korozija u kupaoni, vrućina u socijalističkoj zgradi,

ventilatori koji ne prestaju raditi,

kupaone koje cure,

ništa to nije prema onom kad sam rekla mami "nisam gladna, ali ovo je pakao"

a bila sam gladna

i ostala sam gladna

i zaboravila sam sve u tim stanovima

zaboravila sam tu glad

za blizinom

dok stojiš pored mene u sobi

i nema nas

dok te gledam kako spavaš

dok se instinktivno izmičeš u snu kad te diram

dok me ne voliš

dok me, jebote, ne voliš

svi moji stanovi nakon tebe

nemaju toliko bijede

da me samoća opet onako zaboli

kao one Nove godine

u polumračnoj kuhinji

kad si jedva čekao zaspati

kad si jedva čekao 

da konačno odem

i otišla sam

malo prekasno za dobar ukus

i svi su tvoji bili sretni

svima je laknulo

i tebi je laknulo

a ja sam još dugo htjela biti nesretna u tvojoj kuhinji

svaki sam mjesec u drugoj kuhala kavu

i nikako da se naviknem

na samoću nasamo

i zaboravila sam kako je to bilo

kako je boljelo u tri ujutro dok si spavao

a onda sam se vratila na jednu večer

i hodala kao Baltazar tvojim stanom

a nije me bilo

kao u onim čizi filmovima gdje duh baulja oko bivše ljubavi

i pokušava dati do znanja da je tu

nije me bilo

nikad me nije bilo tamo

i odšetala sam iz tog tvog stana 

s deja vu-om na neke tuđe domove u kojima me nikad nije bilo

na isti način

i otišla sam u te svoje stanove

u te svoje selidbe

u taj svoj život napokon

dovraga

otišla sam

i to je sad to

nekoj ćeš drugoj saviti hladan dom

 

 

Izbor

 

Srela sam je
nezaljubljenu,
s kišobranom i očima napola sklopljenim

nisam je ništa pitala
nismo se stigle pretvarati
kad tako kiši danima i skinulo je kože metereopatima
pričala mi je dugo i nepovezano
o svom vrtu i toploj zimi,
a negdje se ljudi dave u snijegu
i kuće plešu na vodi, odlaze u smrt širom otvorenih prozora,
o njegovoj blagoj naravi
i bujicama koje više nikad nisu zatutnjale
pričala je tiho i suhih očiju
oko nas su se otapali oluci
izdisao je grad pod njenim prešućenim,
prije nego je puklo nebo

još mi je rekla
da možda nema sve što je htjela,
ali kad joj priđe s leđa
i rukama poravna ramena
neće je nikad više
iznenaditi
"Ne volim te"
i to je sve što je htjela.
Otišla je s munjama
u svoju kompromisnu ljubav, potom.
Grad je pokisnuo do golog srca

i ispljunuo me u čistu sjetu

 

 

Neumoljivost vode (Angela)

 

Kad potopim vodom tamu u vlasima
u neku večer, pitko doba gluhoće
čujem njene šutnje, provaljuju zidove
vodenim ga rukama izgone iz kuće
do idućeg jutra,
a onda ispočetka
 
Angela progovori, Angela bar jednom,
ali voda je neumoljiva, voda odnosi sve
 
u neku večer, pitko doba gluhoće
ona je moje prste splela u svoje
i ne da mi da budem najnježnija što znam
prema njemu koji to ne zaslužuje
i baš zato baštini moje nježnosti,
ali dođe tako neka večer, neko doba moje gluhe mladosti
kada sam lišena mudrosti svojih pretkinja
i spremna slomiti vrat kao beskorisno bijelo grlo boce
i o zube njega koji ne zaslužuje
proliti tamnu tekućinu u sjećanje,
uvijek moje sjećanje,
ono jedino koje preostaje iza nas
 
kada porinem sebe kao olupinu u duboki zaborav
u neku večer, pitko doba gluhoće,
dođu mi kroz krvotok njihovi dijalozi jedne neprekinute šutnje,
zadnjih dvadeset godina bezglasja
od nekih pedeset, šezdeset ljubavi,
potopljena pisma žene jednog mornara
i rasuta tama riječi koje nisu trajno kupile ljubav
negdje su putem poginule u sebi
 
Angela progovori, Angela bar jednom
umirem od sepse jedne preduge ljubavi
koju nije porubila svojim čuvenim rubom i rukama
koje mi vire iz vode dok gledam svoje prste,
u meni se raspadaju njegovi krikovi dok voda naplavljuje kupaonu
i njena ustrajnost
tu nema spasa,
nitko neće riješiti ovu poplavu, nitko neće ove poplave
zaustaviti kad krenu hučati glasovima pretkinja,
one su jače, njihove muške ruke rješavaju sve
 
Angela progovori, Angela bar jednom
u ovu večer, pitko doba gluhoće
obavij me svojim vodenim rukama
i izbaci iz svoje milosti
naučila sam svoje izbore
možeš ići, ti najbjelja samoćo među vodama

 

 

 Nehajno     

 

Znam da sam rekla da neću više
i da sam se odrekla svega
jednim nevjerojatno nehajnim korakom
najosmišljenijeg nehaja u povijesti svih strategija pa i onih
ljubavnih,
znam da sam rekla da to nije za mene
i da to uopće nisam ja,
a ako sam bila
ako sam ikad bila
to je bilo iz onog dijela koji operativno mora biti
uklonjen
pa sam ga uklonila
iz nehata
i nitko ne može dokazati suprotno
i rekla sam tad još nešto, ako se vratim,
ako se slučajno i posve nehajno vratim
da se tako desi jer se može desiti
svašta se živoj ženi iza ljubavi desi
ako se vratim, a ti nemoj
nemoj nikad da se vratiš
ostani slika u kojoj te čuvam
mojim rukama spremljen u jutarnji kadar
uspavan
u posljednjem susretu gdje smo se smijali
bio je još jedan kad smo plakali i jedan kad si zaboravio što pijem
bili smo još jedni kad smo postali svjesni stranaca koji se drže za ruke
postiđeni u zagrljaju koji nije osmišljen da bude posljednji,
a bio je,
rekla sam da neću više
da je od sjećanja gore samo sjećati se nehajno
kao kad odmičeš pramen s lica pa ti padne na pamet kad si ono, a da,
sjećanje bez ozbiljnosti,
bez "bio si ljubav mog života", "bila sam ljubav tvog života"
sjećanje bez krivnje što nije tako, ipak s malom dozom jer smo tako naučeni,
da su sve ljubavi beskrajno teške kad umiru
i da nitko ne odlazi
iz nehaja
da je to uvijek pomno razrađena strategija
da se ne može samo tako jedno u drugom nestati
na onaj drukčiji način
onako zapravo,
rekla sam da neću više
a da neću više ni pisati rekla sam, da i to sam, čak,
ipak sam ja propisala kad sam se spremala zavoljeti te
znajući da ću baš tebe zavoljeti
i ne znajući da ću te jednako odvoljeti
nehajno,
a da ću ostati s pisanjem, da to nikad neće prestati očito
iako sam rekla
i znam da sam rekla da neću više
nikad
i ako se slučajno desi da tad unatoč svemu propišem,
na nekakav dan poezije, ljubavi ili obične neke zime
da ću ti posvetiti kadar
ne zadnji nego periodični jer ne mogu obećati
da se neću sjećati tvojih prvih pisanja u mom životu
svojih prvih pisanja u mom životu,
nehajnih,
kao da sam se čitav život spremala na to
da propišem kad te upoznam
ne zbog tebe
zbog sebe, zbog pisanja,
zbog ljubavi koja ne traži ništa osim da budem ono što ću nakon nje ostati
i ostala sam,
nakon što sam ti post festum rekla (napisala) da ja nisam tess, a ti nisi karver
i nakon što sam jedne jeseni zamalo odustala od sebe koja te je upoznala
da bih se vratila
nehajno,
a ti nisi,
ti se nisi vratio
ti si ostao ja i ti u jutarnjem kadru jedne rane mladosti
jedne dvadeset i prve
prije svih mojih neću više
prije oluja i tjesnaca
prije mene same koja se uvijek sebi vraća
nehajnoulazi u pjesmu kao u more osamdeset i devete, bez zebnje i okolišanja 

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg