poezija

Ana Marija Grbić: Venerini i ostali bregovi

Ana Marija Grbić rođena je 1987. godine u Beogradu gdje je diplomirala komparativnu književnost, a trenutno je na doktorskom studiju iz književnosti. Jedna je od idejnih tvoraca organizacije ARGH! koja već šest godina svakog mjeseca u Beogradu okuplja pjesnike iz Srbije na večerima poezije. 2012. objavljena joj je prva zbirka 'Da, ali nemoj se plašiti, a 2014. godine 'Venerini i ostali bregovi', koja ulazi u najuži izbor za nagradu Biljana Jovanović. Poezija joj je prevođena na poljski, engleski, slovenski i ruski i objavljivana je u mnogim časopisima i zbornicima u Srbiji i regiji.



 

Početak poeme Venerini i ostali bregovi

 

***

budimo načisto


volio bih da se sa mojih ramena slivaju rijeke

tako, krenemo brijegom, ti se okreneš da bi

pogledala svijet


i onda ne preživiš nego se udaviš

 

to da ti je usud i sreća.

 

strašna su imena po kojima te pamtim

Bertold, satelit, revolucija.

 

u zraku si jeftinih kineskih restorana

u šaci rastresitog snijega.

 

svi smo se okupili oko planinskog jezera


i nitko se tu nije smio zamočiti osim tebe

toliko je studeno bilo.

 

sada je već svuda toplo i svatko smije isto što i ti.

ipak, u svitanju nad Karpatima ja sam bio jedini čovjek


što ti je raskrilio prostore za hrabrost


no ti si ispala pizda.

 

***

šapnula si u zrak negdje mimo mene

nikada se nećemo dobro jebati


ja sam tako vitalna a ti tako Hegel.

 

suho materijalne magle pokupile se po brdima

i ni pticu nad glavom ne čuješ

 

samo pjesme iz bliske prošlosti.


ja nisam znao na koga misliš dok biraš cipele

za brda, ples ili dugo čekanje pod nadstrešnicama


niti osjeti li tvoja ruka da će biti kiše

 

na svim ulicama na svijetu izgledala si isto

i je li onda zaista bilo nužno putovati?

 

***

bijeda od proljeća.

kad smo se vratili s planina majka mi je rekla

da sam borac


i po tome sam vidio da je ostarila jer joj treba

netko snažan

netko tko će joj pomoći da piša i žvače

a onda bez problema otići jebati i piti.

 

ništa na svijetu ne stari strašnije od majke

kesaste sise i brijegovi na prstima


samo zaboravljene uspomene pod trepavicama

Italija sa razglednice a ne sa dlana.

 

da je bar umrla kad i otac no ispala je pizda

što želi život pod izgovorom da hoće gledati

unuke, filmove, more u lipnju


a zapravo treba samo izlaske i zalaske sunca

ma čim bili poredani u besmisao.

 

svaki put kada razvlačiš kožu oko očiju

ispijaš se u ogledalu

želim ti sve ovo reći jer


tko će bolje razumjeti


nježni bijes bez uporišta,

preuranjeno žuto cvijeće opalo


po sopstvenim stopalima


nekad podivljalo.

misliš ostvarena si u svemu i svemu si sama dovoljna.

a i ja sam bio smiješan.


pravio se da uživam koračati sam


išao po trgovima i ignorirao ljude


samo ponekad zastao za psom ili istrgnutim

listom iz novina


više njegovan no odista hrabar


više hrabar no odista svoj.

 

***

a kaže

budimo načisto, ovo je bijeda od proljeća.

a u brdima u kojima sam odrastao


i u koja idem još samo čitati ozbiljne knjige

i dalje raste goruća biljka što liči na tebe – afazija


i da nije korovčina što guši, znaj


nikada te ne bih poredio sa cvijećem

afazija nema mjere


rascvjeta se i pored debelih, glasnih krava


u njihovim stomacima ona i dalje živi i kulja ka svijetu

 

cijele su širine jednog dječjeg oka bile samo

afazija u cvatu


jedino snažno što ne umire i što biva sito

samoga sebe

bijedni zeleni prizoru


i žena raduje više no ti.

 

tvoja usta puna jeftine čokolade koja se

nemarno odnose prema ljubavnicima

tvoja smrdljiva kosa i gruba koža na laktovima

Bogorodice koliko li si lijepa kada i pored

toga sječeš nerazdjeljivo


melješ sudbine


oneobičavaš i brda u kojima sam odrastao

 

ja u to pogledati ne smijem


afazija nema mjere


i još su samo stubišta sakralna mjesta

no nema se gdje kleknuti.

 

***

reći ću ti nešto i o tim brijegovima

u neka lošija vremena tamo nije bilo lijekova ni sapuna


no sijalo je sunce – sada je obratno

prozori svih kuća razdijelili se na zamagljene i prozirne


i svako je prljav ili blažen

osim ove podjele više se ništa ne dijeli.

kuća u kojoj je odrasla Mili


prvo mjerilo onoga što ću kasnije obući u ove hlače


sada je samo spomenik jeseni i ljetnjikovac svjetskih ljudi.

 

ja ne znam čini li mi se da smo bili drugačija djeca


dok smo rastavljali parčiće zemlje


jer u svakom je bio ili crv ili grumen zlata

i sve smo jednako čuvali

 

no, kao da je djetinjstvo sada bitno kad

ovaj nježni, boležljivi i upišani čovjek

ugrožen šumama


još samo knjige umije čitati

ozbiljne knjige o poricanju i dokazivanju stvari

 

da me netko vidi kako komično izgledam

dok crven od sunca pokušavam misliti

dekomponiranje, predmetnost, poredak

uhvatio bih se za kukove i pokidao od smijeha

no nikoga nema da me vidi i zato sam slobodan

 

jedino se ti ne bi smijala, u to sam uvjeren

ti bi samo ispuhnula dim cigarete i sve bi ti

bilo mlako i nevješto izvedeno.

 

sve više vjerujem da ništa na ovom svijetu ne

zgromi dušu osim


par tvojih umornih prstiju koje listajući Prousta

dobivaju na tišini

 

u ovakvim noćima savijem lice ka svojim

mekanim šakama


zamislim pod sobom tvoje prljavo i znojno tijelo

i umokrim posteljinu ne prestajući sa mišlju

mišlju u kojoj, majku ti, svi umiremo


pa i tvoja divna pička


u kojoj je još davno posijano sjeme starenja.

poezija

Lara Mitraković: Lov na ptice pjevice

Lara Mitraković (Split, 1992.) studira kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, poezija joj je objavljena u više časopisa, zbornika i portala, a 2016. pobijedila je na natječaju za književnu nagradu Grada Karlovca "Zdravko Pucak" rukopisom "Brojanje pogrešaka". Članica je književne grupe 90+.

proza

Sven Popović: Ulomak iz romana 'Uvjerljivo drugi'

Nekada se čini: sve se obrnulo. Klinci odrastaju brže, ali sporije postaju odrasli. Svijet je vruć krumpir, tridesete su nove osamnaeste, a velike priče o odgovornosti predane su sve samo ne odgovorno – i treba plesati što dulje –ili tako barem u jednom novozagrebačkom naselju izgleda Emiru, Iliji i Fricu, a najviše onome oko koga se sve vrti, Mladome Piscu, bezimenom junaku novog romana Svena Popovića.
Nakon Neba u kaljuži (Meandar, 2015.), Popović je ove godine objavio i 'Uvjerljivo drugi' roman (Fraktura) iz kojeg donosimo dio uvodnog poglavlja.

poezija

Vigor Vukotić: Geometrija kolodvora

Vigor Vukotić (1991., Zagreb) diplomirao je antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađivan je na Goranovom proljeću u kategoriji srednje škole, a pjesme i kratke priče objavljivao je u Vijencu, Republici i UBIQ-u. Član je Književne grupe 90+.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

poezija

Maša Seničić: Nametljive oaze

Maša Seničić (1990., Beograd) je scenaristkinja, pjesnikinja i esejistkinja. Završila je master studije Teorije dramskih umjetnosti i medija, a trenutno pohađa doktorske znanstvene studije na istom. Surađivala je na različitim domaćim i međunarodnim projektima, kao autor i suradnik na filmu, a zatim u kazalištu, na radiju i brojnim festivalima. Jedan je od izbornika programa Hrabri Balkan u okviru Festivala autorskog filma, kao i jedna od osnivača i koordinatorica edukativnih programa Filmkulture. 2015. objavljena joj je zbirka poezije “Okean” (Mladi Dis). Radi kao urednica i razvija nekoliko autorskih projekata koji uporište nalaze u teoriji kulture, studijama sjećanja i promišljanju različitih aspekata internet umjetnosti.

poezija

Josip Vdović: Zračna struja

Josip Vdović rođen je 1992. u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest. Dosad svoju poeziju nigdje nije objavljivao.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg