proza

Magdalena Helena Dziendziel: Zadnji intervju

Donosimo priču Poljakinje Magdalene Helene Dziendziel, diplomirane kroatistice koja u Hrvatskoj nastavlja živjeti, kako kaže, zbog svega i usprkos svemu.



 

Zadnji Intervju

 

            Bio sam skoro na ulazu Njegove kuće kad mi je za oko zapeo oglas da se traži mali pas vrste West Highland White Terrier. Pročitao sam da je nestao prije godinu i pol dana. Meni je nestala bijela mačka prije pola godine... Malo sam se rastužio ali brzo sabrao te krenuo dalje jer sam ispred sebe imao veliki hit. Znao sam da će svi čitati moj intervju koji sam trebao napraviti već za koji trenutak.

            Zbog toga što sam bio uporan, zato što sam se potrudio da sa mnom porazgovara i zato što ovaj poznati pisac i glazbenik cijeni moj rad - bio sam odabran da prenesem njegovu zadnju poruku svijetu prije nego potpuno nestane iz javnosti. Došao sam na vrata jedne dosta velike kuće. Na zadnjem je katu živio on. Veliki Mislav Kulen. Stisnuo sam zvono. Odgovorila mi je neka žena, što me je malo začudilo, ali čim sam izrekao svoje ime i prezime pustila me je unutra bez ikakvih komentara.

            Unutra je bilo dosta tamno ali srećom na zidovima hodnika nalazile su se male svjetiljke koje su obasjavale unutrašnjost prostorije. Ušao sam u lift i osjetio veliko uzbuđenje. Ja sam dobar novinar i sad ću napraviti interviju koji će mi otvoriti vrata velike karijere. Napokon će moje ime biti poznato diljem ne samo naše države nego i diljem svijeta. Evo me u kući virtuoza gitare koji skoro nikada nije osobno odgovarao na pitanja (samo putem mejlova). Zgrada je bila poprilično moderna, ali je ipak imala i elemente viktorijanskog stila koji se lijepo ukomponirao u općeniti Mislavov stil, njegove odjeće i aure kojom je zračio. Misteriozan, genijalan glazbenik i pisac! Ah!

- Jeste vi novinar Srećko Pisarić? - iznenada me je upitala starija žena taman otvarajući vrata kad sam izašao iz lifta.

- Da, ja sam. A vi ste...?

- Mislavova majka. Divna Kulen. Molim, uđite. Nitko vas nije pratio? - upitala je dok sam ja skidao šešir i kaput u njihovom predsoblju.

- Nije. Napravio sam sve prema Mislavovim instrukcijama.

- Jako dobro. Odlično! - rekla je i za svaki slučaj još dva puta pogledala vani prije nego je zatvorila vrata.

- Evo vam stolica, sjednite i osjećajte se ugodno.

Odmah sam sjeo i stvarno, osjetio sam se udobno. Njihova dnevna soba bila je lijepo uređena s mnoštvom zanimljivih knjiga i nekim antičkim zanimljivostima. Vjerojatno ih je Mislav skupio tijekom svojih turneja po svijetu. Kakav fantastičan čovjek!

- Hoćete vino ili čaj?

- Molim čaj.

Uskoro sam pijuckao crni čaj i lijepo razgovarao s nevjerojatno simpatičnom gospođom Kulen. Skoro sam zaboravio zašto sam došao ovdje.

- Oprostite ali skoro sam zaboravio da sam došao ovdje upravo zbog vašeg sina...

- Budimo na ti! Ja sam mlada duhom iako po godinama baš i ne izgledam. Tako da… Divna.

- Srećko. Vi ste.. ti si stvarno divna osoba...

- Hvala, baš si drag. Znači intervju, ha?

- Tako je... Gdje je tvoj sin? Mislio sam da će biti kod kuće. Tako sam barem shvatio iz mejla koji mi je poslao.

- Eh... Da... Moj sin. Vidiš, prije nego ti ga predstavim moram ti nešto reći. Mi nismo obična obitelj... mi smo vampiri.

Udahnuo sam duboko. Valjda je to neki performans. Divna uopće nije bila nalik vampirima iz filmova ili knjiga. Imala je samo lijepe tamne, velike i živahne oči, smeđu kosu i nikako se nije činila mrtva. A tek njezin sin... hipnotizirajući, mladi bog. Nikakav blijedi vampir. Odlučio sam prihvatiti njihovu igru.

- Dobro, i ja mogu biti.

- Ma nisi.

- Ok. Nisam.

- Srećko! Shvaćaš li me ozbiljno? Ja se ne šalim. Dobro. Ako ne vjeruješ onda ću ti pokazati gdje je moj sin i zašto - brzo je ustala od stola te otvrorila vrata ne baš velikog ormara koji se nalazio u kutu sobe. Skoro sam pao iz svoje udobne stolice. U ormaru se nalazio nitko drugi nego Mislav Kulen.

- Bože! - viknuo sam vidjevši da stvarno ima čudne zube i da visi u poziciji šišmiša u tom malom, starom ormaru.

- Sssssss! - sin i majka su se smrštili kao dijete koje kuša limun.

- Oprostite nisam vas htio povrijediti... - onda su prasnuli u smijeh. Nisam više znao što da radim pa sam se lagano osmijehnuo. Mislav je nonšalantno izletio iz ormara kako to vampiri već rade i sjeo pokraj mene. Mislio sam da možda sanjam te sam se ispod stola uštipnuo u nogu. Nažalost ili srećom - bila je to istina.

- Srećko! Dobrodošao u našu lijepu kuću! - srdačno me pozdravio.

- Mislave... meni je čast vidjeti tebe kako god. Meni si ti veliki idol, ja sam očaran tvojim radom. Ne znam čime više: knjigama, tekstovima ili glazbom.

- Oh, hvala, hvala - rekao je Mislav, sretan.

- I ja ti zahvaljujem jer on samo svira. Ja pišem sve, čak i mejlove.

- Mamoooo! - rekao je moj idol glasom djeteta.

- Pa to je istina, dosta mi je bilo šutnje toliko godina. Možeš to upisati u priču.

Moram priznati da je kroz moje srce u tom trenutku prošao val rozačaranja. Baš sam ga volio zbog te autentičnosti i sad mi više nije bio isti. Nemojte me krivo razumjeti: naravno da je to što je vampir predstavljalo iznenađenje, to sam mogao i prihvatiti, ali to da njegove knjige i sve tekstove piše majka... Nije mi bilo lako.

- Dobro... Možda prije intervjua mogu postavit neka pitanja koja smatram nužnima kako bih u potpunosti shvatio vašu situaciju.

- Može - rekao je Mislav te natočio sebi i majci čaja.

- Ako si vampir zašto spavaš u ovom tijesnom ormaru umjesto u nekom većem ili u mrtvačkom sanduku?

- Ma nisam ja mrtav da spavam u mrtvačkom sanduku, iako neki naravno spavaju. No ja i mama to ne smatramo pravilnim. Što se tiče veličine... Vidiš... Imao sam prije godinu i pol malu nezgodu, čak nesreću rekao bih.

- Što se dogodilo? - upitao sam ga jer sam vidio da je postao tužan. Nekako nije mogao progovoriti. Samo je zurio u svoju čašu. Što je više zurio to mu je majka postajala nervoznija. Napokon je ustala, otišla do prozora i hladnim glasom rekla:

- Požderao je susjedovog psa sa 6. kata.

- Molim? - upitao sam kao da nisam čuo.

- Ma požderao je malog, slatkog psa, onog bijelog. A oni jadnici ga još uvijek traže. I stavljaju plakate po gradu. Nemoj me loše shvatiti, Srećko... Mi nismo životinje da jedemo druga bića. Znamo to sve kontrolirati ako radimo na sebi. Vidi mene! Nisam pojela ni čovjeka ni psa već dvjesto godina. A ovaj tu stalno nešto radi. Uvijek sam spremala za njim, ali ovaj mi je put bilo stvarno dosta. Baš mi se uvukao pod kožu taj veseli psić.

- Razumijem. Znam što znači izgubiti životinju koju se voli... - morao sam prestati pričati o toj temi jer su mi suze došle na oči. Postao sam umjesto plačljivca profesionalac i ignorirao sam činjenicu da sam se počeo ljutiti na svog bivšeg idola.

- Znači od tog trenutka sjediš zatvoren u stanu, u ormaru?

- Da. Točno tako. To je bila ideja moje majke. Da vježbam samokontrolu.

- I kako ide?

- U redu je. Dobro, dosta o tome. Jel imaš još neka pitanja ili ćemo ovako cijelu priču ni o čemu?

- Prvo pitanje iz intervjua: jesi li pjesmu sa Lady Gagom napisao ti ili tvoja majka?

- Ona. Ja sam ipak odgovoran za glazbu.

....

            Intervju je trajao nekoliko sati. Bio je to dobar materijal. Bio sam siguran da će biti hit. Naravno da je Divna sve to još trebala autorizirati no sudeći prema njezinom stavu i našem razgovoru, tu neće biti problema. Jedini su problem bili moji osjećaji prema tom kretenu. Zamislite da nijednu pjesmu nije sam napisao. Nijednu knjigu. Za sve je bila odgovorna njegova nevjerojatno talentirana majka. A on je samo dobro svirao jer će čak i ne toliko sposobno dijete naučiti dobro svirati ako ima desetljeća da vježba...

            Napravili smo pauzu pa sam išao u toalet. Kad sam napustio kupaonicu veličine mog stana i ušao ponovno u dnevnu sobu, zatekao sam jako ljutu Divnu i Mislava strpanog u ormar.

- Što se dogodilo? - upitao sam uplašen.

- Reci njemu. Reci! Ti bezobrazno stvorenje!

- Ali mama...

- Nema više mame! Dosta mi je! Sjedit ćeš tamo još tisuću godina i ja se ne šalim! - Mislav je imao jad u pogledu i stvarno mi ga je bilo žao. Što bi moglo biti tako okrutno da bude toliko zatvoren? 

- Ajde! - ovaj put žena je tako viknula da sam se spotaknuo i uhvatio rukom ono što mi je bilo pri ruci da ne padnem. Nažalost bilo je to neko drevno koplje pa sam svakako pao na pod. Mislav je vidio da nema više izbora pa je duboko udahnuo. Ja sam u međuvremenu sjeo i probao se pripremiti na ono što sam trebao čuti.

- Istina je ta da kad je jednog dana umrla žena sa 6. kata od tuge za psićem kojeg sam nespretno pojeo... Tada je moja majka izašla na sprovod jer ju je pekla savjest... Tada sam se nekako uspio osloboditi i uživati u gradu. Kad sam već skoro došao doma, niotkud se pojavila tvoja bijela maca. Da... to je bilo prije pola godine. Nije majka znala za to, nisi ni ti, nitko nije znao do sada. Ali ti si toliko simpatičan da sam joj morao reći jer ne znam što više da radim s tom tajnom.

- Što si joj to napravio..? - upitao sam hladno nekako se osjećajući loše.

- Pa... nisam htio, borio sam se sa sobom i sa svojim osjećajima, plakao k'o beba... ali toliko mi je bila lijepa i živahna da se nisam mogao suzdržati...

- I?! - viknuo sam na rubu očaja i ljutnje istodobno čvrsto stiščući koplje.

- Pa pojeo sam ju... 

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg