proza

Flavio Soriga: Prošlost je blaga samo u popodnevnom snu turista (iz romana "Metropolis")

Flavio Soriga rođen je u Uti 1975. godine. Živi u Rimu. U izdanju Bompianija objavio je romane "Neropioggia" (nagrada Grazia Deledda), "Sardinia Blues" - koji je preveden na hrvatski i s kojim je osvojio nagradu Mondiello - te "L'amore a Londra e in altri luoghi" (nagrada Piero Chiara), "Il cuore dei briganti" i "Metropolis" iz kojeg donosimo ulomak. Umjetnički je direktor književnog festivala “Sulla terra leggeri” koji se odražava na Sardiniji.
Flavio Soriga čitao je na programima Lit link festivala 2016 u Puli, Rijeci i Zagrebu. Uz hrvatske autore, sudjelovali su i talijanski gosti: pisci, urednici, književni agenti i prevoditelji.

Ako ste propustili, pročitajte!



 

Flavio Soriga: Metropolis

(ulomak iz romana)

S talijanskog prevela: Antonija Radić

 

A ponekad, kad bi se probudio vrlo rano ujutro, tako rano da je mogao čuti posljednje momke koji su se vraćali iz izlaska, kad bi se probudio tako rano da su ribari, dolje u luci, isplovili barkama tek koji sat prije, a starci u njegovoj četvrti kuhali prvu jutarnju kavu, kad bi mu se dogodilo da otvori oči prerano da bi napravio bilo što osim ostao pod pokrivačem i pokušao izmamiti jutru još malo odmora, u tom su mu se polusnu vraćala sjećanja, bistra, pogotovo na praznike s Annom Sofijom, na najljepše trenutke što su ih zajedno proveli. Na onaj put kad su iznajmili kuću u Algheru, sto metara od tržnice voća i ribarnice, stan s balkončićem s kojeg se vidjela luka, tamo nasuprot starog bara koji je prkosio groznici modernizacije većine kafića tog tvrdoglavo, nepopravljivo turističko-kupališnog grada. Prisjećao se kako su izašli na onaj balkon, i Anna Sofia mu je rekla: “Sve je prekrasno ”i sljedećega jutra je otišao na tržnicu i izabrao zubaca od tri kilograma, i bilo ga je dovoljno i za ručak i za večeru, pečena u pećnici i punjena sušenim rajčicama i ribanim tikvicama, i tu mu je večer Anna Sofia rekla, grleći ga: “Sutra nemoj ići u kupnju, obići ćemo restorane, kao gospoda”. I isprobali su mjesta koja su preporučili vodiči, poput engleskih turista što se uzdaju u međunarodni sustav propisa za turiste, i uzdali su se u upozorenja i savjete mladog barmena,i Crissanti se zaista osjećao turistom i gospodinom, kao što mu se uvijek događalo kad bi hodao pokraj te žene, što se i vidjelo izvana, osmjesi Anne Sofije, njezina smirenost, način na koji je naslanjala glavu na njegova leđa, i svakog se dana, tih praznika, pitao kako bi bilo imati dijete s tom ženom – čiji bi on otac mogao biti, ili postati – svakog se dana to pitao, a da nije uspio pronaći odgovor.

 

Tu i tamo netko bi mu rekao da nalikuje Beniciju del Toru. Crissanti. Nije u to vjerovao, ali bilo mu je drago što mu to govore. Znao je da nikad nije bio lijep, već, ako se može tako reći, lik. Dok je putovao Italijom kako bi završio studij, odslušao koji tečaj stručnog osposobljavanja i sudjelovao u prvim istragama ubojstva, svi su ga uvijek zvali “Sardinac”. Ponekad, “Barbađanin”. Ali to nije bilo točno, ne više, ne potpuno:osjećao se ponajprije gradskim čovjekom, koji se počne dosađivati nakon pola sata na selu, kojemu je od luksuznog seoskog turizma draža makar i skromna hotelska soba, ali u centru. Pogotovo kad je putovao zbog posla. Kad ga je Anna Sofia željela povesti da “otkriju Sardiniju”, kako mu je govorila, bilo mu je ugodno u tim izgubljenim mjestima koje je pronalazila, pansiončićima po seocima, onom hotelu u mjestu Santa Teresa Gallura u kojem su goste smještali u drvene kuće usred šume. Kad je bio s Annom Sofijom sviđalo mu se što nema telefonskog signala, što ujutro nema kioska u blizini, što nekoliko dana nisu mogli pročitati novine. Naposljetku, nije ga bilo briga ni za otkrivanje Sardinije, ona je bila ta koju je želio otkriti. Gledati je s jastuka dok čita u krevetu, za popodneva, iznenada joj poljubiti trbuh. VIdjeti kako se smije dok on govori besmislice. Slušati kako mu govori da je budala. Čitati joj Salinasove pjesme, slušati je kako čita Carverove pripovijetke. Kad je otkrivao Annu Sofiju pitao se, uvijek, kako bi bilo s tom ženom imati dijete.

I pitao se što je to točno, u toj pomisli, što ga toliko plaši. Odgovor je možda najviše bio ovaj: strah da će ona iščeznuti, jednoga dana, kao što se dogodilo toliko puta prije. Pomisao da je ona previše za njega. I kad je razmišljao o tome, određenim noćima, u svom krevetu, dok je bezuspješno tražio san, nestajalo mu je daha, dolazilo mu je da zaurla. Osobito se knjigama, romanima u kojima su se muškarci i žene neprestano susretali, sviđali se jedni drugima, voljeli se i zauvijek ostavljali, osobito se čitanjem knjiga hranio taj strah. I govorio si je da je budala, jer u svojoj dobi još uvijek nije naučio da nema što naučiti, a time ni čega se bojati, u izmišljenim pričama.

“Slavne su obitelji ovog otoka, prijatelju moj, bile slavne najviše po dvjema stvarima: servilnosti prema španjolskom kralju, i nametanju poreza svojim podanicima, ili vlastelinima. Otimali su se generacijama za kraljevu naklonost, Madrid je bio tako daleko i tako slabo zainteresiran za nas, osim kad se spremao rat i trebalo je sredstava da ga se plati. Španjolska je bila je toliko daleka da bi Sardinac kad bi odlazio na studij, tražiti sreću ili služiti vojsku u domovini, prije nego što bi se ukrcao na brod napisao bi oporuku, toliko je vjerojatno bilo da će umrijeti na brodu, da će ga ubiti razbojnici ili nemirno more prije nego što stigne do Barcelone ili Toleda. Kako je samo siromašna bila naša zemlja, prijatelju moj. Bijeda posvuda. I nasilje koje uvijek izvire iz gladi, i nikakve građanske institucije koja bi mogla štititi od vlastelinskih mučenja. Osvete, krađe, ubojstva, deseci njih, u svakom selu, u gradovima također. A naše plemenite stare obitelji u međusobnoj borbi da udovolje dalekom vladaru. I stupanj plemstva rastao je kako je raslo pokoravanje. Moj prijatelju karabinjeru, kad prelazimo preko svog otoka, tako lijepog i velikog, lako je misliti o prošlosti kao o boljem vremenu. Sanjamo prošlost po mjeri ljepote koju imamo pred sobom, ljepote koju vidimo mi, koji živimo u komotnim vremenima i možemo misliti o prirodi kao blagoj i skladnoj, dok je u minulim stoljećima bila samo okrutna i neukrotiva, izdajnica i nezahvalna. Sijao bi polja u vječnom znoju, a onda bi smrzlo, palo previše ili premalo kiše, došli bi skakavci ili tuča, i sve bi bilo izgubljeno: za jelo samo žirovi i gušterice. Ali to je prošlost, i ne sjećamo je se, a tako je lako, dok gledamo sela iz naših klimatiziranih automobila, dok slušamo pjesmu tenora u pratnji launeddasa na nekom festivalu usred ljeta, tako je lako sa sjetom razmišljati o prošlosti. Tko zna koliko je ljepote bilo na selima u prošlim stoljećima, tko zna u kolikom je izobilju bilo divljači, i koliko su plodna bila polja dok nisu bila zagađena nikakvom vražjom kemijom, a riječne vode čiste i pune riba. Tko zna kako su mirni bili stanovnici sela, kako je lijepo bilo uživati u proslavama promjene godišnjih doba, grupnim plesovima, pjesmama što su ih intonirali najvještiji pastiri-pjesnici. To misle turisti kad na pola dana napuste svoje turističko naselje i odlaze na izlet u Barbagiju i ručaju s pastirima Orgosola, konačno u srcu prave Sardinije. Jedu prase ispečeno pod hrastom, ili galursku juhu u elegantno uređenoj štali i pucaju od zavisti na stare Sardince, blagoslovljene tolikom ljepotom. Tko zna koliko je bilo lijepo živjeti u vrijeme kad se markiz od San Raimonda nadmetao s onim od Castelvija i onim od Villamarine za najboljeg kraljevog slugu. Gledaju čisto nebo, turisti iz sjeverne Europe, i oplakuju što nisu rođeni u slavnoj prošlosti kad je Sardinija bila rajski vrt, a u seoskim crkvicama pjevale su se crkvene pjesme barbarske snage, primitivne ljepote. Samo: ta prošlost nikada nije postojala, prijatelju moj. Ovaj otok nikada nije bilo raj, prošlost je blaga samo u popodnevnom snu turista, i u pokojem romanu izuzetno dobro napisanom, ili inspiriranom, odnosno izuzetno lažljivom. Povijesna je stvarnost drugačija. Žrtve ubojstava, okrutni panduri, nezamislivo okrutni. Neko bi se selo pobunilo protiv tlačenja feudalaca, protiv gladi – protiv crne gladi, nestalo je i žirova koji bi se mogli skuhati, i divljih pasa koji bi se mogli ispeći ̶ i feudalčevi siledžije upali bi u selo, urlali kako su oni zakon, stali bi pucati, hapsiti, ubijati, kako bi im došlo. Da si ti, prijatelju moj, rođen u vrijeme vladavine Don Hernandeza od San Raimonda upao bi u selo s pedeset naoružanih ljudi ̶ to je zakon, ili samovolja, pravo izvršeno u ime feudalca, moćnika, Kraljeva sluge ̶ izabrao bi u svakoj obitelji odraslog muškarca, dao bi pripremiti vješala na trgu i odrubiti im glavu, a njihova bi tijela danima ostala trunuti. Nije bilo ni istraga ni procesa u prošlosti, nisu se dijelile godine zatvora, osumnjičenog se ubijalo a njegovo tijelo nije imalo pravo na pokop. Umiralo se od malarije, posvuda, čitave godine, neprestano. A ako postoji otac domovine kojem Sardinija mora odati počast imenima ulica i trgova, državnim praznikom i beskrajnim žrtvama ljevanicama u njegovo ime, to je gospodin Rockefeller, američki bogataš, i njegova zaklada koja je iskorijenila malariju DDT-em, a ne španjolski potkraljevi i pijemonteški ministri i piskarala utješnih poema, Rockefellerovu zakladu moramo ovjenčati slavom u svakom našem selu, te strance koji su iskorijenili najveće zlo koje je ikad zadesilo otok, otkako je svijeta i vijeka, od njegova postanka. Ali nismo to učinili, i nećemo jer štovati Amerikanca je tako neautentično, tako nedomoljubno, a možda ni zato: možda samo zbog rastresenosti, jer nam je draže zaboraviti onog tko nas je oslobodio od bolesti kako bi zaboravili bolest samu, zaboravili siromaštvo, kako bi se izbavili zasvagda tereta bijede naših predaka, i osjetili pravo da o prošlosti razmišljamo kao o prekrasnom vremenu, da koristimo nostalgiju, tu senilnu degeneraciju sjećanja, ali tako slatku, kao da te ljulja čileansko vino, blagoslovljena njegova moć, moj prijatelju karabinjeru, i prokleto bilo buđenje što nas čeka sutra. Odlazi svojoj kući, sada, jer star sam i moram spavati, i oprosti mi ako nisam bio od pomoći u tvojoj istrazi, zaista: ali ti si se školovao i vrlo dobro znaš, jer barem sam te to morao naučiti, vrlo dobro znaš da je zapravo beskorisno poznavati povijest, beskorisno je, potpuno. Laku noć, prijatelju moj.”

 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg